REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5807/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Korani Ferdelji, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupano po generalnim punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, na temelju generalne punomoći H485/16, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice Korane Ferdelji, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika GZ, odvjetničkog vježbenika, 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju HZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.155,97 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 0,12 EUR od dana 01.11.2008.

- 7,97 EUR od dana 01.12.2008.

- 0,21 EUR od dana 01.01.2009.

- 14,56 EUR od dana 01.02.2009.

- 16,01 EUR od dana 01.03.2009.

- 23,84 EUR od dana 01.04.2009.

- 12,79 EUR od dana 01.05.2009.

- 13,35 EUR od dana 01.06.2009.

- 11,05 EUR od dana 01.07.2009.

- 12,89 EUR od dana 01.08.2009.

- 9,86 EUR od dana 01.09.2009.

-12,09 EUR od dana 01.10.2009.

- 9,74 EUR od dana 01.11.2009.

- 10,71 EUR od dana 01.12.2009.

- 10,46 EUR od dana 01.01.2010.

- 16,70 EUR od dana 01.02.2010.

- 19,64 EUR od dana 01.03.2010.

- 18,39 EUR od dana 01.04.2010.

- 23,57 EUR od dana 01.05.2010.

- 26,80 EUR od dana 01.06.2010.

- 33,65 EUR od dana 01.07.2010.

- 40,46 EUR od dana 01.08.2010.

- 32,28 EUR od dana 01.09.2010.

- 53,89 EUR od dana 01.10.2010.

- 43,31 EUR od dana 01.11.2010.

- 44,18 EUR od dana 01.12.2010.

- 53,39 EUR od dana 01.01.2011.

- 65,90 EUR od dana 01.02.2011.

- 52,81 EUR od dana 01.03.2011.

- 58,30 EUR od dana 01.04.2011.

- 50,71 EUR od dana 01.05.2011.

- 63,95 EUR od dana 01.06.2011.

- 74,45 EUR od dana 01.07.2011.

- 78,14 EUR od dana 01.08.2011.

- 124,25 EUR od dana 01.09.2011.

- 79,74 EUR od dana 01.10.2011.

- 74,22 EUR od dana 01.11.2011.

- 75,16 EUR od dana 01.12.2011.

- 74,85 EUR od dana 01.01.2012.

- 82,06 EUR od dana 01.02.2012.

- 84,81 EUR od dana 01.03.2012.

- 85,87 EUR od dana 01.04.2012.

- 82,83 EUR od dana 01.05.2012.

- 84,94 EUR od dana 01.06.2012.

- 83,50 EUR od dana 01.07.2012.

- 84,15 EUR od dana 01.08.2012., sve do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu broj: 9011676864, s nadnevkom: 14. srpnja 2006. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, te naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92 % od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju HZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita isplati iznos u visini 455,36 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 01. kolovoza 2006. do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka kao u podnesku tužitelja od 6. lipnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju HZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.906,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2026. do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br.: 9011676864 od 14.7.2006. (dalje: „Ugovor“). Ugovor sadrži ugovornu odredbu, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: valutna klauzula). Stoga je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Tužitelj dalje ističe da mu je tuženik po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita te naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92 % od iznosa kredita (dalje i: Ulazna naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Ulaznu naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za Ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj dalje upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Opisanim postupanjem tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove, pa je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava navode iz tužbe. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno, tuženik je putem svojih djelatnika, koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF.

2.1. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, međutim, tužitelj je između svega ponuđenog, svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Tužitelj je poslovno sposobna osoba, koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

2.2. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica vezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO- a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

2.3. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovara o kreditu, kao i isplatu iznosa, koji će biti određeni nakon provođenja vještačenja, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja odredba se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te naknadu za osiguranje. Naime, tužitelj svoje navode o ništetnosti navedene odredbe temelji na tvrdnji kako se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te naknadi za osiguranje nije pregovaralo, da ista odredba nije jasna i određena, slijedom čega paušalno zaključuje kako je ista ništetna. Isto tako, tužitelj se u isticanju ništetnosti navedene odredbe poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP). Međutim, prema čl. 81. st. 1. ZZP-a odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo može biti ništetna samo ako ista „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe kako odredba o navedenim naknadama ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Osim toga, iz same stipulacije predmetne odredbe proizlazi kako je ista jasna, razumljiva i vidljiva te je tužitelj nedvojbeno u trenutku sklapanja ugovora mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice iste odredbe. Navedeno potvrđuje Sud EU u izreci odluke broj C- 621/17, koju tuženik citira.

2.4. Tuženik još ističe kako ugovorena naknada nije bila protivna niti prisilnim propisima, važećim u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Jednako tako, tuženik ističe kako je i iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije, koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, sve su naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora nesporno znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak (1,00%) od iznosa kredit, kao i da će naknada za osiguranje kredita naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak (1,92%) od iznosa kredita, te je na iste naknade pristao prilikom potpisivanja ugovora o kreditu. Samim time, nije moguće da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s ovom ugovornom odredbom. Ujedno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja na osnovu navodno ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te naknadu za osiguranje. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje i predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku otplatne tablice (list 5,6 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 90111676864 (list 8-12 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja s građanima (list 29-37 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (list 47-57 spisa), a provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. (list 68-73 i 87,88 spisa) te je saslušan tužitelj (list 95-96 spisa). Stranke na ročištu 9.2.2026. nisu imale drugih dokaza, pa je glavna rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditu, kojima su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita kao i naknada za osiguranje kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćenih naknada, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama, kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. Tužitelj još zahtijeva isplatu više plaćenih iznosa anuiteta kredita s osnova ništetnosti ugovorene valutne klauzule.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 14.7.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011676864 za iznos 22.557,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog posljednjeg dana u mjesecu (članak 6.4. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 72 mjeseca;

- da je čl. 11.3. ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 1,92%, sukladno Odluci Banke i koje se naplaćuju prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita;

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o ugovorenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te osiguranje kredita, sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo. Sporna je i primjena valute CHF i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćenih anuiteta kao rezultat primjene valutne klauzule, odnosno razlike u odnosu na tečaj, koji je važio na dan sklapanja Ugovora. Sporno je i mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

8. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika Privrednu banku Zagreb d.d., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17, kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre, koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

9. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku, koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženika Privrednu banku Zagreb d.d. postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje nepoštenim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je tužitelj, koji je tužbu podnio 9. lipnja 2023., istu podnio unutar zastarnog roka (protekom roka od 4 godine, 11 mjeseci, 3 tjedna i 5 dana), pa je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

10. Imajući na umu gore izložena utvrđenja najvišeg suda u Republici Hrvatskoj iz kolektivnog spora jasno je da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna te suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana niti sud smatra potrebnim o tome dalje elaborirati.

11. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl.11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92%, sukladno Odluci Banke, koje naknade se naplaćuju prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita te da na te naknade nije mogao utjecati i morao ih je podmiriti.

12. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu i osiguranje kredita, sud je saslušao tužitelja, koji je iskazao da mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog auta za njegove osobne potrebe te da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Iskazao je da mu je u banci rečeno o uvjetima kredita i koliko iznosi kamata te da, iako je postojala mogućnost ugovaranja kredita u valuti euro, on za taj kredit nije bio kreditno sposoban. Naveo je da mu nije ništa rečeno o riziku sklapanja ugovora u valuti CHF niti su mu pojašnjene strukture naknada, koje je dužan platiti i da nije bilo nikakve mogućnosti da on utječe na pojedine odredbe ugovora. Iskazao je da je Ugovor, prije potpisivanja, pročitao i da mu je ono što mu je bilo bitno bilo jasno i da je anuitete sam plaćao trajnim nalogom. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te tuženik sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveo u sumnju, a ni sud nije uočio postojanje ikakvih naznaka o tome da bi tužitelj nešto lagao ili prešućivao, pa mu i zato vjeruje.

13. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva te naknade za osiguranje kredita, već je tužitelj morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta, koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknade odnose te o naknadama nije moglo pregovarati.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu i osiguranje kredita i visini te strukturi tih naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran o naknadama i da će naknade za obradu i osiguranje kredita biti naplaćene iz iznosa kredita, a o naknadi za osiguranje kredita nije navedeno drugo, osim da se naplaćuje u visini sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama ugovora koje sadrže odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita te naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92%, prema uvjetima odluci kreditora.

17. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 11.3. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visine tih naknada (1,00% i 1,92% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

18. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i osiguranje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se naknada za obradu i osiguranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi, koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu ,koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kredita i osiguranje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

19. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknada tužitelju umanjen iznos kredita, koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% i 1,92% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, a isto vrijedi i za odredbu o uvjetima prijevremene otplate kredita.

23. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i osiguranje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 11.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,00% i 1,92% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

26. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi predmetnog Ugovora.

27. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 11.3.. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita i za osiguranje kredita također naplatom od isplaćenog iznosa kredita prema odluci kreditora), to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl.11. 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. II. izreke imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredabe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

29. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“.

30. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade i naknade za osiguranje kredita, a kao što je već ranije navedeno (toč. 10. obrazloženja) tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa koji proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule kao i iznose naknada koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, sve u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. To stoga jer je posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

31. Imajući na umu da je tuženik osporio visinu utuženog zahtjeva s naslova plaćenih naknada kao i na okolnost utvrđivanja razlike, koju je tužitelj preplatio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je, po prijedlogu tužitelja, izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Stalni sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju od 6.12.2024. (list 68-73 spisa) i od 2.6.2025. (list 87,88 spisa) naveo da su Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 14. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011676864 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 22.557,39 CHF obračunato srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 72 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,99 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 31. kolovoza 2006., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja,

Kredit je isplaćen 31. srpnja 2007., s kojim danom je prodajni tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,603402 kn za 1 CHF, pa je iznos kredita od 22.557,39 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 103.840,73 kn, odnosno 13.782,03 EUR.

31.1. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja, kako slijedi:

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (31. srpnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan podmirenja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.155,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k'

Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),

- ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (31. srpnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan podmirenja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.031,45 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),

31.2. Dopunom nalaza i mišljenja od 2.6.2025. stalni sudski vještak je naveo da omaškom u osnovnom nalazu i mišljenju nije utvrdio ulazne naknade, koje su bile utvrđene Ugovorom o kreditu broj 9011676864, sklopljenom 14. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, a koje su prema odredbama navedenog ugovora bile određene u visini od 1,00 % od iznosa kredita za obradu kreditnog zahtjeva, i u visini od 1,92 % od glavnice za osiguranje kredita. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i ovog dopunskog nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja da je naknada za obradu predmetnog kredita prema ugovornim odredbama iznosila 1,00 % od iznosa kredita što iznosi 225,57 CHF, odnosno 137,82 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja), a naknada za osiguranje kredita je iznosila 1,92 % od glavnice uvećano za 20 %, što iznosi 519,72 CHF, odnosno 317,54 EUR. Prema podacima iz početnog otplatnog plana po predmetnom kreditu, vidljivo je da su navedene naknade obračunate i naplaćene 31. srpnja 2006.

32. Nalazu i mišljenju te dopuni istih vještaka stranke nisu prigovarale, a prihvaća ga i ovaj sud jer su stručni, objektivni, sačinjeni na podlozi dokumentacije, koja je priložena spisu i nisu baš ničim opovrgnuti. Tuženik nije iznosio primjedbe na izračun, već prigovore pravne prirode, koji nisu ni od kakvog utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti nalaza vještaka. Vještak je u svemu stručno i profesionalno postupio prema zadatku suda i nema nikakvih proturječnosti i manjkavosti u njegovim nalazima i mišljenju, a okolnost da stranke nisu imale nikakvih dodatnih pitanja ni prigovora dodatno doprinosi vjerodostojnosti nalaza i mišljenja. U odnosu na razglabanja tuženika o tome da je nalaz vještaka promašen jer je među strankama ugovorena valutna klauzula te da se promjena tečaja podrazumijeva kroz ugovorno razdoblje, nisu osnovana i to sve iz gore obrazloženih razloga, koje ovaj sud nema potrebe nanovo dodatno elaborirati. Neosnovano tuženik navodi da nije moguće zanemariti negativne razlike prilikom računanja ukupnog iznosa preplaćenih iznosa anuiteta kredita jer nalaz vještaka sačinjen je i u inačici u kojoj su uzete u obzir i tzv. negativne vrijednosti, odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj bio manji od isplatnog te je vještak dao konačan izračun u obje varijante, a sud je prihvatio inačicu, koja uzima u obzir samo one anuitete za koje je vještak utvrdio da je više uplaćen iznos. To stoga jer tužitelj nije ništa stekao plaćanjem anuiteta kredita prema manjem tečaju od početno ugovorenog, pa nema mjesta nikakvom uzimanju u obzir i tih razdoblja, kako to pogrešno traži tuženik.

33. Sud je, imajući u vidu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos preplaćenih anuiteta s naslova valutne klauzule od 2.155,97 € sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje kako je pobliže navedeno u tablici izrađenoj od vještaka (čl. 323. st. 1. ZOO). Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan, prilikom promjene valute, rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

34. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci tužbe kao u podnesku tužitelja od 6.6.2025., a istu je sud dopustio u skladu s odredbom čl. 190.st.3. ZPP-a, jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Povrh toga, ukazuje se na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., sukladno kojem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tuženikovo protivljenje preinaci stoga je potpuno neosnovano i odlučeno je kao u izreci gornjeg rješenja pod točkom I.

35. Nadalje, kako je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s osnova jednokratne naknade za obradu kredita isplatio 31.7.2006. iznos 137,82 € i istog dana s osnova naknade za osiguranje kredita u iznosu od 317,54 € to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 455,36 € (137,82+317,54=455,36) , kako su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka, s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da su naknade naplaćene 2006., dok je tužba podnesena 2023., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako iz izvedenih dokaza, poglavito nalaza vještaka, jasno i nedvojbeno proizlazi da su navedene naknade naplaćene kako je navedeno 2006. te je tužba nesporno podnesena 2023., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu utuženih iznosa s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO- a nije zastarjelo.

36. Na tako dosuđene iznose tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa naknada do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja navedenih naknada utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka, koji nije osporen i sud ga je prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

37. Odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke rješenja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužitelju, a budući da je u cijelosti uspio u sporu. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 10.1.2024., 13.1.2025. i 6.6.2025. po 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 19.9.2024. i 9.2.2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 600 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 1.200,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (300,00 €) te uz trošak plaćenog predujma za vještačenje od 300,00 €, uplaćene pristojbe na tužbu 53,09 € te uz pristojbu na presudu od 53,09 €, sveukupno iznosi 1.906,18 €.

38. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio, pa je odlučeno kao u točci III. izreke rješenja.

39. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

Zagreb, 16. veljače 2026.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude i rješenja (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbu na tužbu i na presudu

- pun. tuženika