Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1481/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., Podružnica Zagrebparking, OIB 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, kojeg zastupa punomoćnik Alen Čičak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o., protiv tuženika MB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja o troškovima postupka Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Povrv-161/2024-8 od 12. kolovoza 2025., dana 16. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja te se preinačuje točka III rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Povrv-161/2024-8 od 12. kolovoza 2025., na način da se tužitelju dosuđuje i daljnji trošak postupka u iznosu od 150,77 EUR sa zateznom kamatom od 16. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

II. Točke I i II rješenja, te točka III u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12,50 EUR sa zateznim kamatama, kao i presuda istoga suda poslovni broj Povrv-161/2024-8 od 12. kolovoza 2025., nisu pobijani žalbom te ostaju neizmijenjeni.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak u povodu žalbe u iznosu od 44,52 EUR u roku od 8 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 57,02 EUR.

Obrazloženje

1. Nepobijanom prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javne bilježnice Željkice Kirin pod poslovnim brojem Ovrv-2357/2024 od 13. lipnja 2024. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. rujna 2024. do isplate. Rješenjem u sklopu iste odluke u točki I izreke ukinut je platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu 13,27 EUR, u točki II izreke rješenja odbijen je prijedlog tužitelja za održavanje usmene rasprave, dok je u točki III izreke rješenja naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 12,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2025. do isplate.

2. Rješenje o trošku iz točke III izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, dakle iz žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači na način da tužitelju dosudi daljnji zatraženi parnični trošak, kao i trošak sastava žalbe.

3. Kako tužitelj prvostupanjsku presudu pobija samo u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, to se sukladno odredbi čl.167. st.1. ZPP-a radi o žalbi na rješenje o trošku.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja utvrdio sljedeće, među strankama nesporne, činjenice:

-da je tužitelj, ranije ovrhovoditelj, podnio 30. travnja 2024. javnom bilježniku prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika, ranije ovršenika, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 13,27 EUR sa zateznim kamatama od 1. rujna 2019., nakon čega je javni bilježnik donio 13. lipnja 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-2357/2024;

- da je ovršenik protiv rješenja o ovrsi pravodobno uložio prigovor u kojem je naveo da je glavnicu duga u iznosu od 13,27 EUR platio 10. svibnja 2024.;

- da je tužitelj podneskom od 19. rujna 2024. povukao tužbu u odnosu na glavnicu, dok je konačno specificiranim zahtjevom potraživao zatezne kamate od dospijeća do dana uplate u ukupnom nominalnom iznosu od 3,74 EUR, ovršni trošak u iznosu od 25,00 EUR i naknadu parničnog troška koji se odnosi na jednokratnu nagradu za čitav prvostupanjski postupak s PDV-om od ukupno 125,00 EUR te sudsku pristojbu na presudu od 13,27 EUR.

7. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je bilo osnovano potraživanje tužitelja, kako po osnovi glavnice (koju je tuženik priznao izvršenom uplatom), tako i po osnovi zakonske zatezne kamate, koju međutim tuženik nije podmirio prilikom podmirenja glavnog duga, pa presudom održava na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi za iznos od 3,74 EUR, dok isti rješenjem ukida za iznos od 13,27 EUR za koliko je tužba povučena. Nadalje, prvostupanjski kod odlučivanja o trošku postupka sud uzima u obzir da je tuženik podmirio glavnicu nakon podnošenja ovršnog prijedloga, i to u zakonskom roku iz Obavijesti javnog bilježnika od 23. svibnja 2024., te smatra kako je tuženik sukladno odredbi članka 156. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi tužitelju samo one troškove koji su nastali do ispunjenja predmetne tražbine. Pritom je prvostupanjski sud cijenio činjenicu da tužitelj nije postupio sukladno odredbi 158. st. 2. ZPP-a i odmah povukao tužbu za podmireni dio, uslijed čega je došlo do izdavanja rješenja o ovrsi javnog bilježnika, kao i činjenicu da su sud i stranke u obvezi nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, slijedom čega smatra da je tuženik neispunjenjem obveze po dospijeću, uzrokovao tužitelju samo troškove ovršnog postupka koji su nastali do podmirenja tražbine, a ne i daljnje troškove. U tom smislu prvostupanjski sud smatra da je tuženik dužan naknaditi tužitelju dio javnobilježničkih troškova, pa tužitelju priznaje iznos od 12,50 EUR na ime predujma naknade javnog bilježnika (10,00 EUR plus PDV), dok ostatak naknade od preostalih 12,50 EUR, koji se odnosi na radnje u vezi izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, ne priznaje, smatrajući da zbog izvršene tuženikove uplate izdavanje rješenja o ovrsi nije bilo potrebno.

8. Tužitelj u žalbi protiv rješenja o trošku u bitnom navodi da je isto nerazumljivo i kontradiktorno, jer prvostupanjski sud o preostalom dijelu zahtjeva za naknadom ovršnog troška, parničnog troška na ime jednokratne nagrade za čitav prvostupanjski postupak s PDV-om od ukupno 125,00 EUR, kao i o zahtjevu za sudskom pristojbom na presudu od 13,27 EUR, uopće nije odlučio. Smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda da tužitelj nije postupio sukladno odredbi 158. st. 2. ZPP-a i odmah povukao tužbu za podmireni dio, uslijed čega je došlo do izdavanja rješenja o ovrsi javnog bilježnika, jer je tuženik podmirio samo glavnicu dugovanja, a ne i zatezne kamate te troškove postupka, za koje je sam prvostupanjski sud zahtjev tužitelja našao osnovanim, pa tužitelj nije imao druge opcije nego ustrajati na donošenju rješenja o ovrsi radi namirenja svoga potraživanja u cijelosti, pri čemu ukazuje da je od dana dospijeća računa pa do dana tuženikovog plaćanja proteklo više od 4 godine.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a u svezi sa čl. 381. istog zakona ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

10. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji je prethodio donošenju istog utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

11. Međutim, Ispitujući pobijano rješenje u smislu žalbenih navoda, ovaj sud nalazi osnovanim navode žalitelja da prvostupanjski sud prilikom ocjene troškova na čiju naknadu tužitelj ima pravo, nije pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Prvenstveno pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelju na pripadaju troškovi nastali povodom donošenja rješenja o ovrsi, kao niti daljnji troškovi, jer da nije povukao tužbu neposredno nakon što je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu. Naime, nesporno je da je u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga postojalo dugovanje (dapače, u pravu je tužitelj kada navodi da je od dana dospijeća računa pa do dana tuženikovog plaćanja proteklo više od 4 godine), a nesporno je i to da izvršenom uplatom tuženik nije platio dug u cijelosti, već je podmirio samo glavnicu, dok je ostala neplaćena tužiteljeva tražbina na ime zateznih kamata i troškova ovrhe, pa tužitelj nije imao drugo nego ustrajati na donošenju rješenja o ovrsi radi namirenja svoga potraživanja u cijelosti. Slijedom navedenog opravdan je za tužitelja u smislu čl. 155. ZPP-a trošak nastao povodom donošenja rješenja o ovrsi, te je u tom smislu tužitelju valjalo priznati i daljnji iznos od 12,50 EUR sukladno odredbi čl. 7. stavak 2. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 9/21, 18/22 i 154/22 – dalje: Pravilnik).

13. Nadalje, tužitelj je podneskom od 19. rujna 2024., dakle svega 15 dana od zaprimanja rješenja prvostupanjskog suda kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi, obavijestio prvostupanjski sud da je tuženik podmirio glavnicu njegovog potraživanja, za koji iznos je i povukao tužbu, te u međuvremenu do navedenog podneska nisu ni sud ni tuženik poduzimali nikakve radnje. Stoga se ne može prihvatiti pravni stav prvostupanjskog suda da tužitelj nije postupio sukladno odredbi 158. st. 2. ZPP-a i odmah povukao tužbu za podmireni dio, te da je izgubio pravo na naknadu daljnjih troškova, jer je isti učinio upravo ono što se od njega i tražilo, odnosno bez odgode je obavijestio sud o tome što je plaćeno (glavnica), a što nije (kamate i troškovi), dok je razlog povlačenja udovoljenje tuženika njegovom zahtjevu.

14. Stoga je tužitelju valjalo priznati i daljnji iznos od 125,00 EUR na ime zastupanja u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora bila manja od 100,00 eura, a sve sukladno Tbr. 7. toč. 9. u svezi sa Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

15. Konačno, tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, koju je isti i platio po nalogu suda, sve sukladno Tbr. 2. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23, dalje: TSP-a)

16. Iz navedenih razloga, a kako se radi o troškovima koji su u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu tužitelj ima pravo, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo je uvažiti njegovu žalbu i obvezati tuženika da mu naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od ukupno 150,77 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja ovog rješenja sukladno čl. 151. st. 3 ZPP-a.

17.Obzirom da je tužitelj uspio sa žalbom valjalo mu je priznati i trošak žalbenog postupka, i to na ime troška sastava žalbe s PDV-om iznos od 31,25 EUR sukladno Tbr. 10. toč. 4. u svezi sa Tbr. 46. Tarife, te na ime troška pristojbe za žalbu iznos od 13,27 EUR - sukladno Tbr. 3 TSP, jer je upravo u tom iznosu tužitelj uz žalbu i podmirio pristojbu, ukupno dakle 44,52 EUR. Za iznos od 13,27 EUR zahtjev za naknadu troškova pristojbe na žalbu odbijen je kao neosnovan jer tužitelj nema pravo na iznos pristojbe koji je veći od onoga što je platio, kao i zatraženi trošak u preostalom iznosu do dosuđenog.

18. Točke I i II rješenja, te točka III u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12,50 EUR sa zateznim kamatama, kao i presuda istoga suda poslovni broj Povrv-161/2024-8 od 12. kolovoza 2025., nisu bile predmet drugostupanjskog postupka.

U Varaždinu 16. veljače 2026.

Sutkinja

Ivana Požar