REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2795/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po predsjedniku Uprave NŠ i članu Uprave VŠN, a oni po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika Hrvoja Škalića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 016-379/2008 od 15.7.2008. sklopljenog između tužitelja ŠIPEK VŠ, 14 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 kao banke i glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju VŠ, 14 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 3.165,94 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2008. do isplate po stopi, koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.668,68 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 16. veljače 2026., pa sve do isplate po stopi, koja se određuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio 15.7.2008. Ugovor o kreditu broj 016- 379/2008 (dalje: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 341.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,70 % godišnje, a koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika. Tužitelj prvenstveno napominje kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu. Nadalje, u tom istom tipskom Ugovoru o kreditu ugovorena je odredba, koja se odnosi na troškove obrade kredita. Predmetna ugovorna odredba, kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva, je nepoštena i ništetna. Tužitelj se, na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita, poziva na presude suda EU, koje su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalan sud dužan utvrditi da li je odredba, koja sadrži troškove obrade kredita ništetna.

1.1. Tužitelj dalje ističe da je navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin: „naknade za otvaranje“) utvrđeno da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora", trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe, koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe, koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te Direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu, koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

1.2. Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U konkretnoj situaciji tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.3. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

dok je stavkom 2. istog članka propisano

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnoj situaciji radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koju tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi, kojom je specificirana naknada za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

1.4. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe, koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnim profitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. U konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 29.1.2026. (list 251-252 spisa) tužitelj predlaže sudu donijeti presudu, sadržaja, kako je pobliže naveden u tom podnesku i izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik prvenstveno predlaže odbaciti tužbu iz razloga što ne ispunjava osnovne pretpostavke da bi sud po njoj mogao postupiti, što detaljno obrazlaže. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Naime, tužba je podnesena 3.5.2024., a Ugovor o kreditu sklopljen je 15.7.2008., dakle više od petnaest godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. S obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2. Dosljednom primjenom tog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer, sukladno tom shvaćanju, petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju za potraživanja iz Ugovora o kreditu nastupila prije više od deset godina. Dodatno, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

2.1. Nadalje, tuženik ističe da se tužitelj nije dokazao svoj status potrošača, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju. Prema tome, čak i kada bi se uzelo u obzir da tužitelj uživa zaštitu, sukladno ZZP/07, tužitelj nije dokazao da bi ispunjavao pretpostavke koje navedeni zakon predviđa kao uvjet pružanje posebne zaštite. Obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tuženik mu je to svojstvo osporio, isti nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, stoga tužbeni zahtjev treba biti odbačen, a podredno odbijen.

2.2. Tuženik još ističe da je nesporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 341.000,00 CHF. Sporno je jesu li odredbe o ulaznoj naknadi ništetne te posljedično navodnoj ništetnosti spomenutih odredbi, je li tuženik stekao određene iznose bez osnove. Tuženik naglašava da tužitelj nije priložio ni jedan dokaz kojim bi dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva te nije naznačio s koje pravne osnove ima pravo potraživati isplatu spornog iznosa na ime navodno naplaćene naknade. Tuženik ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu nije ništetna, a isto tako niti odredba o utuženoj naknadi jer nije protivna niti jednom primjenjivom propisu, a niti je tužitelj dokazao isto. Naime, tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe, koje se odnose na naknadu troškova izrade Ugovora o kreditu. Sporno je među strankama je li tuženik zaista naplatio troškove obrade kredita te tek u slučaju pozitivnog odgovora na prethodno je li ugovorna odredba o naplati takvih troškova ništetna.

2.3. Nadalje tuženik obrazlaže da odredba o jednokratnim troškovima nije ništetna jer je preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske. Tuženik ukazuje na to da je, u smislu čl. 59. st. 1. točke 3. ZZP/07, a na koji se tužitelj poziva u tužbi, Ugovor o kreditu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16,; dalje: „ZPK“), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/07 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Iz citiranog također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj. Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi obrade kredita smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo (pa tako i o odredbi članka 5.), zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužitelju sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužitelj na iste pristao što je potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Osim toga, takva naknada obrade kredita u stvari predstavlja odredbu o cijeni, koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega ugovorna odredba o naknadi nije niti može biti ništetna.

