REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6760/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužitelja MC iz [adresa], 2. Resnik 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vlatku Bukovcu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Penezić i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, zastupano po predsjedniku Uprave ŠC i članu Uprave HC, a oni po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Vlatka Bukovca, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 067-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.04.2008., solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, pod brojem OV-7902/2008, dana 21.04.2008., sklopljenog između tužitelja MC iz [adresa], 2. Resnik 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], te tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (pravni slijednik iza HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., [adresa]), a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“ te se utvrđuje da ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju MC iz [adresa], 2. Resnik 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.784,94 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj:

067-04/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.07.2008., solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, pod brojem OV-13318/2008, dana 03.07.2008., sklopljenog između tužitelja MC iz [adresa], 2. Resnik 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], te tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (pravni slijednik iza HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., [adresa]), a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“ te se utvrđuje da ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju MC iz [adresa], 2. Resnik 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.894,87 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju MC iz [adresa], 2. Resnik 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.443,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 21. travnja 2008. sklopio s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., [adresa], Ugovor o kreditu, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 250.000,00 EUR, prema srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, a za kupovinu građevinskog zemljišta uz rok otplate od 30 (trideset) godina te kamatnu stopu od 6,90% godišnje. Odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u prvom dijelu ugovoreno je sljedeće, cit.:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d.“

1.1. Tužitelj je predmetni kredit isplatio prije vremena na koje je ugovoreno trajanje predmetnog kreditnog odnosa, pa je tuženik postupio po odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu te je obračunao i naplatio naknadu za prijevremeni povrat. Naime, nastavno na zahtjev tužitelja za prijevremeni povrat kredita, tuženik je 14. srpnja 2022. izdao informativnu Obavijest o privremenom zatvaranju kredita (dalje: Obavijest) u kojemu je naknada za prijevremeni povrat izražena u EUR, u iznosu od 2.792,16 EUR. Dana 18. srpnja 2022. tuženik je tužitelju naplatio naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 20.983,10 kuna / 2.784,94 EUR1, a koja je u platnom prometu kredita naznačena kao „Naplata troška.“

Odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu je ništetna s obzirom na čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), a s obzirom da je nepoštena i protivna prisilnom propisu, konkretno odredbama čl. 96., čl. 99. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 i 125/07, dalje: ZZP).

1.2. Naime, kako tužitelj tvrdi, predmetna odredba Ugovora o kreditu nije razumljiva, a sam tužitelj o njoj nije pojedinačno pregovarao. Radi se o odredbi tipskog ugovora, koji je tuženik imao pripremljen i svakodnevno davao na potpis brojnim potrošačima, kao korisnicima kredita. Tužitelj, kao potrošač i stranka dvostrano-obveznog ugovora, nije imao nikakav utjecaj na sadržaj takve tipske i unaprijed formulirane odredbe, već je ista uglavljena u Ugovor o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ostavljajući tuženiku, da po slobodnoj diskreciji, samostalno i jednostrano odredi naknadu, koju je tužitelj dužan platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Upravo iz razloga što je životno i logično da potrošači nemaju mogućnost pregovarati tipske odredbe, odnosno odredbe, koje su dio tipskih ugovora, zakonodavac je odredbom čl. 96. st. 2. ZZP izričito propisao presumpciju, prema kojoj se već po samom zakonu smatra da se o takvim odredbama nije pregovaralo. S obzirom da je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu stekao bez osnove iznos izlazne naknade predlaže sudu donijeti presudu, kojom će utvrditi ništetnom odredbu sadržanu u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 067-02/2008 a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“ te kojom će utvrditi da ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 2.784,94 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

2. Ovaj sud je rješenjem posl.br. P-6760/2024-4 od 10.1.2025. (list 58-59 spisa) spojio parnicu, koja se vodila kod ovog suda pod posl.br. P-6764/2024 na ovu parnicu poslovni broj P-6760/2024, a radi vođenja jedinstvenog postupka i na temelju odredbe čl. 313. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Naime, u postupku pod poslovnim brojem P-6764/2024 u pravnoj stvari istih stranaka radi utvrđenja i isplate, iako se tražilo utvrđenje i isplata iz drugog ugovora o kreditu, radi se o isplati na osnovi iste naknade, pa je riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u oba predmeta, radi čega je bilo svrsishodno spojiti parnice.

3. U tužbi spojenog predmeta tužitelj je kao korisnik kredita 3. srpnja 2008. sklopio s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., [adresa], Ugovor o kreditu, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 350.000,00 EUR, prema srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, a za kupovinu kuće uz rok otplate od 30 (trideset) godina te kamatnu stopu od 6,30% godišnje. Odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u prvom dijelu ugovoreno je sljedeće, cit.: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu, sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“

3.1. Tužitelj je predmetni kredit isplatio prije vremena na koje je ugovoreno trajanje predmetnog kreditnog odnosa, pa je tuženik postupio po odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu te je obračunao i naplatio naknadu za prijevremeni povrat. Naime, tuženik je tužitelju 18. srpnja 2022. naplatio naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 29.345,93 kuna / 3.894,87 EUR, a koja je u platnom prometu kredita naznačena kao „Naplata troška.“ Odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu je ništetna s obzirom na čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), a s obzirom da je nepoštena i protivna prisilnom propisu, konkretno odredbama čl. 96., čl. 99. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 i 125/07, dalje: ZZP). Naime, predmetna odredba Ugovora o kreditu nije razumljiva, a sam tužitelj o njoj nije pojedinačno pregovarao. Radi se o odredbi tipskog ugovora, koji je tuženik imao pripremljen i svakodnevno davao na potpis brojnim potrošačima, kao korisnicima kredita. Tužitelj, kao potrošač i stranka dvostrano-obveznog ugovora, nije imao nikakav utjecaj na sadržaj takve tipske i unaprijed formulirane odredbe, već je ista uglavljena u Ugovor o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ostavljajući tuženiku, da po slobodnoj diskreciji, samostalno i jednostrano odredi naknadu, koju je tužitelj dužan platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

3.2. Tužitelj je još naveo da, upravo iz razloga što je životno i logično da potrošači nemaju mogućnost pregovarati tipske odredbe, odnosno odredbe, koje su dio tipskih ugovora, zakonodavac je odredbom čl. 96. st. 2. ZZP izričito propisao presumpciju, prema kojoj se već po samom zakonu smatra da se o takvim odredbama nije pregovaralo. S obzirom da je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu stekao bez osnove iznos izlazne naknade tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu, sadržanu u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 067-02/2008, a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu, sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“ te kojom će utvrditi da ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 3.894,87 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

4. U odgovoru na tužbu glede Ugovora o kreditu br. 067-02/2008 od 21.4.2008. tuženik ne spori da je isti otplaćen, a ističe prigovor zastare. Imajući na umu da je tužitelj tim ugovorom dobio na raspolaganje 250.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 2.784,94 EUR, tuženik smatra da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja, u smislu članka 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO), pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik nadalje ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik, koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će, u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita, biti naplaćena posebna naknada, a objašnjeno mu je i u kojem iznosu. Tuženik još ukazuje na odredbu čl. 2. ZOO-a i smatra da je sporna odredba ugovorena sukladno citiranom načelu dispozitivnosti jer njezino ugovaranje nije bio zabranjeno. Dalje tuženik ukazuje na odredbu čl. 1022., st. 2. ZOO-a te ističe da je naknada za prijevremenu otplatu uvjet davanja kredita. Posebno tuženik ističe da je ispunio obvezu propisanu čl. 173. Zakona o bankama i u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke, koji se odnose na naknade, odnosno provizije, koje banka zaračunava korisniku kredita.

4.1. Tuženik nadalje ukazuje na odredbu čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) na temelju koje ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade, koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014), koju citira. Tuženik dalje objašnjava da novac s kojim posluje je novac za koji se zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu i kojoj za to plaća kamatu. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci, dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa, u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu i u tom smislu ukazuje na odredbu čl. 1024. ZOO-a, koju citira. Tuženik napominje da je naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

4.2. Već u odgovoru na tužbu u predmetu P-6764/2024 tuženik je predložio spojiti predmet sa predmetom P-6760/2024 te ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu br. 067-04/2008 od 3.7.2008. nesporno je otplaćen, a imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 350.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 3.894,87 EUR, tuženik smatra da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Dalje je odgovor na tužbu sadržajno istovjetan odgovoru na tužbu u predmetu P-6760/2024 jer tuženik detaljno obrazlaže da je na temelju čl. 173. Zakona o bankama, čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredita, čl. 1022. ZOO-a i sukladno načelu dispozitivnosti imao pravni temelj za ugovaranje sporne odredbe, a čak i ako je sporna odredba ništetna, riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326., st. 2. ZOO-a, pa predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

5. Imajući u vidu da je sud spojio parnice prije početka izvođenja dokaza, ovaj je sud prvenstveno pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na presliku Ugovora o kreditu broj: 067-02/2008 (list 5-50 spisa), presliku Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 14.7.2022. (list 21 spisa), pregled prometa za klijent za Ugovor o kreditu broj: 067-02/2008 (list 22-42 spisa), presliku izjave svjedoka HC od 27.6.2023. (list 51-53 spisa), presliku izjave svjedoka EC od 12.12.2023. (list 54-57 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj: 067-04/2008 (list 64-94 spisa), pregled prometa za klijent za Ugovor o kreditu broj: 067-04/2008 (list 95-117 spisa), simulirani izračun kamata za Ugovor o kreditu broj 067-04/2008 (list 136-140 spisa), simulirani izračun kamata za Ugovor o kreditu broj 067-02/2008 (list 141-145 spisa), saslušan je tužitelj (list 228-229 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa i ostala dokumentacija (list 67-74, 192-225 spisa). Tuženik je u oba odgovora na tužbu predlagao izvođenje financijskog vještačenja radi utvrđivanja štete, koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita, međutim, navedena okolnost nije od značaja u ovoj pravnoj stvari jer predmet postupka nije eventualna šteta, koja je nastala tuženiku, već valjanost pojedinih odredbi ugovora o kreditu i posljedično tome, obveza vraćanja primljenog na temelju nevaljanih odredbi. Tužitelj je u tužbama također predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, ali po potrebi, međutim, kako tuženik ničim nije osporio tužiteljeve tvrdnje o visinama naplaćenih naknadi, izvođenje tog dokaza bilo bi nesvrsishodno, a kako je to i sam tužitelj utvrdio na ročištu 2. listopada 2025. (list 226,227 spisa).

6. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u obje tužbe osnovan kao u izreci.

7. Predmet spora u obje tužbe u spojenim predmetima je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijelova odredaba ugovora sklopljenih između stranaka, a kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenih na temelju ništetnih odredaba.

8. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 21. travnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 067-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kao i 3. srpnja 2008. Ugovor o kreditu broj 067-04/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to u oba ugovora tužitelj kao korisnik kredita te prednik tuženika kao davatelj kredita. Nisu sporni niti sadržaji predmetnih ugovora, a time niti sadržaj spornih dijelova odredaba čl. 8. st. 2. u oba Ugovora, a kojima ugovoreno da „u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d.“

9. Sporno je da li su prethodno navedeni dijelovi odredbe čl. 8. st.2. oba Ugovora o kreditu ništetni te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.784,94 EUR po kreditu od 21.4.2008., odnosno iznosa od 3.894,87 EUR po kreditu od 3.7.2008., a za koje iznose tužitelj tvrdi da ih je platio na ime predmetnih naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koje iznose tuženik nije osporavao.

10. Čitanjem preslike dopisa banke o obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 14.7.2022. na listu 21 spisa utvrđeno je da je tužitelju, povodom njegova zahtjeva za prijevremeni povrat kredita po Ugovoru o kreditu broj 067-02/2008 izračunata naknada za prijevremeni povrat u iznosu od 2.792,16 EUR. Tužitelju je u konačnici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita broj 067-02/2008 u iznosu od 20.983,10 kn / sada: 2.784,94 EUR i to 18. srpnja 2022., a kako to nedvojbeno proizlazi iz pregleda prometa za klijenta na listu 42 spisa. U pogledu drugog kredita po Ugovoru broj 067- 04/2008 čitanjem pregleda prometa za klijenta na listovima 95 do 117 spisa utvrđeno je da je tužitelju 18.7.2022. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita broj 067-04/2008 u iznosu od 29.345,93 kn / sada: 3.894,87 EUR.

11. Tužitelj je iskazivao na ročištu 21.1.2026. (list 228-229 spisa) kada je naveo da su mu krediti bili potrebni za izgradnju kuće, kupnju zemljišta i renoviranje, a sve za stanovanje njega i obitelji, a ne ni za kakve poslovne pothvate. Naveo je i da nekretnine, za koje je su predmetni krediti utrošeni, nisu nikada davane u najam ili zakup. Iskazao je da je vlasnik obrta, međutim, ugovore je zaključio kao fizička osoba i nikada nisu bili za poslovanje njegovog obrta. Naveo je i da mu kod zaključenja ugovora nije ništa objašnjeno glede plaćanja naknada niti od čega bi se iste sastojale, već da su mu ugovori, koji su bili prethodno pripremljeni, dani na potpis i da on ni na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe. Naveo je i da mu je kod zatvaranja kredita rečeno da mora platiti naknade za prijevremeno zatvaranje kredita i to je bilo dosta novaca, otprilike 10.000,00 i 20.000,00 kn i kad je pitao zašto to mora platiti rečeno mu je da je to praksa banke i da na to ne može nikako utjecati. Iskazao je i da mu nije pojašnjeno na što se odnose te naknade i od čega se sastoje.

12. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samim pravnim poslovima zaključenim s tuženikom te sud u držanju tužitelja nije našao postojanje ikakvih naznaka da bi nešto izmišljao ili neistinito iskazivao, pa mu i zato vjeruje. Iskazom tužitelja je jasno je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru jer okolnost da je sredstva oba kredita tužitelj iskoristio za stambeno zbrinjavanje sebe i svoje obitelji nedvojbeno ukazuje na to da nije riječ ni o kakvom poslovnom pothvatu, već klasičnom potrošačkom ugovoru, a tuženik suprotno nije dokazao.

13. Odredbom čl. 269. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23– dalje: ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba, koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva - ugovor je ništetan.

14. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07; dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, dok je u st. 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora, koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu lako uočljive. Odredba čl. 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 8. st. 2. u oba ugovora, koja su predmet ovog postupka, određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se, prilikom sklapanja predmetnih ugovora, pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama. Naime, iz čl. 8. st.2. predmetnih ugovora, koje su sadržajno identične, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu, prema kojoj je banka ovlaštena, u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, zaračunati naknadu, sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

17. Po ocjeni ovoga suda navedena odredba u oba ugovora, koji su predmet ovog postupka, je neodređena, odnosno neodrediva, a to iz razloga, što na temelju navedene odredbe tužitelj nije imao mogućnost utvrditi prema kojim parametrima se predmetna naknada utvrđuje jer samo stoji da je Banka ovlaštena zaračunati naknadu, sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d., bez da se točno navodi što ta naknada točno predstavlja i zbog čega ima iznositi onoliko koliko je u konačnici tužitelju naplaćena. Naime, iz iskaza tužitelja, koji sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da mu banka, u trenutku sklapanja oba predmetna ugovora o kreditu nije objasnila parametre, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i da ni na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe.

18. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, pojedinačno pregovarao o spornim odredbama i da ga je upoznao s visinom naknade za prijevremenu otplatu i od čega se ta naknada sastoji.

19. Daljnjom ocjenom predmetnih ugovora jasno je da je predmetne ugovore prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima jer su sadržajno gotovo identični, Ugovori imaju oznaku broja 067-02/2008 i 067-04/2008 te je više nego jasno da se da se radi o ugovorima, koje je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tih ugovora, pa tako i o odredbama Odluke o naknadama za usluge Banke, po prirodi stvari, i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe nisu određene to su iste, u smislu odredbe č. 270. ZOO-a ništetne. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporne ugovorne odredbe su zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništetne i u smislu odredbe čl. 102. st.1. ZZP.

20. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 8. st.2. oba ugovora o kreditu o kojima se ovdje raspravlja, bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je, u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, predočio tužitelju od čega se sastoje naknade za prijevremenu otplatu kredita i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini iznosa koje bi bio dužan platiti za uslugu prijevremenog zatvaranja kredita, a što znači da je tuženik, navedenim ugovornim odredbama, sebi ostavio slobodu ekskluzivnog određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na te odredbe.

21. Pritom, samo uzgred valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora naknada za prijevremenu isplatu kredita nije bila ništetna, ali isključivo pod uvjetom da se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ali da je bila nepoštena jasno ukazuje i okolnost da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09), koji je doduše stupio na snagu nakon sklapanja predmetnih ugovora, čl.16. jasno utvrđeno pod kojim se uvjetima može naplatiti takva naknada.

22. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakvih izlaznih naknada tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

23. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točkama I. i III. izreke presude. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

24. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2.

25. Tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetnih naknada po oba ugovora o kreditu, a čije plaćanje, kako je već navedeno u točci 10. obrazloženja ove presude proizlazi iz preslike pregleda prometa za klijenta po oba ugovora na listovima 42 i 117 spisa, pa je njegov zahtjev za isplatu iznosa od 2.784,94 € (toč. II.) i iznosa od 3.894,87 € (toč. IV.) na temelju odredbi čl. 323. u vezi čl. 1111. ZOO-a prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u točkama II. i IV. izreke presude. Naime, prema čl. 323. st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, pa je upravo na temelju navedenih odredbi dakle, odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke.

26. Na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a zatezna kamata suđena je od dana nakon izvršenog plaćanja oba iznosa utuženih naknada, odnosno 19. srpnja 2022. do isplate. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).

27. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP-a i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevima. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

28. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe u predmetu P-6760/2024 i u predmetu P-6764/2024 po 100 bodova za svaku (tbr. 7/1 Tarife), a nakon što su postupci spojeni tužitelju je dosuđen kao potreban trošak sastava podneska od 25.9.2025. od 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 2.10.2025. i 21.1.2026. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 54. Tarife iznosi 1.000,00 €, a uz PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife i uz trošak plaćenih pristojbi na tužbu od 37,15 € i od 42,70 € te na presudu 113,25 € sveukupno iznosi 1.443,10 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP i po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova.

Zagreb, 16. veljače 2026.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja uz pristojbu na presudu

2. pun. tuženika