Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1429/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika APS Delta S.A., Luksemburg, Rue Eugene Ruppert L-2453, OIB: 45421012929, zastupani po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom., izvan ročišta, 16. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužiteljice ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u ovom postupku povučena.

II. Utvrđuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je temeljem zaključka ovog suda od 24.11.2023., broj Pvr-781/21-39 ovršenik (ovdje tužiteljica) upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi ovršen isprave, ugovora o namjenskom kreditu broj 299/04, zaključenog 23.12.2004. između Zagrebačke banke d.d. i ovdje tužiteljice te AJ kao sudužnika. Na prijedlog ovrhovoditelja, ovaj sud je svojim rješenjem od 19.5.2021., broj Ovr-781/2021, odredio ovrhu na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige ovog suda, Zemljišnoknjižnog odjela Osijek, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], i to na temelju ovršne javnobilježničke isprave – naprijed navedenog ugovora o namjenskom kreditu, koji je solemniziran po javnom bilježniku Josipu Dragunu iz Osijeka pod brojem OU-345/04, a radi naplate tražbine koja je ustupljena ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, od prethodnog vjerovnika Zagrebačka banka d.d., u iznosu od 30.038,55 eura. Predmetna nekretnina je jedina nekretnina tužiteljice u kojoj ista i stanuje i koja je nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, a iz ugovora o kreditu je evidentno kako postoje mnogobrojna druga sredstva osiguranja po kojima se uz predmetnu ovrhu na nekretnini u vl. tužiteljice provodi zapljena plaće sudužnika AJ. Tužiteljica je 4.8.2022. zajedno s tuženikom zaključila sporazum o uređenju međusobnih prava i obveza, te su suglasno utvrdile da ukupan dug dužnika na dan 2.8.2022. iznosi 32.975,72 eura, te su u članku 4. ugovorile obročnu otplatu na način da se dužnik obvezuje podmiriti predmetno dugovanje u 7 ugovorenih rata u iznosu i na način kao je to sadržano u navedenom članku, dok se vjerovnik obvezuje po primitku ukupnog iznosa povući prijedlog za ovrhu u postupku koji kao ovrhovoditelj vodi na nekretnini dužnika pred ovim sudom broj Ovr-781/2021 i izdati brisovno očitovanje za založno pravo koje je upisano na predmetnoj nekretnini. Slijedom navedenog sporazuma i vršenim uplatama tužiteljice, tuženik je uz pokrenuti ovršni postupak na nekretnini u vl. tužiteljice proveo i ovršni postupak na plaći sudužnika na temelju suglasnosti o zapljeni na plaći, slijedom čega tužiteljica navodi da nema svrhe za provođenjem ovršnog postupka na nekretnini u njezinom vl. jer je tuženik u većinskoj mjeri namiren i dovoljno osiguran za podmirenje svoje tražbine.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik napominje da je solemnizirani Ugovor o kreditu (osim što je ovršna isprava) predstavlja javnobilježnički akt, a takav akt je javna isprava koja se ima smatrati istinitom dok se ne dokaže suprotno. Ne može se pukim tvrdnjama zahtijevati utvrđenje ništetnosti ovršne isprave te osporavati istu, već se moraju podnijeti i predložiti konkretni i prikladni dokazi kojima se potkrjepljuju takvi navodi što je dužnost ovršenika ovdje tužitelja. Ugovor o kreditu sadrži sve potrebno da isti bude solemnizirana isprava sukladno članku 59. Zakona o javnom bilježništvu (dalje u tekstu: ZJB), a što je javni bilježnik utvrdio prilikom solemnizacije. Ugovor o kreditu ujedno sadrži i izvršne klauzule i to u sukladnosti sa čl. 54. st. 1., st. 2. i st. 3. ZJB. Ujedno, iskazana potvrda ovršnosti na istima je jasan dokaz da je Ugovor o kreditu ovršna isprava. Ovdje nema primjene utvrđenja iz odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava jer kredit temeljem Ugovora o kreditu je izražen u kunskoj provrijednosti valute EUR, dok su sudovi u kolektivnom postupku isključivo razmatrali potrošačke ugovore o kreditu koji su sadržavali odredbu o kunskoj protuvrijednosti valute CHF. Naime, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu, na snazi je bio ZZP/03 koji za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007., uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Odredba Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Kamatne stope iz Ugovora o kreditu su određene, jasne i razumljive. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Bilo kakvo drugačije tumačenje predstavlja pokušaj konstruiranja da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna, što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i korisnik kredita je na to pristao. Korisnik kredita je imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka” mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Pritom je bitno naglasiti da u svakom slučaju volja ugovornih strana nije bila da se ugovori fiksna kamatna stopa, ako se uzme u obzir da je u ugovoru valjano ugovorena promjenjivost kamatne stope. Tuženik skreće pažnju sudu na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5847/2015-34 od 25. rujna 2018. Tuženik ističe kako u parnici za proglašenje ovrhe nedopuštenom sud raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog koji je ovršenik upućen u parnicu te se i tužba može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbu, no opreza radi tuženik se očituje na navod tužiteljice da je predmetna nekretnina jedina nekretnina u kojoj ista stanuje i da joj je ista nužna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Tuženik upućuje na odredbu članka 77. stavak 1. Ovršnog zakona. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a u pogledu prigovora jedine nekretnine, s obzirom da ovaj razlog ne može biti predmet rasprave u ovom parničnom postupku, isti odbaci kao nedopušten

3. Na raspravi održanoj kod ovog suda 17. prosinca 2025., a na koju nije pristupio uredno pozvani punomoćnik tuženika koji nije opravdao svoj izostanak, prisutna tužiteljica je navela kako povlači tužbu u ovom predmetu jer je postignut izvansudski sporazum s tuženikom, a temeljem tog sporazuma uredno otplaćuje dug, te da je po tom sporazumu ostalo otprilike 4-5 rata.

4. Sud je svojim dopisom od 17. prosinca 2025., broj P-1429/2023-11, pozvao punomoćnika tuženika da se u roku od 15 dana od dana primitka dopisa očituje u vezi povlačenja tužbe tužiteljice s rasprave održane kod ovog suda 17. prosinca 2025.

5. Podneskom od 19. prosinca 2025., punomoćnik tuženika je izvijestio ovaj sud kako pristaje na povlačenje tužbe i potvrđuje navode tužiteljice da je između stranaka sklopljen izvansudski sporazum o namirenju potraživanja. Naveo je i kako je točno da tužiteljica uredno izvršava svoje obveze, te podmiruje preostale rate sukladno postignutom dogovoru, što je i dovelo do mirnog rješenja ovog spora. S obzirom na to da je do povlačenja tužbe došlo uslijed izvansudskog rješenja spora i korektnog postupanja obiju strana, tuženik je predložio da svaka stranka snosi svoje troškove nastale u ovom postupku. Tuženik se očitovanjem odrekao zahtjeva za naknadu troškova postupka od tužiteljice, pod uvjetom da i tužiteljica ostane pri istom stavu.

6. Člankom 193. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. -dalje u tekstu: ZPP), propisano je kako se tužba može povući i kasnije sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 (petnaest) dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Člankom 193. stavkom 9. ZPP-a propisano je da se takva tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti.

7. Kako je punomoćnik tuženika predložio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odlučeno je kao u točci II. izreke ovog rješenja.

8. Slijedom navedenog, valjalo je stoga donijeti odluku kao u izreci ovog rješenja.

Osijek, 16. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana, po primitku istog. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Tužiteljici

2. Punomoćniku tuženika