Poslovni broj: Us I-3275/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Anite Ćavar kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, dana 16. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/24- 01/84, URBROJ: 513-04-25-2 od 24. srpnja 2025. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Maksimir, KLASA: UP/I-410-19/24-02/57, URBROJ: 513-07-01-04/24-02 od 26. lipnja 2024. godine.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 24. srpnja 2025. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 26. lipnja 2024. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim je utvrđeno da je počevši od 01. siječnja 2024. godine tužiteljica po sili zakona postala obveznik poreza na dodanu vrijednost (PDV) te se upisuje u registar obveznika PDV-a.

Ovo rješenje je doneseno uz obrazloženje da je tužiteljica tokom 2023. godine ostvarila primitak od 40.200 € od usluge zakupa.

Pritom se zapravo radilo o ugovoru o najmu stana od 20. srpnja 2022. godine, sklopljenim s trgovačkim društvom Heineken Hrvatska d.o.o. Taj najam je započinjao 15. kolovoza 2022. godine te je ugovoreno da traje tri godine, a u njemu je navedeno da se sklapa radi stanovanja poimenično navedenih osoba koje će stanovati u tužiteljičinom stanu.

Tužiteljica u tužbi upravo ukazuje na to da s radi o ugovoru o najmu, sklopljenom za potrebe stanovanja jednog djelatnika društva Heineken Hrvatska d.o.o. i njegove obitelji. Tužiteljica smatra da nije bitno tko je najmoprimac te ističe da su se računi izdavali za kućanstvo, a ne za gospodarsku djelatnost. U tom smislu tužiteljica ukazuje na to da je najam stambenih prostorija oslobođen PDV-a te ističe da je porez na najam stana plaćen. Ukazuje i na dugotrajno rješavanje predmeta povodom žalbe. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvale uredno pozvane stranke. Tužiteljica je bila zatražila odgodu ročišta, zbog toga što nije mogla izostati s posla, ali je sud taj prijedlog odbio, s obzirom na činjenicu da je tužiteljica u tužbi iznijela svoje tužbene navode i uz tužbu priložila dokaze na koje se pozvala, a ni u tužbi ni u nastavku upravnog spora nije predlagala pribavljanje i izvođenje nekih novih dokaza. Sud je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je doista s društvom Heineken Hrvatska d.o.o. sklopila ugovor o najmu, a ne o zakupu svog stana te je u tom ugovoru i bilo određeno da će u stanu stanovati poimenično navedene osobe. U tom smislu je prvostupanjsko upravno tijelo doista pogrešno u obrazloženju svog rješenja navelo da je tužiteljica ostvarila dohodak od zakupa nekretnine (a to isto je ponovio i tuženik u svom drugostupanjskom rješenju).

Tužiteljica je dakle svoj stan dala u najam. Iako je točno da je načelno najam stambenih prostorija oslobođen PDV-a (na temelju čl. 40. st. 1.l) Zakona o porezu na dodanu vrijednost; NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23 i 114/23 - ZPDV) - u čl. 73. st. 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 138/20, 1/21, 73/21, 41/22 i 133/22) je propisano da se iznajmljivanje stambenih prostorija pravnoj osobi ne smatra najmom u svrhu stanovanja i da nije oslobođeno plaćanja PDV-a.

Prema tome, u konkretnom slučaju se zaista radi o najmu stambenih prostorija, ali se u poreznom smislu (zbog činjenice da je najmoprimac pravna osoba) ne smatra da se radi o najmu u svrhu stanovanja te je mogućnost oslobađanja plaćanja PDV-a zbog toga izričito isključena.

Nadalje, tužiteljica niti ne osporava da je po osnovi ovog najma tokom 2023. godine ostvarila primitak od 40.200 €, što je više od limita propisanog u čl. 90. st. 1. ZPDV-a da bi se mogla smatrati malim poreznim obveznikom.

Na temelju čl. 77. st. 1. ZPDV-a tužiteljica se stoga morala prijaviti u registar obveznika PDV-a, a kako to nije učinila - na temelju iste odredbe je porezno tijelo imalo pravnu osnovu upisati tužiteljicu rješenjem u registar obveznika PDV-a po službenoj dužnosti.

Dakle, bez obzira na pogrešnu pravnu kvalifikaciju ugovornog tužiteljičinog odnosa kao zakupa, osporavana rješenja su u svojim izrekama pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima.

Na pravilnost i zakonitost osporavanih rješenja ne može utjecati činjenica prethodnog plaćanja poreza na najam stana (jer se radi o različitim porezima i različitim predmetima oporezivanja), kao ni činjenica dugotrajnosti žalbenog postupka (jer je u odnosu na to tužiteljica mogla poduzimati posebne propisane procesne radnje).

U Zagrebu 16. veljače 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. AĐ, [adresa] 34

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Koturaška 43/IV