Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-315/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama iz ZOU Dina Galić i Janica Plantak, odvjetnicama iz Varaždina, Tome Blažeka 3, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućur, odvjetniku u Zagrebu, Ribnjak 40, radi ništetnosti i isplate, nakon 27. siječnja 2026. održane glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužiteljica i z. punomoćnika tuženika Franka Žanetić, odvj. vježbenika u uredu ĐL iz [adresa], **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju HL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.960,55 EUR (slovima: sedamtisućadevetstošezdeseteura i pedesetpetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14%, od 28.05.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% od 01.07.2011. do 31.07.2015., te od 01.08.2015. do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi na iznose i datume dospijeća od:

28.05.08. na iznos od 285,74 €

10.06.09. na iznos od 18,16 €

10.07.09. na iznos od 17,89 €

10.08.09. na iznos od 17,89 €

10.09.09. na iznos od 17,89 €

07.10.09. na iznos od 17,89 €

09.11.09. na iznos od 220,28 €

10.12.09. na iznos od 17,21 €

11.01.10. na iznos od 17,21 €

10.02.10. na iznos od 17,21 €

10.03.10. na iznos od 17,21 €

09.04.10. na iznos od 17,21 €

10.05.10. na iznos od 222,18 €

10.06.10. na iznos od 72,59 €

09.07.10. na iznos od 72,59 €

10.08.10. na iznos od 72,59 €

10.09.10. na iznos od 101,71 €

11.10.10. na iznos od 86,05 €

10.11.10. na iznos od 86,05 €

13.12.10. na iznos od 102,54 €

10.01.11. na iznos od 132,17 €

10.02.11. na iznos od 91,85 €

10.03.11. na iznos od 113,19 €

08.04.11. na iznos od 92,78 €

10.05.11. na iznos od 126,02 €

10.06.11. na iznos od 129,44 €

08.07.11. na iznos od 142,82 €

09.08.11. na iznos od 210,04 €

09.09.11. na iznos od 148,28 €

10.10.11. na iznos od 143,46 €

10.11.11. na iznos od 145,94 €

09.12.11. na iznos od 69,11 €

10.01.12. na iznos od 75,07 €

10.02.12. na iznos od 80,83 €

09.03.12. na iznos od 79,86 €

10.04.12. na iznos od 79,14 €

10.05.12. na iznos od 80,20 €

08.06.12. na iznos od 82,56 €

10.07.12. na iznos od 79,83 €

10.08.12. na iznos od 79,14 €

10.09.12. na iznos od 67,74 €

10.10.12. na iznos od 77,01 €

10.12.12. na iznos od 49,31 €

10.01.13. na iznos od 167,36 €

08.02.13. na iznos od 157,84 €

23.03.13. na iznos od 154,43 €

17.04.13. na iznos od 158,42 €

17.05.13. na iznos od 143,15 €

24.06.13. na iznos od 144,48 €

23.07.13. na iznos od 142,49 €

25.10.13. na iznos od 471,93 €

23.11.13. na iznos od 153,77 €

07.02.14. na iznos od 7,13 €

11.02.14. na iznos od 121,12 €

19.03.14. na iznos od 137,66 €

09.04.14. na iznos od 270,55 €

09.05.14. na iznos od 251,04 €

09.06.14. na iznos od 122,63 €

09.07.14. na iznos od 110,10 €

11.08.14. na iznos od 128,28 €

03.11.14. na iznos od 70,75 €

17.11.14. na iznos od 142,21 €

15.12.14. na iznos od 145,53 €

24.02.15. na iznos od 276,46 €

23.04.15. na iznos od 269,83 €

26.05.15. na iznos od 134,92 €

16.06.15. na iznos od 137,28 €

26.08.15. na iznos od 67,31 €

do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.108,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. do isplate, te iznosa od 2.651,96 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11.1.2010. do isplate.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 516,42

EUR.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parničnog postupka u iznosu od 2.476,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa pobliže navedenog u izreci pod točkom I. presude. U bitnome navodi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 312625, 15.5.2008. kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos od 111.000,00 CHF, da se tužitelj obvezao vratiti kredit u roku od 30 godina u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a koji su prema otplatnom planu iznosili 630,25 CHF. Potom da su stranke sklopile Aneks broj 3 10.3.2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ovom tužbom tužitelj da utužuje samo razliku po osnovi valutne klauzule, na dan 30.9.2015., pozivajući se na djelomičnu ništetnost osnovnog ugovora i Aneksa 3 o konverziji, konkretno ništetnosti djela čl. 7.1. u dijelu u kojem se navodi da se anuiteti otplaćuju "po prodajnom tečaju kreditora" važećem na dan dospijeća, obzirom da tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu bili prezentirani i objašnjeni kriteriji za formiranje tečaja CHF, a niti ga je informirao o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, a i rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak da je neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR. Pri tome se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i presudu Vrhovnog suda RH Revt-249/14 te Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17, temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da mu pripada novčani iznos na ime obeštećenja zbog primjene djelomično ništetnih odredbi Ugovora, a da je svakog mjeseca preplatio anuitet jer ga je plaćao po obračunu tuženika primjenom valutne klauzule u CHF umjesto da ga je cijelo vrijeme do konačne otplate plaćao po prodajnom tečaju kreditora na dan izrade prvog otplatnog plana koji je iznosio 4.5263/1 CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu jer su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu čl. 5. Ugovora o kreditu. Nadalje, ističe da je potraživanje tužitelja u zastari jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. ZOO-a, dakle zastarni rok od 3 godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a osim toga da se radi o tražbini povremenih davanja koje tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Obzirom da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju, a svrha takve konverzije je bila da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, to da je takvo zakonsko rješenje derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač. Ističe da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu preslikati na konkretni predmet jer je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje u pojedinačnom slučaju. Tužitelj da ne dokazuje da se radi o odredbama za koje tvrdi da su ništetne, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje su kao takve dovele do neravnoteže među strankama. U podnesku od 30.10.2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja specificira istaknuti prigovor radi prebijanja i potražuje s tog osnova iznos od 516,42 EUR.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 15.5.2008., otplatni plan, z.k. izvadak, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, Aneks broj 2 Ugovora o kreditu i Aneks broj 3 od 10.3.2016., obavijest o izračunu konverzije kredita, obavijest o promjeni anuiteta, planove otplate po promjeni kamatnih stopa, izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. sa otplatnim planom, prometna kartica po predmetnom kreditu, provedeno je financijsko vještačenje te pročitan nalaz vještaka Vlaste Santo- Olđa te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu, ukazuje se činjenično nespornim između stranaka da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopio Ugovor o kreditu broj 312625 dana 15.5.2008., da je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OV- 7171/08, 19.5.2008. Nadalje, da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 111.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, da je ugovoren rok otplate od 360 mjeseci. Nije sporno ni to da je došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita zbog nesporno povećane kamatne stope od strane tuženika i povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i plaćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Nije nadalje sporno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, a niti to da je Visoki trgovački sud u Zagrebu presudom Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrdio ništetnost ugovornih odredaba kojima je promjena kamatne stope kod tuženika vezana uz jednostranu odluku tuženika, a jednako tako utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu koje je sklapala tužena sa korisnicima kredita, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja je presuda donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te se tužitelj i poziva u tužbi na navedenu odluku VTS-a.

5. Sporno je pravno pitanje zastare tražbine tužitelja, te je sporno da li je Općinski sud u Varaždinu mjesno nadležan za suđenje u ovom predmetu, te nadalje da li se rečena presuda Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. može primijeniti na konkretni slučaj.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, točno je da su stranke u čl. 10. Ugovora ugovorile nadležnost za slučaj spora suda u Zagrebu. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iste odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi.

7. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u Zagrebu, kako to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu te kako se radi o standardnom ugovoru tuženika o kojem stranke nisu o pojedinim odredbama pregovarale, već je te odredbe tuženik unaprijed formulirao kao trgovac, to je tužitelj stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na tuženika koji ima sjedište u [adresa], jer bi za putovanje do Zagreba trebao prijeći oko 100 kilometara, upravo iz razloga da se pogoduje tuženiku u svim sporovima proizašlih iz sklopljenih ugovora o kreditu, dakle prema njegovom sjedištu koje isključivo njemu prouzrokuje manje troškova. Jednako tako s pravom se tužitelj poziva na Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, te postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

8. U odnosu na obvezu tumačenja nacionalnog prava u duhu prava Europske unije za navesti je presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u predmetima C- 240/98 do C-244/98 u kojem je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom predmetu zauzet je stav da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost daje tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležna prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. Prema tome, na temelju nepoštene odredbe ugovora, ne može se zasnivati nadležnost, u ovom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Grl-143/19 od 11.12.2019. iznio stav da je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa bi mu odlazak na ročišta u Zagreb doista otežao procesnu poziciju u odnosu na tuženika, a istovremeno olakšao poziciju tuženiku, imajući u vidu cijenu putovanja i utrošeno vrijeme.

9. Slijedom iznijetog, tužitelj se opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Varaždinu, zbog čega je i prigovor tuženika mjesne nenadležnosti neosnovan.

10. U odnosu na prigovor zastare:

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 8. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je 8. -tužena Sberbank d.d. u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene…, te je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača… Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

11. Presuda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. postala je pravomoćna 14.6.2018. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja je postala pravomoćna 14.6.2018., te kako je tužitelj podnio tužbu 24.5.2023. to nije nastupila zastara.

12. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedena presuda Visokog trgovačkog suda ne može primjenjivati na sve potrošače, već da u svakom konkretnom slučaju treba ispitivati da li se prilikom sklapanja ugovora o kreditima pojedinačno pregovaralo sa tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s njegovom odlukom, odnosno da je obavijestio i upoznao tužitelja sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita izražena u valuti švicarski franak, tuženiku treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH, 70/19; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u koje će se ta osoba na nj pozvati, a u konkretnom parničnom predmetu, tužitelj se i poziva na ta utvrđenja.

13. Osim toga, i iz iskaza tužitelja proizlazi, a tuženik nije dokazao suprotno, da nije imao utjecaja ni na jednu ugovornu odredbu jer ga je banka unaprijed pripremila. Naime, da se obratio tuženiku samo sa zahtjevom za ishođenje kredita i to stambenog kredita, a sa tuženikom nije pregovarao niti o kamatnoj stopi niti o valuti, te da mu je konkretni Ugovor o kreditu prezentiran kao najpovoljniji. Također je naveo da je kredit iskoristio za izgradnju kuće u kojoj i danas živi i da se u toj kući nikada nije odvijala nikakva trgovačka djelatnost. Dakle, sud poklanja vjeru tužitelju da o spornoj odredbi Ugovora o kreditu iz članka 7.1., dakle o valutnoj klauzuli, nije pregovarao s tuženikom i ta odredba nije rezultirala prethodnim pregovaranjem, već se radi o tipskom obrascu unaprijed pripremljenim od strane tuženika.

13.1. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 47/14, 110/15 i 114/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Odredba osporenog članaka Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba budući je prilikom ugovaranja iste tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Prije svega, tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, a niti je dobio informacije o parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope i to na jasan način od strane djelatnika banke.

14. Tužitelj je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača jer je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti, a tuženik suprotno nije dokazao.

15. Jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i time je ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Međutim, tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, a to iz razloga što Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema EUR, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjene kamatne stope o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je tužitelju dao odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi, a koje bi sadržale točne, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Prije svega, tuženik nije dokazao da bi tužitelj od strane djelatnika banke bio upozoren na mogućnosti promjene tečaja CHF, naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bila upozorena ni na kakve rizike, a niti se o tim odredbama između tužitelja i djelatnika tuženika pregovaralo pa je konkretna ugovorna odredba nepoštena i ništetna temeljem čl. 81. i svezi s čl. 87. ZZP-a.

16. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Iz Aneksa Ugovora o kreditu broj 3 od 10.3.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita, te utvrdile manjak otplate.

20. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

21. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

22. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

23. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 H protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.

25. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

26. Kako je sud utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo-Olđa, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj do konverzije više platio tuženiku radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, 59.978,79 HRK ili 7.960,55 EUR, sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, a je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Zaključno, tužitelj je više platio anuitete radi promjene tečaja CHF u razdoblju od 15.5.2008. do 30.9.2015. i u navedenom iznosu od 7.960,55 EUR sa dospijećima navedenim u tabeli 7 nalaza. Vještakinja je imala u vidu i okolnost da je tužitelj manje platio iznos od 516,42 EUR, kada su tečaj CHF i kamatna stopa bile manje od onih ugovorenih i taj iznos tuženik stavlja u prijeboj tražbini tužitelja.

27. U odnosu na prigovor radi prebijanja i to iznosa od 516,42 EUR, za navesti je da je vještakinja uzela u obzir i uračunala dobivenu razliku zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF i umanjila za priznati preplaćeni iznos. Međutim, i neovisno od toga, tuženik nema pravo potraživati tako manje plaćene iznose u odnosu na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, jer tužitelj u tom iznosu nije ništa primio bez osnove, u kojem slučaju bi jedino tuženik mogao tražiti isplatu odnosno tražiti utvrđenje osnovano postojanje svoje tražbine u određenom iznosu.

28. Kako stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka u pogledu preplaćenog iznosa, a koji preplaćeni iznos postoji i neovisno od provedene konverzije sukladno ZIDZPK/15, to je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen jer je usklađen sa nalazom vještaka. Dakle, tužitelj je, neovisno od stava tuženika da tužitelj više nema pravnog interesa za pokretanje ovog postupka i za postavljanje zahtjeva za isplatom iznosa koje je tuženiku uplatio temeljem ništetnih spornih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kako bi ostvario zaštitu prava za koja smatra da su mu povrijeđena primjenom te ništetne ugovorne odredbe pri otplati kredita. To je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Suda Europske unije donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (Dunai c/a Erste bank Hungary), a prema kojem odredbu čl. 6. st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima uvijek treba tumačiti na način da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače i da one nisu nikada postojale, niti proizvele učinak u odnosu na potrošača, a sve to u svrhu dovođenja potrošača u položaj u kojem bi se nalazio da ugovor nije sadržavao takve nepoštene, odnosno ništetne ugovorne odredbe. Iz toga slijedi zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, pa to i u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem održanja Ugovora na snazi, a to i kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, a i dispozicijom samih ugovornih strana utemeljenoj na zakonskim odredbama, kao što je to slučaj ovdje između stranaka zaključenjem Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu. Takvo postupanje ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite tužitelja kao potrošača. Prema tome, tužitelj ima pravo, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, na povrat onoga što je tuženik stekao po osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, konkretno, na povrat preplaćenih anuiteta kredita osnovnom plaćenih tečajnih razlika u odnosu na tečaj na dan isplate, odnosno na dan korištenja kredita. Tužitelj kao potrošač neovisno o provedenoj konverziji kredita, kao što je rečeno, ima pravo na potpuno obeštećenje odnosno restituciju od posljedica uzrokovanih ništetnim ugovornim odredbama (odredbi), kojom je ugovoreno da se otplata kredita veže uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, pod uvjetom da tijekom konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti sporne ugovorne odredbe i da se tužitelj nije odrekao prava isticanja ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu u sklopljenom Aneksu tom Ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog Ugovora. Iz sadržaja Aneksa Ugovoru o kreditu broj 3 sklopljenog 10.3.2016. proizlazi da u njemu nema takve izjave tužitelja.

29. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni u nalazu vještaka.

30. Kako se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, to je sud donio meritornu odluku u pogledu tog zahtjeva i to za iznos od 3.108,72 EUR, obzirom da iz nalaza vještaka jasno proizlazi da se radi o manje uplaćenom iznosu na dan 30.9.2015., a nakon obračuna konverzije, a što i nije bio osnov tužbenog zahtjeva. Isto tako, tužitelj je prvotno u tužbi utužio iznos od 10.612,51 EUR, pa uzimajući u obzir postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska od 27.1.2026. kojim traži isplatu iznosa od 7.960,55 EUR, odbijen je tužbeni zahtjev koji čini razliku između ta dva iznosa, dakle za iznos od 2.651,96 EUR.

31. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Točno je da je odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj koji povuče tužbu, a u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Međutim, sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samo bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.), a ovaj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je smanjio tužbeni zahtjev, uz okolnost da sam nema stručnog znanja da preliminarno postavi tužbeni zahtjev koji će biti istovjetan onome iz nalaza vještaka, to je tužitelju priznat cjelokupni parnični trošak, odnosno priznate su mu radnje u postupku koje su prema stavu suda bile potrebne za donošenje meritorne odluke, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 16.1. i 4.12.2024., 4.11. i 27.1.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, zastupanje na ročištima 9.4.2024., 30.1.2025. i 27.1.2026. u iznosima od po 200,00 EUR, porez na dodanu vrijednost 400,00 EUR, troškovi vještačenja 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu od 76,29 EUR ili ukupno 2.476,29 EUR. Naprotiv, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja iste temeljem odredbe čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

Varaždin, 16. veljače 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu ovom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude, elektroničkim putem, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnice tužitelja - ZOU Dina Galić i Janica Plantak, odvjetnice u Varaždinu, Tome Blažeka 3

2) Punomoćnik tuženika – Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40