REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4565/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužiteljice FBG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 9. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 16. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužiteljica postavila podneskom od dana 2. listopada 2025. godine.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.000,92 eura zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 1,50 eura od dana 15. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,14 eura od dana 15. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,64 eura od dana 15. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 0,65 eura od dana 15. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 3,49 eura od dana 15. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 14,30 eura od dana 15. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,48 eura od dana 15. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 8,71 eura od dana 15. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 10,04 eura od dana 15. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,30 eura od dana 15. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,02 eura od dana 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,42 eura od dana 15. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,52 eura od dana 15. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,94 eura od dana 15. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 6,26 eura od dana 15. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,99 eura od dana 15. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 7,71 eura od dana 15. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 12,40 eura od dana 15. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,40 eura od dana 15. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 14,75 eura od dana 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 17,74 eura od dana 15. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,22 eura od dana 15. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,39 eura od dana 15. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,82 eura od dana 15. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,61 eura od dana 15. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 43,95 eura od dana 15. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 36,18 eura od dana 15. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 37,97 eura od dana 15. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 46,41 eura od dana 15. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 47,17 eura od dana 15. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 44,16 eura od dana 15. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 45,98 eura od dana 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 46,08 eura od dana 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,63 eura od dana 15. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 63,41 eura od dana 15. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 76,83 eura od dana 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,47 eura od dana 15. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 68,35 eura od dana 15. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 60,57 eura od dana 15. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 61,09 eura od dana 15. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 62,17 eura od dana 15. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 68,88 eura od dana 15. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 70,90 eura od dana 15. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 68,70 eura od dana 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 68,37 eura od dana 15. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 69,48 eura od dana 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 71,42 eura od dana 15. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 69,00 eura od dana 15. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 68,33 eura od dana 15. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 62,41 eura od dana 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 67,51 eura od dana 15. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 69,89 eura od dana 15. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 68,31 eura od dana 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 66,42 eura od dana 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 65,77 eura od dana 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 65,09 eura od dana 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 69,81 eura od dana 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 62,87 eura od dana 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 61,73 eura od dana 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 62,41 eura od dana 15. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 61,70 eura od dana 15. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 64,24 eura od dana 15. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 65,88 eura od dana 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 66,68 eura od dana 15. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 69,54 eura od dana 15. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 66,66 eura od dana 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 70,20 eura od dana 15. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 71,98 eura od dana 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 70,43 eura od dana 15. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 68,20 eura od dana 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 68,68 eura od dana 15. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 70,27 eura od dana 15. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 71,54 eura od dana 15. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 71,45 eura od dana 18. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 73,23 eura od dana 15. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 75,18 eura od dana 15. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 75,55 eura od dana 15. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 75,84 eura od dana 15. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 75,69 eura od dana 15. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 99,54 eura od dana 15. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 97,37 eura od dana 15. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 96,26 eura od dana 15. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 93,70 eura od dana 15. svibnja 2016. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, potom od 1. siječnja 2008. do 18. siječnja 2010. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od 19. siječnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.525,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. veljače 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se kako ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 152,71 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31. prosinca 2007. koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. kolovoza 2007. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:

- 1,69 eura od 1. kolovoza 2006. pa do isplate,

- 2,14 eura od 1. studenog 2006. pa do isplate,

- 1,40 eura od 1. prosinca 2006. pa do isplate,

- 2,95 eura od 1. siječnja 2007. pa do isplate,

- 5,04 eura od 1. veljače 2007. pa do isplate,

- 2,49 eura od 1. ožujka 2007. pa do isplate,

- 5,22 eura od 1. travnja 2007. pa do isplate,

- 8,91 eura od 1. svibnja 2007. pa do isplate,

- 9,12 eura od 1. lipnja 2007. pa do isplate,

- 10,37 eura od 1. srpnja 2007. pa do isplate,

- 8,17 eura od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 8,19 eura od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- 11,93 eura od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- 7,56 eura od 1. studenog 2007. pa do isplate,

- 10,88 eura od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- 5,14 eura od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- 6,06 eura od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- 0,77 eura od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- 1,92 eura od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- 8,41 eura od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 5,96 eura od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 7,88 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 8,28 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 8,36 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 0,99 eura od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- 2,88 eura od 1. prosinca 2008. pa do isplate.

V Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je sa tuženikom sklopila dana 7. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 7103089052 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu). Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su kako će tuženik staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, citiranim Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika,

2. Tužiteljica navodi kako zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Predmetnom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-

III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

3. Tužiteljica navodi kako sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 7. travnja 2006. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku. Tužiteljica navodi kako nije sporno da je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena. Imajući u vidu da je tuženik tužiteljici isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni Ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK. Naime, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju tuženika) i dužnika (u ovom slučaju tužiteljice) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije, tužiteljica navodi (u trenutku podnošenja tužbe 31. svibnja 2023.) u Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna. Sva plaćanja, pa tako i iznos ugovora o kreditu koji je tuženik isplatio tužiteljici te anuiteti koje je tužiteljica plaćala tuženiku, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. Tužiteljica smatra da je u tome trenutku tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. U prilog navedenom primjeru citira se dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba ZOO-a u pitanju ugovaranja valutne klauzule. „Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog tvrdnjama tužiteljice jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija, na način na koji je to tuženik činio, ništetna. Slijedom navedenog, tužiteljica zaključuje kako je tuženik ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužiteljici iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih čime tužiteljice potražuje od tuženika isplatu iznosa od 4.952,82 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

4. Nadalje, tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od dana 2. listopada 2025. potražuje isplatu iznosa od 5.000,92 eura (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražen iznos od 4.952,82 eura) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako to stoji u izreci presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

5. Za istaknuti je kako je odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

6. Nadalje, čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

7. Navedeno uređenje tužbe podneskom od 2. listopada 2025. predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl. 191. st. 1. ZPP-a. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice.

8. Kako je u konkretnom predmetu prethodni postupak zaključen dana 15. listopada 2024., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 103-104 spisa, to tužiteljica ne bi mogla podneskom od dana 2. listopada 2025. preinačiti tužbeni zahtjev. Odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogla znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu predmetnog potraživanja koja je utvrđena provedenim vještačenjem stručne osobe, financijsko- knjigovodstvenog vještaka, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužiteljica preinaku nije mogla učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, čime je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, budući je evidentno kako stranka za točnu visinu predmetnog potraživanja nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, te je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem, a budući i sud nema stručna znanja za isto kako to stoji u odredbi čl. 250. ZPP-a, to je odlučeno kao u toč. I. izreke.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 31. svibnja 2018. Tužiteljica nije dokazala postojanje potrošačkog svojstva. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužiteljica sredstva kredita koristila radi adaptacije stana (čl. 6. Ugovora o kreditu) pri čemu je cjelokupni iznos kredita isplaćen na račun tužiteljice (čl. 5. Ugovora o kreditu). S tim u vezi, tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, niti je li i što je adaptirano te tko koristi i na koji način adaptiranu nekretninu te budući se svrha ne podrazumijeva, čime tuženik smatra da je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U odnosu na valutnu klauzulu, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom što je navedeno u članku 1. Ugovora. 9. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Navodi kako banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute.

10. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane F guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik je informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Tuženik navodi kako iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik.

11. Nadalje, tuženik navodi kako je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje isplatu u odnosu na tečajnu razliku nakon 1. veljače 2016. u izričitoj suprotnosti s mandatornom odredbom čl. 19.e. st. (6) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja glasi: “Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.“ pri čemu navodi kako tužiteljica nije prihvatila konverziju te je tužiteljica nakon stupanja na snagu ove zakonske odredbe, ne prihvativši konverziju sama svojevoljno po drugi put pristala na uvjete ugovora iz CHF kredita te je time prihvatila i rizik promjena tečaja za CHF/HRK posebice zato što je čl. 11. d. st. (1) Zakonom o potrošačkom kreditiranju tečaj CHF/HRK bio fiksiran na 6,39 kuna za 1 CHF samo za razdoblje od godine dana nakon stupanja na snagu tog Zakona, dakle do 1. veljače 2016. Tuženik smatra da je tužiteljica morala biti svjesna značenja odredbe čl. 11.d st. (1) Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno činjenice da fiksni tečaj CHF/HRK vrijedi samo do 1. veljače 2016. pa je ne prihvativši konverziju svog CHF kredita u EUR kredit preuzela sama, svojom voljom tečajni rizik. Tuženik predlaže da sud izvede predložene dokaze po tuženiku te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak ovog postupka.

12. Nadalje, tuženik podneskom od 1. listopada 2024. ističe i prigovor prijeboja kojim potražuje od tužiteljice isplatu iznosa od 152,71 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

13. U tijeku postupka sud je pregledao svu priloženu dokumentaciju i to Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103089052 od 7. travnja 2006., otplatni plan i otplatne tablice, izvadak iz knjige položenih ugovora, pregled promjena kamatnih stopa, prijepis prometa po kreditu, obračunska tablica, izračun preplate tečaja CHF, obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, te je proveden dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

14. Sud nije proveo dokaz saslušanjem osobnog bankara obzirom je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

15. Među strankama nije sporno da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu dana 7. travnja 2006. broj 7103089052 na iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 120 mjeseci, u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90 %, da je odredbom članka 7. navedenog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužiteljici po isplati kredita niti to da je tuženik obavijestio tužiteljici o promjeni kamatne stope nakon sklapanja ugovora, te se navedeno neće posebno obrazlagati. Nadalje nesporno je kako je ugovor o kreditu solemniziran kao i da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a.

16. Sporno je u ovom predmetu je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, potom je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredbe njena ništetnost te je sporno da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Također je sporno svojstvo potrošača tužitelja kao i je li predmetno potraživanje u zastari. Prijeporno je i postoje li uvjeti za prijeboj tražbina tužiteljice i tuženika.

17. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim kao u točki II. izreke presude.

18. U odnosu na prigovor tuženika kako tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano kako je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sud je na navedenu spornu okolnost proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

19. Tako iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je predmetni kredit podigla kod tuženika radi preuređenja stana u kojem je živjela sa suprugom i kćeri te je po preporuci jednog poznanika, a obzirom je i sama primala plaću putem Zagrebačke banke d.d. otišla u banku tuženika i zatražila navedeni kredit u CHF valuti. Također napominje da joj je i referent u banci preporučio navedeni kredit u CHF valuti kao najpovoljniji na što je pristala te je sa istim dogovorila uvjete plaćanja. Napominje da se zbog proteka vremena ne sjeća detalja u trenutku razgovora sa referentom u banci no ističe da je razgovor trajao kratko i da joj je predmetni kredit odobren te potom isplaćen. Isto tako iskazuje kako nikada na svoje ime nije imala upisanu djelatnost niti se itko iz njen obitelji bavio bilo kakvom djelatnošću za koju je koristio predmetnu nekretninu. Ista je korištena isključivo u obiteljske svrhe za život. Napominje i da je predmetni kredit u cijelosti otplatila. Ne sjeća se je li predmetni ugovor pročitala prije potpisivanja te navodi kako, iako je pravnik po struci ne razumije specifične financijske izraze, ne sjeća se je li bilo kakvih nejasnoća u trenutku prezentacije navedenog ugovora. Iskazuje da je znala da se predmetni kredit odnosi na valutu CHF, da joj je isto prezentirano kao najpovoljnije no ne sjeća se ostalih detalja zbog proteka vremena. Imala je nisku plaću u trenutku podizanja kredita te joj je iz tog razloga bilo posebno važno sklopiti ugovor o kreditu s povoljnim uvjetima, a navedeni kredit je prezentiran kao najpovoljnija opcija za nju. Nije se informirala o visini tečaja CHF niti razumije pojam valutna klauzula. Ne sjeća se je li joj pri sklapanju ugovora prezentiran otplatni plan.

20. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, dakle radi preuređenja nekretnine u kojoj je tužiteljice živjela s obitelji te koji je korišten u privatne svrhe tužiteljice i njene obitelji, te je evidentno kako je tužiteljica u konkretnom slučaju trebala kredit isključivo radi rješavanja stambenog pitanje nje i njene obitelji, čime sud smatra kako je gornji prigovor tuženika bez ikakve osnove. U konačnici u članku 6. predmetnog Ugovora stoji kako je predmetni kredit odobren za adaptaciju stana. Sud smatra kako je time tužiteljica dokazala svoj status potrošača. Nadalje, a obzirom na protek vremena, sasvim je izvjesno i logično da se ista ne sjeća svih detalja vezanih povodom dizanja predmetnog kredita. Sud je utvrdio kako je tužiteljica postavljala uobičajena pitanja klijenata, posebice pitanja vezana za iznos koji diže kreditom, iznos koji će morati vratiti, mjesečni iznos rate i kamatnu stopu po kojoj se isti računa, te nije za očekivati od prosječene osobe koja nije ekonomski obrazovana da bi postavljala detaljnije upite na koja bi znala ukazati isključivo osoba koja ima stručna znanja o istom, a čak i tada navedeno ne bi bilo od utjecaja na predmetni slučaj, budući tužiteljica kao laik nije mogla predvidjeti upadljive i specifične razlike koje bi upućivale na probleme vezano uz CHF valutu.

