62. P-228/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 11. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 64/06 sklopljenog između korisnika kredita ĐP i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 19.1.2006. godine., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II/. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 185,81 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. veljače 2006. do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1.1.2008. do 31.7.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje novčani iznos od 919,91 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama

IV/ Svaka strana snosi svoje troškove provedenog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 16. siječnja 2025. podnio naslovnom sudu tužbu radi isplate iznosa od 2.432,95 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. U historijatu tužbe navodi da je tuženik 19. siječnja 2006. sklopio s korisnikom kredita ĐP Ugovor o kreditu br. 64/06, dok je tužitelj sklopio 10. lipnja 2023. s korisnikom kredita ĐP Ugovor o cesiji, broj:

OV-3972/2023, a na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tužitelj je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženik dopisom od 10. lipnja 2023., te je zatražio dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku.

1.2. Člankom 2. Ugovora o kreditu propisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno odluci banke. Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj je uputio tuženiku prijedlog za mirno rješenje ovoga spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio

1.3. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati ulaznu naknadu za obradu zahtjeva, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano je ništetna jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na njihov sadržaj, pa se iste smatraju nepoštenima. Takvo postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, a samim time je nepoštena i ništetna. Dodaje da se radi o stambenom kreditu (potrošačkom ugovoru).

1.4. Navedena Ugovora odredba tipska je odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano.

1.5. Također, navedena odredba nepoštena je i iz razloga što nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su iste jednostavno propisane jednostranom Odlukom banke, te time takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranama te je stoga ništetna. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo

1.6. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredit, prema procjenama tužitelja primio iznos od 8.161,51 HRK, sada 1.105,72 eur, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 1.105,72 eur, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate. S obzirom da tužitelj ne raspolaže relevantnom dokumentacijom i to Odlukom banke o Tarifi naknada u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu temeljem koje je obračunata naknada za obradu troškova kredita ('Ulazna naknada'), kao niti potvrdom banke o plaćenoj naknadi, to predlaže sudu da naloži tuženiku dostavu takve relevantne dokumentacije

1.7. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; Obavijest o preuzimanju tražbine, Zahtjev za kredit, Prijedlog za mirno rješavanje spora, Ugovor o namjenskom kreditu, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije te pripadajuću sudsku praksu (list 7-75 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 2.432,95 eur dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.105,72 eur slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.2. Navodi da je iznos sporne naknade jasno određen te da predmetna odredba nije nepoštena, nerazumljiva i posljedično nije ništetna. Dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima iz koje je, kako navodi, razvidno da su službenici sigurno pojašnjavali navedenu odrdbu korisnicama (list 134-135 spisa)

2.2. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja.

3. Dokazni postupak

3.1. Podnescima od 13. ožujka 2025,. 15. srpnja 2025. i 28. kolovoza 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika te je uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 185,81 eur (sa datumom plaćanja 31. siječnja 2006.)

3.2. Tuženik je podnescima od 1. travnja 2025. i 31. srpnja 2025. dodatno pojasnio iznijeta osporavanja te se očitovao na tvrdnje i argumente tužitelja. Protivi se djelomičnom povlačenju tužbe u ioznosu od 919,91 eur.

3.3. Na temelju odredbe čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) u postupku izvođenja dokaza sud je dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio o sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom

(ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu

3.4. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza saslušanjem korisnika kredita ŠP. Sud je ukratko pojasnio da je u skladu s odredbom čl. 10. ZPP-a dužan voditi računa o ekonomičnosti postupanja, a predmet spora je ništetnost odredbi o jednokratnoj naknadi, koja je prema ustaljenoj sudskoj praksi ništetna iz više razloga, a ne samo zbog toga što korisniku kredita nije objašnjeno koja se točno usluga naplaćuje, pri čemu je istaknuto da je teret dokaza o pojašnjavanju odredbi tipskog ugovora na tuženiku koji je na tu okolnost morao predložiti službenika koji je sudjelovao pri sklapanju ugovora.

3.5. Sud je na temelju odredbe čl. 40. Zakona o parničnom postupku utvrdio da je vrijednost predmeta spora 185.81 eur.

3.6. Nakon tako provedenog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan, dok je u tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 919,91 eur budući da se tuženik usprotivio povlačenju tužbe (čl. 193. ZPP-a)

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

4.2. Nadalje, predmet spora je i potraživanje tužitelja novčanog iznosa od 185.81 eur po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2006. (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) na ime uplaćene administrativne naknade.

4.3. Sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno: sklapanje kredita, kako to tužitelj navodi u tužbi, kao ni vjerodostojnost isprava koje su dostavljene u sudski spis, pa se predmetni prijepor smješta u domenu prava.

4.4. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

5. O zastari utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.2. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

5.3. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 7-9 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Osnovanost tužbenog zahtjeva

7.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?

7.3. Vrhovni sud u svojoj odluci obrazložio je da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

7.4. Vrhovni sud na postavljeno pitanje je odgovorio:

Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP.

7.5. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

7.6. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.7. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tom, sama naknada, ne odnosi se na usluge koje bi tuženik sa valjanom pravnom osnovom imao pravo naplatiti od tužitelja, a što je još značajnije, nije razvidno na koju se uslugu ta naknada odnosi.

7.8. Sud je stoga utvrdio da je predmetna naknada koju je korisnik nesporno platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Sud ponovo naglašava da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, sud utvrđuje da se radi o potrošačkom kreditu budući da se radi o stambenom kreditu građana.

7.9. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 185,81 eur.

7.10. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO, a tuženik na ročištu nije osporio tijek kamate, a navedena nesporna činjenica proizlazi i iz potvrde koju je tuženik dostavio u sudski spis. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

7.11. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću, idući dan od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

8.Troškovi postupka

8.1. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

8.2. Odredbom čl. 154. st. 4. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

8.3. Obzirom na činjenicu da je tužitelj uspio u sporu u pogledu dokazivanja, a tuženik većim dijelom u kvantitativnom segmentu novčanog iznosa koji mu se naleže isplatiti (185,51 eur) u odnosu na onaj iznos koji je postavljen početnim tužbenim zahtjevom (1.105,72 eur), sud smatra da su stranke uspjele u sporu „u približno jednakim dijelovima“.

8.4. Sud je stoga odlučio da svaka strana snosi svoje troškove provedenog parničnog postupka (t.III/ izreke).

9. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

.

Zagreb, 16. prosinca 2026.

S U D A C

Iva Buljan

:

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.