REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-841/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Jasenka Lukić, odvjetnica u Slavonskom Brodu, Ul. Matije Mesića 51, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu, A. Starčevića 40, Slavonski Brod, te uz sudjelovanje zainteresirane osobe Srednje škole Matija Antun Reljković, [adresa], OIB: 57524657360, koju zastupa opunomoćenik Marijan Betlach, odvjetnik u Slavonskom Brodu, Trg pobjede br. 26, radi naknade za oduzetu imovinu, 16. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/23-01/129, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 1. srpnja 2025. i djelomičnog rješenja Brodsko- posavske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i besplatnu pravnu pomoć KLASA: UP/I-941- 06/97-01/86, URBROJ. 2178/1-02-02/5-22-248 od 30. siječnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška upravnog spora.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće petsto eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/23-01/129, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 1. srpnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv djelomičnog rješenja Brodsko-posavske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i besplatnu pravnu pomoć, KLASA: UP/I-941-06/97-01/86 URBROJ: 2178/1-02-02/5- 22-248 od 30. siječnja 2023.

1.1. Prema točki I. navedenog djelomičnog rješenja, tim je rješenjem zamijenjeno djelomično rješenje toga tijela, KLASA: UP/I-941-06/97-01/86, URBROJ: 2178/1-02-02/5-22-240 od 15. prosinca 2022. Točkom 2. izreke ovlaštenici naknade ŠA iz [adresa], utvrđeno je pravo na naknadu za 3/4 dijela oduzetih nekretnina upisanih u povijesni zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kako je to označeno u predmetnom djelomičnom rješenju, ukupne površine 322 819 m[2] , a kojima odgovaraju čestice nove izmjere k. o. [katastarska općina], navedene u istom rješenju. Točkom 3. izreke određeno je da se od površine navedene u točki 2. izreke ovog rješenja ovlaštenici naknade utvrđuje pravo na naknadu za površinu od 200467 m[2] , u koju ulaze čestice nove izmjere (koje su navedene pod tom točkom), a koje su u vlasništvu Srednje Poljoprivredne škole „Matije A. Reljković" iz [adresa]. Nadalje, točkom 4. izreke određeno je da naknada za površinu iz točke 3. iznosi 204.968,14 eura, dok je točkom 5. izreke utvrđeno da je obveznik naknade iz točke 4. izreke rješenja Ministarstvo financija Republike Hrvatske, koje je, prema točki 6. izreke toga rješenja, kao obveznik naknade dužno cjelokupni iznos iz točke 4. izreke toga rješenja, isplatiti ovlaštenici naknade u obveznicama Republike Hrvatske odjednom u eurima u roku od 30 dana od dana zaprimanja cjelovite dokumentacije potrebne za isplatu naknade i pravomoćnosti toga rješenja. Točkom 7. izreke određeno je da će se za preostali dio površine oduzete imovine iz točke 2. izreke toga rješenja, koji nije obuhvaćen tim rješenjem i iznosi 122352 m[2] , u koju ulaze čestice nove izmjere nabrojane pod tom točkom izreke, k. o. [katastarska općina], naknada utvrditi posebnim rješenjem. Točkom 8. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Tužiteljica podnosi tužbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, bitne povrede odredaba postupka i nepravilne primjene materijalnog prava. Smatra da se pogrešno tumače i primjenjuju zakonske odredbe koje su jasne i nedvosmislene i koje imaju za cilj i u ovom kao i u drugim sličnim slučajevima ispravljanje ili ublažavanje nepravdi koje su oduzimanjem nekretnina počinjene vlasnicima imovine od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti. Upućuje na članke 1., 2. i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ( Narodne novine, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19., - dalje: Zakon o naknadi). Navodi da u postupku tijelo nije postupilo prema odredbi članka 7. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., - dalje: ZUP) koja odredba obvezuje utvrditi stvarnu istinu, koja u činjeničnom smislu odražava pravo stanje stvari, jer je to bitno za pravilnu primjenu materijalnog prava, a to u konkretnom slučaju znači pravilno primijeniti zakonsku normu i to članak 54. Zakona o naknadi. Smatra da pravilna primjena navedenog članka znači obvezu upravnog tijela u konkretnom slučaju, pri odlučivanju o pravu na naknadu u naturalnom obliku, u prethodnom postupku prije donošenja rješenja utvrditi da li su ispunjena sva tri kumulativna uvjeta propisana tim člankom kod iznimki od naturalnog povrata kada se radi o imovini pravne osobe iz oblasti odgoja i obrazovanja, a to su da li je na dan donošenja Zakona o naknadi, odnosno 11. listopada 1996., ta imovina bila u vlasništvu tih osoba, da li je u njihovom posjedu i da li služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane. Tvrdi da zakon jasno i nedvosmisleno kaže da moraju biti ispunjena sva tri kumulativna uvjeta.

2.1. Nadalje, navodi kako su u postupku samo djelomično utvrđene bitne činjenice i to da se radi o česticama koje Srednja škola Matija Antun Reljković iz [adresa] drži u posjedu od 1961. i da služe u odgojno obrazovne svrhe provođenja praktične nastave na predmetnim česticama. Tužiteljica je mišljenja da je ovakav zaključak nepotpun jer se zaključak o tome da su sporne čestice služile na dan 11. listopada 1996. u svrhu provođenja praktične nastave temelji na Spomenici o tome koje su kulture koje godine sijane u praktičnoj nastavi, što nije provjereno očevidom i saslušanjem svjedoka. Tužiteljica je stava da je pitanje načina i vremena stjecanja prava vlasništva od strane Srednje poljoprivredne škole bitna činjenica za pravilnu primjenu prava na naknadu u naturalnom obliku. Pojašnjava kako je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96., - dalje: ZVDSP) stupio na snagu 30. siječnja 1997., od kada u primjeni te da ne propisuje mogućnost retroaktivne primjene njegovih odredbi. Dakle, da se tek nakon što je stupio na snagu mogu primijeniti njegove odredbe, pa tako i odredba o predmnijevanom vlasništvu iz članka 362. Objašnjava da to znači da se ne može odredba iz članka 362. ZVDSP-a primijeniti na dan 11. listopada 1996. (koji je bitan za pravilnu primjenu članka 54 Zakon o naknadi) jer toga dana ZVDSP-a nije niti bilo. Nadalje, ističe kako je 11. listopada 1996. zemljište koje je predmetom ovog postupka bilo u posjedu Srednje poljoprivredne škole i dano na korištenje školi, ali da nije bilo u vlasništvu škole. U vezi toga ističe da Zakon o naknadi u članku 54. propisuje da je jedan od tri kumulativna uvjeta i taj da se radi o imovini koja je postala vlasništvo pravnih osoba iz oblasti obrazovanja i koja je na dan donošenja tog zakona u njihovom posjedu i služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane. Navodi da zakonodavac ne koristi buduće vrijeme pri nomotehničkoj izradi zakona, nego prošlo vrijeme. Napominje kako je ZVDSP donijet poslije, stupio je na snagu i počeo se primjenjivati tek 30. siječnja 1997., čime je isključena njegova retroaktivna primjena, pa je tako nemoguća i primjena pravila o predmnijevanom, pretpostavljenom vlasništvu u vrijeme kada te predmnijeve u pravnom sustavu Republike Hrvatske nije bilo. Nadodaje kako je zbog vladavine prava i pravne sigurnosti ZVDSP u svojim odredbama propisao da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava prosuđuju prema njegovim odredbama od stupanja na snagu tog Zakona. Ističe kako je načelo zabrane retroaktivnog djelovanja propisa dio načela stečenih prava i legitimnih očekivanja te da Ustav Republike Hrvatske zabranjuje retroaktivno djelovanje zakona i drugih propisa. Smatra da nije moguće primijeniti predmnijevu o pravu vlasništva tj. primijeniti retroaktivno ZVDSP, a da Zakon o naknadi za primjenu odredbi o izuzecima od naturalnog povrata oduzete imovine nalaže u članku 54. da je na dan njegovog donošenja imovina obrazovne ustanove već bila u njenom vlasništvu, što u konkretnom slučaju nije bilo. Dalje ukazuje na sadržaj članka 359. stavka 2. ZVDSP-a te ističe da je propis o denacionalizaciji Zakon o naknadi. Tvrdi da je pravo vlasništva obrazovne ustanove na predmetnim nekretninama stečeno naknadno (nije stečeno prije donošenja Zakona o naknadi) i da je u sukobu s pravom koje je ovlaštenica naknade stekla po propisu o denacionalizaciji, iz čega proizlazi da je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Dodaje da se pravo vlasništva nekretnina stječe upisom tog prava u zemljišnoj knjizi.

2.2. Tužiteljica u tužbi navodi kako je Zakon o ustanovama regulirao pretvorbu pravnih osoba koje su obavljale društvene djelatnosti, kojim je Srednja poljoprivredna škola stekla samo titulus nužan za stjecanje prava vlasništva. Međutim, da je tek modusom (upisom u zemljišnoj knjizi tog prava) stekla pravo vlasništva na nekretninama koje su predmetom zahtjeva za povrat. Tvrdi da srednje škole nisu automatski postale vlasnici nekretnina kojima su raspolagale stupanjem na snagu Zakona o ustanovama, koji sam po sebi nije prenio vlasništvo na ustanove (pa tako ni na srednje škole), nego je uređivao pravni položaj ustanova, njihova prava, obveze i način raspolaganja imovinom. Obrazlaže kako su srednje škole bile javne ustanove čiji je osnivač bila Republika Hrvatska, a kasnije (od 2001.) osnivačka prava nad većinom njih preuzeli su županije. U pogledu nekretnina kojima su škole raspolagale (školske zgrade, sportske dvorane, zemljišta) tvrdi da one nisu postale njihovo vlasništvo stupanjem na snagu Zakona o ustanovama, nego da su ostale u vlasništvu države, odnosno kasnije jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, ovisno o prijenosu. Navodi kako je Zakon o ustanovama propisivao da ustanove mogu imati imovinu i koristiti imovinu osnivača, ali da nisu automatski postale vlasnici. Zatim pojašnjava da su koraci nužni za stjecanje vlasništva nad nekretninom utvrđivanje vlasnika nekretnine, odluka osnivača, sklapanje ugovora o prijenosu, upis u zemljišne knjige, upis u katastar (ako je potrebno), upis u knjige dugotrajne imovine škole. Ističe kako je vlasnikom spornog zemljišta Srednja poljoprivredna škola Matija A. Reljković postala tek podnošenjem prijedloga od strane bivšeg ravnatelja 1999. i upisom u zemljišnu knjigu 1999., odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi. Dodaje da Zakon o naknadi ne poznaje termin vanknjižno vlasništvo, niti predmnjeve prava vlasništva, međutim da je jasan i konkretan i kao takvog ga treba i primijeniti, a ne tumačiti paušalno njegove odredbe. Mišljenja je da je moguć naturalni povrat oduzetih nekretnina, ako ne svih (izgrađena školska zgrada, pomoćni objekti i sportska dvorana) ono barem dio neizgrađenih koje se niti ne koriste u obrazovne svrhe i nalaze se u zoni građevinskog zemljišta planiranog za buduću stambenu izgradnju po važećem GUP-u [adresa]. Napominje kako je ova činjenica konstatirana na zapisnik pred prvostupanjskim tijelom, no u pobijanom rješenju ista nije navedena niti objašnjena.

2.3. Tužiteljica dalje u tužbi iznosi kako je odlukom od 6. veljače 1945. samo deklaratorno navedeno da se prijašnjem vlasniku od ukupno 108,12 jutara oduzima tj. dozvoljava uknjižba 3/4 dijela nekretnina za korist FNRJ, što predstavlja 81,09 jutara. Dakle, da je RA trebalo ostati u vlasništvu 1/4 dijela ili 27,03 jutara, a nije. Navodi da ovakva odluka nije provedena u zemljišnim knjigama i deposedacija nije tako provedena stvarno na terenu. Navodi da se u stvarnosti dogodilo drugačije iz razloga što je Ugovorom o razvrgnuću od 15. svibnja 1952. od nekretnina prijašnjeg vlasnika oduzeto više od ¾ nego je to navedenom Odlukom iz 1945. odlučeno. Tako navodi da je Ugovorom o razvrgnuću od ukupnih 108,12 jutara oduzeto tj. pripalo je ONI 99,56 jutara (što iznosi 46/50 dijela), a prijašnjem vlasniku je pripalo samo 8,56 jutara što iznosi 4/50 dijela). Dakle, umjesto da je prijašnjem vlasniku ostalo kako je to Odlukom navedeno 27,03 jutara, da je njemu stvarno nakon razvrgnuća, to jest, provedbe Odluke iz 1945. ostalo 8,56 jutara ili za 18,47 jutara manje. Stoga je tužiteljica predlagala da se ima u vidu kako se treba odlučiti o pravu na naknadu za ukupno 99,56 j ili o 46/50 dijela nekretnina. Pojašnjava kako nije tražila nekretnine koje su nakon razvrgnuća iz 1952. ostavljene u vlasništvu njenog prednika, nego one koje su pripale ONI o čemu je pružila sve dokaze na koje se poziva i koje je prvostupanjsko tijelo u ranijim rješenjima i navodilo. U vezi toga navodi da je u spisu predmeta uz Zahtjev za povrat priložen Ugovor o razvrgnuću od 15. svibnja 1952. Smatra da pravni učinci konfiskacije djeluju od 15. svibnja 1952., a ne od dana donošenja odluke iz 1945. kojom su samo utvrđeni predmeti nacionalizacije, dok je tako utvrđena imovina stvarno konfiscirana s danom 15. svibnja 1952., i to u sasvim drugačijem obimu (daleko većem od deklaratorne odluke- utvrđene konfiskacije ¾ dijela imovine). Stoga zaključuje da je bilo potrebno u prvostupanjskom postupku točno utvrditi tko je bio vlasnik oduzete imovine na dan razvrgnuća suvlasništva i koliko je stvarno razvrgnućem imovine oduzeto predniku tužiteljice, a da je stvarna istina, do koje se dođe matematičkom operacijom zbrajanja površina koje su trebale biti oduzete u omjeru ¾ i one koja se ugovorom o razvrgnuću provela u zemljišnoj knjizi je drugačija od one koju prvostupanjsko tijelo navodi u svom rješenju. Tvrdi da je izvršeno razvrgnuće i da je potrebno naknadu utvrditi po razvrgnuću jer je stvarno toliko imovine oduzeto. Napominje kako prednik tužiteljice nije nikakvim sporazumom koji bi predstavljao dobrovoljni pravni poslao raspolagao svojom imovinom u korist društvenog vlasništva, nego da je kao politički osuđenik s oduzetim svim građanskim pravima i koji je proglašen državnim neprijateljem bio izložen zlouporabi prava i političkoj moći tadašnjeg državnog aparata. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmetno djelomično rješenje prvostupanjskog tijela ili da ih preinači te usvoji zahtjev za naknadu i utvrdi pravo ovlaštenice naknade na naturalni povrat oduzete imovine predmetnih nekretnina.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ostaje pri svim razlozima iznesenim u osporavanom rješenju. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu u odgovoru na tužbu pridružuje se u cijelosti navodima iz odgovora na tužbu tuženika te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. Zainteresirana osoba Srednja škola Matija Antun Reljković u odgovoru na tužbu ističe da su navodi tužbe neosnovani. Navodi da je u postupku prvostupanjsko tijelo vezano predmetne nekretnine provelo sve predložene dokaze, a za druge nekretnine koje će se još raspravljati u upravnom postupku očigledno će se provoditi daljnji dokazi. Dodaje da je predmet djelomičnog rješenja zemljište koje je sada u vlasništvu zainteresirane osobe, koje je bilo na korištenju srednje Poljoprivredne škole od njenog osnivanja 1961. i u posjedu u kontinuitetu sve do danas. Smatra da elaboriranje odredbi Zakona o ustanovama u tužbi ukazuje na to da tužiteljica pogrešno tumači zakonske odredbe. Nadalje, da kada bi tumačenje tužiteljice u vezi članka 54. Zakona o naknadi bilo ispravno, onda bi se ovlaštenicima naknade morala vratiti sva imovina svih škola, osnovnih, srednjih kao i fakulteta odnosno obrazovnih ustanova jer u vrijeme donošenja Zakona o naknadi niti jedna obrazovna ustanova na području Republike Hrvatske nije bila upisana u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnina. Pojašnjava kako je Zakonom o ustanovama iz 1993. izvršena pretvorba pravnih osoba koje su obavljale društvene djelatnosti i vlasništvo na nekretninama (između ostalog) i to svih obrazovnih ustanova je preneseno na Republiku Hrvatsku kao osnivača, zbog čega je titular vlasništva bio poznat još 1993. Nadalje, poslije su prenesene na osnivače srednjih škola - županije, a županije su 1999. dalje prenosile vlasništvo na škole. Smatra kako navođenje ovih podataka u tužbi ukazuje na pravni kontinuitet u kretanju vlasništva dok posjed nije niti sporan. Obrazlaže kako se posjed se nije mijenjao uz sve promjene od 1961. kad je tadašnja Poljoprivredna škola dobila na korištenje i u posjed predmetne nekretnine, uz promjene naziva škole, promjene države i državnog uređenja, promjene statusa općenarodne imovine, prava korištenja pa pretvorenog vlasništva. Napominje da od 1961. ove nekretnine služe u obrazovnom programu i kurikulumu Poljoprivredne škole i njenih pravnih sljednika, odnosno pravnih prednika sadašnje SŠ M.A. Reljkovića. Vezano za nekretnine ističe da je Republika Hrvatska pravni prednik Županije Brodsko-posavske, a ova sadašnjeg vlasnika SŠ MA Reljkovića. Stoga smatra da postoji pravni kontinuitet i da tužiteljica nije u pravu kada tumači da bi imala pravo na povrat imovine u naturi pošto u vrijeme donošenja Zakona o naknadi Škola nije bila upisana kao vlasnik nekretnina. Tvrdi da je upis škole u zemljišnoj knjizi 1999. bio samo deklaratoran. Upućuje na to da je Zakonom o ustanovama (Narodne novine, broj 57/93.) izvršena pretvorba pravnih osoba koje su obavljale društvene djelatnosti - pa time i škola - prijenosom u vlasništvo Republike Hrvatske ex lege s danom 24. kolovoza 1993. Nadalje, da upis neuknjiženih pretvorbom stečenih prava na nekretninama (u ovom slučaju prava vlasništva) ima samo deklaratorni karakter jer je samo pravo vlasništva stečeno stupanjem na snagu Zakona o ustanovama. Dakle, da je sve do uknjižbe škole, bila je vlasnik zemljišta, knjižni ili vanknjižni, i to 30 godina u kontinuitetu prije stupanja na snagu Zakona o ustanovama, pa i prije Zakona o naknadi, a i ZVDSP-a. Ukazuje na to da tužiteljica izabire primjenu ZVDSP-a kada njoj ide u prilog, osporava pojam predmijevanog vlasništva", a da pri tome zaboravlja da je sve ovo u načelu bilo derogirano do 2017. zbog derogiranog načela povjerenja u istinitost upisa u zemljišne knjige. Dalje pojašnjava kako je u vrijeme donošenja Zakona o naknadi ex lege vlasnik nekretnina bila Republika Hrvatska na temelju Zakona o ustanovama, a da ustanove nisu krive što je proces uknjižbe trajao godinama. Napominje kako se sve koristi u obrazovne svrhe, onako kako je i namijenjeno i što je dokazano materijalnim dokazima. Naime, navodi kako je Kotarska komisija za Agramu reformu oduzela zemljište obitelji RA i na području oko sadašnje SŠ M.A. Reljkovića, koje zemljište je bilo upisano u starom zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu Dombović RA i Opčećnarodne imovine. Nadalje, da je 1952. na terenu izvršena parcelacija navedenog zemljišta kojom je utvrđen posjed RA s kućom, zgradom i dvorištem te je prema takvom uživanju određena parcela prikazana na kopiji plana iz 1952.

5.1. Vezano za tužbene navode dalje navodi kako je nakon provedene parcelacije sklopljen ugovor o diobi kojim su obitelji RA između ostaloga pripale parcele kč. br. [katastarska čestica] (nakon komasacije - parcela k. č. br. [katastarska čestica]) a općenarodnoj imovini između ostalih i parcele 920/1,924/1, 1809/3 (nakon komasacije dio k. č. br. [katastarska čestica]). Tvrdi da u diobi obitelj RA nije tražila dio dvorišta gdje se sada nalaze sadašnje zgrade SŠ M.A. Reljkovića. Nadalje, da je 1963. za dio [adresa] provedena komasacija posjeda pa je prema rješenju o komasaciji Poljoprivredna škola dobila parcelu 5903/1 koju je imala u vlasništvu, odnosno po tadašnjoj terminologiji „na korištenju“ gdje je u dobroj vjeri gradila zgrade za potrebe škole. Zatim, da u komasaciji posjeda susjedi navedenih parcela obitelj RA je dobila svoju parcelu s kućom i dvorištem kako je formirana u diobi 1952. Dodaje da je u komasaciji obitelj RA višak jedinica s kojima je ušla u komasaciju prodala što je razvidno iz komasacionog elaborata gdje je navedeno da je „prodano društvenom vlasništvu“ 2102 m[2] . Nadalje, ističe da Zakon o naknadi u članku 2. nabraja propise koji su osnov za podnošenje zahtjeva za povrat imovine, a u članku 3. da se navode presude, odluke i rješenja, međutim da se nigdje ne navode ugovori. Iznosi da su ugovori pravni poslovi, a da do danas nitko nije pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti ovog ugovora. Osim toga, ističe kako je razvidno iz ugovora od 15. svibnja 1952. i kojim je vršena dioba nekretnina između Općenarodne imovine i RA da je vršena vrijednosna dioba nekretnina jer je dio koji je u omjeru od 1/4 dijela RA procijenjen na 1.352.000,00 din pretvoren u površinu čestica koje je dobio RA kao i dio od 3/4 dijela koji je vrijedio 4.058.789,00 din koje je dobio ONO. Naime, navodi da iznos od 1.352.000,00 din predstavlja 24,98% vrijednosti ukupne cijene koštanja nekretnina od 5.410.789,00 din koliko su ukupno vrijedile nekretnine. Stoga tvrdi da je tako na ime svog vrijednosnog, a ne površinskog dijela RA dobio tih 8,56 k. jutara, moguće više vrijednih od 27,03 jutara koje je navodno trebao dobiti u površini zemljišta jer je dobio kuće i gospodarske zgrade, umjesto livada. Napominje da činjenica da ugovor do danas nije proglašen ništetnim, a u Zakonu o naknadi ne spominje se kao osnov za podnošenje zahtjeva za povrat imovine, ne vidi razloga da bi ove okolnosti mogle biti razlog za poništenje rješenja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezu naknade troškova postupka.

