Posl.br. P 670/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Mladen Dragičević, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi Obvezno - isplata, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 30. rujna 2025. godine, dana 16. veljače 2026. .

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici BS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , isplati iznos od 8.616,91 eura (slovima: osamtisučašestosesnaest eura i devedesetijedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućim na iznos od: /iznosi naznačeni u EUR/

1,93 od dana18.9.2006 g. do isplate,

1,62 od dana 9.10.2006 g. do isplate,

0,74 od dana 7.12.2006 g. do isplate,

0,55 od dana 31.3.2008 g. do isplate,

21,01 od dana 31.10.2008 g. do isplate,

4,83 od dana 2.12.2008 g. do isplate,

27,25 od dana 31.12.2008 g. do isplate,

31,51 od dana 2.2.2009 g. do isplate,

33,44 od dana 2.3.2009 g. do isplate,

28,12 od dana 31.3.2009 g. do isplate,

29,14 od dana 30.4.2009 g. do isplate,

21,02 od dana1.6.2009 g. do isplate,

15,04 od dana 30.6.2009 g. do isplate,

16,63 od dana 31.7.2009 g. do isplate,

19,78 od dana 31.8.2009 g. do isplate,

19,51 od dana 30.9.2009 g. do isplate,

16,32 od dana 2.11.2009 g. do isplate,

22,3 od dana 30.11.2009 g. do isplate,

27,1 od dana 31.12.2009 g. do isplate,

33,91 od dana 1.2.2010 g. do isplate,

32,35 od dana 1.3.2010 g. do isplate,

41,61 od dana 31.3.2010 g. do isplate,

39,85 od dana 30.4.2010 g. do isplate,

44,68 od dana 1.6.2010 g. do isplate,

72,89 od dana 30.6.2010 g. do isplate,

66,79 od dana 2.8.2010 g. do isplate,

85,42 od dana 31.8.2010 g. do isplate,

78,99 od dana 30.9.2010 g. do isplate,

68,63 od dana 2.11.2010 g. do isplate,

90,48 od dana 30.11.2010 g. do isplate,

116,32 od dana 31.12.2010 g. do isplate,

96,97 od dana 31.1.2011 g. do isplate,

104,42 od dana 28.2.2011 g. do isplate,

95,77 od dana 31.3.2011 g. do isplate,

97,35 od dana 30.4.2011 g. do isplate,

133,92 od dana 31.5.2011 g. do isplate,

137,49 od dana 30.6.2011 g. do isplate,

168,05 od dana 1.8.2011 g. do isplate,

152,35 od dana 31.8.2011 g. do isplate,

135,16 od dana 30.9.2011 g. do isplate,

129,12 od dana 31.10.2011 g. do isplate,

127,84 od dana 30.11.2011 g. do isplate,

135,78 od dana 31.12.2011 g. do isplate,

142,7 od dana 31.1.2012 g. do isplate,

143,63 od dana 29.2.2012 g. do isplate,

138,84 od dana 31.3.2012 g. do isplate,

142,07 od dana 30.4.2012 g. do isplate,

144,28 od dana 31.5.2012 g. do isplate,

140,56 od dana 30.6.2012 g. do isplate,

141,54 od dana 31.7.2012 g. do isplate,

138,75 od dana 31.8.2012 g. do isplate,

132,81 od dana 1.10.2012 g. do isplate,

139,24 od dana 31.10.2012 g. do isplate,

142,32 od dana 30.11.2012 g. do isplate,

140,07 od dana 31.12.2012 g. do isplate,

127,95 od dana 31.1.2013 g. do isplate,

138,25 od dana 28.2.2013 g. do isplate,

139,15 od dana 2.4.2013 g. do isplate,

135,11 od dana 30.4.2013 g. do isplate,

122,56 od dana 31.5.2013 g. do isplate,

122,24 od dana 1.7.2013 g. do isplate,

125,32 od dana 31.7.2013 g. do isplate,

130,27 od dana 31.8.2013 g. do isplate,

137,11 od dana 30.9.2013 g. do isplate,

133,58 od dana 31.10.2013 g. do isplate,

136,08 od dana 30.11.2013 g. do isplate,

138,92 od dana 31.12.2013 g. do isplate,

123,84 od dana 31.1.2014 g do isplate,

127,12 od dana 28.2.2014 g. do isplate,

126,05 od dana 31.3.2014 g. do isplate,

122,41 od dana 30.4.2014 g. do isplate,

121,25 od dana 31.5.2014 g. do isplate,

121,78 od dana 30.6.2014 g. do isplate,

125,9 od dana 31.7.2014 g. do isplate,

129,37 od dana 1.9.2014 g. do isplate,

128,65 od dana 30.9.2014 g. do isplate,

131,65 od dana 31.10.2014 g. do isplate,

133,69 od dana 1.12.2014 g. do isplate,

132,49 od dana 31.12.2014 g. do isplate,

132,82 od dana 31.1.2015 g. do isplate,

132,82 od dana 28.2.2015 g. do isplate,

132,82 od dana 31.3.2015 g. do isplate,

132,82 od dana 30.4.2015 g. do isplate,

132,82 od dana 1.6.2015 g. do isplate,

132,82 od dana 30.6.2015 g. do isplate,

132,82 od dana 31.7.2015 g. do isplate,

132,82 od dana 31.8.2015 g. do isplate,

32,82 od dana 30.9.2015 g. do isplate,

sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 30.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena isplate, a za razdoblje od 31.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa iz stavka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od od 2 318,05 EUR. sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa iz stavka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je 26.06.2006. g. , kao korisnik kredita, zaključio sa HYPO ALPEADRIA BANK d.d., danas Addiko Bank d.d. - tuženik, kao tuženikom (pravnim prednikom istog), kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 266-198/2006 (dalje u tekstu: Ugovor),solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika, pod posl. brojem: OV- 703/2006 dana 27.06.2006. g. Stoga je tuženik kako je naveden pasivno legitimiran u rubriciranom predmetu Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 93.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Navedenim ugovorom ugovoreno je između ostalog vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak. Pokrenute parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača korisnika kredita radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke te ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Upravo povodom pokrenute parnice utvrđeno je da su ništetne odredbe u ugovorima u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U odnosu na ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima upire se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. g. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. g. te na presudu Vrhovnog suda RH, posl. broj Rev- 2221/18 od 03.09.2019. kojom su odbijene revizije banaka i time potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu. Citiranom drugostupanjskom odlukom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. g. u dijelu točke. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. glasi. „Utvrđuje se da su petotuženik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2001. do 31. prosinca 2008. g. .... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.... .“ Na str. 5. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018. g. stoji: „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ Nesporno je da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene valutne klauzule. Ista se mijenjala prema odluci banke, stoga je tuženik mogao postupiti kako je htio, a u konkretnom se slučaju pokazalo da je odabrao postupiti nesavjesno. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene valutne klauzule kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a koja dužnost od strane banke nije ispoštovana. Kako je izostalo bilo kakvo pojašnjenje u smislu gore navedenog, takva odredba ne samo da nije mogla biti razumljiva tužitelju kao prosječnom potrošaču, nego nije mogla biti razumljiva nikome. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u skladu s jednostranom odlukom banke. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznose koje je ista preplatila uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to ukupan iznos od 67.547,37 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj je naknadno zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266-198/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26.01.2016. g., ovjeren od strane javnog bilježnika Anđelko Stanić iz Dubrovnika pod brojem Ov-717/2016 dana 27.01.2016.g. kojim se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom te je uređena konverzija. Posljedice ništetnosti nisu, a niti mogu biti anulirane bilo kakvim naknadnim aneksom glavnom ugovoru niti sporazumom stranaka, a predmetni stav zauzet je između ostalog i u presudi Vrhovnog suda Rev-2868/18. Tužitelj također, po potrebi, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja . U konačnici određuje tužbeni zahtjev nakon provedenog vještva.

Radi pojašnjenja eventualne nejasnoća jer tužitelj u tužbi navodi u tužbi omaškom " predlaže vještaćenje na okolnost….ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi…. Međutim iz sam tužbe, cjelokupnog spisa, navoda s ročišta, razvidno je da tužitelj traži potraživanje po valuti tj po promjeni tečaja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tužitelj je ugovor o kreditu izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope. Tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Pored toga, aneksom kojim je provedena konverzija duga utvrđena je preostala glavnica na dan sklapanja tog aneksa. Iz navedenog razloga tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost odredbi ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja aneksa kojim je priznao dug. Stoga je zahtjev tužitelja neosnovan i isti treba odbiti. Također, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje.

U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužitelj potpuno pogrešno smatra kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas, ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Sporazumom prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Sporazumom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. U odnosu na konvalidaciju ništetnih odredbi tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka.

