Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-543/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kseniji Somić Kaurić, odvjetnici iz Gline protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 15. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice, dana 16. veljače 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 4993519, od 22. srpnja 2008. zaključenog između tužitelja UV i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu koji glasi:

”3. Naknada: 4,02% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

II Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 4993519, od 22. srpnja 2008. zaključenog između tužitelja UV i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu koji glasi:

”Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.''

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju UV na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 750,95 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 25. srpnja 2008. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 25. srpnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju UV na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe isplati iznos od 132,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 17. ožujka 2015. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 17. ožujka 2015. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 818,56 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 16. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI Na ime troškova delegacije punomoćnici tužitelja Kseniji Somić Kaurić, odvjetnici iz Gline će se isplatiti iz državnog proračuna iznos od 466,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj UV je dana 12. ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-4993519 kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom 22. srpnja 2008. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 19.502,19 eura po srednjem tečaju iz tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

2. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 3. i čl. 9. st. 3 Ugovora o kreditu između ostalog propisano da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika te je temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 5.658,09 kuna, odnosno 750,95 eura te da je prilikom prijevremene otplate kredita tuženik od tužitelja naplatio iznos od 1.000,00 kuna, odnosno 132,72 eura.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da mu tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužitelj navodi kako mu je tuženik prilikom prvog korištenja ugovora o kreditu 24. srpnja 2008. naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 750,95 eura (5.658,09 kuna) pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 25. srpnja 2008. pa do isplate.

5. Tužitelj nadalje navodi kako mu je tuženik 16. ožujka 2015. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 132,72 eura (1.000,00 kuna) pa tužbom traži povrat i tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 17. ožujka 2015. pa do isplate.

6. Tužitelj u tužbi navodi kako su odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i tzv. izlaznoj naknadi u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, dalje ZZP) obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bio upoznat niti je o njima mogao pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

7. Tuženik nije dostavio sudu odgovor na tužbu, niti je pristupio na ročišta održana 14. studenog 2025. i 15. siječnja 2026., niti je na bilo koji način osporavao tužbeni zahtjev tužitelja pa je sud svoju odluku donio na temelju navoda tužitelja i dokumentacije koja se nalazi u spisu.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-5), ugovor o kreditu (list 7-12), potvrdu o plaćanju naknade (list 33), otplatni plan (list 34-51), potvrdu o prijevremenoj otplati kredita (list 52) i iskaz tužitelja kao stranke (list 77-78).

9. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Tužitelj UV u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 22. srpnja 2008. zaključio Ugovor o kreditu broj 041- 50-4993519 te mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 19.502,19 eura u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Milke Čergar iz Sesveta pod poslovnim brojem OV-17548/2008 dana 22. srpnja 2008. Tužitelj je kredit podigao za potrebu kupnje osobnog vozila te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženiku platio naknadu u iznosu od 5.658,09 kuna (750,95 eura). Kako je tužitelj odlučio kredit vratiti prije ugovorenog roka vraćanja za to je tuženiku platio naknadu u iznosu od 1.000,00 kuna (132,72 eura) eura. Kako smatra da su odredbe prema kojima je on morao platiti naknadu za obradu kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne podnio je tužbu sudu radi povrata tih iznosa.

11. Uvidom u priloženi Ugovor (list 7-12) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 2) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

12. Iz iskaza tužitelja kao stranke (list 77-78) proizlazi da je 2008. godine imao potrebu kupiti osobno vozilo pa je otišao u auto kuću PSC Zagreb kako bi odabrao vozilo koje mu odgovara po cijeni i kvaliteti. Nakon što je odabrao vozilo u auto kući mu je rečeno kako oni surađuju sa Raiffeisenbank te kako kredit može podići kod njih pa je to razlog zašto je ugovor o kreditu zaključio sa Raiffeisenbank Austria. Kredit je bio u eurima, a iznos je bio oko 19.500,00 eura. U banci uopće nije bio, niti je razgovarao s djelatnicima banke, već je sve odrađivao sa djelatnicima u auto kući PSC Zagreb. Dali su mu ugovor koji je on pročitao, ali nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora jer se radilo o standardiziranom tipskom ugovoru koji je već unaprijed bio pripremljen. Što se tiče odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi od strane zaposlenika u auto kući mu je rečeno kako te odredbe idu u paketu s ostalim odredbama ugovora koje mora prihvatiti ako želi dobiti kredit. Ugovor je odnio kod javnog bilježnika na solemnizaciju, ali niti tamo mu nije objašnjavano o čemu se radi tako da on uopće nije imao nikakvih saznanja na što se odnosi trošak ulazne i izlazne naknade. Osobni automobil trebao mu je isključivo u privatne svrhe radi odlaska na posao obzirom da živi u mjestu koje nema javnog prijevoza. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt niti pravnu osobu u vlasništvu i suvlasništvu, već je bio u radnom odnosu. Nakon što se po medijima i između ljudi koji su podizali kredite počelo raspravljati o tome kako banka nije imala pravo naplaćivati te naknade odlučio je podići tužbu i tažiti povrat plaćenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pa do isplate.

13. Iskaz tužitelja sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

14. Nesporno je da je tužitelj tuženikom zaključio dana 22. srpnja 2008. Ugovor o kreditu, broj 041-50-4993519 za kupnju osobnog vozila, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 19.502,19 eura po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je redovna kamatna stopa na kredit, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,95%, dok je u čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca.

15. U ovom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

16. Prema čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Prema odredbama čl. 97. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 96. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

18. Prema odredbi čl. 102. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

20. Odredbom čl. 98 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li određena ugovorna obveza poštena uzima u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

21. Odredbom čl. 101. st. 1. ZZP-a propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

24. Tužitelj tijekom postupka navodi da su predmetne odredbe nejasne budući da ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti odredbe čl. 272. ZOO.

25. Sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora te da je tuženik na tužitelja kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

26. Sud prihvaća navode tužitelja da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćene naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

27. Obzirom da je tužitelj temeljem odredbe čl. 3 i čl. 9. st. 3. predmetnog ugovora platio tuženiku jednokratne naknade za korištenje kredita te za prijevremeno zatvaranje kredita očito je da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP jer predstavljaju nepoštene odredbe.

28. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe prema kojima je banka ovlaštena zaračunavati naknadne sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost istih u zaračunatoj visini, što rezultira time da su ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, tuženik je odgovoran za ugovaranje takvih ništetnih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, kao i prilikom zatvaranja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz tih naknada, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

29. Dakle, nakon provedenoga postupka utvrđeno je da su odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita i jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne jer tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, odredbe su sadržane u tipskom ugovoru, u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se naknade sastoje, što je uzrokovalo neravnotežu obveza na štetu potrošača pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i proglasio ništetnom navedenu odredbu kredita (točka I. i II. izreke).

30. Tuženik nije prigovorio visini tužbenoga zahtjeva, a visina proizlazi iz dokumentacije koja je dostavljena u spis pa sud visinu prihvaća kao istinitu i točnu.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

33. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne pa je proglasio ništetnim odredbe čl. 3 i čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. i II. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 750,95 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate (točka III. izreke) te iznos od 132,72 eura s osnove ništetne odredbe o izlaznoj naknadi zajedno sa zakonskim kamatama tekućima od drugog dana iza dana plaćanja po do isplate (točka IV. izreke).

34. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate kao što je to tužitelj i zatražio.

35. Odluka o kamati u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO.

36. Kako je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 818,56 eura (točka V. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 14. studenog 2025. i 15. siječnja 2026., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 150,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu, svako u iznosu od 34,28 eura.

37. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

38. Što se tiče troškova delegacije punomoćnici tužitelja je priznat trošak temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima u iznosu od 466,00 eura koji trošak se odnosi na troškove prijevoza i troškove izbivanja iz pisarnice. Punomoćnica tužitelja je uz zahtjev dostavila potvrdu o visini karte za autobus na relaciji Glina-Zagreb, Zagreb- Vrbovec pa je sud mogao utvrditi visinu zatraženog troška. Tako je utvrđeno da visina autobusne karte na relaciji Glina-Zagreb iznosi 5,50 eura, autobusna karta na relaciji Zagreb-Vrbovec iznos od 6,00 eura u jednom smjeru pa je punomoćniku tužitelja priznat trošak autobusne karte radi dolaska na dva ročišta u Vrbovec i povratka u Glinu 14. studenog 2025. i 15. siječnja 2026., svako u iznosu od 33,00 eura. Što se tiče izbivanja iz pisarnice taj trošak je punomoćnici tužitelja priznat iz razloga što je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika određeno da punomoćnik ima pravo na naknadu troškova ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od 3 sata. Ovo stoga što je općepoznato da je Glina udaljena od Vrbovca 111 km pa samo putovanje traje najmanje 2 sata pa je odlučeno kao pod točkom VI izreke.

39. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 16. veljače 2026.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama

4. presuda nepravomoćna

5. zovi tužitelja na plaćanje pristojbe na tužbu i na presudu svako u iznosu od 34,28 eura

6. vidi upisnik 'P'

7. kal. 15 dana