REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1307/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice NUT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], protiv tuženika EOS Matrix d.o.o., OIB: 76674680107, Zagreb, Horvatova 82, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 16. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica predlaže proglasiti nedopuštenim pljenidbu i prijenos u postupku izravne naplate temeljem zahtjeva od 29. prosinca 2023., a pokrenutom na temelju rješenja javnog bilježnika Ilinke Lisonek Ovrv-41883/10 od 31. kolovoza 2010, a koji se odnosu na naplatu glavnog potraživanja u visini 680,42 eur i naplatu potraživanog troška postupka u visini 55,30 eur.
II. Pljenidba i prijenos novčane tražbine u postupku izravne naplate temeljem zahtjeva od 29. prosinca 2023., a pokrenutom rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek poslovni broj Ovrv-41883/10 od 31. kolovoza 2010., proglašava se nedopuštenim u dijelu koji se odnosi na potraživanje zatezne kamate na iznos glavnice 680,42 eur od 3. veljače 2010. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključkom ovog suda poslovni broj Ovr- 89/2024 od 8. veljače 2024. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja pljendibe i prijenosa u postupu izravne naplate nedopuštenim iz razloga određenih čl. 50. st.1. toč. 7. i 11. OZ. Navodi da je 29. prosinca 2023. ovrhovoditelj putem FINA-e predao zahtjev za naplatu prema rješenju javnog bilježnika Ilinke Lisonek broj Ovrv-41883/10, pravomoćnim i ovršnim 20. rujna 2010. Ovrhovoditelj da se poziva na ugovor o cesiji sklopljen između Erste Card i EOS Matrix d.o.o. od 1. srpnja 2016. Isti ne prilaže već navodi da se isti nalazi pohranjen kod FINA-e no ovdje da je takav dokaz izostao. Tužiteljica tvrdi da nikada nije dobila obavijest o ustupu. Dalje navodi da je u očevidniku od 17. prosinca 2019. upisan vjerovnik Erste Card te je nesporno da je vjerovnik obustavio/opozvao ovrhu. Navodi da ovrhovoditelj može tijekom postupka bez pristanka dužnika povući prijedlog za ovrhu čl. 40. OZ što je i učinio pa u tom slučaju sud ima obustaviti ovrhu čl. 40. Iz navedenog smatra da je razvidno da novi vjerovnik nije bio legitiman u postupku koji je obustavljen. Novi vjerovnik uz zahtjev za naplatu prilaže svoju specifikaciju troška iz koje je nesporno da potražuje trošak u iznosu 1.170,11 kn, a koji je trošak ranijeg vjerovnika. Novi vjerovnik ne može zakonski potraživati trošak koji se ne odnosi na njega. Ugovor o cesiji, a jer je cesija jedan od načina stjecanja određenog potraživanja koje stjecanje cesionar izvodi od cedentovog određenog potraživanja prema cesusu, koji nema takav sadržaj i ne sadrži naznaku takvog potraživanja onog kojeg cedent ima prema cesusu, kao predmetna ustupanja ili cesije, odnosno ugovor u kojemu nije određeno ili iz kojeg se ne može odrediti (u smislu čl. 50. st. 1. ZOO) koje je to određeno potraživanje cesionar stekao od cedenta i koja je to osoba (cesus) prema kojoj je cedent imao potraživanje koje ustupa, predstavlja ništav pravni posao (jer mu nedostaje ono što proizlazi iz smisla navedene odredbe čl. 47. ZOO) i takav ne može stvarati učinke ugovora o cesiji. Nesporno je da novi vjerovnik nije preuzeo stari ovršni postupak, već započinje novi postupak, a na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika kako je već navedeno, pravomoćnog i ovršnog 20. rujna 2010. S obzirom na naprijed navedeno, a cijeneći trenutak pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi kao ovršne isprave i vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu u ovom predmetnom ovršnom postupku prema čl. 233. st. 1. OZ-a prijedlog za ovrhu podnesen je nakon protoka deset godišnjeg zastarnog roka. Pri tome imajući u vidu da razlozi obustave postupka bili na strani ovrhovoditelja pa samim time nije došlo do prekida zastare. Stoga da je nastupila zastara prava na zahtijevanje ispunjenja obveze. Novi ovrhovoditelj nije niti ušao na mjesto starog ovrhovoditelja. Opreza radi, tužiteljica ukazuje da je subjektivna preinaka u ovršnom zakonodavstvu uvedena 1. rujna 2014. stupanjem na snagu ZID OZ/14. Iz navedenog proizlazi da je tek stupanjem na snagu ZID/14 propisana mogućnost da novi ovrhovoditelj na kojeg je prenijeta tražbina u tijeku ovršnog postupka nastavlja ovršni postupak. Takva suglasnost bi izostala. Isto tako vjerovnik je jednostrano raskinuo ugovorni odnos s korisnikom usluge ovdje ovršenikom, pa sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. ZOO novi ovrhovoditelj ima pravo zahtijevati ono što mu je prenio raniji ovrhovoditelj, ali to potraživanje može ostvariti u parničnom postupku, a ne pokretanjem ovršnog postupka. Zahtjevom iz tužbe tužiteljica predlaže proglasiti nedopuštenim pljenidbu i prijenos u predmetu Ovrv-41883/10 na temelju rješenja javnog bilježnika Ilinike Lisonek.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava zahtjev kao neosnovan. Dana 1. srpnja 2016. između društva Erste Card Club d.o.o. i društva EOS Matrix d.o.o. sklopljen je Ugovor o cesiji (sukladno odredbama 80. – 87. Zakona o obveznim odnosima) ovjeren kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba dana 1. srpnja 2016. pod poslovnim brojem OV-14149/2016 i javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba 1. srpnja 2016. pod poslovnim brojem OV-20028/2016, a kojim ugovorom o cesiji je novi vjerovnik EOS Matrix d.o.o. postao zakoniti vlasnik tražbine utvrđene pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-41883/10 od 31. kolovoza 2010. Podneskom od 14. srpnja 2016. dužnica, ovdje tužiteljica, je obaviještena o sklopljenom Ugovoru o cesiji od 1. srpnja 2016. i činjenici da je društvo EOS Matrix d.o.o. postalo zakoniti vlasnik potraživanja utvrđenog pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-41883/10 od 31. kolovoza 2010. Obavijest o ustupu poslana je na tadašnju adresu ovršenice: Hinka Wurtha 2, 10000 Zagreb. Također, kontaktirali smo ranijeg vjerovnika te smo obaviješteni kako je dužnica, ovdje tužiteljica, i od strane ranijeg vjerovnika obaviještena o sklopljenom Ugovoru o cesiji od dana 1. srpnja 2016. i činjenici da je društvo EOS Matrix d.o.o. postalo zakoniti vlasnik potraživanja utvrđenog cit. pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi i to podneskom od 6. srpnja 2016. s brojem pošiljke preporuke:
RC581637845HR. Osim navedenog, odredba članka 82. Zakona o obveznim odnosima u stavku 1. propisuje da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Dok stavak 2. citiranog članka 82. jasno određuje da ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju pravovaljano je i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti. Dakle, sve da su i cedent i cesionar propustili cesusa obavijestiti o sklopljenom Ugovoru o cesiji, to ne utječe na valjanost samog ugovora o cesiji. Propuštanje obavještavanja dužnika o sklopljenom Ugovoru o cesiji nema za posljedicu ništetnost ili pobojnost Ugovora o cesiji, nego ima za posljedicu to da će biti valjano ispunjenje obveze učinjeno ranijem vjerovniku, ali samo ako je ispunjenje dano prije obavijesti o ustupanju i samo ako dužnik nije znao za ustupanje. S obzirom da dužnica ne dostavlja dokaz o tome da je obvezu ispunila ni ustupitelju ni novom vjerovniku (ni cedentu ni cesionaru), nesporno je kako tražbina koja je bila predmetom citiranog ugovora o cesiji još uvijek egzistira. Također, s obzirom da je tuženik kao cesionar (novi vjerovnik) priložio dokaz da je dužnik (cesus) obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji, isti osnovano potražuje ispunjenje obveze. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije, tuženik ističe sljedeće. Tužiteljica prvenstveno osporava kako nije priložen ugovor o cesiji. Međutim, s obzirom da se radi o izvansudskom postupku naplate tražbine utvrđene pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi čiju naplatu je provodila Financijska Agencija kao nadležno tijelo sukladno odredbi članka 204. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24, dalje: Ovršni zakon), to je tuženik kao ovrhovoditelj pred Financijskom Agencijom dokazao svoju aktivnu legitimaciju činjenicom da je Ugovorom o cesiji tražbina s ustupitelja prenesena na tuženika, kao novog vjerovnika, a sve to primjenom odredbe članka 32. Ovršnog zakona. Dakle, da tuženik, kao ovrhovoditelj, Financijskoj Agenciji nije predočio izvornik citiranog Ugovora o cesiji iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su s ustupitelja na tuženika, kao ovrhovoditelja, prenesena sva prava i obveze iz pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-41883/10 od dana 31. kolovoza 2010., Financijska Agencija ne bi osnovu uvrstila u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, odnosno po zahtjevu za naplatu tražbine iz rješenja o ovrsi ne bi postupala. Štoviše, činjenica da je Financijska Agencija osnovu zavela u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje i o istom obavijestila ovršenicu, ovdje tužiteljicu, dokaz je toga da je tuženik, kao novi vjerovnik, javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom pred tijelom nadležnim za postupanje dokazao da je tražbina na nju prenesena. Slijedom navedenog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika kao ovrhovoditelja u cijelosti je neosnovan. Također, tužiteljica smatra i u svojoj tužbi ističe kako ,, … novi vjerovnik mora dokazati da je cesija ispunjena tj. da je plaćena izvornom vjerovniku…'', međutim odnos ustupitelja i novog vjerovnika uopće nije predmet ovog postupka. Drugim riječima, novi vjerovniku je ustupitelju isplatio kupoprodajnu cijenu sukladno ugovornim odredbama Ugovora o cesiji, no takva činjenica uopće nije predmet ovog spora niti je dužnica ovlaštena isticati takav prigovor. Štoviše, odredba članka 86. Zakona o obveznim odnosima propisuje da kad je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja. Dakle, iz navedenog je jasno kako pravni sustav poznaje naplatni i besplatni ustup tražbine te se od vrste ugovora o cesiji određuje odgovornost cedenta (kod naplatnom ugovora ustupitelj novom vjerovniku jamči da u trenutku ustupanja tražbina postoji, dok kod besplatnog ustupa tražbina ustupitelj za postojanje tražbine ne jamči) prema cesionaru, a što se tiče isključivo odnosa cedenta i cesionara. U ovoj situaciji se radi o naplatnom ustupu tražbine te je ustupitelj novom vjerovniku, ovdje tuženiku, u trenutku ustupa tražbine jamčio postojanje tražbine u odnosu na tužiteljicu, odnosno jamčio je da tužiteljica nije ispunila svoju obvezu. Navedeno, također, znači kako činjenica je li novi vjerovnik ustupitelju isplatio kupoprodajnu cijenu prema Ugovoru o cesiji u cijelosti je irelevantna za ovaj postupak jer takva činjenica ni na koji način ne utječe na obvezu tužiteljice utvrđene pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-41883/10 od dana 31. kolovoza 2010. godine. Dakle, nesporno je da tužiteljica do današnjeg dana nije ispunila svoju obvezu ni ustupitelju (Erste Card Club d.o.o.) niti tuženiku (EOS Matrix d.o.o.) niti dostavlja ikakve dokaze za to. U odnosu na navode kako ,, … novi vjerovnik ne može zakonski potraživati trošak koji se ne odnosi na njega … '' su također u cijelosti nezakoniti i pogrešni. ''Sporni'' trošak u iznosu od 1.170,11 kn odnosi se na trošak ovršnog postupka priznatog rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-41883/10 te predstavlja sastavni dio tražbine koja je prenesena na novog vjerovnik. Slijednom navedenog, novi vjerovnik, ovdje tuženik kao ovrhovoditelj ima pravo prisilno naplatiti i trošak postupka u situaciji kad dužnik dobrovoljno ne ispuni svoju obvezu. Kako proizlazi iz predmetnog rješenja o ovrsi, tražbina se sastoji od: glavnice u iznosu od 5.126,65 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 3. veljače 2010. do isplate te troška postupka u iznosu od 1.170,11 kn zajedno sa zateznom kamatom od 31. kolovoza 2010. do isplate. Odredba članka 81. Zakona o obveznim odnosima u stavku 1. određuje da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl., dok stavak 3. propisuje da se smatra da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom. Dakle, tuženik je Ugovorom o cesiji stekao pravo naplate kako glavnog potraživanja tako i kamata na glavnicu te pravo naplate troškova postupka i kamata koje teku na tako priznati trošak postupka. Prigovor zastare tužiteljice također je neosnovan. Kao što je već ranije izneseno, tražbina je utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-41883/10 od 31. kolovoza 2010. Predmetno rješenje steklo je svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti 20. rujna 2010.. Na ovako utvrđenu tražbinu primjenjuje se desetogodišnji zastarni rok, sukladno odredbi članka 233. st.1. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na izneseno, zastarni rok počeo je teći 20. rujna 2010. godine (sukladno odredbi članka 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) i nastupio bi 20. rujna 2020. da radnjama ustupitelja i novog vjerovnika nije došlo do prekida tijeka zastarnog roka sukladno 241. Zakona o obveznim odnosima. Naime, 5. rujna 2011. raniji vjerovnik pokrenuo je postupak izvansudske ovrhe kod tadašnjeg poslodavca tužiteljice. Nadalje, raniji vjerovnik pokrenuo je postupak izvansudske ovrhe i pred Financijskom Agencijom zahtjevom za naplatu od dana 20. svibnja 2011. godine, a što je vidljivo i iz priloga 3 (Očevidnik i redoslijedu plaćanja) priloženog uz tužbu. Iz navedenog Očevidnika vidljivo je i da je Financijska Agencija postupala po rješenju o ovrsi i zahtjevu za naplatu sve do 4. kolovoza 2018. Tužiteljica u tužbi navodi kako je raniji vjerovnik obustavio/opozvao ovrhu. Međutim, iz Očevidnika je jasno vidljivo da se stavke u razdoblju 47. – 49. odnose na tražbinu utvrđenu rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-41883/10 i jasno je vidljivo da je Financijska Agencija po zahtjevu postupala sve do 4. kolovoza 2018. kad je osnovu isknjižila iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje primjenom odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Odredba članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima u stavku 1. propisuje da, ako se tražbina iz osnove za plaćanje, ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Dakle, do primjene odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe dolazi u onom slučaju kad ovršenik nema dovoljno novčanih sredstava na računima te se tražbina ovrhovoditelja ne može niti prisilno ostvariti. Drugim riječima, do nemogućnosti naplate tražbine (provedbe ovrhe) dolazi iz razloga koji su isključiva krivnja ovršenice (ovdje tužiteljice). Dakle, sukladno odredni članka 241. Zakona o obveznim odnosima prekid tijeka zastarnog roka trajao je sve do 4. kolovoza 2018. Nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a kako to propisuje odredba članka 245. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, novi desetogodišnji zastarni rok počeo je teći 5. kolovoza 2018. godine i isti nastupa tek 5. kolovoza 2028. Međutim, tuženik je dana 29. prosinca 2023. godine pokrenuo novi postupak izravne naplate pred Financijskom Agencijom radi čega je došlo do novog prekida tijeka zastarnog roka. S obzirom da od 20. rujna 2010. do 5. rujna 2011. (kad je pokrenut postupak naplate tražbine pred poslodavcem dužnice) i 20. svibnja 2011. godine (kad je pokrenut postupak naplate tražbine pred Financijskom Agencijom) nije protekao rok od deset godina (propisan za zastaru ovako utvrđene tražbine), a koji nije protekao niti od 5. kolovoza 2018. (kad je Financijska Agencija prestala postupati po ranijem zahtjevu ustupitelja primjenom članka 12 ZPONS-a) do 29. prosinca 2023. (kad je novi vjerovnik pokrenuo novi postupak izravne naplate), to je prigovor zastare neosnovan. Tužiteljica u svojoj tužbi ističe i navode da je subjektivna preinaka nedopuštena s obzirom da je mogućnost iste u Ovršni zakon uvedena tek 1. rujna 2014. Takvo tumačenje je pogrešno. Pojam subjektivne preinake Ovršni zakon poznavao je i prije 1. rujna 2014. godine te je razlika što je za postupke pokrenute prije 1. rujna 2014. godine za subjektivnu preinaku potreban pristanak ovršenika, dok za postupke pokrenute nakon 1. rujna 2014. za subjektivnu preinaku nije potreban pristanak dužnika nego sud dopušta promjenu u osobi vjerovnika samo na temelju činjenice da je ovrhovoditelj javnom ili privatno ovjerovljenom ispravom dokazao da je tražbina na njega prenesena. S obzirom da je u vezi postupka prisilne naplate pred Financijskom agencijom pokrenutog 29. prosinca 2023. radi o novom postupku, a ne o nastavku starog postupka izvansudske ovrhe, pravilno je Financijska Agencija (kao nadležno tijelo za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika) utvrdila da je društvo EOS Matrix d.o.o. dostavom ovjerenog Ugovora o cesiji dokazao da je njega tražbina prenesena, da su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 32. Ovršnog zakona te provodi postupak pljenidbe i prijenosa u korist novog vjerovnika, društva EOS Matrix d.o.o. Štoviše, niti tužiteljica ne spori da se radi o novo pokrenutom postupku izvansudske ovrhe kad u tužbi navodi ,,nesporno je da novi vjerovnik nije preuzeo stari ovršni postupak već započinje novi postupak…,, ili ,,novi ovrhovoditelj nije niti ušao u na mjesto starog ovrhovoditelja.'' Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: rješenje i zaključak ovog suda posl. br. Ovr-89/2024-2 od 8.2.2024. (list 7-13 spisa), zahtjev FINA-i za naplatu od 29.12.2023. (list 15-24 spisa), potvrdu Grada Zagreba od 24.11.2023. (list 25 spisa), rješenje o ovrsi Ovrv-41883/10 od 31.8.2010. (list 27-31 spisa), očevidnik o redoslijedu plaćanja (list 33-51 spisa), Ugovor o cesiji od 1.7.2016. (list 63-68 spisa), obavijest o prijenosu potraživanja od 14.7.2016. (list 69 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (list 74, 81 i 89 spisa), spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-89/2024.
4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim.
5. Uvidom u spisu priležeću dokumentaciju te uvidom u spis ovog suda poslovni broj Ovr-89/2024, utvrđene su sljedeće činjenice:
- da je po prijedlogu ovrhovoditelja Erste Card Club d.d. od 31. kolovoza 2010., protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, radi naplate novčanog iznosa sa zateznom kamatom i troškova postupka, javni bilježnik Ilinka Lisonek u Zagrebu dana 31. kolovoza 2010. donijela rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-41883/10, a koje je postalo pravomoćno i ovršno 20. rujna 2010.;
- da je ovrhovoditelj Erste Card Club d.d. dana 20. svibnja 2011. podnio FINA-i zahtjev za naplatu potraživanja u cijelosti prema rješenju u ovrsi, po računima ovršenice, ovdje tužiteljice, a koje potraživanje je isknjiženo iz očevidnika FINA-e zbog nemogućnosti izvršenja temeljem čl. 12. ZPONS-a;
- da je ovrhovoditelj Eos Matrix d.o.o. 20. siječnja 2023. podnio FINA-i zahtjev za naplatu potraživanja u cijelosti prema rješenju u ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu od 31. kolovoza 2010. poslovni broj Ovrv-41883/10, po računima ovršenice, ovdje tužiteljice;
- da je ovršenica, ovdje tužiteljica, 8. siječnja 2024. ovome sudu podnijela žalbu nakon proteka roka te je ista zaključkom ovog suda poslovni broj Ovr-89/2024-2 od 8. veljače 2024. upućena u roku 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčane tražbine nedopuštenim, u postupku izvansudske ovrhe, a temeljem ovršne isprave- rješenja o ovrsi od 31. kolovoza 2010., iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st.1. toč. 7. i toč. 11. Ovršnog zakona.
6. S obzirom na odredbu čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, 114/22 i 6/24 - dalje u tekstu OZ) ovaj sud je ispitivao jedino okolnosti koje je tužiteljica navela kao razloge u žalbi u povodu koje je upućena na parnicu, a to je da tuženik nije ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu protiv ovršenika kao i nastup zastare potraživanja.
7. Iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da se tuženik poziva na Ugovor o cesiji od 1. srpnja 2016., čitanjem kojeg se utvrđuje da je isti ovjeren kod javnih bilježnika istoga dana (broj ovjere OV-14149/16 i OV-20028/16), a temeljem kojeg je ovdje tuženik postao zakoniti vlasnik potraživanja po rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ovrv- 41883/10 od 31. kolovoza 2010. Čitanjem priloga 1 Ugovora o cesiji zaključenog između ovdje tužitelja i Erste card cluba d.o.o. iz čl. 1. istog proizlazi da je predmet prodaje ukupnost tražbina čiji je iznos – glavni dug kao i sa njima povezana prava- sporedne tražbine. Iz sadržaja priloga 2 predmetnog Ugovora o cesiji, Popis tražbina, navedeno je ime i prezime i OIB ovdje tužiteljice te je naveden iznos glavnog duga.
8. Odredbom čl. 32. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20,114/22 i 6/24 - dalje u tekstu OZ )propisano je da je se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili je na nju na drugi način prešla, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno.
9. Odredbom člankom 32. OZ je propisano: (1) Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. (2) Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik. (3) Ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene vjerovnika, novi vjerovnik nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Novi ovrhovoditelj mora primiti ovršni postupak u onom stanju u kojem se on nalazi u trenutku kad u njega stupa. Za promjenu ovrhovoditelja nije potreban pristanak ovršenika. (4) Odredba stavka 3. ovoga članka na odgovarajući način se primjenjuje i ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene dužnika.
10.Kako je dakle, ocjenom sadržaja Ugovora o cesiji od 1. srpnja 2016. te njegovih priloga utvrđeno da su Eos Matrix d.o.o. kao cesionar i Erste Card Club d.o.o. kao cedent, istim izričito ugovorili da cednet prenosi na cesionara sva prava – ukupnost tražbina, čiji iznos se odnosi na glavni dug i sa njime povezana sporedna potraživanja (čl. 1. Priloga 1 Ugovora o cesiji), kraj činjenice da su na sklopljenom Ugovoru o cesiji ovjereni potpisi zakonskih zastupnika, pod prethodno navedenim brojevima ovjera te kada je utvrđeno da je u Prilogu 2 Ugovora o cesiji navedena i ovdje tužiteljica sa iznosom glavnog duga, tada neosnovano navodi tužiteljica da konkretna tražbina dakle, glavni duga kao i troškovi postupka (kao sporedno potraživanje) nisu preneseni na ovdje tuženika i neosnovan je navod tuženice da tužitelj nije ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti određivanje ovrhe. Naime, na Ugovoru u cesiji od 1. srpnja 2016. je dakle, izvršena ovjera potpisa zakonskih zastupnika stranaka ugovora i isti dakle, predstavljaju ispravu na temelju koje je Eos Matrix d.o.o. aktivno legitimiran tražiti određivanje i provođenje ovrhe protiv ovdje tužiteljice, a kao pravna osoba kojoj je na valjan način izvršen ustup tražbine po predmetnoj ovršnoj ispravi, a u skladu sa čl. 32. st.1. OZ.
11. Iako doista uz Obavijest o prijenosu potraživanja od 14. srpnja 2016. (list 69 spisa) nije priložen dokaz da bi ovdje tužiteljica istu zaprimila, navedeno nije od utjecaja na aktivnu legitimaciju ovdje tuženika u skladu sa odredbom čl. 82. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), koji u st. 1. propisuje da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali ga je ustupitelj dužan obavijestiti (o ustupanju). Sve da su i cedenet i cesionar propustili cesusa obavijestiti o sklopljenom Ugovoru o cesiji, to ne utječe na valjanost samog Ugovora o cesiji, propuštanje obavještavanja dužnika o sklopljenom Ugovoru o cesiji nema za posljedicu ništetnost ili pobojnost tog Ugovora, nego ima za posljedicu to da će biti valjano ispunjenje obveze učinjeno ranijem vjerovniku, ali samo ako je ispunjenje dano prije obavijesti o ustupanju i samo ako dužnik nije znao za ustupanje ( st. 2. čl. 82. ZOO).
12. Osim toga, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o izvansudskom postupku naplate tražbine utvrđene pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi čiju naplatu je provodila Financijska Agencija kao nadležno tijelo sukladno odredbi članka 204. OZ to je tuženik kao ovrhovoditelj pred Financijskom Agencijom dokazao svoju aktivnu legitimaciju činjenicom da je Ugovorom o cesiji tražbina s ustupitelja prenesena na tuženika, kao novog vjerovnika, a sve to primjenom odredbe čl. 32. Ovršnog zakona. Dakle, da tuženik, kao ovrhovoditelj, Financijskoj Agenciji nije predočio izvornik citiranog Ugovora o cesiji iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su s ustupitelja na tuženika, kao ovrhovoditelja, prenesena sva prava i obveze iz pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv- 41883/10 od dana 31. kolovoza 2010., Financijska Agencija ne bi osnovu uvrstila u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, odnosno po zahtjevu za naplatu tražbine iz rješenja o ovrsi ne bi postupala. Činjenica da je FINA osnovu zavela u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje i o istom obavijestila ovršenicu, ovdje tužiteljicu, dokaz je toga da je tuženik, kao novi vjerovnik, javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom pred tijelom nadležnim za postupanje dokazao da je tražbina na nju prenesena. Slijedom navedenog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika kao ovrhovoditelja u cijelosti je neosnovan.
13. Pritom tužiteljici valja odgovoriti da činjenica je li novi vjerovnik ustupitelju isplatio kupoprodajnu cijenu prema Ugovoru o cesiji nije odlučna za ishod ovog postupka jer isto ni na koji način ne utječe na obvezu ovdje tužiteljice utvrđene ovršnom ispravom- pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba poslovni broj Ovr- 41883/10 od 31. kolovoza 2010. Tužiteljici valja odgovoriti i to da je trošak ovršnog postupka (1.170,11 kn) također dakle utvrđen navedenom ovršnom ispravom te predstavlja sastavni dio tražbine koja je prenesena na novog vjerovnika (čl. 1. Priloga Ugovora o cesiji u skladu sa odredbom čl. 81. ZOO)
14. U odnosu na istaknut prigovor zastare potraživanja valja reći da je između stranaka nesporno da je ovršnom ispravom - rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinkse Lisonek posl. broj Ovrv-41883/10 od 31. kolovoza 2010., koje je postalo pravomoćno i ovršno 20. rujna 2010., tužiteljici (ovršenici u tom postupku) naloženo namiriti tražbinu tuženiku (ovrhovoditelju u tom postupku) u iznosu 5.126,65 kn (sada 680,42 eur) sa zateznom kamatom od 3. veljače 2010. do isplate kao i naknaditi trošak postupka u iznosu 1.170,10 kn ( sada 155,30 eur).
15. Prema odredbi čl. 233. ZOO, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare (st. 1.), međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (st. 2.). Nadalje, prema odredbi čl. 226. st. 1. ZOO tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, sukladno čl. 215. st. 1. ZOO, a iz koje odredbe se izvodi zaključak da se zastara iz ovršne isprave računa od njezine ovršnosti.
16. Ocjenom spisu priležeće dokumentacije (Zahtjeva za izravnu naplatu od 29. prosinca 2023. te izvoda FINA-e iz Očevidnika o redoslijedu plaćanja), sud je utvrdio da je raniji ovrhovoditelj temeljem predmetne ovršne isprave – rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ovrv-41883/10 od 31. kolovoza 2010.) još 20. svibnja 2011. unutar zastarnog roka pokrenuo postupak izvansudske ovrhe pred FINA- om te je FINA postupala po navedenoj ovršnoj ispravi i zahtjevu za naplatu sve do 4. kolovoza 2018. kada je osnovu za naplatu isknjižila iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje primjenom odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine 68/18, dalje u tekstu ZPONS) koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018. te je čl. 12. toga zakona uneseno ograničenje, tako da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u FINA- u, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, FINA prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje, osim u slučajevima iznimki, propisanim kod zakonskog uzdržavanja djeteta i slično. Time je dakle, a u skladu sa odredbom čl. 241. ZOO podnošenjem zahtjeva za naplatu FINA-i 20. svibnja 2011. (unutar zastarnog roka prema čl. 233. ZOO) prekinut zastarni rok te je zastara počela ponovno teći od trenutka donošenja ZPONS, dakle od 4. kolovoza 2018. To nadalje znači da je tuženikov zahtjev za izravnu naplatu od 29. prosinca 2023. podnesen unutar desetogodišnjeg zastarnog roka (u odnosu na glavno potraživanje i trošak postupka) propisanog odredbom čl. 233. st. 1. ZOO. Time dakle, u odnosu na potraživanje glavnice u visini 5.126,65 kn (sada 680,42 eur) i u odnosu na potraživani trošak postupka 1.170,10 kn (sada 55,30 eur) nije nastupila zastara potraživanja te je, uz neosnovani navod o nedostatku aktivne legitimacije, odlučeno kao u toč. I. izreke.
17. Međutim, potraživanje zatezne kamate koja je zajedno s glavnicom utvrđena navedenim rješenjem o ovrsi kao ovršnom ispravom i koja dospijeva ubuduće je zastarjelo u propisanom trogodišnjem roku, računajući od ponovnog početka zastarnog roka (4. kolovoz 2018. ) a imajući u vidu da je zahtjev za naplatu podnesen 29. prosinca 2023. (čl. 233. st. 2. u svezi s čl. 226. st. 1. ZOO-a (tako i VSRH Su-IV- 56/19-15 od 21. studenoga 2019. i u odluci Rev 87/22 od 12. travnja 2022.). Stoga je u odnosu na taj dio potraživanja pljenidba i prijenos utvrđen neosnovanim te je odlučeno kao u toč. II. izreke.
18. U odnosu na navod tužiteljice iz podneska od 3. travnja 2024. o obustavi ovrhe, iz priložene Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Ovrv-41883/10 (list 89 spisa), sačinjene po FINA-i 2. travnja 2024., valja reći da iz te specifikacije proizlazi da se radi o zahtjevu za izravnu naplatu od 20. svibnja 2011., po istoj ovršnoj ispravi kao i u ovosudnom postupku, a u odnosu na koju naplatu je ovršna isprava isknjižena iz Očevidnika po čl. 12. ZOPNS te je, kako iz stanja spisa slijedi, 29. prosinca 2023. ta ista ovršna isprava podnijeta na izravnu naplatu, a što je i bilo predmetom ovog postupka.
19. Tužiteljici nije suđen zatraženi trošak sudskih pristojbi jer iz stanja spisa proizlazi da iste nisu plaćene pa joj taj trošak još nije niti nastao.
U Zagrebu 16. veljače 2026.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno;
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
- tužiteljica
- tuženik