6. Tužiteljica se podneskom od 29. prosinca 2025. očitovala na podnesak zainteresirane osobe Srednje škole Matija Antuna Reljkovića, ističući da su tvrdnje zainteresirane osobe pravno neutemeljene, to jest, utemeljene na pogrešnom tumačenju mjerodavnih propisa i suprotne ustaljenoj sudskoj praksi. Napominje da Zakon o ustanovama iz 1993. nije osnova stjecanja vlasništva. pojašnjava da je središnja teza zainteresirane osobe da je Zakonom o ustanovama (Narodne novine, broj 76/93.) izvršena pretvorba i da su obrazovne ustanove, odnosno Republika Hrvatska kao njihov osnivač, ex lege stekle pravo vlasništva na nekretninama, pravno netočna. Upućuje na to da Zakon o ustanovama ne sadrži nijednu odredbu o prijenosu ili stjecanju prava vlasništva na nekretninama, ne uređuje pretvorbu društvenog vlasništva i predstavlja isključivo statusni zakon kojim se uređuje osnivanje, ustroj i djelatnost ustanova. Tvrdi da bez izričite zakonske norme o prijenosu prava vlasništva ne može doći do stjecanja vlasništva ex lege, a suprotno tumačenje predstavljalo bi neprihvatljivo proširenje zakonskih normi na štetu prava vlasništva i prava na povrat imovine. Navodi da je u tom pogledu sudska praksa ustaljena i jednoznačna, pri čemu se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-291/2006 i Rev-1615/2010. Slijedom navedenog, ističe kako tvrdnja da je zainteresirana osoba ili njezin pravni prednik stekao vlasništvo već 1993. nema uporište u važećem pravu. Mišljenja je da zainteresirana osoba pogrešno tumači članak 54. Zakona o naknadi kada tvrdi da bi u suprotnom „sva imovina škola morala biti vraćena“. U vezi toga pojašnjava da članak 54. Zakona o naknadi isključuje povrat samo ako su kumulativno ispunjeni uvjeti da je imovina postala vlasništvo pravne osobe na temelju posebnog propisa. Međutim, navodi da zainteresirana osoba nije dokazala postojanje posebnog propisa kojim bi škola stekla vlasništvo. Nadalje, navodi kako pravo korištenja u režimu društvenog vlasništva nije pravo vlasništva, a sama činjenica kasnijeg upisa u zemljišne knjige ne može zamijeniti pravni temelj stjecanja. Slijedom navedenoga, zaključuje kako ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 54. Zakona o naknadi, te je povrat u naravi dopušten. Dodaje da članak 54. Zakona o naknadi predstavlja iznimku od prava na povrat imovine i kao takav podliježe restriktivnom tumačenju, što je više puta potvrđeno u sudskoj praksi. Poziva se na odluku Upravnog suda Republike Hrvatske oznake Us- 11219/2002 i odluku Visokog upravnog suda RH oznake Usž-3038/2014. Zaključuje da nije dokazano da je nekretnina postala vlasništvo zainteresirane osobe na temelju posebnog propisa, pa nema zakonske osnove za isključenje povrata imovine.

6.1. Dalje u podnesku tvrdi da upis prava vlasništva 1999. ima konstitutivan, a ne deklaratoran učinak. U pogledu toga navodi da upis prava vlasništva može imati deklaratoran učinak samo ako je pravo vlasništva već prethodno stečeno valjanim pravnim temeljem. Međutim, da u ovom slučaju do 1999. nije postojao pravni temelj stjecanja vlasništva, nego je postojalo isključivo pravo korištenja na društvenom vlasništvu, zbog čega se ne može govoriti o izvanknjižnom vlasništvu škole. Stoga ističe da upis iz 1999. predstavlja prvi i konstitutivni način stjecanja prava vlasništva, zbog čega u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi škola nije bila vlasnik predmetnih nekretnina. Poziva se praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odlukama Rev-2426/1990 i Rev-1486/2009. Zaključuje da predmetni upis ne može imati deklaratorni karakter budući ne postoji poseban propis kojim bi škole stekle vlasništvo prije upisa. Nadalje, navodi da pozivanje zainteresirane osobe na navodni pravni kontinuitet vlasništva miješa posjed, pravo korištenja i pravo vlasništva. Smatra da pravni kontinuitet vlasništva ne postoji, jer društveno vlasništvo nije vlasništvo pravne osobe, a pravo korištenja ne prerasta automatski u vlasništvo. Dalje navodi kako konstrukcija zainteresirane osobe o navodnom „pravnom kontinuitetu“ od društvenog vlasništva do današnjeg vlasništva nije prihvaćena u sudskoj praksi, uz što upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske oznaka Rev-873/2013. Ističe da dugotrajan posjed, obrazovna namjena i ulaganja u nekretninu nisu pravno relevantni kriteriji za isključenje povrata imovine po Zakonu o naknadi, nego da je mjerodavno isključivo pitanje tko je bio vlasnik u trenutku stupanja na snagu Zakona o naknadi i na temelju čega je vlasništvo stečeno. U vezi toga poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske oznake Rev- 1988/2011. Slijedom svega navedenog, smatra da zainteresirana osoba nije dokazala stjecanje prava vlasništva na temelju posebnog propisa i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva i naknadu troškova upravnog spora tužiteljici.

7. Tužiteljica se podneskom od 29. prosinca 2025. očitovala na odgovor na tužbu Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu. Upućuje na izostanak osporavanja konkretnih tužbenih navoda, kao navode o pogrešnoj primjeni članka 54. Zakona o naknadi, tvrdnju da Zakon o ustanovama nije poseban propis za stjecanje vlasništva, niti navode o konstitutivnom učinku upisa prava vlasništva 1999., čime se zainteresirana osoba nije očitovala o meritumu spora, već je svoje očitovanje svela na formalno pridruživanje tuženiku. Ukazuje na to da teret dokaza nije prenesen na tužiteljicu. Posebno ističe da zainteresirana osoba uopće ne osporava tužbeni navod da teret dokazivanja da su ispunjeni uvjeti iz članka 54. Zakona o naknadi leži na upravnom tijelu, a ne na ovlaštenici naknade. Mišljenja je da u tom dijelu osporavana rješenja sadrže pogrešno shvaćanje tereta dokazivanja, jer se od tužiteljice zahtijeva dokazivanje negativne činjenice – da imovina nije postala vlasništvo obrazovne ustanove temeljem posebnog propisa. Smatra da je takav pristup suprotan ustaljenoj praksi Upravnog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, načelu zakonitosti u upravnom postupku te članku 47. ZUP-a. Nadalje, navodi da se pridruživanje navodima tuženika ne može sanirati nezakonitost rješenja te da to ne oslobađa sud obveze ispitivanja zakonitosti rješenja, ne može nadomjestiti izostanak obrazloženja o ključnim pravnim pitanjima, niti može otkloniti pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navodi da odgovor zainteresirane osobe ne sadrži relevantne pravne argumente, ne osporava ključne tužbene razloge, niti dovodi u pitanje istaknute povrede materijalnog prava, zbog čega isti ne utječe na osnovanost tužbe. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva te naknadu troškova upravnog spora tužiteljici.

