REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1259/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ST, iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB; 97610131986, zastupan po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice CT, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika ŽT, odvjetničke vježbenice, dana 16. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 1118/05, kreditna partija 7102876898 sklopljenog 20. rujna 2005. godine između tužitelja ST iz [adresa] ([adresa]), [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, a koji glasi:

"(…) Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.".

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju ST, iz [adresa]), [adresa], na ime stjecanja bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 1.173,45 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. rujna 2005. godine po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju ST iz [adresa]), [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.051,16 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 1118/05 dana 20. rujna 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 74.000,00 CHF i da je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika (tzv. ulazna naknada) te je temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu tuženik obračunao i naplatio tužitelju iznos u visini od 8.841,38 kn/1.173,45 EUR. Tužitelj navodi da se o odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je sklopio tipski ugovor o kreditu koji je pripremljen od strane tuženika unaprijed i da na sadržaj ugovora nije mogao utjecati. Navodi da Ugovor o kreditu kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03). Tužitelj se poziva na odluke Suda EU, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača niti da je kredit koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da je sporna po tužitelju odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa sukladno čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe da je tužitelja informirao u cijelosti o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a takva informacija je bila dostupna tužitelju i u poslovnici tuženika i na letcima tuženika koji su se nalazili u poslovnicama. Navodi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade pa je mogao i utvrditi visinu svoje obveze kao i procijeniti ekonomske posljedice ugovorne odredbe. Tuženik ističe da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Tuženik se poziva na odluke Županijskih sudova i odluku Suda EU broj C-621/17. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u dopis o plaćanju naknade od 16.01.2025.g. (list 6 spisa), Ugovor namjenskom o kreditu broj 1118/05 od 20.09.2005.g. (list 7-13 spisa), podatke o kamatnoj stopi, izjave o zapljeni plaće (list 14-20 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 22-35 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 82-86, list 95-112, list 125-200, list 207-216,list 218-266, list 273-255 spisa), Obvezne radnje odobravanja kredita tuženika (list 87-88 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 145/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare, sadržajno kao u podnesku od 15. svibnja 2025. godine (list 115-124 spisa).

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu te istaknutog prigovora zastare kojeg obrazlože kao u podnesku od 29. svibnja 2025. godine (list 201-206 spisa). U bitnom ističe da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita jasne, razumljive i lako uočljive.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporno da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, a koje činjenične navode u odnosu na ugovaranje naknade za obradu kredita tuženik ne osporava.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu te isplata iznosa u visini od 1.173,45 EUR koji iznos je naplaćen s osnova naknade za obradu kredita koji je tužitelju odobren u visini od 74.000,00 CHF. Nije sporno da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita ukupno u iznosu od 8.841,38 kn dana 21. rujna 2005. godine (list 6 spisa) kako to navodi tužitelj u tužbi.

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao dovršiti gradnju kuće, trebao je kredit pa se javio u banku i da su mu odobrili kredit. Navodi da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja i nisu mu sve odredbe bile jasne, a djelatnica banke nije ga upozorila niti mu je rekla da mora platiti naknadu za obradu kredita. Nadalje, na upit suda pojašnjava da se učlanio u udrugu Franak pa su mu oni tamo rekli da ima tražiti povrat naknade koja je predmet ovog spora. Navodi da je tuženik pripremio Ugovor o kreditu, on je trebao kredit pa nije niti pitao može li pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, a on nije vidio da je u Ugovoru o kreditu napisano da mora platiti ovu naknadu. Ističe da mu javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe. Osobno je otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade niti mu je netko pojašnjavao na što se odnosi navedena naknada za obradu kredita. Tuženik ističe kako je odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita bila jasna i razumljiva, a koja je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u skladu o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl.2 Ugovora kreditu), međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti je navedena visina naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu djelatnici banke nisu pojašnjavali spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi već mu je samo rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Tuženik osporava status potrošača tužitelja. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. Slijedom navedenog sud je ocijeni kao neosnovane navode tuženika kojim osporava status potrošača tužitelja. U odnosu na navode tuženika da tužitelj treba dokazati da je kredit koristio u potrošačke svrhe sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita za adaptaciju kuće, pa ako je tužitelj koristio kredit u neku drugu namjenu tada je tuženik mogao raskinuti ugovor. Slijedom navedenog stajalište je ovog suda da je na tuženiku teret dokaza da je tužitelj koristio na neku drugu namjenu, a ne za adaptaciju kuće. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je koristio kredit za adaptaciju kuće, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a ZPP- a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka da je kredit korišten za neku drugu namjenu.

13. Tužitelj i tuženik su učinile nespornim visinu naplaćene naknade kako je prethodno navedeno. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da su ugovorena isplate naknade za obradu kredita kako to navodi tužitelj u tužbi i da je naplaćena naknada za obradu kredita dana 21. rujna 2005. godine u iznosu od 8.841,38 kn (Potvrda od 16.01.2025.g. - list 6 spisa, nesporno između stranaka).

S obzirom da je tužitelj temeljem članka 2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini iznosa od 8.841,38 kn/1.173,45 EUR dana 21. rujna 2005. godine, koju visinu i dana plaćanja tuženik ne osporava, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom

I. i II. izreke presude.

14. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

15. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 21.02.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), sastav podneska od 15.05.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), sastav podneska od 07.10.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 21.10.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 16.01.2026.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 16.02.2026.g. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 825,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 206,25 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, ukupno 1.051,16 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 16. veljače 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku