REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] A 5
Poslovni broj: Us I-2127/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja Športsko ribolovnog društva Ozalj iz Ozlja, Ulica akademika Milana Heraka 2, OIB: 70691639432, koje zastupa opunomoćenica Dunja Duduković Šegavić, odvjetnica u Ozlju, Cesta Zrinskih i Frankopana 15, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 59951999361, kojeg zastupa službena osoba AM, radi ishođenja dopuštenja za uvođenje strane vrste u prirodu Republike Hrvatske, 16. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, KLASA: UP/I-352-04/25-03/74, URBROJ: 517-06-1-1-2-25-7 od 22. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, KLASA: UP/I-352- 04/25-03/74, URBROJ: 517-06-1-1-2-25-7 od 22. rujna 2025., odbijen je zahtjev tužitelja radi ishođenja dopuštenja za uvođenje strane vrste ribe Acipenser baerii (L, 1869.) – sibirska jesetra, u prirodu Republike Hrvatske poribljavanjem 2 jezera naziva Šljunčare (pored Ozlja) s režimom "ulovi i pusti", sa do 15 juvenilnih jedinki te vrste oba spola starosti 3-5 godina. Također je određeno da podnositelj zahtjeva može od Ministarstva zatražiti pokretanje izrade procjene rizika invazivnosti strane vrste iz točke 1. izreke.
2. Tužitelj je ovom Sudu pravovremeno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te navodi kako iz obrazloženja rješenja tuženika proizlazi da tuženik svoju odluku temelji samo na mišljenju Zavoda za zaštitu okoliša i prirode kod tuženika, KLASA: 352-04/25-04/71, URBROJ: 517-08-2-2-3-25-2 od 2. rujna 2025., a da njemu tijekom postupka nije dostavljeno navedeno mišljenje Zavoda niti je pozvan na očitovanje. Navodi da je pregledao literaturu na koju se poziva tuženik te utvrdio da iz te literature uopće ne proizlazi da „sibirska jesetra predstavlja ekološki rizik na predmetnim jezerima te se njezino uvođenje u prirodu na tim jezerima (i općenito u Hrvatskoj) ne može dopustiti”. Takav zaključak tuženika da je sasvim pogrešan. Važno je istaknuti da predmetnim rješenjem tuženika citiranim pod točkom 1. ove tužbe nije uzeta u obzir ključna činjenica - da su sva jezera Šljunčare (kod Ozlja/Jaškova) jezera koja nisu spojena ni na koji način na vodotok tekućice rijeke Kupe niti bilo koji drugi vodotok te da za vrijeme poplava ne dolazi do spajanja s tekućicama nego jezera ostaju izolirana vodena tijela. Revizija plana upravljanja ŠRD „Ozlja“ da je temeljni dokument za gospodarenje ribolovnim vodama. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Uprava za zaštitu prirode je u predmetu povodom zahtjeva ŠRD „Ozalj“, ovdje tužitelja, donijelo rješenje KLASA: UP/I 612-07/21-37/39, URBROJ: 517-05-2-3-21-2 od 18. veljače 2021. (prilog 1.) kojim da je utvrđeno da je Revizija plana upravljanja ŠRD Ozalj iz 2020. u ribolovnom području Kupa, za ribolovnu zonu obuhvaćenu administrativnim granicama grada Ozlja te općina Ribnik, Žakanje i Kamanje prihvatljiva za ekološku mrežu. U postupku povodom donošenja tog rješenja da je utvrđeno je slijedeće: „Jezera Šljunčare predstavljaju vodu zatvorenog tipa koja ne može doći do kontakta s otvorenim vodama te slijedom toga poribljavanje kao jedna od planiranih aktivnosti neće utjecati na ciljne vrste područja ekološke mreže.“ Također, navedena činjenica sastavni je dio Revizije plana upravljanja, strana 101 (prilog 2.). Na osnovu činjenice da jezera Šljunčare predstavljaju vodu zatvorenog tipa koja ne može doći do kontakta s otvorenim vodama, tužitelju da je tuženik već bio izdao rješenje KLASA: 352-04/25-04/33, URBROJ: 517-08-2-2-3-25-2 od 13. svibnja 2025., za uvođenje strane vrste ribe Ctenopharyngodon idella (Valenciennes, 1844.) - bijeli amur u prirodu Republike Hrvatske „koja nije na bijeloj listi označena kao vrsta koja se može uvoditi u prirodu niti je navedena na crnoj listi, niti je invazivna strana vrsta koja izaziva zabrinutost u Uniji“ (prilog 3.), a u istom rješenju da je istaknuto slijedeće: „Po mišljenju Zavoda za zaštitu okoliša i prirode ovog Ministarstva, KLASA: 352-04/25-04/33, URBROJ: 517-08-2-2-3-25-2 od 13. svibnja 2025. godine, jezera Šljunčare pored Ozlja predstavljaju umjetne stajaćice zatvorenog tipa koje nisu povezane s okolnim vodotocima i kanalima“. U postupku koji je prethodio donošenju predmetnog rješenja iz točke 1. ove tužbe pa tako i u samom tom rješenju, tuženik da je ovu činjenicu da se neosporno radi o jezerima koja nisu spojena ni na koji način na vodotok tekućice rijeke Kupe niti bilo koji drugi vodotok te da za vrijeme poplava ne dolazi do spajanja s tekućicama nego ostaju izolirana vodena tijela potpuno previdio i nije ju uzeo u obzir. Tužitelj da je zatražio i stručna mišljenja za uvođenje vrste A. baerii u svoja jezera i od renomiranih stručnjaka iz područja ihtiologije. Tako LM, dr. sc. biologije, Institut Ruđer Bošković, Zavod za istraživanje mora i okoliša, koji je i potpisnik Revizije plana upravljanja, u svom mišljenju navodi: „smatram da bi se ŠRD „Ozalj“ trebalo dopustiti poribljavanje s gore navedenom vrstom (sibirskom jesetrom) u navedenoj količini. Mišljenje je temeljeno na dvije važne činjenice. Prva činjenica je kako se radi o poribljavanju zatvorenih voda. Jezera Šljunčare su zatvoreni ekosustavi, svako jezero za sebe s međusobno različitim fizikalno-kemijskim i biološkim karakteristikama, međusobno neovisnih. Pune se podzemnom vodom i što je najvažnije nemaju dodir s tekućicama, odnosno udaljene su od vodotoka rijeke Kupe preko jednog kilometra. Prilikom poplava ne dolazi do spajanja s tekućicama te i dalje ostaju izolirana vodena tijela. Na taj način ne predstavljaju ugrozu da bi se eventualno moglo dogoditi bijeg odnosno širenje ove strane vrste u otvorene vode“ (prilog 4.). Nadalje, SM, mag. ing. agr. - ribarstvo i lovstvo izjavljuje: „Zaključak — profesionalno stajalište. Kao ihtiolog i stručnjak s iskustvom u sustavima hrvatskih voda i ribnjačarstvu, smatram da poribljavanje zatvorenih antropogenih šljunčara kod Jaškova sibirskom jesetrom ne predstavlja rizik za hrvatsku ihtiofaunu, bioraznolikost, javno zdravlje ili gospodarskoekonomskih šteta…“ (prilog 5.). Donošenjem predmetnog rješenja tuženika, tužitelja da se stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge slične sportske udruge na razini Europske Unije, a odbijanjem zahtjeva da tuženik sprječava razvoj sportskog ribolova i sportskog ribolovnog turizma koji je već široko rasprostranjen u članicama EU. U obrazloženju svog rješenja tuženik sam da navodi kako je utvrdio u bitnom i činjenicu „sibirska jesetra je jedna od ključnih jesetri za uzgoj u Europi i svijetu koja je uzgajana za meso i kavijar (FAO, 2009.), a od sredine 20. stoljeća intenzivno je unošena u europske zemlje radi pokušaja poribljavanja i akvakulture (Belgija, Francuska, Italija, Njemačka, Mađarska, Poljska i Španjolska)“. Navedeni zaključak je točan. Tužitelj ovdje ističe da prateći trendove slatkovodnog sportskog ribolova, jesetrovke postaju vrste ribe kojima popularnost u Europi u svrhu slatkovodnog sportskog ribolova po režimu „ulovi-pusti“ zadnjih nekoliko godina raste. Samo neka od poznatih europskih jezera sa jesetrovkama u režimu „ulovi-pusti“ su:
Toms Creek Fishing Park- Nizozemska, Fishing Adventure Lake- Nizozemska, CarpInsula- Belgija, Störsee / Specimensee- Njemačka, Angelpark Lüneburger Heide- Njemačka, Fischerpa-radies Pielachtal- Austrija, MV Fishing CZČeška itd. Iz navedenog da proizlazi da su ribolovne sportske udruge u EU u povoljnijem položaju u odnosu na tužitelja u smislu razvojnog potencijala sportskog ribolova i ribolovnog turizma, što ne bi trebao biti slučaj. Što se tiče dijela navoda stručne literature iz rješenja tuženika, tužitelj da je načelno suglasan s njima, ali argumentira da su u dijelu stručnih navoda izostavljene važne činjenice koje idu tužitelju u prilog, što tužitelj detaljnije pojašnjava u nastavku: U svom rješenju tuženik je utvrdio u bitnom i činjenice s kojima je tužitelj suglasan i iste citira, te daje dopunu na način da citira dijelove iste stručne literature. Ističe i drugu stručnu literaturu u prilog osnovanosti svog zahtjeva, a koju tuženik da nije cijenio kod donošenja rješenja. Eksplicitni zaključak tuženika: „Stoga prema navedenom mišljenju Zavoda, vrsta A. baerii(L, 1869.)- sibirska jesetra predstavlja ekološki rizik na predmetnim jezerima te se njezino uvođenje u prirodu na tim jezerima (i općenito u Hrvatskoj) ne može dopustiti“ da ne odgovara istini. Tužitelj naglašava da sa gore u tekstu iznesenim argumentima nije utvrđeno da u zatvorenom jezerskom ekosustavu A. baerii predstavlja ekološki rizik pošto se svi navodi stručne literature gdje ova vrsta predstavlja ekološki rizik odnose na otvorene vodotoke, a svi izneseni argumenti tužitelja utvrđuju da su jezera Šljunčare kod Ozlja/Jaškova zatvoreni ekosustavi iz kojih ne postoji opasnost bijega u divljinu. Tuženik da je sam u Rješenju utvrdio da A. baerii „nije na bijeloj listi označena kao vrsta koja se može uvoditi u prirodu niti je navedena na crnoj listi, niti je invazivna strana vrsta koja izaziva zabrinutost u Uniji.“ . Tuženik da je sam utvrdio da vrsta A. baerii „strana vrsta koja je navedena u Prilogu B Uredbe Vijeća (EZ) br. 338/97 od 9. prosinca 1996 o zaštiti vrsta divlje faune i flore i uređenjem trgovine njima.“ Iz te činjenice da proizlazi da ako netko posjeduje ili prodaje vrstu koja je navedena u Prilogu B Uredbe (EZ) br. 338/97 je može legalno posjedovati uz dokaz o podrijetlu (npr. račun, CITES potvrda o uzgoju, potvrda o uvozu itd.). Tuženik da je sam u Rješenju utvrdio „sibirska jesetra je jedna od ključnih jesetri za uzgoj u Europi i svijetu koja je uzgajana za meso i kavijar (FAO, 2009.), a od sredine 20 stoljeća intenzivno je unošena u europske zemlje radi pokušaja poribljavanja i akvakulture (Belgija, Francuska, Italija, Njemačka, Mađarska, Poljska i Španjolska)“. Iz navedenog da jasno proizlazi da se koristi za sličnu namjenu u zemljama članicama EU. Tuženik zaključuje da: „…se njezino uvođenje u prirodu na tim jezerima (i općenito u Hrvatskoj) ne može dopustiti.” Tužitelj ističe da iz dostupnih podataka proizlazi da su na području Republike Hrvatske već izdana rješenja za uvođenje navedene vrste. Isto je vidljivo i iz mišljenja LM: „danas je moguće pronaći sibirsku jesetru u akvakulturi (određena slatkovodna uzgajališta) te u akvariju otvorenom za širu javnost što dovodi do zaključka da je nadležno ministarstvo već u nekoliko navrata izdavalo dopuštenje za uvođenje ove strane vrste ili je bar trebalo izdati rješenje.“. Stoga predlaže da se poništiti rješenje tuženika.
3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih utvrđenja iznesenih u pobijanom rješenju te ističe da su tužbeni navodi paušalni, neutemeljeni i pogrešni. Umjesto ponavljanja razloga neutemeljenosti predmetne tužbe, tuženik upućuje na obrazloženje pobijanog rješenja. U odnosu navod tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku i pravo na sudjelovanje u postupku, potrebno je istaknuti da se po odredbama Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih stranih vrsta i upravljanju njima („Narodne novine“, broj 15/18 i 14/19) pobijano rješenje temelji na utvrđenju postoji li ili ne postoji ekološki rizik strane vrste. Tužitelju tijekom postupka da nije dostavljeno mišljenje Zavoda niti je pozvan na očitovanje jer navedenim Zakonom nije predviđena takva mogućnost. Nadalje, da nije relevantno pozivanje tužitelja na rješenje Uprave za zaštitu prirode Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, KLASA: UP/I- 612- 07/21-37/39, URBROJ: 517-05-2-3-21-2 od 18. veljače 2021. kojim je utvrđeno da je revizija plana upravljanja tužitelja iz 2020. prihvatljiva za ekološku mrežu jer prema planu upravljanja tužitelja sibirska jesetra nije predviđena za poribljavanje. U odnosu na navod tužitelja da jezera šljunčare predstavljaju vodu zatvorenog tipa, točno je da navedena jezera, odnosno ukupno devet jezera predstavljaju umjetne stajaćice zatvorenog tipa koje nisu izravno povezane s okolnim vodotocima, ali da nije točno da za vrijeme poplava ne dolazi do spajanja s tekućicama nego jezera ostaju izolirana vodena tijela. Prema Kartama opasnosti i kartama rizika od poplava koje izrađuju Hrvatske vode na temelju odredbi Zakona o vodama i pripadajućih podzakonskih akata (https://www.voda.hr/hr/karte-opasnostiod-poplava-i-karte-rizika-od-poplava- 2019) da je vidljivo da na predmetnom području, odnosno jezerima 6 i 9, rizik od poplava nije isključen te postoji opasnosti od poplava. U slučaju da dođe do poplava, sibirska jesetra može dospjeti u vodotoke, prvenstveno u rijeku Kupu koja je od predmetne lokacije udaljena oko 1 km te u kojoj postoje povijesni podaci o prisutnosti kečige (Acipenser ruthenus), a daljnjim migracijama u rijeku Savu kao i ostale rijeke dunavskog slijeva. U odnosu na navod tužitelja kako je isti stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge slične sportske udruge na razini Europske Unije, potrebno je istaknuti kako svaka država članica Europske unije može uvesti strože mjere ukoliko smatra da uvođenje strane vrste u prirodu može na bilo koji način negativno utjecati na ekosustave, a posebice na zavičajne vrste koje su u nepovoljnom stanju kao što je slučaj s kečigom i ostalim dunavskim jesetrama. Zabrana uvođenja novih stranih vrsta u prirodu da je dodatno opravdana kad za te vrste postoje dokazi o negativnim utjecajima te u uvjetima u kojima postoje zavičajne vrste koje bi se mogle koristiti u tražene svrhe (povećanje atraktivnosti ribolovnog područja), kao što je u ovom slučaju kečiga. U odnosu na navod tužitelja kako su iz stručnih navoda pobijanog rješenja izostavljene važne činjenice koje idu tužitelju u prilog, tuženik naglašava kako se prilikom sagledavanja ekološkog rizika vrste ne sagledavaju samo podaci o mogućnosti mriještenja u područjima uvođenja vrsta, nego i mogućnost bijega iz uzgoja te negativni utjecaji ukoliko vrsta dospije u prirodu. Jedan od prioriteta da je smanjivanje pritisaka stranih vrsta jer bi posljedice uvođenja strane vrste mogle biti nepopravljive i donijeti, osim nestabilnosti u ekosustavima i općenito smanjenje bioraznolikosti, i značajne ekonomske gubitke. Kako bi se zaštitile zavičajne vrste jesetri, jedna od preporuka struke da je da se spriječi unos stranih vrsta jesetri (s naglaskom na Acipenser baerii) kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri spriječila potencijalna hibridizacija sa zavičajnim vrstama te drugi negativni utjecaji (kompeticija za hranu i stanište, prijenos bolesti) (S i sur. 2009). Uvidom u Karte opasnosti i karte rizika od poplava da je utvrđeno da na navedenoj lokaciji postoji vjerojatnost plavljenja, a time i dospijevanja jedinki sibirske jesetre u okolne vodotoke te daljnje širenje u rijeke dunavskog slijeva u kojima je zabilježena prirodna reprodukcija sibirske jesetre i prirodna hibridizacija sa zavičajnom kečigom (A. ruthenus). U vezi pozivanja tužitelja na rad K et al. (2024) u smislu dokazivanja da nije utvrđena hibridizacija niti introgresija sibirske jesetre s drugim jesetrama nego da se radi o potencijalnoj mogućnosti, za istaknuti je da se u tom se radu uopće ne spominje sibirska jesetra, niti hibridizacija ili introgresija (eng. hybridization, introgression) te isti da ne predstavlja relevantan navod. U odnosu na navod tužitelja o radu S et al. (2009) i zaključak da je iz navedenog rada vidljivo da je hibridizacija u tekućici (rijeci [adresa]) moguća dok introgresija nije dokazana, da je potrebno istaknuti kako introgresija navedenim radom nije dokazana, no u Republici Hrvatskoj već i sama hibridizacija prve generacije (F1) da predstavlja problem za zavičajne vrste, naročito ako se radi o ugroženim vrstama. U odnosu na navod tužitelja da pobijanim rješenjem nije utvrđeno da u zatvorenom jezerskom ekosustavu a. baerii predstavlja ekološki rizik, potrebno je istaknuti kako je sibirska jesetra strana vrsta u Hrvatskoj za koju postoje dokazi o negativnom utjecaju na zavičajne vrste, prvenstveno kečigu. S obzirom da se na predmetnim lokacijama (jezera Šljunčare) ne može u potpunosti isključiti mogućnost dospijevanja jedinki sibirske jesetre u vodotoke, zaključeno je da ona ovdje, kao i u slučaju unošenja u prirodu bilo gdje u Hrvatskoj, predstavlja ekološki rizik. Potrebno je istaknuti kako je tužiteljev navod da nije utvrđeno da u zatvorenom jezerskom ekosustavu A. baerii predstavlja ekološki rizik, isti je irelevantan je u kontekstu procjene ekološkog rizika i odnosi se samo na sustave koji su strogo kontrolirani sa isključenom mogućnošću prijenosa u druge vode i vodotoke. Nije sporno da se sibirska jesetra ne može razmnožavati u zatvorenim ekosustavima kao što su jezera Šljunčare, međutim, postoji vjerojatnost bijega (ilegalni prijenos, plavljenje) jedinki s predmetne lokacije na mjesta gdje bi razmnožavanje bilo moguće, zbog čega je procijenjeno da ona i na navedenoj lokaciji predstavlja ekološki rizik. Vezano navod tužitelja da su na području Republike Hrvatske već izdana rješenja za uvođenje navedene vrste, isti da je u potpunosti neosnovan. Naime, u Hrvatskoj do sad nisu izdana rješenja kojima je dopušteno uvođenje u prirodu Republike Hrvatske predmetne vrste. Jedino rješenje izdano za sibirsku jesetru bilo je vezano uz uzgoj na ribnjacima trgovačkog društva Ribnjaci Kupa d. o. o., na točno određenoj lokaciji (upusni kanal ribnjaka broj 1) i s nizom propisanih mjera kojima se sprječava dospijeće jedinki u otvorene vodotoke. S druge strane, vezano za mišljenje dr. sc. LM na koje se poziva tužitelj, nije potrebno ishoditi dopuštenje nadležnog Ministarstva za potrebe držanja jedinki strane vrste u zatočeništvu, a koje nisu na popisu Europske unije niti na crnoj listi, a bez da se te jedinke uzgajaju, stavljaju na tržište i/ili uvode u prirodu, kao što je to slučaj s akvarijem otvorenim za širu javnost. Tuženik se kao bespredmetnim protivi dokaznim prijedlozima tužitelja iz tužbe i predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Podneskom od 26. siječnja 2026. tužitelj ponovno ističe da je sam tuženik već u ranijim postupcima utvrdio da jezera tužitelja predstavljaju vode stajačice zatvorenog tipa koje nisu povezane s okolnim vodotocima i kanalima. Upravo na osnovu te činjenice tuženik, odnosno tada Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Uprava za zaštitu prirode, da je u predmetu povodom zahtjeva ŠRD „Ozalj“, ovdje tužitelja, donijelo rješenje KLASA: UP/I 612-07/21-37/39, URBROJ: 517-05-2-3- 21-2 od 18. veljače 2021. kojim je utvrđeno da je Revizija plana upravljanja ŠRD Ozalj iz 2020. u ribolovnom području Kupa, za ribolovnu zonu obuhvaćenu administrativnim granicama grada Ozlja te općina Ribnik, Žakanje i Kamanje prihvatljiva za ekološku mrežu. Navedenim rješenjem tuženika utvrđeno je da: "Jezera Šljunčare predstavljaju vodu zatvorenog tipa koja ne može doći do kontakta s otvorenim vodama te slijedom toga poribljavanje kao jedna od planiranih aktivnosti neće utjecati na ciljne vrste područja ekološke mreže." Također, navedena činjenica da je sastavni dio Revizije plana upravljanja, strana 101 (prilog 2.). Također, ponovno na osnovu činjenice da su jezera tužitelja vode stajaćice zatvorenog tipa koje nisu povezane s okolnim vodotocima i kanalima, tuženik da je donio i rješenje KLASA: 352-04/25-04/33, URBROJ: 517-08-2-2-3-25-2 od 13. svibnja 2025. za uvođenje strane vrste ribe Ctenopharyngodon idella (Valenciennes, 1844.) - bijeli amur u prirodu Republike Hrvatske „koja nije na bijeloj listi označena kao vrsta koja se može uvoditi u prirodu niti je navedena na crnoj listi, niti je invazivna strana vrsta koja izaziva zabrinutost u Uniji“ (prilog 3.), a u istom rješenju da je istaknuto slijedeće: "Po mišljenju Zavoda za