REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-598/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., OIB 23759810849, Zagreb, Heinzelova 70, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Anić i Partneri j.t.d., Zagreb, Ulica Ljudevita Gaja 53, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 16. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

"Tuženik Allianz Hrvatska d.d., OIB 23759810849, Zagreb, Heinzelova 70 dužan je platiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3 svotu od 13.754,60 EUR u pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. ožujka 2025. podnio tužbu u kojoj u bitnome navodi kako je osiguranik tužitelja MA stradao u prometnoj nesreći 23. listopada 2009. Ističe, kako je nesreću skrivila UA upravljajući motornim vozilom registracijske [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod tuženika. Za uzrokovanje predmetne prometne nesreće UA pravomoćno je proglašena krivom pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj KS- 93/10. Navodi, kako je radi posljedica prometne nesreće priznato osiguraniku tužitelja MA pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja broj 725712 od 19. listopada 2010. koja je nastala zbog ozljede na radu (predmetna prometna nesreća). Navodi kako je tuženik za razdoblja do 31. prosinca 2013. dobrovoljne naknadio štetu tužitelju po odštetnim zahtjevima u cijelosti. Ističe, kako je za razdoblje do 31. ožujka 2017. parnica pravomoćno okončana pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-2363/2016. Ističe, kako daljnjom isplatom invalidske mirovine tužitelj trpi daljnju štetu. Za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. ožujka 2025. potražuje ukupan iznos naknade štete u iznosu od 13.754,60 EUR. Stoga tužitelj predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev na temelju odredaba čl. 161. i čl. 164. Zakonom o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13; dalje: ZOMO).

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak štetnog događaja te legitimaciju stranaka u ovom postupku. Ne osporava činjenicu da je osiguranik tužitelja MA stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 23. listopada 2009. u kojoj je zadobio tjelesne ozljede zbog kojih je tužitelj istom kao svom osiguraniku zbog ozljede na radu priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 725712 od 19. listopada 2010. Tuženik osporava osnov i visinu utuženog potraživanja tužitelja kao neosnovanu i protivnu pozitivnim zakonskim propisima koji se primjenjuju na njegovo potraživanje s osnove naknade štete s osnove isplaćene invalidske mirovine za utuženo razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. ožujka 2025. Tuženik naglašava činjenicu da je između tužitelja i tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen postupak pod poslovnim brojem P-1005/2019, a u kojem je predmet postupka također bilo potraživanje tužitelja s osnove isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku MA za ranije razdoblje od 1. travnja 2019. do 31. ožujka 2022. iz istog štetnog događaja. Navedeni postupak je pravomoćno završen odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu oznake Pž- 3448/2022 od 22. siječnja 2025. godine na način da je odbijen tužiteljev zahtjev u cijelosti. Drugostupanjski sud je u svojoj odluci potvrdio stanovište tuženika da se na ovu pravnu situaciju primjenjuju odredbe Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje: ZOOP) koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplatu invalidske mirovine, a što je tuženik opravdano tvrdio tijekom navedenog sudskog postupka. Ukazuje na sudsku praksu. Ukazuje na odredbu čl. 27. ZOOP-a koji propisuje slijedeće:

1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji.

