REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1090/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja EP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupano po generalnoj punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika ZP, odvjetničkog vježbenika te zamjenice punomoćnice tuženika KP, odvjetničke vježbenice, 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012359999 od 24.03.2007. sklopljenog između tužitelja EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u čl. 12.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.''

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 472,47 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 27.4.2007. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan daljnji zahtjev za isplatu, preko dosuđenog u točci II. izreke, odnosno za iznos od 17,71 EUR s pripadajućim kamatama kao i zahtjev za tijek kamata na dosuđeni iznos od 24.3.2007. do 26.4.2007.

r i j e š i o  j e

I. Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatitit tužitelju EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama od 16. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 24.03.2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9012359999, a kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 158.466,54 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st.1. i st.2. i čl. 82., alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi, koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti s drugim kreditorima te sam odvagnuti, koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga, prilikom isplate kredita, za iznos od 792,33 CHF (490,18 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno nametnuvši mu apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade, koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzročio je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetima Rev-673/2023-2 od 13.02.2024., Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024- 2 od 30.04.2024. te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024., koje tužitelj djelomice citira te u konačnici predlaže sudu utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te obvezati tuženika na isplatu iznosa 490,18 eur sa zateznom kamatom od 24.3.2007. do isplate, kao i na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare te navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Osporava i samu visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 490,18 eura jer je naplaćena naknada u iznosu od 472,47 eur te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje, prigovorio da je tužitelj vrijednost spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednosti predmeta spora naznačio iznos 1.400,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa 490,18 eura.

2.2. Prema shvaćanju ovoga suda, tužitelj je pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora jer se i nenovčani zahtjev za utvrđenje ima uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa je tako i određeno ovim rješenjem pod točkom I. izreke. Naime, vrijednost predmeta spora u situaciji kad je tužitelj istaknuo dva tužbena zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) određuje se zbrajanjem vrijednosti postavljenih tužbenih zahtjeva (čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku). Ističe se da deklaratorni zahtjev predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o pravnoj osnovanosti kondemnatornog zahtjeva zbog čega su se upravo u vezi deklaratornog zahtjeva izvodili dokazi, dok je visina zahtjeva bila nesporna u iznosu od 472,47 €, slijedom čega su troškovi postupka pretežno nastali upravo u vezi deklaratornog zahtjeva (tako i Županijski sud u Rijeci u odluci Gž-1514/25-2). Tužitelj je imao mogućnost i posebnom tužbom tražiti deklaratornu zaštitu, a potom, nakon pravomoćnosti, ukoliko zahtjevu bude udovoljeno, posebnom tužbom zahtijevati isplatu, pa bi u toj situaciji vrijednost predmeta spora bila svaki zahtjev zasebno, stoga ovaj sud kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora određuje upravo onu koju je tužitelj označio u tužbi te je odlučio kao u izreci rješenja pod točkom I.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pročitavši kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu (list 6-10 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (list 12-31 spisa), presliku Dodatka Ugovoru (list 35-40 spisa), presliku plana otplate (list 41-45 spisa), saslušan je tužitelj (list 91-92 spisa) te je pročitana priležeća sudska praksa (list 61-65 spisa). Tužitelj je na ročištu 10. rujna 2025. odustao od prijedloga da se izvede financijsko vještačenje jer je tuženik na istom ročištu izjavio da ne spori utuženu visinu, ali da ostaje kod svih iznesenih navoda. Na ročištu 9.2.2026. stranke nisu imale daljnjih dokaza te je sud glavnu raspravu zaključio.

3.1. Ovdje treba napomenuti da je tužitelj podneskom od 28.3.2025. tužbeni zahtjev postavio na način da je kamate na glavnicu, koju je zahtijevao tužbom, u iznosu od 490,18 EUR, promijenio traživši ih od 28.3.2025. (dok je tužbom kamate tražio od 24.3.2007.), a dodao je još jednu točku petitu tražeći isplatu uglavničene kamate od 838,39 EUR, na koju je dalje potraživao kamate od 28.3.2025. Na ročištu 9. veljače 2026. na kojem je bio prisutan tužitelj osobno, isti je izjavio da nije suglasan sa zahtjevom kako ga je njegov punomoćnik postavio podneskom od 28.3.2025. te da ustraje kod zahtjeva iz tužbe, pa je u toj situaciji, primjenom odredbe čl. 93. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud odlučivao o zahtjevu tužitelja iz tužbe.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim, a kako je to navedeno u izreci.

5. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu 24. ožujka 2007., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 158.466,54 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajnu listu Banke važeće na dan korištenja kredita te da je odredbom čl. 12.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

6. Sporno je je li navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, posebno je li tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

7. U odnosu na svojstvo potrošača valja reći da je Ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, radi kupovine stambenog objekta (čl. 2. Ugovora) tužitelju kao fizičkoj osobi. Ujedno iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo radi kupnje stana, za sebe i obitelj. Tužitelj nema otvoren obrt, niti je član trgovačkog društva. Pored navedenog iz Dodatka Ugovoru od 2. prosinca 2015. proizlazi da je isti sklopljen među strankama upravo radi primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz svega navedenog proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao potrošač. Slijedom navedenog, nije osnovan prigovor nedostatka statusa potrošača tužitelja kao i nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

8. Sud je radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora, kojom je uređena naknada za obradu kredita, pročitao presliku Ugovora o kreditu te je saslušao tužitelja. Iz sadržaja odredbe čl. 12.3. predmetnog ugovora proizlazi da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Tužitelj je u svom iskazu (list 91-92 spisa) u bitnom naveo da se ne sjeća što su mu u banci rekli glede toga da mora platiti ulaznu naknadu i od čega se ista sastoji, jer je to bilo davno i da je bio sretan jer je dobio kredit, a to mi je bilo važno jer je dugo čekao. Iskazao je da je anuitete kredita on plaćao zajedno sa suprugom trajnim nalogom.

9. Sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja jer je uvjerljiv i životno logičan te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornoj odredbi Ugovora, kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti.

10. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništavost.

12. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništave, ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

13. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njima nije moglo pregovarati jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika.

14. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. S obzirom da se o navedenoj odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na ugovorenu naknadu, nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.). Slijedom navedenog, utvrđena je ništetnom.

16. Imajući u vidu da među strankama nije sporno da je tužitelj platio naknadu u visini 472,47 €, a kako to jasno i nedvojbeno proizlazi iz priložene preslike knjigovodstvene kartice na listu 18 spisa gdje jasno stoji da je 27. travnja 2007. tužitelju naplaćen iznos od 3.559,85 HRK, koji iznos, prema fiksnom tečaju konverzije, iznosi 472,47 EUR (3.559,85 / 7.53450=472,47) to je sud tužitelju dosudio iznos plaćene naknade upravo u iznosu od 472,47 EUR, a ne 490,18 EUR, kako je to tužitelj tražio tužbom, pa je daljnji zatraženi iznos preko dosuđenog, odnosno iznos od 17,71 EUR (490,18-475,47=17,71) s pripadajućim kamatama kao neosnovan odbijen i odlučeno je kao u izreci pod točkom III. presude. Na dosuđeni iznos od 472,47 € tužitelju pripadaju zatezne kamate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to kada je izvršena uplata odnosno od 27. travnja 2007., a kako to proizlazi iz knjigovodstvene kartice na listu 18 spisa, pa je tužiteljev zahtjev za tijek kamata na dosuđeni iznos odbijen za razdoblje od 24.3.2007. do 26.4.2007. jer nije utvrđeno da je naknadu platio 24.3.2007., već 27.4.2007. (točka III. izreke presude). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te prema čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17.1. Kako je tuženik dosuđeni iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu, koja je utvrđena ništetnom, to je, sukladno citiranoj odredbi, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem odredbe o naknadi za obradu kredita, koja je neodređena te sadržana u tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, postupanje tuženika ocijenjeno je nepoštenim, a zatezna kamata je dosuđena od izvršene uplate, kako je to odlučeno u točci II. izreke presude.

18. U odnosu na prigovor zastare vezano uz zahtjev za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, valja reći kako je na sjednici Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1/20 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Naime, primjena citiranog pravnog shvaćanja na isticanje zahtjeva za povrat obračunate i isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda poslovni broj Revd 1882/2020 od 1. rujna 2020. S obzirom na sve navedeno, u konkretnoj situaciji nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćene naknade, budući da je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju jer nije uspio samo u razmjerno manjem dijelu zahtjeva od 17,71 € te sporednom potraživanju tijeka kamata, u odnosu na koji dio zahtjeva ovaj sud ocjenjuje da nisu nastali posebni troškovi. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj označio u tužbi i sud odredio gornjim rješenjem, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastava podneska od 7.3.2025. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 10.9.2025. i 9.2.2026. po 100 bodova za svako (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 800,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (200,00 eur) te uz zatraženi trošak pristojbe na tužbu i na presudu od po 53,09 eur za svaku, sveukupno iznosi 1.106,18 eur. Tužitelju nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak sastava podneska od 28.3.2025. jer tužitelj osobno nije pristao na zahtjev iz tog podneska, a nije mu kao potreban priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda i održano, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, sukladno odredbi čl. 335.st.6. ZPP- a. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

20. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.5. ZPP budući da u sporu nije uspio jer je odbijen samo razmjerno manji dio zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.

Zagreb, 16. veljače 2026.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz pristojbu na tužbu i na presudu

- punom. tuženika