zaštitu okoliša i prirode ovog Ministarstva, KLASA: 352-04/25-04/33, URBROJ: 517- 08-2-2-3-25-2 od 13. svibnja 2025. godine, jezera Šljunčare pored Ozlja predstavljaju umjetne stajaćice zatvorenog tipa koje nisu povezane s okolnim vodotocima i kanalima". U navedenom rješenju tuženik da je već utvrdio činjenicu da se nesporno radi o jezerima koja nisu spojena ni na koji način na vodotok tekućice rijeke Kupe niti bilo koji drugi vodotok te da za vrijeme poplava ne dolazi do spajanja s tekućicama nego ostaju izolirana vodena tijela. Da tome nije tako, tuženik ne bi niti mogao tada donijeti netom citirano rješenje. Bez obzira što je u tom postupku traženo odobrenje za uvođenje vrste bijeli amur, a u ovom postupku tužitelj je postavio zahtjev za uvođenje vrste sibirska jesetra, ističe se da prethodna utvrđenja tuženika o tome da su konkretna jezera zatvorenog tipa upravo predstavljaju odlučnu činjenicu primjenjivu na jednak način i u ovom slučaju jer je već utvrđeno da su ta jezera u ekološkom smislu pogodna za uvođenje takvih vrsta riba. Obje vrste, i bijeli amur i sibirska jesetra predstavljaju vrstu „koja nije na bijeloj listi označena kao vrsta koja se može uvoditi u prirodu niti je navedena na crnoj listi, niti je invazivna strana vrsta koja izaziva zabrinutost u Uniji”. Tužitelj ponovno ističe da se u nizu zemalja Europske Unije redovito izdaju rješenja kojima se dozvoljava sportskim ribolovnim društvima i klubovima gospodarenja ovom vrstom ribe. Samo neka od poznatih europskih jezera sa jesetrovkama u režimu „ulovi- pusti“ su: Toms Creek Fishing Park- Nizozemska, Fishing Adventure Lake- Nizozemska, CarpInsula- Belgija, Störsee / Specimensee- Njemačka, Angelpark Lüneburger Heide- Njemačka, Fischerpa-radies PielachtalAustrija, MV Fishing CZ- Češka itd. Već ovdje da je vidljivo da su Njemačka i Austrija zemlje upravo dunavskog slijeva u kojima se izdaju dozvole ili rješenja za gospodarenje ovom vrstom ribe, a za koje tuženik izražava zabrinutost za daljnje širenje u rijeke dunavskog slijeva. Iz navedenog da proizlazi da su ribolovne sportske udruge u EU u povoljnijem položaju u odnosu na tužitelja u smislu razvojnog potencijala sportskog ribolova i ribolovnog turizma, što ne bi trebao biti slučaj. Iz razloga što tuženik izražava zabrinutost zbog potencijalne mogućnosti bijega ove vrste iz zatvorenog ekosustava prilikom potencijalnog poplavljivanja, te u prilog tome dostavlja Karte opasnosti i karte rizika od poplava Hrvatskih voda, na kojima je vidljivo da postoji mala vjerojatnost poplavljivanja jezera broj 6 i jezera broj 9, je i traženo da se dozvoli uvođenje ove vrste samo za dva sportska jezera, a ne sva tri kojima po režimu „ulovi i pusti” gospodari tužitelj. Naime, jezera broj 7, broj 6 i broj 3 da su Revizijom plana upravljanja definirana pod režimom gospodarenja „ulovi i pusti” (stranica 70. Revizije plana upravljanja-u prilogu). Još jednom tužitelj ističe da je svako od devet jezera „Šljunčare” zatvoreni ekosustav, svako za sebe, međusobno nepovezana kanalima niti drugim vodenim tokom te da je iz tog razloga i traženo uvođenje ove vrste samo za ona jezera na kojima tužitelj ima uvjete i ne postoji nikakva mogućnost poplavljivanja. Jezero broj 9 nije pod režimom gospodarenja „ulovi i pusti” pa za njega nije niti traženo uvođenje ove vrste. Prema Kartama Hrvatskih voda poplavljivanje dva jezera pod režimom „ulovi i pusti” (konkretno jezera 3 i jezera 7) nije niti moguće. Dakle, nema razloga da se tužitelju odbije uvođenje ove vrste zbog razloga tuženika, odnosno zbog opasnosti od poplavljivanja. U smislu navedenog, tužitelj precizira tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom 2. na način da u sedmom redu iza riječi „s režimom ulovi i pusti” treba stajati „(jezero broj 3 i jezero broj 7)”. Stoga tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom 2. da sada glasi: „ 2.Poništava se rješenje tuženika MINISTARSTVA ZAŠTITE OKOLIŠA I ZELENE TRANZICIJE od 22. rujna 2025. godine, Klasa: UP/I-352-04/25-03/74, Urbroj:
517-06-1-1-2-25-7 i sudi: Dopušta se tužitelju ŠPORTSKO RIBOLOVNO DRUŠTVO “OZALJ”, Ulica akademika Milana Heraka 2, Ozalj, OIB: 70691639432, uvođenje strane vrste ribe Acipenser baerii (L, 1869) – sibirska jesetra u prirodu Republike Hrvatske poribljavanjem 2 jezera naziva Šljunčare (pored Ozlja) s režimom „ulovi i pusti” (jezero 3 i jezero 7), sa do 15 juvenilnih jedinki te vrste oba spola starosti 3-5 godina.” Naposljetku, tužitelj da bi bio voljan prihvatiti i rješenje kojim bi mu se dozvolilo uvođenje strane vrste sibirska jesetra samo na jezero broj 7.
5. Tuženik se podneskom od 29. siječnja 2026. očitovao na naprijed navedene navode tužitelja, te navodi da u odnosu na navod tužitelja kako je rješenjem Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, KLASA: UP/I 612-07/21-37/39, URBROJ: 517-05-2-3-21-2 od 18. veljače 2021. utvrđeno da „jezera šljunčare predstavljaju vodu zatvorenog tipa koja ne može doći do kontakta s otvorenim vodama te slijedom toga poribljavanje kao jedna od planiranih aktivnosti neće utjecati na ciljne vrste područja ekološke mreže“, ističe da nije relevantno pozivanje tužitelja na predmetno rješenje, kojim je prvenstveno utvrđeno da je Revizija plana upravljanja ŠRD Ozalj iz 2020. prihvatljiva za ekološku mrežu, jer po Planu upravljanja tužitelja sibirska jesetra nije predviđena za poribljavanje i jer ŠRD Ozalj, odnosno tužitelj nije izradio dodatak plana upravljanja za tu vrstu. U odnosu na navod tužitelja kako su jezera Šljunčare pored Ozlja zapravo vode stajaćice zatvorenog tipa koje nisu povezane s okolnim vodotocima i kanalima, kao i da je tuženik donio rješenje, KLASA: 352-04/25-04/33, URBROJ: 517-08-2-2-3-25-2 od 13. svibnja 2025. kojim je dopušteno uvođenje strane vrste bijeli amur u prirodu Republike Hrvatske, ističe se da je pogrešna tužiteljeva usporedba rješenja za uvođenje stranih vrsta bijeli amur i sibirska jesetra jer se temelji isključivo na usporedbi vezanoj uz tip vodnih tijela i fizičku povezanost dok istovremeno tužitelj zanemaruje činjenicu kako su vrste bijeli amur (Ctenopharyngodon idella) i sibirska jesetra (Acipenser baerii) slatkovodne ribe vrlo različite biologije, korištenja i negativnih utjecaja što su parametri koji znatno utječu na rezultat ocjene ekološkog rizika. Tuženik je donio rješenje na temelju mišljenja Zavoda za zaštitu okoliša i prirode odnosno zaključka kako uvođenje bijelog amura predstavlja nizak ekološki rizik te da se unos na predmetnoj lokaciji može dopustiti. Bijeli amur je vrsta kojom su se u svrhu kontrole vodenog bilja u prošlosti poribljavali razni slatkovodni ekosustavi u Hrvatskoj i Europi, uključujući i otvorene i zatvorene sustave. Do nedavno se vjerovalo da se bijeli amur ne mrijesti u prirodnim vodama Europe, međutim, novijim su istraživanjima zabilježene uspostavljene populacije u [adresa] i pojedinim njegovim pritocima (Č i R 1983, T 1998, Đ i sur. 2016), a zbog sve češćeg bilježenja vrlo malih jedinki ove vrste, pretpostavka je da je populacije uspostavio i u velikim rijekama u Hrvatskoj (npr. u Savi i Dravi), što znači da se vrsta nakon inicijalne lag faze (faza prilagodbe uvjetima u staništu u koje je vrsta unesena) potpuno prilagodila novim uvjetima. Također, u odnosu na navod tužitelja kako je tuženik već prethodno utvrdio da se radi o jezerima koja nisu spojena ni na koji način na vodotok rijeke Kupe niti bilo koji drugi vodotok te da za vrijeme poplava ne dolazi do spajanja s tekućicama, potrebno je ponovno istaknuti kako sukladno Kartama opasnosti i kartama rizika od poplava koje izrađuju Hrvatske vode na temelju odredbi Zakona o vodama i pripadajućih podzakonskih akata (dostupno na stranicama Hrvatskih voda, https://www.voda.hr/hr/karte-opasnosti-od-poplava-i- karte-rizika-od-poplava2019) vidljivo je da na predmetnom području, na jezerima 6 i 9, rizik od poplava nije isključen te da postoji mala vjerojatnost opasnosti od poplava. Isto tako, tužitelj u ovom slučaju zanemaruje činjenicu kako nije samo fizička povezanost s ostalim vodotocima relevantna pri ocjeni ekološkog rizika, već bilo koji način ili put unosa strane vrste u druga vodna tijela ili vodotoke. Naime, u slučaju predmetnih jezera Šljunčare njihova fizička povezanost s ostalim vodama, bilo trajna, povremena ili slučajna, da se ne razmatra se samostalno niti kao jedini razlog za nepostojanje ekološkog rizika unosa strane vrste u prirodu. Također, korištenje sustava jezera Šljunčare nije u potpunosti kontrolirano, odnosno ne postoji kontrola ulaska i izlaska korisnika ili posjetitelja (primjerice, korištenjem video nadzora, zaštitnih ograda, ograničenja pristupa, zaštitara i sl.) ili kontrola prijenosa jedinki riba i drugog materijala iz jednog jezera u drugo ili u druga vodna tijela i u otvorene vodotoke. U odnosu na navod tužitelja kako se u nizu zemalja Europske Unije redovito izdaju rješenja kojima se dozvoljava sportskim ribolovnim društvima i klubovima gospodarenje ovom vrstom ribe, potrebno je istaknuti kako ova tvrdnja tužitelja nije osnovana jer se razvoj, osim na stranim vrstama jesetrovki može temeljiti i na niz drugih, zavičajnih vrsta riba. Nadalje, svaka zemlja članica Europske unije može uvesti strože mjere ukoliko smatra da uvođenje strane vrste u prirodu može na bilo koji način negativno utjecati na ekosustave, a posebice na zavičajne vrste koje su u nepovoljnom stanju kao što je slučaj s kečigom i ostalim dunavskim jesetrama. Zabrana uvođenja novih stranih vrsta u prirodu dodatno je opravdana kad za te vrste postoje dokazi o negativnim utjecajima te u uvjetima u kojima postoje zavičajne vrste koje bi se mogle koristiti u tražene svrhe (povećanje atraktivnosti ribolovnog područja), kao što je u ovom slučaju kečiga (Acipenser ruthenus). Isto tako, tužitelj navodi samo opće informacije o držanju jesetri u navedenim jezerima u drugim državama članicama EU, dok izostavlja ključne informacije potrebne za usporedbu sa stanjem u Republici Hrvatskoj. Isto tako, tužitelj nije predstavio informacije o postojanju jedinki u prirodi navedenih zemalja odnosno, nije uzeto u obzir ima li način korištenja utjecaja na prirodu u matičnim zemljama navedenih „ribolovnih sportskih udruga EU“. Vidljivo je u dostupnoj literaturi kako je sibirska jesetra van prirodnog areala zabilježena u mnogim europskim rijekama npr. [adresa] (V i sur. 2006, M i sur. 2006; Ž i sur. 2013), [adresa] (Ć 2012), estuariju [adresa] (U i sur. 2008) i delti Rajne i Maase (Brevé i sur. 2022) te obalnim rijekama atlantske francuske obale (Acolas i sur. 2018) gdje da predstavlja prijetnju zavičajnim vrstama. Iste zemlje ulažu resurse u identifikaciju, planiranje i eradikaciju stranih vrsta te sprječavanje daljnjeg unosa i širenja. Slijedom iznesenog, tuženik ostaje u cijelosti kod pobijanog rješenja, kao i odgovora na tužbu te predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
6. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 9. veljače 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, tužitelja osobno i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.
7. Opunomoćenica tužitelja je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod podneska od 26. siječnja ove godine, te ostaje kod svih dokaznih prijedloga iz tužbe i podneska.
8. Predsjednik tužitelja pridružuje se navodima opunomoćenice i ističe kako je točno da u planu upravljanja nije navedena predmetna aktivnost iz razloga što trebaju tražiti dozvolu od Ministarstva poljoprivrede, da je trebalo najprije ishoditi rješenje o promjeni plana upravljanja, a obzirom da se to isto plaća, najprije da su se obratili Ministarstvu zaštite okoliša da li će im uopće odobriti uvođenje te strane vrste ribe. Bez obzira da li je doneseno rješenje o dopuni tog plana upravljanja, isto da ne bi utjecalo na drugačiju odluku od strane tuženika što potvrđuje sam tuženik.
9.Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu i podneska od 29. siječnja 2026. te ostaje kod navoda da se za navedenu vrstu ribe ne može dopustiti njezino puštanje u predmetno jezero.
10. Opunomoćenica tužitelja ističe kako nikako ne stoji argument tuženika i ne može biti prihvatljivo da postoji mala vjerojatnost da se može predmetna riba zbog ljudskog faktora prenijeti negdje drugdje u prirodu iz jezera tužitelja jer ukoliko bismo takvo gledište prihvatili ne bi bilo moguće uvođenje niti jedne vrste ribe.
11. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti predložene dokaze, ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.
12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. Odredbom članka 14. stavak 1. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih stranih vrsta i upravljanju njima ("Narodne novine" broj: 15/18, 14/19 dalje: Zakon), propisano je da za uvođenje strane vrste u prirodu Republike Hrvatske koja nije na bijeloj listi označena kao vrsta koja se može uvoditi u prirodu niti je navedena na crnoj listi, niti je invazivna strana vrsta koja izaziva zabrinutost u Uniji, pravna i fizička osoba dužna je ishoditi dopuštenje Ministarstva.
14. Odredbom članka 15. stavak 1. i 5. Zakona, propisano je da Ministarstvo izdaje dopuštenje iz članka 14. stavka 1. ovoga Zakona u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva ako utvrdi da ne postoji ekološki rizik strane vrste. Ako Ministarstvo utvrdi, da nije moguće isključiti ekološki rizik strane vrste, rješenjem će odbiti zahtjev iz članka 14. stavka 2. ovoga Zakona, uz napomenu da je za stranu vrstu koja je predmet rješenja moguće pokrenuti procjenu rizika invazivnosti strane vrste.
15. Odredbom članka 20. stavak 1. Zakona, propisano je da pravna i fizička osoba kojoj je rješenjem Ministarstva odbijen zahtjev za izdavanje dopuštenja iz članka 12. stavka 1., članka 14. stavka 1. i članka 17. stavka 1. ovoga Zakona može od Ministarstva zatražiti pokretanje izrade procjene rizika invazivnosti strane vrste, i to za svaku pojedinu vrstu.
16. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 14. lipnja 2025. podnio zahtjev radi ishođenja dopuštenja za uvođenje strane ribe Acipenser baerii (L, 1869.) – sibirska jesetra, poribljavanjem 2 jezera naziva Šljunčare s režimom "ulovi i pusti", sa do 15 juvenilnih jedinki te vrste oba spola starosti 3-5 godina. Tuženik je odbio zahtjev tužitelja sa napomenom da isti može od Ministarstva zatražiti pokretanje izrade procjene rizika invazivnosti strane vrste koja je predmet ove upravne stvari.
17. Tuženik je utvrdio da je vrsta Acipenser baerii strana vrsta koja je navedena u Prilogu B Uredbe Vijeća (EZ) br. 338/97 od 9. prosinca 1996. o zaštiti vrsta divlje faune i flore uređenjem trgovine njima. Jezera u koja tužitelj misli uvesti navedenu ribu se nalaze unutar područja ekološke mreže Republike Hrvatske značajnog za ptice, a prema Karti kopnenih nešumskih staništa Republike Hrvatske (2016.) na predmetnoj lokaciji je prisutan stanični tip A.1.1. Stalne stajačice.
