Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-203/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Pera Miloglava kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu EĆ i dr. zbog kaznenog djela iz članka 323. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17,118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog IĆ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem K- 148/2022-26 od 1. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog IĆ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Bjelovaru optuženi EĆ, NĆ i HĆ proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda –protupravna naplata iz članka 323. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11,

nakon čega su optuženi EĆ, NĆ i HĆ na temelju članka 323. stavak 2. KZ/11 osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine - svaki, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena im je uvjetna osuda na način da se kazne zatvora na koje su osuđeni neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11 prvooptuženom EĆ u izrečenu kaznu zatvora, za slučaj opoziva uvjetne osude, uračunato se vrijeme oduzimanja slobode od dana 01. prosinca 2021. u 07,30 sati do dana 03. prosinca 2021. u 14,10 sati, drugooptuženom IĆ je u izrečenu kaznu zatvora, za slučaj opoziva uvjetne osude, uračunato vrijeme oduzimanja slobode od dana 01. prosinca 2021. u 07,30 sati do dana 03. prosinca 2021. u 14,10 sati, te trećeoptuženom HĆ je u izrečenu kaznu zatvora, za slučaj opoziva uvjetne osude, uračunato vrijeme oduzimanja slobode od dana 01. prosinca 2021. u 07,30 sati do dana 03. prosinca 2021. u 14,10 sati.

1.1. Na temelju članka 189. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZKP/08) mobilni uređaj marke "Samsung Galaxy 02S", [IMEI broj] i [IMEI broj], sa SIM karticom pozivnog broja [broj telefona], crne boje, sa vidljivim oštećenjem ekrana u vidu puknuća, vraćen je optuženom EĆ, mobilni uređaj marke "Samsung Galaxy J5", IMEI br. 1: [IMEI broj] i IMEI br. [IMEI broj]: , sa SIM karticom pozivnog broja [broj SIM kartice], crne boje, sa vidljivim oštećenjem ekrana u vidu puknuća, vraćen je optuženom IĆ, dok je mobilni uređaj marke "Alcatel 3X", IMEI br. [IMEI broj]: [IMEI broj], sa IMEI br. [IMEI broj]: , sa SIM karticom pozivnog broja [broj SIM kartice], plave boje, sa vidljivim oštećenjem ekrana u vidu puknuća vraćen optuženom HĆ.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. u vezi sa člankom 145. ZKP/08 I. optuženi EĆ, II. optuženi IĆ i III. optuženi HĆ dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1 - 6. ZKP/08 s naslova paušala svaki u iznosu od po 53,09 eura dok je trećeoptuženi HĆ oslobođen obveze naknade troškova s naslova nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti.

2. Žalbu protiv presude je podnio optuženi IĆ putem branitelja Hrvoja Čačića, odvjetnika u Bjelovaru zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da drugooptuženog IĆ oslobodi krivnje podredno da istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

2.2. Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku na dužno razgledavanje.

2.3. Nitko od stranaka nije zahtijevao da bude izvješten o sjednici, niti je drugostupanjski sud u smislu članka 475. stavak 1. ZKP/08 ocijenio da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

3. Žalba optuženog IĆ nije osnovana.

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 žalitelj navodi da iz same izreke pobijane presude proizlazi da su svi optuženici osuđeni za počinjenje po jednog kaznenog djela protupravne naplate, bez navođenja zakonske odredbe iz članka 36. stavak 2. KZ/11 (supočiniteljstvo), te da je dio obrazloženja pobijane presude usmjeren na argumentaciju prema kojoj su svi optuženici postupali zajednički i po prethodnom dogovoru, dakle da su kao supočinitelji počinili (jedno) kazneno djelo (opisano i kažnjivo po članku 323. stavak 2. i stavak 1. uz primjenu članka 36. stavak 2. KZ/11, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 jer prvostupanjski sud u izreci presude točno naveo koje to inkriminiranje radnje svakog od suoptuženika predstavljaju kazneno djelo, odnosno način, mjesto i vrijeme izvršenja radnje koja predstavlja kazneno djelo.

4.1 Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, nije ostvarena navedena bitna povreda jer je izreka presude razumljiva, iz činjeničnog opisa djela proistječu zakonska obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, dok obrazloženje pobijane presude sadrži jasne, određene i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu proturječni dokazima.

4.2. Naime, iako drugooptuženi IĆ u žalbi problematizira postojanje prethodnog dogovora s prvooptuženim EĆ i trećeoptuženim HĆ, suprotno tome, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je utvrđeno da su navedeni optuženici postupali predmetne zgode zajednički, u svemu komplementarno i koordinirano kroz koje postupanje se manifestira njihova zajednička odluka da počine kazneno djelo na štetu oštećenika, jer u protivnom, koji bi bio razlog da sva trojica optuženika oštećeniku u istom vremenskom razdoblju šalju poruke u kojima spominju dugovanja koja je firma oštećenika imala prema njima što jasno ukazuje na zaključak da su djelovali dogovorno i zajednički, sve u cilju da naplate tražbinu, djelujući kao supočinitelji kaznenog djelo iz članka 323. stavak 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

5. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženi IĆ navodi da prvostupanjski sud nije mogao primijeniti članak 323. KZ/11 na činjenični supstrat koji je predmet inkriminacije jer taj članak jasno inkriminira (nedozvoljeno) postupanje vjerovnika izravno prema dužniku, koji bi silom ili ozbiljnom prijetnjom naplatio tražbinu koju ovaj (dakle, dužnik) duguje njemu (vjerovniku) ili drugoj osobi. U konkretnom slučaju DĆ tijekom svojeg iskaza kojeg je dao kao oštećenik kategorički izjavljuje kako optuženici nisu imali nikakvih potraživanja prema njemu kao fizičkoj osobi pa niti nema položaj dužnika prema optuženicima. Utoliko optuženici sasvim izvjesno nisu „od drugog ozbiljnom prijetnjom naplatili tražbinu koju im ovaj duguje“, niti su „uporabili prijetnju da će izravno napasti na život dužnika“.

5.1. Suprotno stavu optuženika, kako se pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, a sadržano u činjeničnom opisu inkriminacije u izreci presude, prvostupanjski sud je na temelju cjelovito i pravilno provedenog dokaznog postupka te u skladu s time potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo i zaključio da su svi optuženici ostvarili obilježja terećenog kaznenog djela, dakle njegova objektivna i subjektivna obilježja. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da postoji dug po osnovi neisplaćenih plaća i naknada za godišnji odmor koji su optuženici potraživali od trgovačkog društva ''[obrt]' j.d.o.o. čiji je direktor i odgovorna osoba bio oštećenik. U konkretnom slučaju kad optuženici postupaju kao supočinitelji kaznenog djela protupravne naplate, nije odlučno da li konkretni dug na koji se pozivaju optuženici objektivno postoji ili ne, niti je odlučno tko je stvarni dužnik već je dovoljno da je počinitelj uvjeren u svojoj svijesti da dug postoji, te da mu je namjera naplata tražbine za koju smatra da mu duguje druga osoba. Nadalje, iz činjeničnog opisa se jasno može zaključiti o svim sastavnicama krivnje (ubrojivost, protupravnost, namjera), a da se radi o izravnoj namjeri jasno proizlazi iz izričaja "u cilju da namiri potraživanje", koji oblik krivnje je i obrazložen pod točkom 54. obrazloženja prvostupanjske presude, gdje sud zaključno navodi kako je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da su optuženici ostvario sva objektivna obilježja kaznenog djela, pri čemu su bili svjesni svojeg djela i htjeli su ga počiniti, dakle postupali su s izravnom namjerom kao oblikom krivnje.

6. Pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi IĆ ustvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima presude i iznosi vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza izvlačeći zaključke suprotne onima prvostupanjskog suda. Međutim, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, sud drugog stupnja nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

6.1. Protivno navodima žalbe prvostupanjski je sud na temelju pravilne analize i ocjene obrane svih optuženika, personalnih dokaza, te isprava u spisu i njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na inkriminirano kazneno djelo, te je za takva svoja utvrđenja u obrazloženju presude iznio veoma opširne, logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, koju žalbenu osnovu ne obrazlaže niti konkretizira, ali ovaj drugostupanjski sud postupajući u smislu članka 478. ZKP/08, razmotrio je i odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni, te je zaključio da kazna zatvora na koju su optuženici osuđeni u trajanju od 1 (jedne) godine a na koju je nakon toga primijenjena uvjetna osuda s rokom provjeravanja u trajanju od 2 (dvije) godine u svemu primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samih optuženika. Tako odmjerena kazna nužna je da se izrazi odgovarajući prijekor društva prema takvim počiniteljima, a istovremeno tom kaznom utjecat će se na optuženike da shvate neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se tom kaznom upozoriti i drugi da se klone sličnih ponašanja.

8. Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

9. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Dubrovnik, 16. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Domagoj Raguž