REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5988/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GLČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. siječnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 266-339/2006 od 26. listopada 2006. zaključenog između tužiteljice GLČ, kao korisnika kredita, i prednika tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora, koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelipedeset posto) iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 8./PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 266-339/2006 od 26. listopada 2006. zaključenog između tužiteljice GLČ, kao korisnika kredita, i prednika tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora, koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe -Adria- Bank d.d.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici GLČ iznos od 224,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 158,40 EUR od 31. listopada 2006. do isplate,

- 66,36 EUR od 17. prosinca 2011. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita zaključila s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 266-339/2006 od 26. listopada 2006., kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.185,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 7 godina. Člankom 5. predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prije isplate kredita, a radi se o tzv. ulaznoj naknadi koju je tužiteljica bila primorana platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit, a koja iznosi 158,40 EUR. Nadalje, u tužbi se navodi da je člankom 8. predmetnog Ugovora ugovoreno da je, u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama tuženika, odnosno tužiteljici je nametnuta obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute CHF, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužiteljici je postalo teško, a i neizvjesno, jer nije znala gdje je granica rasta tečaja CHF, pa je dana 16. prosinca 2011. predmetni kredit prijevremeno otplatila, za što joj je naplaćena naknada u iznosu od 66,36 EUR. Tužiteljica navodi i da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te je ugovaranjem istog došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ovo stoga što je tim člankom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i kojima je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, uz plaćanje tzv. izlazne naknade, nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Naime, sporne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade umetnute su u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem tih odredbi, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, već mu je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", tako da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, odnosno nije joj prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je naplaćena te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita – potrošača. Nadalje, tužiteljica navodi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, jer takva odredba predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a u smislu čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, pa stoga nema ni štete na strani banke, slijedom čega je i ta odredba ništetna. Slijedom navedenog, predložila je da sud utvrdi ništetnim obje navedene ugovorne odredbe i naloži tuženiku da joj vrati iznose naplaćenih naknada sa zateznim kamatama tekućim od dana njihove naplate do isplate, odnosno ukupno iznos od 224,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 158,40 EUR od 31. listopada 2006. do isplate te na iznos od 66,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2011. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare, osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je prigovorio vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj, s obzirom da se tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu potražuje isplata iznosa od 224,76 EUR. Istaknuo je i prigovor zastare navodeći da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a što znači da je za sva potraživanja koja su nastala prije 8. listopada 2019. nastupila zastara. Ukoliko se radi o institutu naknade štete, primjenjuje se zastarni rok od tri godine sukladno čl. 230. Zakona o parničnom postupku. Smatra i da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa se slijedom toga ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Ustvrdio je i da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te da su sporne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Ustvrdio je da je tužiteljica imala mogućnost utjecati na svaku ugovornu odredbu i pregovarati o istoj, kao što je imala i obvezu i pravo prije sklapanja Ugovora detaljno pročitati sve odredbe istog. Istaknuo je i da je pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita i da se takva odredba temelji na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, zatim da je takva odredba uobičajena u kreditnom poslovanju banaka, kao i da je svaki korisnik kredita upoznat s tzv. izlaznom naknadom te da je pravo tuženika, kao banke, da mu se nadoknadi šteta koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita, a što je potvrdila i Europska komisija, jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Tužiteljica je bila ovlaštena prijevremeno otplatiti kredit, ali je uz konzumaciju tog svog prava bila dužna naknaditi tuženiku time prouzročene troškove. Isto obrazlaže time što tuženik nema mogućnosti da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Dodao je i kako tzv. izlazna naknada uzima u obzir i rizik poslovanja vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, jer banke novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, a što izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Isto tako je prema pozitivnim zakonskim odredbama dopušteno ugovaranje i naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, te je to općepoznata činjenica na tržištu kredita, tj. da su takvi krediti prisutni već godinama, a s čime su potrošači upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već održava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, a tuženik nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Smatra da je očito da je tužiteljica dobrovoljno pristala na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu te da nije zatražila izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, refinanciranje ili raskid ugovora. Osporio je i tijek zateznih kamata osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva, jer tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužiteljici, a niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti izvjesna ili poznata. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak. Tijekom postupka je priznao visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 266-339/2006 od 26. listopada 2006. (dalje: Ugovor), solemnizaciju, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-01/2268-2 od 25. travnja 2001., podatke za upis u glavnu knjigu sudskog registra, pregled prometa za klijenta, dopis od 14. prosinca 2023., isplatni nalog - obračun, izjave svjedoka, internu kalkulaciju banke - izjavu, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 26. listopada 2006. između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužiteljice sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je prednik tuženika stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 17.185,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita, radi kupnje novog motornog vozila, s rokom otplate od 7 godina, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 5. istog ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, u iznosu od 1,50% iznosa kredita koja se odbija prije isplate kredita te da je čl. 8. istog ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, u kojem slučaju je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama tuženika.

6. Nije sporno, a isto i proizlazi iz isplatnog naloga-obračuna i pregleda prometa za klijenta, niti da je tužiteljici prilikom isplate kredita dana 30. listopada 2006. naplaćena naknada u iznosu od 1.193,50 kn, što preračunato u važeću valutu iznosi 158,40 EUR, odnosno prilikom prijevremene otplate kredita dana 16. prosinca 2011. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 500,00 kn, odnosno 66,36 EUR, dok je sporno jesu li sporne ugovorne odredba nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenih iznosa naplaćenih na ime tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, a sporno je i je li njena tražbina zastarjela, kao i tijek zateznih kamata, jer tuženik osporava da bi bio nepošteni stjecatelj.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe. Ugovor je sačinjen unaprijed od strane djelatnika banke te ju je dočekao pripremljen kada ga je došla potpisati, a potom ovjeriti kod javnog bilježnika. Prije potpisivanja je pročitala Ugovor i vidjela odredbe koje predviđaju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i pitala je zašto su te odredbe u ugovoru, na što joj je rečeno da se radi o standardnim odredbama u ugovorima o kreditu, kao i da se ne može ugovoriti kredit bez tih odredbi, a pritom joj nije rečeno ništa o tome na što se te naknade odnose, odnosno koje eventualne troškove pokrivaju. Što se tiče naknade za obradu kredita zna da je ista bila ugovorena u određenom postotku, dok visina naknade za prijevremenu otplatu kredita uopće nije bila definirana. Dodala je i da joj nije bilo predočeno da bi mogla o bilo kojoj ugovornoj odredbi pregovarati.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužiteljici prilikom dogovaranja kredita uopće nisu spomenute sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i da iste, u smislu vrste i visine naknade, nisu uopće bila određene. Utvrđeno je i da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornima, te da tužiteljici nije niti usmeno prilikom dogovaranja kredita objašnjeno na koje troškove se sporne naknade odnose, a u slučaju naknade za prijevremenu otplatu kredita niti u kojoj visini se ista naplaćuje, dok je visinu naknade za obradu kredita na temelju postotka mogla približno odrediti. Za dodati je da sud nije posebice ocjenjivao izjave svjedoka GL i DL, koji nesporno nisu dogovarali kredit s tužiteljicom, a koji u istima općenito navode način poslovanja tuženika i iznosi opravdanja za naplatu spornih naknada, jer se sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), svjedoci saslušavaju pred sudom, tako da njihove pisane izjave nemaju dokaznu snagu.

9. Nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnim ugovornim odredbama.

10. Zastara u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti nije nastupila, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

12. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako su navedene odredbe naizgled jasne i razumljive, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nisu do kraja jasne u dijelu visine tih naknada, jer je za jednu naveden postotak od iznosa kredita, a za drugu je navedeno samo da se plaća u skladu s Odlukom o naknadama tuženika. Nadalje, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, obje naknade odnose, a niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknada u relativno visokom iznosu od nespornih 158,40 EUR i 66,36 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik nije dokazao da korespondiraju s naplaćenim iznosom, a za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

13. Nadalje, tuženik nije dokazao niti da bi naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita odgovarala troškovima izvršene usluge, odnosno šteti koju je eventualno pretrpio prijevremenom otplatom, o kojoj šteti govori odredba čl. 1024. st. 3. ZOO, niti je dokazao da bi ta šteta bila predvidiva i da ju je opravdano mogao unaprijed regulirati tom ugovornom odredbom, a sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužiteljica nije unaprijed bila upoznata s istom, u ugovoru nije određeno na koje troškove i štetu se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, radi se o neodređenoj obvezi. Stoga i ova sporna odredba Ugovora, imajući u vidu, osim načina ugovaranja, i visinu naplaćene naknade, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate i te naknade i upoznati tužiteljicu s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Imajući u vidu izneseno, sukladno čl. 87. ZZP/03, obje sporne ugovorne odredbe su nepoštene i kao takve ništetne, s tim da njihova ništetnost ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez tih odredbi. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I i II izreke.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnih iznosa naknada do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica tek u ovom postupku zatražila da sud sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrdi ništetnim, pa njezino potraživanje usmjereno na isplatu nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem, u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat naplaćenih iznosa naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva.

15. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 224,76 EUR, odnosno iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 158,40 EUR, te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 66,36 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada su tužitelju iste naplaćene tj. prvog sljedećeg dana do dana isplate, kako je to i zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje predmetnih iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se iste odnose i da su zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o tim odredbama, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njima, te odredbe ništetne.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa). Glede naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.551,99 EUR, za istaknuti je da iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu iznosa glavnice od ukupno 224,76 EUR, postavila i tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnim odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, međutim, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni ukupni iznos, radi se zapravo o deklaratornim preambulima zahtjeva za isplatu, koji zahtjevi se ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavljaju glavni zahtjev, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.), pa je u konkretnom slučaju, kao što je to već navedeno, mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 224,76 EUR te nije niti bilo potrebno prigovarati naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

17. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podneska od 10. veljače 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 13. svibnja 2025. i 19. siječnja 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x25 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 56,25 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

18. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 307,79 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 16. veljače 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika