62. P-198/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

RJEŠENJE

I

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić , odvjetnica u Zagrebu, Palmotičeva 60 / II, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 11. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 2,98 eur.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ništetnom ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: 138-50-3827645 sklopljenog između korisnika kredita ČA i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, od 6. prosinca 2006., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu i to u dijelu koji glasi:

„3,/TREĆE/NAKNADA

Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 66,99 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 22. prosinca 2006. do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1.1.2008. do 31.7.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 164,82 eur, sa zateznim kamatama, tekućim od 16. siječnja 2026. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 15. siječnja 2025. podnio naslovnom sudu tužbu radi isplate iznosa od 1.396,40 eur. U historijatu tužbe navodi da je tuženik 6. prosinca 2006. sklopio s korisnikom kredita ČA Ugovor o kreditu br: 138-50-3827645, dok je tužitelj 7. lipnja 2023. s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji, broj: Ov-8493/2023, a na temelju kojeg je na tužitelja prenio sva potraživanja s osnova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu.

1.2. Tužitelj je o cesiji obavijestio tuženika 7. lipnja 2023. te je tom prilikom zatražio dostavu svu dokumentaciju koja se tiču predmetnog potraživanja, kojem traženju tužitelj nije udovoljio.

1.3. Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije odredbom čl. 3., ugovoreno je naplaćivanje naknade za obradu kredita, a koja odredba je ništetna. Ističe da je korisnik kredita potrošač, da se radi o stambenom kreditu te se radi o tipskom i adhezijskom ugovoru, na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati ulaznu naknadu za obradu zahtjeva, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano je ništetna jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na njihov sadržaj, pa se iste smatraju nepoštenima. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, a samim time je nepoštena i ništetna.

1.4. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dužan ju je vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje naplaćeni iznos naknade, u iznosu od 69,17 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja pa sve do isplate. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; Obavijest o preuzimanju tražbine, Zahtjev za kredit, Prijedlog za mirno rješavanje spora Ugovor o kreditu, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i dopis tuženika te pripadajuću sudsku praksu (list 7-75 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, navodi da je iznos sporne naknade točno je i jasno određen u odredbi čl. 3. ugovora o kreditu, pa se radi obvezi koja je u cijelosti određena. Osim toga, obveza korisnika kredita koja iz nje proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze.

2.2. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

2.3. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te zaključno navodi da osporava visinu tužbenog zahtjeva..

3. Dokazni postupak

3.1. Podnescima od 28. ožujka 2025. i 16. svibnja 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a posebice na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navode tužitelja da bi sporna odredba bila valjana te na prigovor zastare.

3.2. Tuženik je podneskom od 18. travnja 2025. dodatno pojasnio iznijeta osporavanja te se očitovao na tvrdnje i argumente tužitelja. Na ročištu o 11. veljače 2025. tužitelj je u spis priložio Potvrdu u kojoj je navedeno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 504,72 kuna (66,99 eur).

3.3. Na temelju odredbe čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) u postupku izvođenja dokaza sud je dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio o sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom

(ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu

3.4. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza saslušanjem korisnika kredita ČA. Sud je ukratko pojasnio da je u skladu s odredbom čl. 10. ZPP-a dužan voditi računa o ekonomičnosti postupanja, a predmet spora je ništetnost odredbi o jednokratnoj naknadi, koja je prema ustaljenoj sudskoj praksi ništetna iz više razloga, a ne samo zbog toga što korisniku kredita nije objašnjeno koja se točno usluga naplaćuje, pri čemu je istaknuto da je teret dokaza o pojašnjavanju odredbi tipskog ugovora na tuženiku koji je na tu okolnost morao predložiti službenika koji je sudjelovao pri sklapanju ugovora.

3.5. Sud je na temelju odredbe čl. 40. Zakona o parničnom postupku utvrdio da je vrijednost predmeta spora 69.17 eur. Tuženik je uskladio tužbeni zahtjev sa podacima iz potvrde koju je tuženik privio sudskom spisu pa je naveo da potražuje iznos od 66,99 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2006.pa do isplate.

3.6. Nakon tako provedenog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan, dok je u odnosu na iznos od 2,98 eur utvrdio povlačenje tužbe budući da se navedenom povlačenju tuženik nije usprotivio (čl. 193. ZPP-a)

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu i to u dijelu koji glasi:

„3,/TREĆE/NAKNADA

Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

4.2. Nadalje, predmet spora je i potraživanje tužitelja iznosa od 66,99 eur po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2006. (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) na ime uplaćene administrativne naknade.

4.3. Sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno: sklapanje kredita, kako to tužitelj navodi u tužbi, kao ni vjerodostojnost isprava koje su dostavljene u sudski spis, pa se predmetni prijepor smješta u domenu pravnog pitanja.

4.4.Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

5. O zastari utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.2. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

5.3. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. (list 8- 9 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Osnovanost tužbenog zahtjeva

7.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

7.3. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

7.4. Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

7.5. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

7.6. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.7. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tom, sama naknada, ne odnosi se na usluge koje bi tuženik sa valjanom pravnom osnovom imao pravo naplatiti od tužitelja, a što je još značajnije, nije razvidno na koju se uslugu ta naknada odnosi.

7.8. Sud je stoga utvrdio da je predmetna naknada u iznosu od 66,99 eur koju je korisnik nesporno platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Sud ponovo naglašava da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena.

7.9. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 66,99 eur.

7.10. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO, a tuženik na ročištu nije osporio tijek kamate od 22. prosinca 2022., budući da je naknada naplaćena 21. prosinca 2021. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

7.11. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću, idući dan od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

8.Troškovi postupka

8.1. Tužitelju koji je uspio u sporu priznat je parnični trošak (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14, 118/14, 37/22 i 126/22; u daljnjem tekstu Tarifa). Tužitelju je priznat trošak jednokratne naknade u visini od 100,00 eur/50 bodova (tbr. 7. t. 8. Tarife) što uvećano za PDV 25 % iznosi 125,00 eur te naplaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 što ukupno iznosi, priznatih 164,82 eur.

10. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 16. veljače 2026.

S U D A C

Iva Buljan

:

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.