2.4. Odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena u smislu ZZP/03. Da bi utužena odredba Ugovora o kreditu bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,

(c) da ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

U odnosu na (a), tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi. Naime, u članku 21. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade za troškove obrade kredita predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o naknadi jednokratnih troškova obrade se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o jednokratnoj naknadi te da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. U odnosu na (b), odredba o naplati naknade za obradu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je sporna odredba napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta, kojim svojom slobodnom voljom, preuzima platnu obvezu na period od više godina te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. U odnosu na (c), predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ugovaranje naknade jednokratnih troškova za obradu Ugovora o kreditu uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Jednokratni troškovi obrade kredita služe namirenju općenitih troškova koji nastaju tuženiku prilikom obavljanja njegove poslovne djelatnosti. Naime, kako bi korisnici kredita uspješno pozajmili novčana sredstva, banka mora provesti vrlo složen proces koji se sastoji od mnogo koraka prije same isplate pozajmljenih sredstava potrošaču. Većina tih koraka je nevidljiva prosječnom potrošaču, međutim zbog složenosti usluge koje banke pružaju, banka prije isplate svakog novčanog iznosa interno provodi složene procese, što neminovno dovodi do znatnih troškova u poslovanju. Ti procesi se sastoje od:

- sastanka s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu,

- pribavljanja osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama,

- obavještavanja klijenta o vrstama kredita koje banka ima u ponudi, pružanja informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu,

- procjene očekivane kreditne sposobnosti klijenta,

- pribavljanja potrebne dokumentacije radi daljnje obrade kredita,

- internog pregleda dokumentacije te provođenja detaljne obrade kreditnog prijedloga,

- provjere svih preduvjeta prije odobrenja nadležnog tijela tuženika,

- utvrđivanja potrebnih sredstava osiguranja plaćanja,

- sastavljanja ugovora o kreditu i prateće dokumentacije,

- pozivanja korisnika na sklapanje kredita, pripreme isprava, čitanja i potpisivanja ugovora,

- dogovora i radnji oko isplate kredita,

- provođenja brojnih procesa nakon odobravanja kredita.

2.5. Tuženik dalje ističe kako tužitelj očito smatra da tuženik sve ove procese naplati kroz ugovorene kamate na kredit. Međutim, troškove, koji nastanu uslijed gore opisanih radnji, tuženik ne uračunava u kamatnu stopu. Kamatna stopa predstavlja samo cijenu za korištenje tuženikovog novca koji je tuženik odlučio pozajmiti potrošaču. Troškovi koji nužno nastanu uslijed pozajmljivanja se ne uračunavaju u cijenu pozajmljivanja novca, što predstavljaju ugovorene kamate. U prilog činjenici da odredba o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita nije nepoštena i ništetna, govori činjenica da je takva ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju. Stoga, nije moguće argumentirano tvrditi da bi takva odredba mogla biti protivna načelu savjesnosti i poštenja te da ne može, po svojoj prirodi, uzrokovati znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.6. Tuženik ističe kako ugovorna odredba nije ništava ni po odredbama ZOO-a i u tom kontekstu tuženik ukazuje na sudsku praksu, koju detaljno elaborira. Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe, čije se utvrđenje ništetnosti traži, nisu ništetne te stoga tuženik, ako je i nešto stekao, to nije stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata od dana navodnog plaćanja utužene naknade, pa do isplate, što nije ovlašten zahtijevati s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu). Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Zahtjeva za izdavanje dokumentacije (list 5 spisa), presliku obavijesti o promjeni kamatnih stopa po kreditu (list 6 spisa), preslike Specifikacije uplata (list 7-10 spisa), preslike pregleda prometa za klijenta (list 11-23 spisa), preslike otplatnog plana za kredit (list 24,25 spisa), preslike Ugovora o kreditu broj 016-379/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15.7.2008. (list 26-46 spisa), presliku izvatka iz sudskog registra za tuženika (list 47-50 spisa), te je pročitana i priložena sudska praksa (list 70-122, 124-187, 192-200, 207-234 spisa). Osim toga, saslušan je tužitelj (list 253-254 spisa) i izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. (list 241,242 spisa). Tuženik je na ročištu 5. prosinca 2024. (list 235 spisa) odustao od saslušanja javnog bilježnika na ročištu 9.2.2026. nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, pa je rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovoren jednokratni trošak obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita te posljedično tome, osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 15. srpnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 016-379/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj spornog dijela odredbe čl. 5. Ugovora, kojim je u stavku 2. ugovoreno da se, prije isplate kredita, odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

7. Sporna je ništetnost prethodno navedenog dijela odredbe čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu te je, posljedično tome, sporna osnovnost zahtjeva za isplatu iznosa u visini 3.163,57 €, za koji tužitelj tvrdi da je platio na ime predmetne naknade.

8. Iz iskaza tužitelja, na ročištu 9.2.2026. (list 253-254 spisa) u bitnom proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnju stana za stanovanje i da stan nikada nije služio ni u kakve poslovne svrhe niti je davan u najam ili zakup. Naveo je da je predmetni ugovor banka već pripremila za potpis i da on nije mogao utjecati ni na koju odredbu ugovora te da mu ništa nije posebno pojašnjeno zašto mora platiti naknadu i od čega se ista sastoji. Iskazao je i da je ugovor pročitao prije potpisivanja i da je anuitete sam otplaćivao.

9. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samom pravnom poslu zaključenim s tuženikom te sud nije našao postojanje kakvih naznaka da bi tužitelj nešto izmišljao ili neistinito iskazivao, pa mu i zato vjeruje.

10. U konkretnoj situaciji primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO- a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 15. srpnja 2008. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO- a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 74. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 102. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

13. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova, koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

14. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 3.165,94 eura te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve na temelju odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a, a time i ništetna. Naime, prema mišljenju suda, predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 100. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni točnu visinu te naknade i od čega se ista sastoji.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu, prema kojoj se tužitelj obvezuje, prilikom isplate kredita, platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe, sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju, koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva.

16. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita, kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi, koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik, dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

17. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću, odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući izneseno na umu, sud je zaključka da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

18. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

19. Imajući na umu da je tuženik osporio činjenicu plaćanja utužene naknadne i njenu visinu, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da su Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditor i VŠ kao korisnik kredita zaključili 15. srpnja 2008. Ugovor o kreditu za broj 016-379/2008, broj kreditne partije: 53006622 (dalje: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 341.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita,

- namjena kredita: kupovina stana,

- iznos kredita, umanjen za trošak naknade i interkalarne kamate, isplaćuje se na račun prodavatelja,

- na iznos kredita obračunavaju se kamate, mjesečno od dana stavljanje kredita u otplatu, po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,70 % godišnje,

- u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu obračunava se interkalarna kamata na iskorišteni iznos kredita, u visini redovne kamate,

- prije isplate kredita, od ugovorenog iznosa kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita,

- rok otplate 28 godina (336 mjeseci; otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) od dana stavljanja kredita u otplatu,

- kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

19.1. Iz prometa po kreditu i Obavijesti o promjenama kamatnih stopa razvidno je kako je dospijeće prvog anuiteta bilo 31. siječnja 2009. te kako su se kamate po predmetnom kreditu obračunavale od 3. prosinca 2008. Prema tome, proizlazi kako je kredit 31. prosinca 2008. stavljen u otplatu, a iskorišten, tj. isplaćen na račun prodavatelja, umanjen za trošak naknade i interkalarme kamata, 3. prosinca 2008. S danom isplate kredita, 3. prosinca 2008. obračunana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % od ukupno ugovorenog iznosa kredita, odnosno 5.115,00 CHF što je prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosilo 23.853,80 kn (1 CHF = 4,663500 kn).

19.2. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, u pogledu postavljenog zadatka, proizlazi kako je tužitelju s 3. prosinca 2008. obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % od ugovorenog iznosa kredita, odnosno naknada u visini od 5.115,00 CHF, odnosno 3.165,94 EUR (konvertirani iznos).Vještak je dodatno napomenuo da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

20. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ocijenjen je vjerodostojnim jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, objektivan je, razumljiv i u svemu podudaran dokumentaciji priloženoj spisu, a i stranke nisu imale nikakvih dodatnih pitanja ni primjedbi što dodatno osnažuje vjerodostojnost nalaza i mišljenja.

21. Imajući na umu sve gore izloženo, sud je primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te čl. 102. st. 1. ZZP-a, odlučio kao u točki I. izreke presude. Budući da tužitelju, na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate, koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 5. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u utuženom iznosu, a kako je to nesporno utvrđeno nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO, dosuđena zatezna kamata na iznos, koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe, tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, pri čemu valja imati na umu da je datum plaćanja također nedvojbeno utvrđen nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

22. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Stopa kamate od 1.1.2023. do 29.12.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023).

23. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

24. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 27.11.2024., 29.1.2026., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 5.12.2024. i 9.2.2026. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 18.12.2024. 25 bodova (tbr. 8/5 Tarife), odnosno ukupno 525 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i 25% PDV-a i uvećano za troškove pristojbe na tužbu 78,09 € i na presudu od 78,09 €, a kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 200,00 € (l-238), tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 1.668,68 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužitelju nije dosuđen kao potreban zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer isti nije ni nastao, budući da je sud, u skladu sa svojim ovlastima, to ročište prezakazao i održao, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, a kako to predviđa odredba čl. 335.st.6. ZPP-a.

25. Tuženik je spor izgubio, pa je kao neosnovan odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Zagreb, 16. veljače 2026.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punom. tužitelja uz pristojbe na tužbu i na presudu

2. punom. tuženika