U odnosu na odluku Rev-2868/18 i odluku Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva pored toga, tuženik prigovara postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je stava da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Predlaže tužbu odbiti.

3. U podnesku tuženika, nakon vještva tuženik navodi da je primio nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić iz MAČUS d.o.o. od 17. lipnja 2025. te se na isti očituje, kao i na dosadašnji tijek postupka. Tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Tuženik je već ranije u postupku istaknuo da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, svaki ugovor o kreditu, ovisno je li ugovorena primjena CHF, EUR valutne klauzule ili se radi o kunskom kreditu, sadrži različite visine kamatne stope. Stoga se u takvim pravnim situacijama predmetni izračun izvršava uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Iako tužitelj još nije postavio određeni zahtjev za isplatu, tuženik opreza radi ističe kako se u obzir se može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako i tzv. negativne razlike.

4 U podnesku tužitelja nakon vještva od 16. srpnja 2025., tužitelj ističe kako je predmet ovog tužbenog zahtjeva isplata preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu. S obzirom na ništetnost takve ugovorne odredbe, a koja je utvrđena u kolektivnoj parnici, korisnik kredita plaćao je suviše visoke iznose tuženiku. Vještak je u nalazu i mišljenju izračunao kolika je razlika između stvarno plaćenih iznosa i onih koji bi imali biti plaćeni da je tečaj CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa (odnosno do 30.9.2015.g.) bio isti kao na dan isplate kredita korisniku (Tablica 3 pretplata tečaja), zatezne kamate na tako preplaćene iznose do zaključno 30.9.2015.g. (Tablica 4: Izračun zateznih kamata na pretplatu tečaja), te je od navedenog iznosa oduzeo preplatu priznatu u konverziji, a čime se došlo do ukupno iznosa preplate na dan 30.9.2015.g. u iznosu od 9.020,03 eur.). Što se tiče tzv. 'negativnih razlika' iste nisu predmetom tužbenog zahtjeva, te tužitelj nema pravni interes potraživati ih. S druge strane, tuženik nije postavio prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev pa se istima niti ne raspravlja u ovom postupku, a i da jest, takav zahtjev bi bio u zastari. S obzirom na navedeno, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke.

5 Sud je u dokaznom postupku pregledao sve pravno-relevantne isprave priložene u spisu, saslušao tužiteljicu kao i proveo financijsko vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić kao i saslušao navedenu vještakinju te svjedoka FS djelatnica banke.

5 1 Tužiteljica BS na saslušanju od 23. siječnja 2025. izjavljuje da su predmetni kredit za kupnju kuće u [adresa] kod [adresa] odakle je njen suprug, sa željom da u mirovini žive gore. U tu svrhu su kredit i iskoristili, dakle kupili su kuću. Razlika između najmanje i najveće rate je od 2500,00 kuna do 4600,00- 4800,00 kuna. Na pitanje pitate je li pročitala Ugovor o kreditu, odgovara da pokušava čitati Ugovore ali nema dodirnih točaka sa ekonomijom, vjerovala je svome susjedu koji je tada radio u Hypo banci i on joj je upravo sugerirao taj kredit naravno s ratom koju može otplaćivati jer su joj se tada i djeca školovala. Baš zato je išla samo u Hypo banku, nije obilazila druge banke. Dakle upravo joj je susjed sugerirao kredit u valuti CHF, prvo je razgovarala s njim a zatim je poslao do bankara. Na pitanje je li bila u mogućnosti išta ispregovarati i mijenjati u samom Ugovoru, odgovara da se ne može sjetiti detalja ali zna da nije ništa ispregovarala. Javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao. Bilo joj je teško kada je rata kredita rasla. Ne može se sjetiti jesu li je iz banke zvali za konverziju ali zna da se o tome pričalo i na TV-u pa je pošla u banku i raspitala se o konverziji. Mora iskreno reći da uopće nije znala da može išta ispregovarati, mislila je da to banka automatski obrađuje i da to može samo potpisati, i prilikom sklapanja Ugovora o konverziji. Kada je potpisala konverziju, iznosi anuiteta su se ustalili. Misli da joj banka i dalje duguje i nakon konverzije. Kuću su koristili roditelji od supruga i oni kada bi došli na godišnji odmor, a kada su roditelji umrli prodali su jednoj mladoj obitelji. Kako su njihova djeca krenula na studij morali su im osigurati školovanje."

Na pitanje pun. tužitelja da li ju je itko prilikom sklapanja kredita upozorio da bi rata mogla ovoliko rasti, odnosno da je znala da će ovoliko pretplatiti kredit bi li ga uzela, odgovara da ne bi. Na daljnje pitanje, odgovara da se ne sjeća jesu li joj u banci išta posebno objašnjavali prilikom sklapanja kredita.

Na pitanje pun. tuženika da li je pročitala Ugovor o kreditu, odgovara da ga je "preletila" ali ga nije razumjela i to je kao da ga nije pročitala. Na daljnje pitanje je li imala primjedbe na sadržaj Ugovora, odgovara da ga nije razumjela pa nije onda mogla ni imati primjedbi. Na daljnje pitanje je li se raspitivala o kreditu u valutnoj klauzuli EUR-o, odgovara kao što je gore navela da je uzela CHF jer je vjerovala i susjedu i bankarima tako da je druge valute nisu zanimale. Na daljnje pitanje je li joj to bio prvi kredit u životu, odgovara da nije. Na daljnje pitanje je li pročitala Aneks, odgovara da se ne sjeća. Ne sjeća se je li imala primjedbe na sadržaj Aneksa. Na daljnje pitanje je li imala primjedbe na izračun konverzije, odgovara da ne razumije što je konverzija, smatra da djelatnici banke rade svoj posao kako to trebaju raditi.

5 2 Svjedok FS na saslušanju od 23. siječnja 2025. iskazuje da je bila zaposlena u Addiko banci od 2004. godine do 2020. godine, najprije je bila osobni bankar, zatim financijski savjetnik i na kraju voditelj poslovnog odnosa za mala i srednja poduzeća. Upravo je ona obrađivala kredit tužiteljice i tada je bila osobni bankar. Ne može se sjetiti koliko je točno bilo kredita. U tom trenutku su bili najpovoljniji krediti u valuti CHF, nisu ih oni sugerirali, ali kada bi izvršili obračun ti

1 0

krediti su bili daleko povoljniji od kredita u EUR-ima i drugi valutama. Sjeća se da su i mi sami uzimali kredite u valuti CHF. Sjeća se da stranke ne bi čitale Ugovor o kreditu ali možda bi pročitali kući, ali u konačnici im je to trebao obrazložiti Javni bilježnik. Po njenom sjećanju tužiteljica je digla kredite za kupnju nekretnine. Za valutnu klauzulu bi općenito rekli da je uplata vezana za srednji tečaj CHF, obično na zadnji dan u mjesecu, a kamatnu stopu nisu posebno elaborirali, naime ona je vezana uz libor to se mijenjalo svako 6 mjeseci, plus marža banke. Tada su ljudi najviše uzimali kredite u valuti CHF jer je Addiko banka tada imala akciju. Ljudi bi dolazili pitati što se događa kada su rate rasle, ali oni na to nisu imali odgovor. Nisu mogli očekivati što će se dogoditi sa valutom CHF. On je tada bio jedna od najstabilnijih valuta i to ne samo tada nego i unatrag više godina."

Na pitanje pun. tuženika je li se u predmetno vrijeme mogao zaključiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR, odgovara potvrdno. Na daljnje pitanje da li su klijenti tražili dodatna pojašnjenja u vezi valutne klauzule, konkretno tužiteljica, odgovara ne sjeća se za tužiteljicu jesu li dodatno objašnjavali, ali općenito bi za valutnu klauzulu objašnjavali da je vezana za tečaj uz određenu valutu na dan plaćanja.

5 3 U mišljenju vještakinje jasno je razvidno da ls 200-218/

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 64.923,84 HRK, odnosno 8.616,91 EUR (tab. 3).

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 1.817,60 HRK, odnosno 241,23 EUR (tab. 3).

Zatezne kamate na pretplatu tečaja od dana plaćanja do 30.09.2015.g. iznose 2.802,83 EUR (tab.4).

Preplata u konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 2.366,93 EUR , odnosno 18.080,58 HRK, odnosno 2.399,71 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 5).

Ukupna preplata tečaja, te zateznih kamata na pretplate tečaja iznosi 11.419,74 EUR, što je za 9.020,03 EUR više od priznate preplate u konverziji (tab.6).

Prema dokumentaciji u spisu konverzija je provedena u skladu sa Zakonom ZPK (NN 102/15.

5 4 . Vještakinja na saslušanju iskazuje da u potpunosti ostaje pri svom nalazu, Nije bilo pitanja za vještakinu.

5 5 Iz Ugovora o kreditu razvidno je da istog sklapaju banka sa HYPO ALPEADRIA BANK d. i tužitelj upravo radi – stambeni kredit – ugovorena je valutna klauzula kao i promjenjiva kamatna stopa. 26.06.2006. g. , kao korisnik kredita, zaključio sa HYPO ALPEADRIA BANK d.d.,Ugovor o kreditu broj 266-198/2006 ,solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika, pod posl. Broj Ov703/06. ls 16 istim ugovorom ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa

1 1

5 6 Iz anexa istog Ugovora broj 266-198/2006 od 29.siječnja 2016.g., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenim kod javnog bilježnika Anđelko Stanić parnične stranke su regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna od strane tužitelja, kao korisnika kredit

5 7 Sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile a za istaknuti je da je tuženik odustao od saslušanja BSĆ i OS, i to na ročištu 15 listopada 2024.

6 Tužbeni zahtjev tužiteljice preciziran podneskom od 29 kolovoz 2025. a nakon provedenog financijskog vještačenja u cijelosti je osnovan.

7. Predmet spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženice - primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

9. Sporno je među strankama:

-je li se u konkretnoj parnici mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

-jesu li ugovorne odrede ugovora o primjeni valutne klauzule u CHF nepoštene odredbe, konkretno je li se o istima pregovaralo, jesu li nejasne, nerazumljive i neuočljive te je li tuženica prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

-učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

-zastara potraživanja tužiteljice,

-visina potraživanja tužiteljice te

-postojanje tražbine tuženice prema tužiteljici uslijed konverzije kredita.

10 Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužiteljica izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ma kredit denominiran u valutu Euro.

11Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

12.Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju

1 2

13.Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

14Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C- 452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

15Dakle Aneksom ugovora o kreditu ne rješava se pitanje više uplaćenih iznosa zbog valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR. Odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, pa tako i ovdje tuženika.

Takav stav je jasno zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2868/2018. Tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug, a radi čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom te osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualno pravo za koje smatra da joj pripadaju.

1 3

Dapače, iz sadržaja Dodatka proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu

12.2.Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužiteljica pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristao tzv. Konverzijom

Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

12.5. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF , odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po

1 4

ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužiteljica zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 4. prosinca 2006. sklopila ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

12.6. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužiteljica devet godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije devet godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.

12.7. Naime, tužiteljica je konverzijom pristala da se dio njene imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije, niti je objektivno mogla, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

12.8.Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 ČS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

13 Što se tiče utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovarana valutna klauzula ugovorena uz CHF, tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta CHF, niti je bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF već je takav kredit vezan uz valutu CHF bio najpovoljniji i najsigurniji kredit.

Naime, tužiteljica nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta", koji ne postoji kod valutne klauzule u Eurima, pa tako nije niti znao da je o tome trebao biti obaviješten. Radi toga je prosječnom potrošaču odredba kojoj se glavnica veže uz valutu CHF u osnovi gramatički jasan, ali ista mu nije razumljiva.

Uz nedostatak razumljivosti kao i izostanak pregovaranja, jasno je da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje za svoju posljedicu imaju ništetnost istih.

14 Nisu osnovane tvrdnje tuženika da u konkretnom predmetu nema prostora za izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Odluka VTS RH i to Pž-7129/2013 i Pž6632/2017, jer je VTS RH na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim

1 5

ugovornim odredbama sadržanim kao i u kreditu tužitelja naveo kako se pojedini potrošači u slučaju da sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Kako predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tuženice sadrži upravo takve odredbe a koja odlukom navedenog suda je ocijenjena ništetnom, to dolazi do direktne primjene pravnih utvrđenja iz tih presuda.

15. Vezano uz prigovor zastare potraživanja sud smatra da isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Potrošač nastupio prekid zastare koji je prekid trajao sve do donošenje pravomoćne presude VTS RH, pa je ponovno počela teći u lipnju 2014. godine donošenjem odluke VTS RH Pž-7129/2013.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice ukazuje se da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Dakle pošto je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih odluka, odluke od 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope i odluke od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule , što ovdje imamo, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu po osnovi valutne klauzule podnesena dana 31 srpnja 2020.

Dakle presuda donesena u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 postala pravomoćna 14. lipnja 2018., jasno je da u trenutku podnošenja tužbe koja je podnesena dana 31 srpnja 2020. u ovom sporu nije protekao zakonski zastarni rok od 5 godina, a koji se primjenjuje na restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Dakle Tužba u ovome predmetu podnijeta je dan 31 srpnja 2020 godine, iz čega slijedi zaključak da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka , obzirom od 14 lipnja 2018 nije proteklo 5 godina, a podnesak kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno vještvu, za istaknuti je da je u istom tužbeni zahtjev smanjen, dakle ne radi se o preinaci. /29 kolovoz 2025/

Naime u ovome slučaj tužiteljica je mogla tražiti povrat preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora nakon što su presudom VTS RH takve odredbe

1 6

potrošačkim ugovorima utvrđene kao ništetne, a takav stav izrazio je i VS RH u svoj odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine.

16 Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovarale te da tužiteljica nije bila informirana o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice te činjenice da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, a koji je prethodno tužiteljici od strane djelatnice banke predočen kao najpovoljniji u smislu manjeg iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica dužna plaćati, što je tužiteljici kao potrošaču životno bilo odlučno, dok je banka kao stručna financijska ustanova, istoj predočila kredit kao najjeftiniji, uz mogućnost promjena zbog kamate i tečaja, no pri tome ne navodeći o čemu točno ta promjena ovisi, a još važnije u kojem rasponu bi se ista kretala, bilo u rasponu iznosa anuiteta ili postotku promjene anuiteta.

Tužiteljici nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi ista mogla znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, dapače istoj je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužiteljica posluje, a pogotovo ne valuti stvarnih plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu da tako ugovorena valutna klauzula koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužiteljici, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužiteljica nije bio valjano informirana o bitnih parametrima otplate kredita. Pri tome se ukazuje da je tužiteljica ugovor sklopila s tuženicom s punim povjerenjem u njenu profesionalnost jer je preko tuženice primala plaću.

17 S tim u vezi potrebno je raspraviti i svojstvo potrošača jer je iz samog ugovora vidljivo da je tužiteljica sa tuženikom zaključio ugovor u svojstvu fizičke osobe, a ne trgovca, sklopljeni ugovor sadrži identične vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF kao i svi ostali potrošački ugovor o kreditu ovdje tuženika, te se i na taj ovaj postupak izravno primjenjuju učinci utvrđenja iz ranije citiranih pravomoćnih presuda u predmetu " B". Tužiteljica je plaćala rate kredita.

Naime, bio bi nonsens kada bi tuženik osporavao svojstvo potrošača tužiteljici kada mu je upravo u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio sklapanje ugovora o konverziji, gdje je u primjeni odredbe čl. 19. b. položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača svrha izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti eur. U odnosu na prednje rečeno postavlja se pitanje da li bi tuženik tužitelja ukoliko ga nije smatrao potrošačem, pozvao odnosno stavio ponudu za sklapanje Dodatka ugovora o konverziji, a odgovor se slijedom životne logike nameće sam po sebi.

18 Sud je dao zadatak financijskoj vještakinji koja je zadatak obavila stručno detaljno i profesionalno, za dodati je da je sama vještakinja u nalazu navela kako je predmet tužbenog zahtjeva razlika po osnovi tečaja, u nalazu mišljenju nije uzimala u obzir razliku kamata

1 7

Vještakinja, usmeno saslušana pred sudom, je u cijelosti ostala kao kod svog pismeno izraženog nalaza i mišljenja

19Učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istog s time da je jedna od pretpostavki i njezina dospjelost. Tražbina tuženika s osnova nižeg tečaja dospjela bi tek pravomoćnošću presude VTS od 14. lipnja 2018. jer je istom presudom tečaj anuliran na početo ugovoreni kao jedini relevantni među strankama.

Kada bi se radilo procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u naravi takva tuženikova tražbina ne postoji. Naime, ako su prilikom otplate kredita i nastale kakve potplate u korist tužitelja u odnosu na početnu kamatnu stopu, za to ne postoji odgovornost potrošača odnosno tužitelja, a osim toga tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača jer isti nje potrošač nego financijska institucija

Za dodati je da glede prava na naplatu na temelju ništetne ugovorne odredbe , sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac koji je krvi za sklapanje ništetnih odreda ugovora o valutnoj klauzuli, nema pravo o d tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom na takvo pravo, a u smislu odredbi 323 st 2 ZOO, pa dakle tuženik nema pravo tražiti negativnu razliku. Potraživanja iz kolektivnog spora su ustanovljena u korist potrošača.

Za dodati je da tuženik nije niti istakao prigovor prijeboja, niti je istakao protutužbeni zahtjev, ali obzirom na ovaj kredit iako je vještakinja izračunala negativne razlike, , ovaj sud i smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene, tuženik ih je sam uglavio, pa nije tužiteljice stekla ništa bez osnove, pa sud smatra da i to doprinosi ne prihvaćanju istih, međutim bitno je istaknuti da bez obzira na navedeno traženje istih razlika obzirom na njihovo dospijeće /zadnja 1 listopad 2008 /a tražene su na pripremnom ročištu 15 listopad 2024, ali samo na način da su uračunaju u vještvo dakle ne u vidu prigovora prijeboja niti su postavljene u formi protutužbenog zahtjeva

– isto bi bilo u zastari obzirom na petogodišnji zastarni rok od 5 godina. /čl 225

Zakona o obveznim odnosima NN

20 Zaključno, kako je tužiteljica zahtjev odredila sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, koja je u svom u nalazu i mišljenju izračunao kolika je razlika između stvarno plaćenih iznosa i onih koji bi imali biti plaćeni da je tečaj CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bio isti kao na dan isplate kredita korisniku (Tablica 3 pretplata tečaja), zatezne kamate na tako preplaćene iznose do zaključno 30.9.2015.g. (Tablica 4: Izračun zateznih kamata na pretplatu tečaja), te je od navedenog iznosa oduzeo preplatu priznatu u konverziji, a čime se došlo do ukupno iznosa preplate tečaja te zateznih kamata na pretplate tečaja 11 419,74 EUR, što je za 9 020,03 eur više od priznate pretplate u konverziji. U konačnici tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci na 8 616,91 EUR/ pretplata tečaja kada je bio veći od početnog/ dakle iznos više plaćenih anuiteta do konverzije, .uvećan za iznos dospjelih zakonskih zateznih kamata na pretplatu do konverzije, umanjen za iznos koji je tuženica priznala tužiteljici kao pretplatu u konverziji i za istu umanjila buduću obvezu tužiteljice po kreditu.Tužiteljici sukladno odredbama čl. 323.,

1 8

324. i 1115. ZOO-a pripada i zatezna kamata na pretplaćene iznose od dana pretplate do konverzije ugovora o kreditu, a obzirom je tuženica utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

21 potrebno je navesti da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa rezultatima provedenog financijskog vještačenja te nije promijenjena niti činjenična niti pravna osnova koja je navedena u tužbi , tuženik niti ne ističe prigovor za preinaku, ali sam sud navodi da se u ovom slučaju čak radi i o smanjenju tužbenog traženja

22 Osim navedenog , iako je vještakinja izračunala negativne razlike, za dodati je kako vještakinja navodi da manje plaćene kamate nije bilo, a ovaj sud smatra da su u zastari prigovor prijeboja, ovaj sud i smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene, tuženik ih je sam uglavio, pa nije tužiteljice stekla ništa bez osnove, pa sud smatra da i to doprinosi ne prihvaćanju istih, međutim bitno je istaknuti da je prigovor prijeboja u zastari

23 Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. 36.1. Tužitelju su dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – (100 bod) odnosno 200 eura, te za zastupanje na ročištu 15 listopad 24, 23 siječanj 25, podnesak 16 7 25, ročište 23 srpanj 25, podnesak 29 8 25, ročište 30 9 25, uz PDV

a kojem iznosu su kao nužni i neophodni dodani troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 500 eura, slijedom čega je tužitelju dosuđen zajedno sa pristojbom na tužbu, 68,05 EUR, sveukupni trošak u iznosu od 2 318,05 EUR.

Tužiteljica je sada oslobođena plaćanja pristojbi, novim Zakona o sudskim pristojbama pa ne plaća pristojbu na presudu.

24Na tako dosuđeni iznos parničnog trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja do isplate, temeljem čl.29.st.1 i 2. ZOO-a.

U Dubrovniku, 16. veljače 2026.

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

1 9

DN a

- punomoćnik tužiteljice

- punomoćnik tuženika