8. Zainteresirana osoba Srednja škola Matija Antun Reljković u podnesku od 9. siječnja 2026. zaključuje da se tužiteljica ne slaže sa isplatom vrijednosti nekretnina, već traži povrat u naturi pozivajući se na članak 54. Zakona o naknadi. Ističe kako navodi u podnesku od 1. listopada 2025. dovode u pitanje aktivnu legitimaciju tužiteljice. Naime, ističe kako dostavom ugovora o diobi zaključenim između prednika tužiteljice RA i Općenarodne imovine uz jasno navođenje činjenice da je za dio imovine RA isplaćen („prodaje društvenom vlasništvu"), dovodi u pitanje cijelo pravo na povrat imovine jer se radi o ugovoru o diobi, a ne o nekom drugom osnovu za povrat imovine taksativno navedenom u Zakonu o naknadi. Tvrdi da ugovor nije osnov za povrat imovine. Ukazuje na to da tužiteljica traži naturalni povrat nekretnina na kojem se nalaze školske zgrade s učionicama, školske gospodarske zgrade, školsko dvorište, školska dvorana, kao i okolno zemljište koje služi za provedbu školskog kurikuluma i praktikuma za izvođenje nastave na otvorenom, a koji objekti su izgrađeni sredstvima škole u kojima niti tužiteljica, niti obitelj RA nisu sudjelovali. Pojašnjava kako je ZVDSP-om dovršena pravna pretvorba, pri čemu su preostala prava upravljanja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu po samom zakonu postala pravo vlasništva dotadašnjih nositelja tih prava ili Republike Hrvatske. U odnosu na teret dokazivanja, odnosno da li je zemljište privedeno namjeni, napominje kako su u upravnom postupku na te okolnosti provedeni dokazi i dostavljena dokumentacija od strane Škole pa se ne može tvrditi da se od tužiteljice očekuje da dokazuje negativnu činjenicu. Smatra da je tužiteljica protudokazima mogla osporiti navode Škole o tome da li je zemljište privedeno namjeni odnosno da li služi u obrazovne svrhe, ali da se na ove okolnosti uopće nije osvrtala. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova postupka.

9. Tužiteljica se podneskom od 15. siječnja 2026. očitovala na podnesak zainteresirane osobe Srednje škole Matije Antuna Reljkovića od 9. siječnja 2026. Ističe kako predmet postupka nije procjena društvene korisnosti škole, već zakonitost osporenih upravnih rješenja, odnosno pravilna primjena Zakon o naknadi. Tužiteljica tvrdi da je kao zakonska nasljednica, unuka pok. RA aktivno legitimirana u ovom postupku. Pojašnjava da je RA presudom Okružnog narodnog suda u Slavonskom Brodu br. Kz-171-1945-8 od 19. prosinca 1945. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Hrvatske br. K-693-1945 od 20. prosinca 1945.) kojom je osuđen između ostalog i na konfiskaciju 3/4 dijela cjelokupne imovine, oduzeta imovina koja je predmetom zahtjeva za naknadu. Navodi kako je utemeljila svoj zahtjev za naknadom na predmetnoj presudi, a da je ugovor o diobi (na koji je RA morao pristati, osuđen je kao narodni neprijatelj i oduzeta su mu sva građanska prava) dokaz da je RA nakon pravomoćnosti presude oduzeto puno više nekretnina nego kako je to bilo presuđeno po presudi iz 1945. Smatra da činjenica da je prvostupanjskim rješenjem priznato pravo na naknadu ne znači da je zakonito isključen naturalni povrat, osobito kada nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke za takvo isključenje. Navodi kako tvrdnja zainteresirane osobe da su škole stupanjem na snagu Zakona o ustanovama 1993. postale vlasnici nekretnina nije utemeljena u važećem pravu niti sudskoj praksi. U pogledu toga ističe kako je Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. društveno vlasništvo ukinuto kao pravni institut, ali nije automatski pretvoreno u vlasništvo ustanova. Zatim upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske oznake Rev- 1402/2006. Pojašnjava kako članak 54. Zakona o naknadi propisuje iznimku od naturalnog povrata i da se mora tumačiti restriktivno, uz ispunjenje svih zakonom propisanih uvjeta. Poziva se na odluku Upravnog suda Republike Hrvatske, oznake UsI-2768/2011. Mišljenja je da u konkretnom slučaju nije dokazano da su sve predmetne nekretnine privedene namjeni, nije provedena pojedinačna analiza svake čestice, niti je razmotrena mogućnost djelomičnog povrata. Ističe kako zainteresirana osoba pogrešno tvrdi da je tužiteljica bila dužna dokazivati negativne činjenice. Upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske oznake Rev-1123/2008. Navodi da je tijekom upravnog postupka aktivno sudjelovala, dok upravna tijela nisu provela sve potrebne dokaze. Tužiteljica ne osporava javnu svrhu obrazovne djelatnosti, ali ističe da javni interes sam po sebi ne može opravdati potpuno isključenje prava na povrat bezpravične i razmjerne naknade. Objašnjava kako Zakon o naknadi ne dopušta automatizam, već zahtijeva uspostavu pravične ravnoteže između javnog interesa i prava bivših vlasnika. Posebno ističe da, čak i u slučaju kada bi sud ocijenio da povrat u naravi nije moguć, upravna tijela nisu razmatrala druge zakonom dopuštene oblike naknade, i to: dodjelu zamjenskog zemljišta, isplatu tržišne vrijednosti nekretnina i druge oblike kompenzacije u suradnji s osnivačem škole. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, oznake U-III-2456/2012. Napominje da je naknada određena bez stvarne tržišne procjene, bez razmatranja alternativnih rješenja i bez aktivnog uključivanja osnivača škole, čime su povrijeđena temeljna načela upravnog postupka. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezu naknade troškova tužiteljici

10. Sud je u ovom sporu održao raspravu 19. siječnja 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i opunomoćenika zainteresirane osobe Srednje škole M.A. Reljkovića, a bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu u skladu s člankom 91. stavkom 3. ZUS-a.

10.1. Opunomoćenica tužiteljica na raspravi je navela da u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe te kod navoda iz dostavljenih podnesaka tijekom spora. predložila je usvajanje tužbenog zahtjeva te traži naknadu troška prema troškovniku predanom u spis (str. 60 spisa).

10.2. Opunomoćenik zainteresirane osobe Srednje škole M.A. Reljkovića na raspravi je naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu te kod dostavljenih podnesaka. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva te traži naknadu troška prema troškovniku dostavljenom u spis (str. 61. spisa).

11. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

12. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Iz podataka spisa proizlazi da je ĐA iz [adresa], **.**.1997. podnijela zahtjev za naknadu za imovinu konfisciranu prijašnjim vlasnicima RA i SA (Š), upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 331 k.o.

Podvinje i 659 k. o. [katastarska općina].

14. Nakon smrti ĐA, postupak je nastavila njezina kćerka ŠA iz [adresa], ovdje tužiteljica.

15. Predmet spora su dijelovi nekretnina koje se danas nalaze u vlasništvu Srednje Poljoprivredne škole „Matije A. Reljković" iz [adresa], i to kčbr. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč.hr 5903/237, kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica].

16. U provedenom postupku je utvrđeno da je na osnovu pravomoćne presude Suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, broj: 4/1945-3 od 1. srpnja 1945., potvrđene od Okružnog suda u Slavonskom Brodu i Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu, K-693/-1945, od **.**.1945., RA, između ostalog, osuđen i na konfiskaciju ¾ dijela cjelokupne imovine.

17. Nadalje, da je na temelju odluke Kotarskog narodnog suda u Slavonskom Brodu, broj R-192/45 od 6. veljače 1945., dozvoljena uknjižba prava vlasništva na ¾ dijela na nekretninama upisanim u povijesni zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje su bile u vlasništvu RA.

18. Također je utvrđeno da su navedene nekretnine na temelju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slavonskom Brodu, broj:

618/47 od 31. prosinca 1947., prenesene u vlasništvo FNRJ odnosno općenarodnu imovinu pod upravom Gradskog NO u Slavonskom Brodu.

19. S obzirom na to da je uspostavljeno suvlasništvo između R u 3/4 dijela i RA u ¼ dijela na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ugovorom od 15. svibnja 1952. izvršeno je razvrgnuće zajednice između ONI i vlasnika oduzetih nekretnina pri čemu je utvrđeno koje čestice prelaze u vlasništvo RA, a koje u vlasništvo ONI. Prijenos vlasništva na RA i ONI po navedenom ugovoru je proveden u zemljišnim knjigama 20. Uvidom u povijesne zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], obje k. o. [katastarska općina], upravno tijelo je utvrdilo kako su predmetne čestice temeljem rješenja NOO Slavonski Brod, broj: 01-7440/1-1961 od 11. listopada 1961. dane na trajno korištenje Poljoprivrednoj školi, a da su temeljem rješenja o komasaciji posjeda, broj: 03-602/67 od 24. svibnja 1965, oduzete stare čestice brisane te su dobile nove oznake i to kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], koje su u naravi predstavljale zgrade, školu, sportsku dvoranu, igralište i ekonomsko dvorište.

21. Nadalje, uvidom u povijest promjena područnog ureda za katastar od 4. srpnja 2022. u provedenom postupku utvrđeno je da su čestice koje su danas u vlasništvu Poljoprivredne škole nastale parcelacijama kč. br. [katastarska čestica] i da je Poljoprivredna škola u posjedu iste bila na dan 11. listopada 1996.

22. U provedenom postupku identifikacijom oduzetih nekretnina utvrđeno je da se oduzeta kč. br. [katastarska čestica] nalazila na današnjim kč. br. [katastarska čestica] u vlasništvu fizičkih osoba, kč. br. [katastarska čestica], [adresa] u vlasništvu Grada i dijelu današnjih kč. br. [katastarska čestica] koja je u vlasništvu podnositeljice zahtjeva, kč. br. [katastarska čestica]. kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] koje su u vlasništvu fizičkih osoba, dijelu kč. br. [katastarska čestica] u naravi oranica, kčbr. [katastarska čestica] u naravi oranica i gospodarska zgrada, kč. br. [katastarska čestica] u naravi poslovna zgrada, gospodarsko dvorište i igralište, kč. br. [katastarska čestica] u naravi ulica u vlasništvu Grada, dio kčbr. [katastarska čestica] u naravi kanal Glogovica, kč. br. [katastarska čestica]-put i kč. br. [katastarska čestica]-ulica don Ive Prodana.

23. Također je utvrđeno da je punomoćnik zainteresirane strane u spis dostavio Spomenicu koja se vodi od osnivanja škole iz koje je vidljivo koje kulture i u kojim površinama se sijalo na predmetnim nekretninama u praktičnoj nastavi za ista zanimanja za školske godine 1994/1995, 1995/1996 i 1996/1997.

24. Utvrđeno je i da je Srednja Poljoprivredna škola Matije A. Reljković Slavonski Brod postala knjižni vlasnik predmetnih čestica 1999., kada je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Poljoprivredna škola upisana kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica]- ekonomsko dvorište i oranica Veliko polje, površine 183892 m[2] , po prijedlogu tadašnjeg ravnatelja Poljoprivredne škole i prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva prosvjete i športa od 30. siječnja 1997., a prema Zakonu o ustanovama (Narodne novine, broj 57/93.).

25. Prema članku 40. stavku 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo poslovne zgrade i poslovni prostor oduzet na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona.

26. U skladu s člankom 54. stavkom 1. Zakona o naknadi, ne vraća se u vlasništvo i posjed imovina pravnih osoba iz oblasti zdravstva, socijalne skrbi, odgoja, obrazovanja, kulture, zaštite kulturne i prirodne baštine, znanosti, energetike i vodoprivrede, športa i drugih javnih djelatnosti, koja je postala vlasništvo tih pravnih osoba na temelju posebnih propisa, a koja na dan donošenja ovoga Zakona je u njihovom posjedu i služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane.

27. Iz citirane zakonske odredbe razvidno je kako se ne vraća u vlasništvo i posjed imovina pravnih osoba iz oblasti obrazovanja (što je svakako srednja škola), koja je postala vlasništvo tih pravnih osoba na temelju posebnih propisa, a koja na dan donošenja ovoga Zakona je u njihovom posjedu i služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane.