3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Ističe, kako obveza tuženika postoji samo ukoliko postoji razlika između iznosa invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i iznosa invalidske mirovine koju bi tužitelj isplaćivao istom kada bi njegov razlog umirovljenja bila ozljeda na radu. Kada bi sud prihvatio stanovište tužitelja prema kojem bi on navodno imao pravo na isplatu punog iznosa plaćene invalidske mirovine svom osiguraniku, tužitelj bi ostvario nepripadajuću imovinsku korist od samog odlaska svog osiguranika u mirovinu jer je sam osiguranik tužitelja MA prije nastanka ovog štetnog događaja vršio uplate u mirovinski sustav i time prištedio značajna novčana sredstva iz kojih bi mu tužitelj isplaćivao mirovinu po ispunjenju zakonskih preduvjeta za odlazak u mirovinu. Budući da je osiguranik tuženika već 2016. ispunio zakonske pretpostavke za odlazak u redovnu mirovinu; tijekom ovog postupka potrebno je i dodatno utvrditi da li uopće postoji razlika u visini između invalidske mirovine koju je tužitelj u utuženom razdoblju isplatio svom osiguraniku i redovne starosne mirovine koja bi mu bila isplaćivana u tom razdoblju na temelju njegovih ranijih uplata u mirovinski sustav. Po ocjeni tuženika, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (Tako i VSRH Rev 1235/21). Iz dostavljenih podataka vidljivo je da su iznosi invalidske mirovine koji se osiguraniku OA mjesečno isplaćuje manji od iznosa starosne mirovine koju bi isti inače ostvario. Slijedom navedenog, zaključuje se kako ne postoji razlika u visini isplaćene invalidske mirovine i starosne mirovine temeljem koje bi tužitelj trpio štetu. U odnosu na stav tužitelja da njegov obračun ima svojstvo javne isprave, tuženik, analizom obračuna za isplatu tužitelja za predmetno razdoblje, smatra da isti dokumenti nemaju značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. Zakona o parničnom postupku, već se radi o internom (knjigovodstvenom) dokumentu, čijoj istinitosti i sadržaju tuženik prigovara osporavanjem obračuna visine ističući da je mjerodavan zakon - ZOOP koji je bio na snazi u trenutku isplate. Naime, javna isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojem je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle, tijela koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama"), a takav se značaj ne može dati dijelu spornih isprava u naznaci (potvrdi) da je isplaćena obiteljska mirovina (Tako i VSRH Rev- 2007/17, Rev-1437/21, Rev 1067/12, Rev 909/21, Rev 5292/19, Rev 12/22 itd.). Zbog svega navedenoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Podneskom od 11. srpnja 2025. tužitelj se očitovao u odnosu na odgovor na tužbu. U bitnome ističe kako tuženik samo paušalno osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer je tužitelj uz tužbu dostavio obračune isplata mirovina, a koji predstavljaju javnu ispravu. Osporava da bi se u ovom slučaju trebao primjenjivati ZOOP, već smatra da je ZOMO-om isključena primjena općih propisa. Protivi se ikakvom hipotetskom izračunu starosne mirovine, odnosno izvođenju dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom postupka sud je pregledao zapisnik o očevidu MUP-a Policijske uprave Zagrebačke II Postaje prometne policije od 23. listopada 2009. (str. 4 – 6 spisa), presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KS-93/10 od 26. kolovoza 2010. (str. 8 – 15 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-1685/10-3 od 17. svibnja 2011. (str. 16 – 18 spisa), prijavu o ozljedi na radu (str. 20 – 23 spisa), rješenje tužitelja od 19. listopada 2010. koje je postalo pravomoćno 21. studenoga 2011. (str. 24 – 27 spisa), rješenje tužitelja od 9. veljače 2011. koje je postalo pravomoćno 23. ožujka 2011. (str. 28 – 30 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (str. 32 – 36 spisa), naloge za isplatu štete (str. 38 – 42 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2363/2016 od 22. rujna 2017. (str. 44 – 48 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7094/2017-4 od 15. lipnja 2018. (str. 50 – 56 spisa), potvrda tužitelja o isplaćenim sredstvima (str. 58 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3448/2022-5 od 22. siječnja 2025. (str. 72 – 74 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1005/2019 od 10. svibnja 2022. (str. 75 – 81 spisa) te sudsku praksu (str. 88 – 253 spisa).

5. Između stranaka nije sporna aktivna, pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja.

6. Nadalje, nesporna je činjenica da je rješenjem tužitelja br. 725712 od 19. listopada 2010. Osiguraniku tužitelja MA priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu (nastala u predmetnoj prometnoj nesreći). Nije sporno niti da je tužitelj za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. ožujka 2025. isplatio mirovinu u iznosu od 13.754,60 EUR, a koliko i potražuje predmetnom tužbom.

7. Odredbom čl. 27. ZOOP propisuje u st. 1 da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. St. 2 određuje da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a st. 3 da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4 određuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, a stavak 5 da obvezu iz stavka 1. istog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

8. Iz navedenog razloga za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne su odredbe ZOOP-a koji je na snazi u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine, jer šteta za tužitelja, koji isplaćuje osiguraniku tužitelja MA nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine, svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, dok naprotiv nisu relevantne odredbe ZOMO-a, koji kao opći zakon uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.

9. Inače navedeni pravni stav o primjeni ZOOP-a, a ne ZOMO-a izrazio je Vrhovni sud RH, koji sukladno odredbi članka 20. točci 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15 i 82/15 – u daljnjem tekstu ZS-a) osigurava jedinstvenu primjenu prava, u brojnim svojim odlukama, odnosno u odluci poslovni broj Rev-66/22 od 1. veljače 2022., u odluci poslovni broj Rev-12/22 od 12. siječnja 2022., zatim u odluci poslovni broj Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020. godine, u odluci poslovni broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. i u odluci poslovni broj Rev- 2320/15 od 21. svibnja 2019. Isto tako identičan pravni stav izrazio je i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-5096/21 od 7. rujna 2022. i u odluci poslovni broj Pž-10507/13 od 13. siječnja 2016., a osim toga je i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. utvrdio da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela. Drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.

10. Nastavno treba naglasiti da je odredbom čl. 27. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

11. Pri tome je potrebno imati u vidu kako se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač-štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu na temelju kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su istom propisane. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/ motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen spomenutim posebnim zakonom.

12. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

13. Prema spomenutoj zakonskoj odredbi, obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO zbog ozljede izvan rada bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti zbog ozljede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu i u ovisnosti o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. – rješenje VSRH broj Rev 12/2022 od 12.01.2022.g., rješenje VSRH- broj Rev 850/22 od 25. listopada 2022., rješenje VSRH broj Rev-68/2019-2 od 1. ožujka 2022.

14. Međutim, s obzirom na to da je osiguraniku tužitelja MA rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, tužitelj ne mora dokazivati razliku između priznate mirovine i mirovine koju bi osiguranik tužitelja ostvarivao zbog ozljede na radu.

15. U predmetnom slučaju odlučan je prigovor tuženika da je osiguranik tužitelja MA već 2016. ostvario pravo na odlazak u redovnu mirovinu. Naime, na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 5. prosinca 2016. zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to do iznosa razlike između invalidske i starosne mirovine.

16. Tužitelj nije osporio da bi njegovo osiguranik MA već 2016. ostvario pravo na odlazak u redovnu mirovinu, već se isključivo protivio utvrđivanju neke hipotetske starosne mirovine.

17. Međutim, po ocjeni ovog sud upravo je na tužitelju bio teret dokaza da dokaže da je invalidska mirovina koju isplaćuje svom osiguraniku MA veća od iznosa starosne mirovine koju bi mu isplaćivao da nije bilo štetnog događaja.

18. Naime, tužitelj bi da nije bilo štetnog događaja morao isplaćivati svom osiguraniku redovnu starosnu mirovinu i zato za njega stvarnu štetu predstavlja eventualna razlika između invalidske mirovine koju isplaćuje i te redovne starosne mirovine koju bi isplaćivao.

19. Tužitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a upravo bi se takvim vještačenjem mogla utvrditi prethodno opisana odlučna okolnost.

20. Posljedično, ovaj sud ocjenjuje da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221. a ZPP-a.

21. Naime, teret dokazivanja jest dužnost određenog procesnog subjekta pružiti sudu obavještenja o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje. Odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" br. 117/03, stupio na snagu 1. prosinca 2003.) napušteno je načelo po kojem je sud dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice te ovlašten izvesti dokaze koje stranke nisu predložile (uz iznimku iz čl. 3. st. 3. ZPP-a i čl. 435. st. 2.ZPP-a). Odredbom čl.7. st.1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima te činjenice utvrđuju, a sukladno odredbi čl. 219. st.1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, uz izričito propisanu iznimku na strankama je isključiva inicijativa na predlaganju dokaza. U smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Slijedom iznijetoga, stav je ovog suda kako je na tužitelju bio teret dokaza dokazati visinu tužbenog zahtjeva, obzirom da je ista osporena od strane tuženika, te utvrditi postoji li razlika između priznate invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i redovne starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Obzirom da se predmetna činjenica jedino može pravilno utvrditi provođenjem financijskog vještačenja te kako tužitelj u konkretnom slučaju nije predložio navedeni dokazni prijedlog-provođenje financijskog vještačenja od strane financijskog vještaka koji je jedini kvalificiran i ima stručno znanje za utvrđivanje predmetne činjenice u smislu odredbe čl. 250 ZPP-a., ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

23. Naime, ovaj sud ocjenjuje kako se uvidom u po tužitelju dostavljenu dokumentaciju ne može izračunati razlika između priznate invalidske mirovine osiguranika tužitelja MA i starosne mirovine na koju bi isti imao pravo da nije bilo predmetnog štetnog događaja.

24. Slijedom navedenoga odbijen je kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (točka I. izreke presude).

25. U ovoj presudi nije bilo potrebno ocjenjivati ostale istaknute prigovore tuženika, budući da je predmetni tužbeni zahtjev svakako neosnovan, uslijed činjenice da tužitelj nije dokazao visinu istog.

26. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova sastava odgovora na tužbu od 16. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/23., dalje: OT), i zastupanja na ročištu 13. siječnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a). Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, što uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% iznosi 1.250,00 EUR. Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 1.250,00 EUR (točka II. izreke presude).

27. Naprotiv tuženik nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude 16. veljače 2025. u iznosu od 312,50 EUR sa uključenim PDV-om, budući da za tuženika nitko nije pristupio na to ročište (točka III. izreke presude).

U Sesvetama 16. veljače 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po odvjetniku Ruđeru Aniću