REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Starom Gradu

Novo riva 3

21460 Stari Grad

Poslovni broj: 90 : P-4171/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Mariji Pavlinović u pravnoj stvari tužitelja VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Roko Lukšić, odvjetnik u Jelsi, protiv tuženika Republika Hrvatska OIB: 52634238587 zastupanog po zakonskom zastupniku Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi pravo vlasništva nekretnine, nakon javno održane glavne rasprave zaključene dana 12. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te zamjenika zakonskog zastupnika tuženika uz objavu odluke 16. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

"Utvrđuje se da je tužitelj (VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] 25, [adresa], ) vlasnik u cijelosti na fizičkom dijelu nekretnine koja nosi oznaku č. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], koji je na Skici lica mjesta od lipnja 2023. iz Nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, izrađenog od sudskog vještaka za geodeziju Ivica Pojatina, dipl.ing.geod. iz Splita od 05. lipnja 2023. u mjerilu 1:500 (sastavni dio presude list broj 117 spisa) prikazan kao:

- fizički dio č. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], unutar linija koje su povezane točkama 1, 2, 3, 4, 5 i 1, ukupne površine 350 m2, pa slijedom utvrđenog ovlašten je tužitelj temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti zatražiti i postići parcelaciju i uknjižbu svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, brišući isto pravo s imena tuženika Republike Hrvatske."

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćniku dana 09.kolovoza 2018. godine ovom sudu podno tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva nekretnine stečenog dosjelošću u bitnom navodeći kako su prednici tužitelja, kao i sam tužitelj, nalazili su se /nalaze se u neometanom posjedu predmetne nekretnine za cijelo, već više od 120 godina. Slijedom navedeno tužitelj predlaže sudu da usvoji tužbeni zahtjev,odnosno da utvrdi kako je on vlasnik predmetne nekretnine. Nakon dostavljenog nalaza i mišljenja tužitelj je uredio tužbu dana 20. rujna 2023. godine, a kako je to pobliže navedeno u izreci.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenu na ovaj sud dana 11. listopada 2019. godine, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći kako iz podnesene tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva ne proizlazi da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću. Tuženik je nadalje naveo kako tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju, te stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregled ovom spisu priloženih isprava i to:

Ugovora zaključenog 1988 godine između DR i ZR, prijepisa posjedovnog lista broj 45, podatke o česticama, ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između ZR DR i ZR VR, oporuke pok. ZR DR, rješenja o nasljeđivanju iza pok. ZR V, zk izvatka, izjave obrađivača, te je saslušan svjedok MR, te je obavljen očevid na licu mjesta po vještaku Ivici Pojatini, dip. ing. geod, pregled povijesti promjena na katastarskim česticama i to k. č. br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], saslušan je svjedok CR i ŠR .

4. Između parničnih stranaka je sporno je li tužitelj mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, te je li isti aktivno legitimiran u ovom postupku. Između stranaka nije sporno da predmetna nekretnina oznake čest. 2614/1 u naravi predstavlja dio objekta ( kuće) koju tužitelj koristi, te da predmet spora u naravi predstavlja objekt koji se nalazi i djelomično na čest. 2637/4, gustirnu dvorište oko objekta i dio šume.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a ocjenjujući dokaze sve zajedno i svakog zasebno, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja pravno osnovan. Dana 01. srpnja 2024. godine ovaj sud je donio presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a na koju presudu je tuženik izjavio žalbu, te je ista ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj: Gž- 1379/ 2024 dana 23. listopada 2024. godine.

6.Sukladno odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22 ,114/22 i 155/23- dalje ZPP),, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice:

Iz izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu proizlazi kako je kao vlasnik upisan upravo tuženi, dok iz posjedovnog lista proizlazi kako je kao posjednik upisan CR D i CR Z.

Iz ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između DR i BR proizlazi kako TR nekretnine navedenu u tom ugovoru nakon svoje smrti ostavlja upravo ovdje tužitelju. Iz oporuke pok. TR nadalje proizlazi kako je isti također dio svoje imovine ostavio tužitelju, dok je dio ostavio svojim kćerima. Iz prijave Kotarskom sudu proizlazi kako je također prijavljena i predmetna čestica.

Svjedok MR naveo je kako on ima kuću u blizini predmetne nekretnine stoga da su mu sve okolnosti vezane za istu jako dobro poznate. Istaknuo je kako je on ja još kao dijete u dobi od 7-8 godina dolazio na predmetnu nekretninu i od tada da se sjeća kako je ista bila u posjedu JR. Svjedok je također naveo kao je na istoj još od kada je on bio dijete, PR imao ostatke vinograda i smokve te da se vidjelo kako je upravo današnji predmet spora PR redovito obrađivao, koristio, te također da mu je po pričama poznato kako su prije njega predmet spora koristili i njegovi prednici. Nadalje svjedok je naveo kako je PR upravo ovu spornu nekretninu 80-ih godina zamijenio sa TR pok V i to na način da je PR TR dao upravo ovu spornu nekretninu, te je TR PR dao dio nekretnine koju je on imao u posjedu, a koja se nalazi jugozapadno od predmetne nekretnine i to možda cca 10-15 m. Posebno je istaknuo kako je upravo od tih 80 -ih godina predmet spora bio upravo u posjedu TR sve do njegove smrti, a da je TR preminuo 2021 godine. Svjedok je nadalje naveo da je TR, a upravo u pogledu predmetne nekretnine naslijedio njegov sin VR, ovdje tužitelj koji predmetnu nekretninu od 2021.god redovito koristi. Posebno je istaknuo kako na predmetnoj nekretnini viđa samo VR, te da nije čuo da bi istome itko ikada osporavao posjed na predmetnoj nekretnini. Na poseban upit punomoćnika tužitelja kada je sagrađena kuća , svjedok odgovara da se kuća počela graditi 80-ih godina, te se nadograđivala 90- ih godina, dok je bunar sagrađen otprilike 1994 god, te je posebno istaknuo kako je sve to dao sagraditi TR, te da mu je upravo u tome pomagao otac svjedoka pok RR.

Iz nalaza i mišljenja dipl. ing. geod., stalnog sudskog vještaka Ivice Pojatine, proizlazi kako je predmet spora, dio čestice 2614/1 k. o. [katastarska općina], koje tužitelj koristi. Da predmetni dio spora u naravi predstavlja dio objekta koji se nalazi i djelomično na čestici 2637/4, gustirnu, dvorište oko objekta i dio šume. Da je na terenu predmet spora definiran u svom sjevero-istočnom dijelu makadamskim putom, u sjevero- zapadnom dijelu je definiran produžetkom zida koje omeđuje dvorište do makadamskog puta, jugo-istočni dio je definiran željeznim klinom na makadamskom putu s južne strane do oznake makadamskom putu iznad objekta. Jugi-zapadna granica prolazi preko objekta. Na skici izmjere je prikazan dio čestice 2614/1 koji je predmet spora likom kojeg definiraju točke 1-2-3-4-5-1.

Svjedok CR naveo je kako mu je poznato da je predmetna nekretnina bila u posjedu njegovog oca PR, a prije njega također da je bila u posjedu njegovog pradjeda ĐR. Naveo je kako mu je poznato da je TR, otac tužitelja se zamijenio u pogledu predmetne nekretnine sa njegovi ocem PR te je od tada ista bila u posjedu TR. Da je njega u pogledu iste naslijedio njegov sin, ovdje tužitelj. Nikada nije čuo da bi itko tužitelju i prednicima osporavao pravo na posjed.

Svjedok ŠR naveo je kako je on pomagao tužitelju u obavljanju radova na predmetnoj nekretnini, te da mu je poznato kako su se u odnosu na istu PR i TR zamijenili te kako je predmetna nekretnina od toga dogovora odnosno zamijene bila u isključivom posjedu TR, oca ovdje tužitelja. Također je naveo kako je dogovorom u obitelji predmetna nekretnina pripala upravo ovdje tužitelju. Nikada nije čuo da bi netko tužitelju ili njegovim prednicima osporavao pravo na posjed niti je čuo da bi u svezi iste postojali ikakvi sporovi.

7. Paragrafa 1460 bivšeg OGZ-a glasi.“Da se kroz dosjelost steče nije dosta da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći:nego je još potrebno da onaj koji ovim načelom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo uz to valja da mu je posjed, zakonit pošten i istinit i da trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paraf 309,316,326 i 345).“Po pravnom pravilu iz paragrafa 328 bivšeg OGZ-a presumira se da je posjed pošten. Sukladno navedenom pravnom pravilu, sve do donošenja zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN 53/91, 9/92, 77/92 – dalje: ZOVO) nužna pretpostavka za dosjedanje uvijek je bio pošten posjed. Pošten posjed je ako posjednik u vrijeme kada ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, pri čemu se posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno. Nepošten posjednik je ona tko zna ili je mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Prema odredbi čl. 28. st. 2 i 4. ZOVO-a postojanje posjeda određenih kvaliteta kroz zakonom određeno vrijeme pretpostavka je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Odredbom članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima NN (91/96,68/98,137/99,22/00,73/00,129/00,114/01,79/06,141/06,146/08,38/09,153/09,1 43/12,152/14, 81/15, 94/17 dalje ZV), određeno je kako se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom stvari, ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, odnosno određeno je da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka. Odredbom članka 160. ZV-a, određeno je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Kad se poštenom posjedniku čiji posjed nije zakonit i istinit uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao zakonito, pošteno i istinito, pravo vlasništva steći će istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću. Kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao pošteno, ali ne zakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne dosjelošću.

Slijedom navedenog proizlazi kako je određeno da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost, te da se za vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kako pošten, zakonit i istinit samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

8. Naime, slijedom navedenog, a što nedvojbeno proizlazi iz ovom spisu priloženih dokaza, te polazeći od navedenih zakonskih odredbi, u pogledu pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i to: samostalan posjed određene kakvoće, neprekidno trajanje posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, sposobnost stvari da bude objekt stjecanja, te sposobnost stjecatelja da bude vlasnikom te stvari, to je odlučeno kao u izreci. U konkretnom slučaju neminovno je utvrđeno kako je tužitelj dokazao da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, i to tzv. izvanrednom dosjelošću, za koju se traži pošten i neprekidan posjed koji je trajao zakonom propisano vrijeme. Naime, pošten posjed je posjed (bona fides), odnosno pošten posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, a sukladno gore navedenim zakonskim odredbama posjed se smatra pošten dok se ne dokaže suprotno. Kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da posjed nije bio pošten, odnosno nije dokazao kako je prednik tužitelja a i sam tužitelj znao da mu ne pripada pravo na posjed, to je odlučeno kao u izreci. Naime, iz samih dokaza priloženih spisu, te sukladno izjavi svjedoka, koji su između ostalog naveli kako su prednici tužitelja, a i sam tužitelj imali/ ima neprekidan posjed na predmetnoj nekretnini, koji nitko nikad nije osporio, a kako tijekom postupak nije ničim dovedeno u pitanje samostalnost i poštenje posjeda, niti sposobnost vlasnika i stvari, te kako je također u predmetnom slučaju protekao vremenski rok,a uračunavajući i vrijeme prednika sadašnjeg posjednika potreban za stjecanje vlasništva na navedeni način, to je razvidno da su se u konkretnom slučaju ostvarile sve pretpostavke za stjecanje vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću.

9.Također, se ističe kako tuženik nije tijekom postupka navodio da bi posjed tužitelja bio nepošten, već je samo prigovorio kako isti nije ovom sudu dostavio dokaze o postojanju pravnog slijeda. Također činjenica da je tuženik upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi nije činjenica koja odmah upućuje na nepošten posjed tužitelja, već se ta činjenica treba cijeniti u skladu sa ostalim dokazima priloženim spisu. Naime, ovaj sud je mišljenja kako je tužitelj tijekom postupka nedvojbeno dokazao kako je njegov posjed kao i posjed njihovih prednika bio pošten, iako je činjenicu nepoštenja posjed bio dužan dokazati tuženik,a u prilog čemu idu i ovom spisu priloženi dokazi. O navedenom su iskazivali i sami svjedoci sukladno ovom spisu priloženim materijalnim dokazima, te navodima tužitelja. Također se napominje kako su svjedoci iskazivali uvjerljivo i nisu osobno zainteresirani za ishod predmetnog postupka, te je sud istima dao vjeru, a pri tome je posebno za istaknuti kako su svjedoci osobe koje žive u blizini te su im ljudi i običaji mjesta jako dobro poznati.

Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi kako je PR upravo ovu spornu nekretninu 80-ih godina zamijenio sa TR pok V, i to na način da je PR TR dao upravo ovu spornu nekretninu, te je TR PR dao dio nekretnine koju je on imao u posjedu, a koja se nalazi jugozapadno od predmetne nekretnine i to možda cca 10-15 m. Da je od tada pa do smrti TR ista bila u njegovom posjedu, te da je istoga upravo u pogledu predmetne nekretnine naslijedio njegov sin VR ovdje tužitelj koji predmetnu nekretninu od 2021.god redovito koristi, te ga u tome nitko nikada nije ometao. Stoga, a slijedom i ovom spisu priloženim materijalnim dokazima nedvojbeno je utvrđena aktivna legitimacija tužitelja. Nadalje, se ističe kako pravni slijed, te ujedno i pošten posjed prednika tužitelja nedvojbeno proizlazi iz iskaza svjedoka GR koji je naveo je kako mu je poznato da je predmetna nekretnina bila u posjedu njegovog oca PR, a prije njega također da je bila u posjedu njegovog pradjeda ĐR. Naveo je kako mu je poznato da je TR, otac tužitelja se zamijenio u pogledu predmetne nekretnine sa njegovi ocem PR te je od tada ista bila u posjedu TR. Da je njega u pogledu iste naslijedio njegov sin, ovdje tužitelj. Nikada nije čuo da bi itko tužitelju i prednicima osporavao pravo na posjed, a koji svjedok je saslušan sukladno uputi Županijskog suda u Rijeci.

10. Posebno se ističe i kako je stanje na terenu takvo da predmetna nekretnina u većem dijelu predstavlja okućnicu, oko objekta ( kuće), u što se uvjerio i sam sud, a što i proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka Ivice Pojatine, a kojem nalazu i mišljenju tuženik nje ni prigovarao.

11. Naime, činjenica upisa prednika tužitelja u posjedovnom listu ide u prilog tvrdnjama tužitelja i svjedoka, te je razvidno da je ta činjenica od krucijalne važnosti, budući da poštenje posjeda za nekretninu za koju tužbom traži utvrđenja prava vlasništva dosjelošću predstavlja važno materijalno pravno pitanje, jer o tom pitanju ovisi ocjena kvalitete posjeda tužitelja, te ocjena da li se radi o poštenom i nepoštenom posjedu, dalje predstavlja temelj za odluku da li je tužitelj dosjelošću mogao steći pravo vlasništva nekretnine. Naime, iako je riječ je u konačnici o tome da se radi samo o jednom dokazu kao sastavnici cjelokupne procesne i materijalne građe na kojoj se temelji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnom sporu,

ipak

isto

zajedno sa ostalim dokazima nedvojbeno ukazuje na činjenicu kako je posjed u predmetno slučaju pošten, a što je sud utvrdio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, koja počiva na načelu slobodne ocjene dokaza.

12. Također se napominje na stav koji je već odavno zauzela brojna sudska praksa kao se poštenje posjednika pretpostavlja, pa je teret dokaza o nepoštenom posjedu na strani onoga koji tvrdi da je posjednik nepošten, u ovom slučaju na strani tuženika koji nije dokazao da su tužitelj i njegovi prednici bili nepošteni posjednici. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev s ocjenom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva

dosjelošću.

Poštenje posjednika se po zakonu pretpostavlja, a nije moguće unaprijed definirati pravni standard o tome kad će se smatrati da postoji nepoštenje posjednika, koji bi standard bio primjenjiv u svim budućim slučajevima. Međutim, shodno navedenom razvidno je kako je posjed tužitelja i prednika bio pošten, te da tuženik nije dokazao nepoštenje istih, čak štoviše tuženik tijekom postupka uopće spomenuo kako je posjed tužitelja i prednika nepošten. Također se posebno naglašava, s druge strane, da niti jednog trenutka tijekom dosadašnjeg postupka nije bilo sporno da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine, a u prilog tome ide i iskaz svjedoka , te iz navoda tužitelja proizlazi da nikada nitko na bilo koji način nije osporavao prednicima tužitelja faktični posjed, pa su tako otac tužitelja i tužitelj na opravdanim okolnostima imali uvjerenje da su pošteni posjednici.