28. Najprije je za istaknuti kako je pretvorba pravnih osoba koje su obavljale društvene djelatnosti izvršena Zakonom o ustanovama (Narodne novine, broj 76/93.) i posebnim propisom Zakonom o srednjem školstvu (Narodne novine, broj 19/92., 26/93., 27/93., 50/95., 59/01., 114/01. i 69/03.)

29. Tako je člankom 105. stavkom 2. Zakona o srednjem školstvu bilo propisano da postojeći centri usmjerenog obrazovanja, učenički domovi i srednje škole osnovane do stupanja na snagu ovoga zakona nastavljaju s radom kao ustanove u društvenom vlasništvu do donošenja odluke o njihovu osnivanju u vlasništvu županije odnosno grada Zagreba i financiraju se sredstvima iz članka 88. ovoga Zakona.

30. Člankom 78. stavkom 1. Zakona o ustanovama propisano je da danom stupanja na snagu ovoga Zakona društvene pravne osobe koje nisu organizirane kao društvena poduzeća, zadruge ili društvene organizacije, ako ispunjavaju uvjete iz članka 1. stavka 2. ovog Zakona, te ako posebnim zakonom nije što drugo određeno, postaju javnim ustanovama.

31. Naime, citiranom odredbom Zakona o ustanovama izvršena je pretvorba i svih nekretnina i pokretnina tih društvenih pravnih osoba koje su obavljale djelatnosti iz članka 1. stavka 2 navedenog Zakona (u što spada i djelatnosti odgoja i obrazovanja), a nisu se organizirale kao društvena poduzeća, zadruge i društvene organizacije.

32. Zaključak da sredstva društveno-pravnih osoba koje ispunjavaju uvjete iz odredbe članka 1. stavka 2. tog Zakona postaju vlasništvo javih ustanova proizlazi iz općih odredbi o ustanovama koje se upisuju u registar i mogu biti vlasnici pokretnih i nepokretnih stvari.

33. Dakle, stupanjem na snagu Zakona o ustanovama (24. kolovoza 1993.), ustanove su postale vlasnici samo onih nekretnina u društvenom vlasništvu na koje su osnivači ustanova do dana stupanja na snagu tog Zakona prenijeli pravo korištenja tih nekretnina, odnosno dodijelili ih na trajno korištenje, u skladu s tada važećim propisima.

34. Ovdje je za napomenuti kako je odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o naknadi propisano da se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja. Stoga se ne prihvaćaju tumačenja tužiteljice u pogledu Zakona o ustanovama.

35. Budući je u vrijeme donošenja Zakona o naknadi (11. listopada 1996.) bila izvršena pretvorba imovine srednjih škola, uključujući i Srednju Poljoprivrednu školu „ Đ iz [adresa], a kako se u postupcima koji se vode prema Zakonu o naknadi rješava o imovini prema stanju i načinu korištenja te imovine u vrijeme donošenje pobijanog rješenja, pravilno je utvrđeno da se predmetne čestice ne mogu naturalno vratiti predlagateljici jer su ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 54. stavka 1. Zakona o naknadi. Dakle, suprotno shvaćanju tužiteljice, predmetne čestice ne mogu se naturalno vratiti tužiteljici jer je riječ o imovini pravne osobe iz oblasti obrazovanja koja je postala vlasništvo te pravne osobe na temelju ranije navedenih posebnih propisa, a koja je na dan donošenja Zakona o naknadi u njezinom posjedu i služi za obavljanje djelatnosti za koju je osnovana, što proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu.

36. Slijedom takvih utvrđenja, izneseni prigovori tužiteljice u pogledu pitanja primjene ZVDSP-a i tvrdnji o konstitutivnom upisu ne dovode do drugačijeg zaključka Suda. Također, sudska praksa na koju se tužiteljica poziva u tužbi i podnescima ne dovodi u pitanje zakonitost osporavanog rješenja.

37. Iako tužiteljica u tužbi navodi da u postupku tijelo nije postupilo po odredbi članka 7. ZUP-a koja odredba obvezuje utvrditi stvarnu istinu, koja u činjeničnom smislu odražava pravo stanje stvari, jer je to bitno za pravilnu primjenu materijalnog prava, razvidno je kako je tužiteljica sadržajno upirala na članak 8. ZUP- a (načelo utvrđivanja materijalne istine), ne članak 7. ZUP-a (načelo pomoći stranci). Za istaknuti je kako Sud ne nalazi povrede načela utvrđivanja materijalne istine jer je u postupku utvrđeno pravo stanje stvari i u tu svrhu su utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

38. Slijedom svega navedenog, Sud je ocijenio da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo, a izneseni prigovori tužiteljice nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovome sporu.

39. Stoga je Sud osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim, te je odlučeno kao u točki I. izreke presude, primjenom odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a.

40. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

40.1. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, primjenom članka 147. stavka 1. ZUS-a ne pripada joj zatraženi trošak spora i odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

40.2. Nadalje, zainteresirana osoba Srednja škola M.A. Reljkovića je u cijelosti uspjela u ovom upravnom sporu, stoga joj pripadaju i troškovi spora. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se u skladu s Tbr. 27. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. i 107/25. - dalje: Tarifa) priznaje nagrada od 500 bodova za sastav odgovora na tužbu od 1. listopada 2025. i nagrada od 500 bodova za zastupanje na raspravi održanoj 19. siječnja 2026. prema Tbr. 27. točki 2. Tarife, što iznosi ukupno 1000 bodova. Prema Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 eura, što za priznatih 1000 bodova iznosi 2.000,00 eura. Na navedeni iznos se obračunava PDV od 25 % (500,00 eura) prema Tbr. 46, što sveukupno iznosi 2.500,00 eura koji se priznaju zainteresiranoj osobi Srednja škola M.A. Reljkovića. U preostalom dijelu zatražene naknade troškova upravnog spora za sastav podneska od 9. siječnja 2026. zainteresirana osoba je odbijena, jer je Sud ocijenio kako dosuda naknade troška za navedeni podnesak nije opravdana i nužna u kontekstu vođenja postupka.

40.3 Slijedom iznesenoga, Sud je odlučio kao u točki III. izreke presude.

U Osijeku 16. veljače 2026.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici, po opunomoćenici

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu

4. Zainteresiranoj osobi Srednjoj školi Matija Antun Reljković, po opunomoćeniku