21. Suprotno tvrdnjama tuženika da je teret dokaza na tužiteljice da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužiteljica nije bila u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bila trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru." Ocjenom iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ju banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, pri čemu je za istaknuti kako je navedeni kredit mnogim klijentima, pa tako i tužiteljice prezentiran kao najpovoljniji gdje za ukazati kako nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Slijedom svega navedenog, sud predmetni prigovor tuženika smatra u cijelosti neosnovanim.

23. U odnosu na navode tuženika kako je zakonodavac predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa, sud ističe sljedeće.

24. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika, dok je navedeno uređeno i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09 i 79/09) čime je jasno kako pravomoćna presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove i da se tužitelj može pozivati na navedene obvezujuće pravomoćne presude uz napomenu kako je predmetni Ugovor sklopljen dana 7. travnja 2006., dakle u razdoblju na koje se odnosi gore navedena sudska odluka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

25. Sud ističe kako je o navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

27. Obzirom se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika sud smatra nesvrsishodnim ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a, a što je i utvrđenje prema odluci VSRH-a poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

28. Sud nadalje ističe kako tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da se isti ne može osnažiti ni prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

29. Nadalje, u odnosu odredbu o valutnoj klauzuli, sud ukazuje kako je ista nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

30. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

31. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njena mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužiteljici se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

32. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

33. Ovaj sud smatra kako je tuženik ugrađujući švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor, postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je time povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu.

34. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenjao samovoljno bez ikakve suglasnosti tužiteljice ignorirajući ju pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužiteljice prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

35. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužiteljica u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužiteljice kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

36. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a u ostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica prima plaću u kunama, pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u HRK.

37. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili u ostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koje je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

38. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužiteljica je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednosti činidaba) ostvarivala pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužiteljica plaćala anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

39. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi te stoga tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a ništetni su ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

40. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

41. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud ističe kako navedeni prigovor smatra neosnovanim iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužba. Kako je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14. lipnja 2018., počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 31. svibnja 2023. to nije nastupila zastara tražbine tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu, koja je nastupila 14. lipnja 2023., dakle nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu.

43. Sud nadalje ističe kako pri tome nije zastario niti jedan pojedinačni iznos jer su zahtjevi za preplatu po anuitetima za valutu cjeloviti restitucijski zahtjevi i zastara je prekinuta dana 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe u predmetu "Potrošač", jer je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

44. U odnosu na istaknuti prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev od dana 2. listopada 2025., sud ukazuje kako niti po konačno postavljenom tužbenom nije nastupila zastara budući u konkretnom predmetu tužiteljica i prvotno postavljenim i naknadno specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu za isto razdoblje, imajući na umu da je specifikacija izvršena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i da tužiteljica ne treba imati stručna znanja koja bi joj omogućila precizno definiranje visine i datuma dospijeća svakog anuiteta bez potrebe za angažmanom financijskog vještaka u samoj tužbi, to je neosnovan prigovor zastare na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, sud smatra kako zahtjev tužiteljice ni iz ovog razloga nije u zastari.

45. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja od 1. prosinca 2023. kojim tuženik traži da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice i to s osnova preplate temeljem valutne klauzule u iznosu glavnice od 152,71 eura, a za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 1. prosinca 2008. Za isticanje procesnog prigovora radi prebijanja potrebno je da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele. U konkretnom slučaju tuženik tvrdi da je tužiteljica u tijeku otplate kredita platila manje zbog tečajnih razlika u iznosu glavnice od 152,71 eura za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 1. prosinca 2008. Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu stipulirana u korist banaka, već samo u korist potrošača, pa kako je tražbina tuženika u cijelosti zastarjela 2013., to se ne može staviti u prijeboj zastarjela tražbina obzirom da tužitelj ističe prigovor zastare. Tuženik prema tužiteljici nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužiteljica niti je nepošten stjecatelj, niti je išta stekla plaćajući po nižoj kamatnoj stopi da bi se tim iznosima trebala umanjivati njena tražbina, pa je istaknuti prigovor radi prebijanja neosnovan, a tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji radi čega je sud odlučio kao u toč. IV. izreke presude.

46. Nadalje, u odnosu na navode tuženika kako tužiteljica nije pristala na konverziju navedenog Ugovora o kreditu čime je prema navodima tuženika sama svojevoljno po drugi put pristala na uvjete ugovora iz CHF kredita te time prihvatila i rizik promjena tečaja za CHF/HRK, sud ukazuje kako je u Republici Hrvatskoj provedena zakonska konverzija kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF) u eure (EUR) te da je konverzija uvedena 30. rujna 2015. usvajanjem izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) i Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 102/15), koje je Hrvatski sabor usvojio 18. rujna 2015., a stupile su na snagu 30. rujna 2015. Navedenim zakonima konverzija je za banke bila obvezna, ali su korisnici CHF kredita sami odlučivali hoće li prihvatiti ponudu konverzije. Također, za istaknuti je kako se konverzija odnosila na kredite u CHF i kune s valutnom klauzulom u CHF, pretvarajući ih u eure prema tečaju na dan sklapanja kredita, dok se kamatna stopa smanjivala na razinu koja bi bila za euro kredit pri čemu je cilj bio izjednačiti položaj korisnika CHF kredita s korisnicima EUR. Sud ukazuje kako je, a obzirom da nije postojala obveza korisnika CHF hoće li prihvatiti ponudu konverzije, tužiteljica bila slobodna odlučiti želi li navedeni kredit konvertirati ili ne, no tuženik ničim ne dokazuje kako je tužiteljici ponuđena konverzija navedenog Ugovora o kreditu u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a niti isti ičime dokazuje da je tužiteljica takvu opciju i da joj je ponuđena odbila te uz koje obrazloženje. Nadalje, sve i da je ista pristala na potpisivanje Dodatka navedenom Ugovoru o kreditu u smislu konverzije navedenog ugovora, sud ukazuje kako cilj ZID ZPK iz 2015. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30. rujna 2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula - švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30. rujna 2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona sada promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Aneksima, sporazumima i dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije. Također, sud smatra kako samom činjenicom da tužiteljica nije bila u obvezi sklopiti konverziju Ugovora o kreditu i da navedeno nije učinila, kako to ističe i tuženik, tužiteljica se time nigdje nije odrekla svojih potraživanja, niti se odrekla prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekla tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Dapače, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava. Slijedom navedenog, sud navode tuženika vezanih za činjenicu da tužiteljica nije konvertirala navedeni Ugovor smatra u cijelosti neosnovanim.

47. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. koja u svom nalazu i mišljenju navodi da je između stranaka sklopljen dana 7. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 3206440669 u iznosu od 31.000,00 CHF-a s rokom otplate 10 godina odnosno u 120 mjesečna anuiteta, te da je kredit tužiteljica u cijelosti otplatila. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate u iznosu od 5.188,73 eura, te ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od 156,37 eura. Slijedom navedenog, vještak navodi kako je sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od 5.032,36 eura.

48. Obzirom na istaknute prigovore i primjedbe tuženika, sud je pozvao vještaka Petru Blašković na dopunsko očitovanje koje je ista dala pisanim putem podneskom od 9. rujna 2025. u kojem je navela kako dokumentacija koja je stavljena vještaku na raspolaganje pri pisanju prvotnog nalaza i mišljenja nije sadržavala podatke da bi se zbog promjene kamatne stope po istom kreditnom odnosu prethodno vodio spor te je stoga riječ o novim okolnostima koje vještaku nisu bile poznate prilikom izrade inicijalnog vještačenja te ih stoga vještak nije niti mogao uzeti u obzir za izračune čime navodi kako je inicijalno vještačenje provedeno na način da je utvrđeno više plaćeno po mjesecima polazeći od stvarno primijenjenog otplatnog plana u CHF temeljem kojeg je vještak utvrdio više plaćeno zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Uzevši u obzir nove okolnosti, vještak navodi kako pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 5.000,92 eura, a da ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 152,71 eura, čime navodi kako slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.848,21 eura.

49. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući je isti sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, a na temelju relevantne dokumentacije i temeljem valjano provedenih izračuna, a u nalazu nema nikakvih nelogičnosti i proturječnosti, te na isti stranke nisu imale daljnjih prigovora niti primjedbi. Nadalje, sud nije pri donošenju odluke cijenio dio nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na izračun iznosa koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno u iznosu od 152,71 eura, obzirom je sud prigovor prijeboja utvrdio neosnovanim, te time nije posebno obrazlagao visinu istog.

50. Tužiteljica konačno uređenim tužbenim zahtjevom potražuje na ime preplate zbog promjene tečaja CHF-a iznos glavnice od 5.000,92 eura jer taj iznos predstavlja razlike koje je tužiteljica preplatila.

51. U odnosu na tvrdnje tuženika da bi trebalo uzeti u obzir da je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i anuitete po nižem tečaju te da je potrebno tako manje plaćene iznose odbiti od tražbine tužiteljice, sud nalazi da su takve tvrdnje tuženika neosnovane iz razloga što tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da je tužiteljica bila svjesna činjenice da ugovara kredit s promjenjivom kamatnom stopom vezan uz valutnu klauzulu CHF koja je podložna tržišnim uvjetima. Po istoj toj logici tuženik je taj koji je po principu "uzmi ili ostavi" upravo tužiteljici ponudio tipski Ugovor o kreditu u kojem se nije znalo kako će izgledati kamatna stopa tijekom otplate kredita i kakva će biti valuta iz čega proizlazi da je i tuženik preuzeo rizik, čime se tuženik ne može pozivati da je tužiteljica nešto stekla bez osnove što nije točno obzirom je tužiteljica plaćala anuitete po kreditu kako je to odredio tuženik.

52. Nadalje, sud ukazuje kako iz navedenog razloga ne može nastati ni prijeboj, niti je tužiteljica išta stekla plaćajući po nižem tečaju od početnog tečaja.

53. Stoga sud ukazuje kako na strani tužiteljice nema nikakvog stjecanja na strani tužiteljice, posebice ne nezakonitog, što je temeljna pretpostavka i osnov za povrat iznosa kojeg potražuje tuženik.

54. Nadalje, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF suprotne su odredbi čl. 12. ZOO-a, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te, kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

55. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojoj države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

56. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

57. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne obveze ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno u ovom slučaju, dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, slijedom čega je sud tužiteljici temeljem čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a u cijelosti dosudio prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu, iznos glavnice od 5.000,92 eura s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te je odlučeno kao u izreci presude.

58. Ovaj sud smatra da je tužiteljica u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti tj. sa 100%, te visine tužbenog zahtjeva uspjela sa 100% (dosuđenih 5.000,92 eura + stavljeno u omjer sa zatraženih 5.000,92 eura prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu x 100%), iz čega proizlazi kako se trošak postupka ima odmjeriti prema čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) i priloženom troškovniku, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 5.000,92 eura.

59. Tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.525,00 eura i to za trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1, podnesaka od 15.2.2024., 23.8.2025. i 2.10.2025. prema Tbr. 8/1kao i trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima dana 15.10.2024., 15.5.2025., 9.10.2025. i 9.12.2025. prema Tbr 9/1 za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura te trošak pristupa odvjetnika na ročište za objavu presude prema Tbr 9/3 u iznosu od 100,00 eura, sve sa PDV-om prema Tbr. 42. Tarife, te traženi trošak predujma za financijsko vještačenje u ukupnom iznosu od 400,00 eura, čime je odlučeno kao u točki III.

60. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

61. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 30.5.2025. i 23.8.2025. kojim tužiteljica dokazuje uplatu predujma troškova postupka, obzirom sud navedeno dokazuje uvidom u novčane obveze u e-predmetu ili putem obračunskog lista računovodstva ovog suda, čime sud navedeni trošak ne smatra opravdanim i nužnim za postupak u smislu čl. 155. ZPP-a.

62. Obzirom tuženik nije uspio u sporu to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, shodno čemu je odlučeno kao u točki V.

Zagreb, 16. veljače 2026.

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok se računa od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.

U Zagrebu, dana 16. veljače 2026. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja