REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-593/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 330489 sklopljenog 1. ožujka 2005. između Gorki Bilušica, Kuna Pelješka, Crkvice 19, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to čl. 4. u dijelu koji glasi: „4. Valutna klauzula, Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti“ i čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „…u iznosu CHF…u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.“

II. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 330489 sklopljenog 1. ožujka 2005. između Gorki Bilušica, Kuna Pelješka, Crkvice 19, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to čl. 2.1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

III. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos koji će biti utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos, odnosno na eventualno specificirane glavnične iznose po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i od 1. siječnja 2023. do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su ZJ kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 1. ožujka 2005. kojim je odobren kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti (dalje u tekstu: Ugovor). Navodi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom kreditora i da je Ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu CHF te da se o navedenim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja Ugovora nije u postupnosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke. Ističe da se radi o tipskom ugovoru i da je korisnik kredita potrošač. Tužbom traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu kao i isplatu preplaćenog iznosa kredita čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što mu tuženik preda dokumentaciju i nakon što se provede vještačenje. Navodi da je tužitelj s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je korisnik kredita ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice Ugovora za valutu švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da utvrđenja iz pravomoćne presude u parnici „Potrošač“ obvezuju sudove samo u onim postupcima koje pokrene osobno potrošač, odnosno u konkretnom slučaju korisnik kredita, a ne tužitelj kao trgovačko društvo. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te se ne može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. Navodi i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, o njoj se pojedinačno pregovaralo te ona ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava i visinu potraživanja. Ističe prigovor zastare te osporava tužiteljeve navode o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega ista ne može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Ujedno osporava i visinu tužbenog zahtjeva i anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli, nipošto ne znači da bi se trebao primijeniti prvotno ugovoreni tečaj. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu, saslušanjem svjedoka ĐJ i TJ i knjigovodstveno financijskim vještačenjem, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti navedenih odredbi Ugovora u neodređenom iznosu odnosno iznosu čiji će visinu tužitelj odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje u smislu odredbi čl. 186 b. ZPP-a.

5. Između stranaka nije sporno da su prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb i ZJ sklopili Ugovor o kreditu od 1. ožujka 2005.

6. Iz Ugovora o kreditu (list 118-122 spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Iz čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila. Iz Ugovora o kreditu i iz drugih provedenih dokaza tijekom postupka ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac odnosno da bi vozilo bilo korišteno u druge svrhe osim za osobne potrebe korisnika kredita. Dakle, iz iskaza svjedoka i Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita pa je tuženik u tom Ugovoru imao ulogu trgovca, a korisnik kredita ulogu potrošača.

7. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 14.117,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a točkom 5. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjeseci. Člankom 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata 6,99% godišnja, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

8. Iz Ugovora o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 203-208 spisa) kojeg su sklopili korisnik kredita i tužitelj sud je utvrdio da je u čl. 1. i 2.1. ugovoreno da korisnik kredita ZJ ustupa tužitelju sve svoje tražbine prema tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu od 1. ožujka 2005. i to tražbine s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema tuženiku na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada. Dakle, tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, i to i po osnovi valutne klauzule, kamate i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi. Prema tome, predmet ustupa je cjelokupna tražbina po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, kamatama i naknadama.

9. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – Narodne novine, broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

10. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. u kojoj je u točki 20. obrazloženja presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

11. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na prigovor zastare, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014. na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., ali samo za 1. do 7. tuženika, ali ne i za 8. tuženika odnosno Sberbanku d.d., s obzirom na to da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. bila djelomično preinačena na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. bio odbijen kako u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u pogledu valutne klauzule. Tu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kasnije je potvrdio i Vrhovni sud RH presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015., ali je Odlukom Ustavnog suda RH posl. br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuta presuda Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku te je predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Vrhovni sud RH je rješenjem br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema Sberbanci d.d. i vratio predmet na ponovno suđenje Visokom trgovačkom sudu RH. Tek novom odlukom, odnosno presudom posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud RH je konačno potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. glede nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. čime je presuda postala pravomoćna i prema toj banci. Navedena presuda Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. potvrđena je i presudom Vrhovnog suda RH br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

14. Slijedom navedenog, kako je tuženik slijednik Sberbank d.d., zastara u odnosu na tuženika počinje teći od 14. lipnja 2018. a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Stoga je tuženikov prigovor zastare sud ocijenio neosnovanim.

15. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedena odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

17. Nadalje, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Međutim, neovisno o tome što ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik – korisnik kredita. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

19. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ona ne bi imala smisla.

20. Prema tome sud je vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je tuženik u razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (tako i u odluci Vrhovnog suda RH , poslovni broj: Rev- 3740/18 od 4. ožujka 2020.) te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranim odlukama tuženika (tako i u odluci Vrhovnog suda RH, broj. Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.) te se ista odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji je sklopio prednik tuženika sa korisnikom kredita FJ. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog Ugovora o kreditu potrošač ZJ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

21. Iz iskaza svjedoka ĐJ, korisnika kredita (list 396-397 spisa) i TJ (list 397 spisa), a koji je sa korisnikom kredita bio u banci prilikom sklapanja Ugovora o kreditu proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju vozila za osobne potrebe, da ih službenici u banci nisu upozorili na bilo kakve rizike vezane uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već im je djelatink banke na potpis dao unaprijed formuliran obrazac ugovora koji je sastavio tuženik i da im djelatnik banke nije objasnio način promjene kamatne stope. Svjedok ZJ iskazao je da je kredit u CHF uzeo jer mu je djelatnik banke to predložio kao najbolju opciju.

22. Sud je prihvatio u cijelosti kao istinite i uvjerljive iskaze svjedoka ĐJ i TJ jer niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je prednik tuženika dao bilo kakve informacije potrošaču. Također iz priloženog Ugovora o kreditu ne proizlazi da je isti mogao intervenirati u sadržaj ponuđenog ugovora niti pregovarati o uvjetima istog.

23. Ugovor o kreditu sklopljen je 1. ožujka 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka ĐJ i TJ, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

24. Također Ugovor o kreditu sklopljen je na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženika i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. To za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

25. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu ništetna je jer je protivna i odredbama čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a. Naime činidba ugovornih kamata u toj odredbi nije određena niti odrediva jer je tom odredbom ugovorena promjena kamatne stope na način da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno tuženikovoj odluci o kamatama i naknadama, bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi. Činidba kako je ugovorena u točki 2.1. Ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, a niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi kamatnu stopu. Naime prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a stranke mogu ostaviti trećoj osobi da odredi činidbu te je u tom slučaju činidba odrediva ako ju treća osoba stvarno i odredi. Međutim, činidba nije odrediva ako su stranke ugovorile da će jedna stranka po vlastitoj odluci moći odrediti činidbu jer navedena odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a daje strankama mogućnost da povjere određivanje činidbe trećoj osobi, a ne da to bude ovlaštena učiniti jedna stranka ugovora po vlastitom nahođenju.

26. S obzirom na to da tuženik nije dao korisniku kredita kao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na konkretni Ugovor o kreditu. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu također nepoštene i ništetne. Stoga je i odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna.

27. Na okolnost visine potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule i s osnove promjenjive kamatne stope sud je izveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića, dipl oec. (list 405-411 spisa) sud utvrdio da za cijelo vrijeme otplate kredita nije došlo do promjene kamatne stope i nije bilo razdoblja u kojem je srednji tečaj HNB-a na dan isplate kredita veći od prodajnog tečaja kreditora na dan dospijeća anuiteta, pa da stoga nema više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i promjene kamatne stope. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, a što tuženik naziva „negativne razlike“.

28. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je tužitelj podneskom od 11. srpnja 2025. povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a ostao kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti navedenih spornih ugovornih odredbi.

29. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, ali je predložio da sud odbaci tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti smatrajući da tužitelj nema pravni interes u smislu čl. 187. ZPP-a. S obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je odlučio kao u izreci rješenja temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

30. Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a tužba radi utvrđenja dopuštena je kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, pravni interes postoji kada postoji neizvjesnost u pravnom odnosu, a ta neizvjesnost ugrožava ili može ugroziti prava tužitelja. Činjenica da je vještačenjem utvrđeno da nije bilo preplate kredita i da je tužitelj povukao kondemnatorni zahtjev ne znači automatski da više ne postoji pravni interes tužitelja za utvrđenjem ništetnosti, jer ništetnost djeluje ex tunc (od sklapanja ugovora), ništetne odredbe ne proizvode pravne učinke i pitanje ništetnosti može imati značaj i za buduće odnose stranaka, a posebno imajući u vidu da je tužitelj bio ovlašten prvo u sudskom postupku ishoditi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a tek nakon toga pokrenuti parnicu za povrat preplaćenih iznosa.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 4., čl. 155. i 158. st. 1. ZPP-a. Stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima odnosno tužitelj je uspio u dijelu koji se odnosi na deklaratorni zahtjev (utvrđenje ništetnosti), a tuženik u dijelu koji se odnosi na kondemnatorni zahtjev (isplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi), pa svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U odnosu na dokazivanje osnove zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi, dok su posebni troškovi nastali samo u pogledu dokazivanja visine izvođenjem dokaza vještačenjem, a koje troškove je predujmio tužitelj. Stoga se tužitelju takvi troškovi ne trebaju priznati jer je taj dio zahtjeva povukao uslijed činjenice da visinu nije uspio dokazati.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-366/2024-2 od 22. svibnja 2024. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem: „Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, prilikom određivanja troškova postupka potrebno je ocjenjivati (uzimati u obzir) uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva. Dakle, kada je tuženik osporavao osnov i visinu zahtjeva, ako je tužbeni zahtjev makar i djelomično usvojen tada se ima smatrati da je tužitelj glede osnove zahtjeva (X) uspio u omjeru od 100%, a glede visine zahtjeva (Y) omjer uspjeha u sporu uzima se prema konačno postavljenom zahtjevu. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (Z1=X+Y: 2). Na jednak način izračunava se i omjer tuženika u sporu (Z2). Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika (Z1-Z2).“. I primjenom navedenog pravnog shvaćanja u konkretnom slučaju, stranke su konačno u parnici uspjele u jednakim dijelovima.

U Zagrebu, 16. veljače 2026.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.