18. Tuženik je pribavio mišljenje Zavoda za zaštitu okoliša i prirode od 2. rujna 2025., u kojemu je navedeno da su jesetre ribe koje žive samo u vodama sjeverne polutke (Euroazije i Sjeverne Amerike", a sibirska jesetra da je prirodno rasprostranjena u velikim rijekama Sibira i živi samo u slatkoj vodi. U Hrvatskoj da je sibirska jesetra strana vrsta, prisutna u akvakulturi, ali da nije uspostavila samoodržive populacije u prirodi, a u Europi da su zabilježeni bjegovi sibirskih jesetri iz uzgoja, osobito za vrijeme poplava, izvan zavičajnog područja rasprostranjenosti, dok je na gornjem [adresa] zabilježena prirodna reprodukcija strane sibirske jesetre i prirodna hibridizacija sa zavičajnom kečigom, što da predstavlja ozbiljnu prijetnju ugroženoj kečigi. Stoga prema navedenom mišljenju Zavoda, vrsta Acipenser baerii (L, 1869.) - sibirska jesetra da predstavlja ekološki rizik na predmetnim jezerima te da se njezino uvođenje u prirodu na tim jezerima (i općenito u Hrvatskoj) ne može dopustiti. Uz mišljenje je priložen popis literature koji upućuje na navedeno.
19. Također je pribavljeno i mišljenje DSTF radne skupine osnovane u okviru EU Strategije za dunavsku regiju od 24. studenog 2025. iz kojeg proizlazi da sibirska jesetra predstavlja prijetnju populacijama kečige u [adresa]. Navedeno je da je više puta zabilježeno kod stranih vrsta jesetri kojima se poribljavaju jezerski sustavi da će vjerojatno, ako ne i sigurno, neki primjerci dospjeti u susjedne vodotoke, te predlažu da se ne dozvoli unos sibirske ili bilo koje druge strane vrste jesetre u jezerske sustave.
20. Kao što je to tuženik naveo da za sibirsku jesetru postoji vjerojatnost bijega (ilegalni prijenos, plavljenje) jedinki s predmetne lokacije na mjesta gdje bi razmnožavanje bilo moguće, zbog čega je procijenjeno da ona i na navedenoj lokaciji predstavlja ekološki rizik. Također je tuženik ispravno zaključio da navedena jezera, odnosno ukupno devet jezera predstavljaju umjetne stajačice zatvorenog tipa koje nisu izravno povezane s okolnim vodotocima, ali da za vrijeme poplava dolazi do spajanja s tekućicama, te da na jezerima 6 i 9, rizik od poplava nije isključen i postoji opasnosti od poplava. U slučaju da dođe do poplava, sibirska jesetra može dospjeti u vodotoke, prvenstveno u rijeku Kupu koja da je od predmetne lokacije udaljena oko 1 km te u kojoj postoje povijesni podaci o prisutnosti kečige. Da postoji opasnost od poplava utvrđeno je uvidom u Karte opasnosti i karte rizika od poplava koje izrađuju Hrvatske vode.
21. Naprijed navedeno mišljenje Zavoda za zaštitu okoliša i prirode predstavlja interno stručno mišljenje tijela javne vlasti ili drugog javnopravnog tijela i ne mora se dostavljati stranci, osim ako zakon to izričito propisuje, što ovdje nije slučaj, već predstavlja stručnu podlogu za odlučivanje. U ostalom, u izreci osporavanog rješenja je navedeno da tužitelj može od istog Ministarstva zatražiti pokretanje izrade procjene rizika invazivnosti predmetne vrste. Ovaj Sud također smatra da je tuženik odgovorio na sve prigovore tužitelja iz tužbe, sa osvrtom i na stručna mišljenja koje spominje tužitelj, sa kojim obrazloženjima se slaže i Sud, te se stoga svi prigovori tužitelja smatraju neosnovanim.
22. Što se tiče navoda tužitelja da su na području Republike Hrvatske već izdana rješenja za uvođenje navedene vrste ribe, tuženik je otklonio taj prigovor navodeći da do sada nisu izdana rješenja kojima bi se dopuštalo uvođenje navedene vrste na području Republike Hrvatske. Jedino rješenje koje je bilo izdano za sibirsku jesetru da je bilo vezano uz uzgoj te vrste u ribnjacima trgovačkog društva Ribnjaci Kupa d. o. o. na točno određenoj lokaciji i sa propisanim mjerama zaštite.
23. Dakle, sibirska jesetra iako se ne nalazi na "crnoj listi" invazivnih stranih vrsta, niti se u pravnom smislu vodi na „bijeloj listi“ vrste koja se može slobodno unositi u prirodu, to ne znači da se ista smije pustiti u jezero, obzirom da je sibirska jesetra strana vrsta i da je uvođenje strane vrste u prirodu dopušteno isključivo uz prethodno odobrenje nadležnog tijela, nakon provedene stručne procjene utjecaja na okoliš i prirodu. Stoga tužitelj ima mogućnost zatražiti procjenu rizika invazivnosti navedene vrste.
24. Sukladno prethodnom, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, a svi navodi i prigovori tužitelja nisu bili od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, pa je stoga trebalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
25. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
U Rijeci 16. veljače 2026.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćenici tužitelja Dunji Duduković Šegavić, odvjetnici u Ozlju, Cesta Zrinskih i Frankopana 15
- tuženiku Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, Zagreb, Radnička cesta 80