13.Također okolnost je li posjednik znao ili nije znao za upis u zemljišne knjige sama po sebi ne mora biti od utjecaja na savjesnost posjeda. Poštenje posjeda se pretpostavlja, ali je dopušten dokaz o suprotnom, odnosno radi se o oborivoj predmnijevi. Poštenje posjeda predstavlja subjektivno obilježje posjeda o kojem se odlučuje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pa i zaključak o takvom obilježju posjeda ovisi o svim, tijekom postupka, utvrđenim činjenicama. Nije moguće unaprijed odrediti formulu prema kojoj će se u svakom konkretnom slučaju ocijeniti postojanje poštenog posjeda kao kvalifikatorne okolnosti kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Tako i okolnost što je posjedniku tužitelju i prednicima u trenutku stjecanja ili tijekom izvršavanja posjeda moglo bilo poznato da je u zemljišnim knjigama upisan tuženi sama po sebi ne znači da se radi o nepoštenom posjedu, nego je potrebno ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, što je sud u ovom slučaju i ocijenio, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a.

14. Također prigovor tuženika kako nije dokazan pravni slijed u ovom postupku je neosnovan, budući da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno kako, a što proizlazi iz prijepisa posjedovnog lista, te povijesti promjena na predmetnoj katastarskoj čestici, kako su prije tužitelja posjed na predmetnoj nekretnini imali njegovi prednici, dok iz iskaza svjedoka proizlazi kako je posjed imao njegov otac pok. TR, a prije njega IR s kojim je isti i izvršio zamjenu predmetne nekretnine, te da je upravo predmetnu nekretninu TR ostavio svom sinu ovdje tužitelju. Također iz iskaza svjedoka proizlazi kako nakon smrti TR na spornoj nekretnini viđaju upravo tužitelja, te da mu nikada nitko kako od članova obitelji, ni itko drugi, pa ni sam tuženik nije osporavao pravo na posjed predmetne nekretnine.

15. Stoga, slijedom navedenog se ističe kako je u predmetnom postupku nedvojbeno dokazano kako posjed prednika tužitelja i tužitelja zasigurno traje i više od 50 godina.

16. Također se napominje kako je identitet nekretnine utvrđen očevidom na licu mjesta po vještaku geodetu, te se napominje kako se tužitelj prije podnošenja tužbe, u skladu s odredbom čl. 186. a ZPP-a, obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu što znači da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

17. Ističe se kako se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanja stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa se i vrijeme posjedovanja protekom prije tog datuma što je propisano odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a. Ovo stoga što vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne Novine 53/91), odnosno od 08. listopada 1991., kako je to izričito propisano odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a, budući je odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. ukinuta ranija odredba čl. 388. st. 4. ZV-a, koja je prestala važiti 14. prosinca 1999. Prema odredbi čl. 29. ZOV-a bilo je zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, a odredbom čl. 113. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta iz 1965. izrečena je zabrana dosjedenja s danom 04. travnja 1941. Prema tome se pravo vlasništva na nekretninama koje su se vodile kao društveno vlasništvo moglo steći dosjelošću, ukoliko je uz ostale pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću isteklo i vrijeme određeno zakonom do 06. travnja 1941. po propisima koji su tada bili na snazi (pravna pravila OGZ-a iz paragrafa 1451. do 1493, koja se 5 P- 3025/2021 primjenjuju temeljem odredbe čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travanja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije). Prema odredbi paragrafa 1472. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva u odnosu na općinsko zemljište bilo je potrebno vrijeme dosjedanja od 40 godina. Pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu (društveno vlasništvo) nije se moglo steći dosjelošću ako vrijeme potrebno za dosjelost nije proteklo do 06. travnja 1941., a po pravilima o zastoju tijeka dosjelosti vrijeme koje je proteklo do 06.travnja 1941. nastavlja se od 08. listopada 1991., pod pretpostavkom da se za to vrijeme nije prekidao kvalificirani posjed nekretnina, sve sukladno odredbi čl. 160. st. 6. ZV-a u svezi s odredbom čl. 238. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15– dalje ZOO).

18.Dakle, odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. 10. 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ova odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda RH od 17. 11. 1999. U konkretnom slučaju nije sporno da je na dan 8. 10. 7 1991. predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu. Međutim, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 11. 7. 2008. presudu u predmetu Trgo protiv RH, zahtjev broj 3528/04, gdje se navodi kako su podnositelj zahtjeva i njegova majka bili u isključivom i neprekidnom bona fidae posjedu predmetne nekretnine od 1953., što znači dulje od 40 godina, te da je podnositelj već 1993. ispunio zakonske uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću. Europski sud za ljudska prava nakon toga zaključuje kako je podnositelj zahtjeva temeljem čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. ex lege postao vlasnik zemljišta 1. 1. 97. kada je ZV stupio na snagu. Sporna odredba da je ostala na snazi dok je Ustavni sud nije ukinuo, gotovo tri godine, pa zahtjev podnositelja ima dovoljno osnove u Hrvatskom pravu da ga se smatra imovinom zaštićenom čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava.

19. Iz rezultata raspravljanja proizlazi kako se tužitelj zajedno sa svojim prednicima nalazi na predmetnoj nekretnini koja je u naravi predstavlja okućnicu, dvorište oko objekta ( kuće), a koju činjenicu su potvrdili redom svi svjedoci. Logično je zaključiti kako je tužitelj i njegovi preci i ranije posjedovali predmetnu česticu, te kako također tu imaju kuću i gustirnu, odnosno da su je prije tužitelja posjedovali njegovi prednici, jer je evidentno postojanje slijeda u stjecanja predmetne nekretnine, a što je u svom iskazu posebno istaknu i svjedok CR. Naime, upravo činjenica da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao od svog oca TR, koji je istu stekao zamjenom sa PR proizlazi i iz iskaza ispitanih svjedoka, pa je stoga neosnovan prigovor tužene kako ta činjenica nije utvrđena. Također iz iskaza svjedoka proizlazi kako nitko nikada iz obitelji tužitelju nije ni osporavao pravo na posjed predmeta spora. Dakle, sud smatra kako je tužitelj preko svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine od osamdesetih godina kada je po iskazima svjedoka došlo do već spomenut zamjene, a čime su se stekli uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću, budući posjed tužitelja ima sve kvalitete propisanom odredbom čl. 18. ZV-a. Naime, slijedom navedenog nedvojbeno je utvrđeno kako se nekretnina nalazi u posjedu obitelji tužitelja od osamdesetih godina kada je došlo do zamjene, a prije toga je ista bila u posjedu pradjeda svjedoka GR i to ĐR. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj slijedom svojih prednika u posjedu i više od 100 godina. Nadalje, predmetna nekretnina, kako to proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka, nikada nije bila šuma, a što proizlazi i iz nalaza vještaka geodetske struke. Prilikom očevida utvrđeno je kako se u neposrednom susjedstvu nalaze izgrađeni i drugi stambeni objekti, odnosno ograđeni posjedi i put. Kako je naprijed navedeno, nikada nitko treći nije polagao pravo vlasništva na predmetu spora iz čega slijedi da na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. predmetna nekretnina nije predstavljala šumu, ni šumsko zemljište.

20. Pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena je 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o šumama (NN br. 41/90) te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl.4 ZOŠ-a , šumom prema tom zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma. Predmetna nekretnina, po svojoj naravi, odnosno po onome što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, nalaza vještaka i neposrednog utvrđenja suda prilikom očevida, nikada nije bila šuma ni šumsko zemljište u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi. Iz navedenog se zaključuje kako predmetne nekretnina zasigurno na dan stupanja Zakona o šumama 16.10. 1990. godine ( NN 52/ 90) nije bilo zemljište obraslo šumskim drvećem.

21. Iz rezultata predmetnog postupka proizlazi kako je predmetna nekretnina, u posjedu tužitelja i njegovih prednika više od 50 godina, po svojoj naravi nikada nije bila šuma, niti šumsko zemljište. Ona se nalazi u neprekidnom posjedu tužitelja i njegovih prednika i to vremenskom periodu i više nego je potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću, te ih nikada nitko u tome nije ometao, stoga ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen, radi čega je od odlučeno je kao u izreci.

U Starom Gradu, 16. veljače 2026.

S U T K I N J A:

Marija Pavlinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste

DNA:

1. tužitelju po pun. (uz skicu str 117)

2. tuženiku po zz (uz skicu str 117)

3. u spis