Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pr-20/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, iz Osijeka, Vinkovačka cesta 63/c, OIB: 35506269186, zastupanog po punomoćniku BČ, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Burić & Mišljenović Dasović j.t.d., iz Osijeka, protiv tuženika UČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pažinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja BČ, tuženika i punomoćnika tuženika ŠČ, **.**.2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužitelj Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku UČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu, Osijek, Vinkovačka cesta 63/c, OIB: 35506269186 sljedeće iznose:

- 1.061,85 eura na ime školarine zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od 22.05.2013.g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB—a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi zakonske zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, u roku 15 dana,

- 22,56 eura na ime isplate dnevnice zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od 22.05.2018.g. pa do isplate po stopi koja je od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, u roku 15 dana,

- 22,56 eura na ime isplate dnevnice zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od 03.11.2018.g. pa do isplate po stopi koja je od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, u roku 15 dana,

- 32,38 eura na ime isplate troška cestarine zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od 11.05.2018.g. pa do isplate po stopi koja je od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tužitelju Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu da tuženiku UČ naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 562,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 16. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tuženik odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. veljače 2025. podnio tužbu u kojoj je naveo da je 22. ožujka 2013. s tuženikom kao djelatnikom zaključio Ugovor o financiranju poslijediplomskog sveučilišnog studija (u nastavku: Ugovor), da je 8. siječnja 2018. s istim zaključio Aneks tog Ugovora (u nastavku: Aneks), da je obveza tužitelja po navedenom Ugovoru i Aneksu bila snositi troškove školarine, putnog troška i troška dnevnice tuženika na poslijediplomskom sveučilišnom studiju na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dok je obveza tuženika prema čl.3. Ugovora bila završiti studij u redovnom roku. Navodi da je čl.1. Aneksa ugovoren kao krajnji redovni rok završetka studija 20. veljače 2020. Tužitelj navodi da je svoju obvezu po Ugovoru izvršio, te da je 21. svibnja 2013. na ime školarine uplatio iznos od 1.061,85 eura, 21. svibnja 2018. na ime dnevnice za dan 10. svibnja 2018. iznos od 22,56 eura, 2. studenog 2018. na ime dnevnice za 17. listopad 2018. iznos od 22,56 eura, te 10. svibnja 2018. na ime troška cestarine iznos od 32,38 eura. Budući da je rok ispunjenja obveze tuženika dakle, rok završetka studija, ugovoren kao bitan sastojak Ugovora, te da tuženik do krajnjeg roka završetka studija 20. veljače 2020. nije završio studij, tužitelj smatra da su Ugovor i njegov Aneks raskinuti po sili zakona. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese presudu kojom će obvezati tuženika da mu vrati sve ono što je tužitelj dao na ime ispunjenja preuzete ugovorne obveze.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da ni Ugovorom ni Aneksom ugovora rok za završetak studija nije ugovoren kao bitan sastojak Ugovora. Smatra da rok kao bitan sastojak mora biti izrekom ugovoren odnosno da Ugovor mora sadržavati raskidnu klauzulu ili da to mora proizlaziti iz same prirode pravnog posla. Budući da predmetni ugovor nije raskinut jer rok za ispunjenje obveze nije bio ugovoren kao bitan sastojak Ugovora, smatra da tužitelj ne može potraživati ispunjenje temeljem čl.368. st.2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik napominje da je s tužiteljem vodio radni spor zbog nezakonitog otkaza Ugovora o radu zbog čega tuženik nije bio u mogućnosti obavljati svoje radne obveze kod tužitelja u razdoblju od 2018. do kraja 2024. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o financiranju poslijediplomskog sveučilišnog studija od 22. ožujka 2013. (list 7-8 spisa); Aneks Ugovora o financiranju poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija od 8. siječnja 2018. (list 9 spisa); potvrda o zaprimljenoj uplati (list 10 spisa); Zahtjev za putni nalog (list 11 i 15 spisa); putni nalog s putnim računom (list 12-13 spisa i 16-17 spisa); Izvješće o službenom putu (list 13 spisa); Obavijest o raskidu Ugovora od 14. veljače 2025. (list 18 spisa);

Odluka Sveučilišta u Zagrebu, Agronomski fakultet, od 4. ožujka 2025. (list 25 spisa);

Potvrda Sveučilišta u Zagrebu Agronomski fakultet od 2. srpnja 2025. (list 31 spisa), preslik povratnice (list 35 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka CČ (list 37-38 spisa) i tužitelja UČ (list 38-39 spisa).

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za povrat onoga što je na temelju Ugovora dao tuženiku kao drugoj ugovornoj strani tj. zahtjev za povrat isplaćenih iznosa školarine, dnevnica i putnog troška.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao poslodavac i tuženik kao radnik sklopili Ugovor o financiranju poslijediplomskog sveučilišnog studija 22. ožujka 2013., da su isti sklopili Aneks tom Ugovoru 8. siječnja 2018., te da je tuženik doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu, Agronomskom fakultetu 14. travnja 2025.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora i Aneksa.

6. Među strankama je sporno je li rok za ispunjenje obveze tuženika po navedenom Ugovoru i Aneksu bitan sastojak ugovora, te je li predmetni Ugovor raskinut. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

7. Iz čl.3. toč.1. Ugovora proizlazi da se tuženik, između ostaloga, obvezao da će studij završiti u redovnom roku, dok iz čl. 5. proizlazi da se Ugovor može raskinuti i da tužitelj može tražiti naknadu troškova uplaćene školarine u slučaju da djelatnik ne izvršava svoje obveze iz čl.3. toč. 1., 2., 3. i 4. Ugovora, dakle ako navedeni studij ne završi u redovnom roku.

8. Iz čl.1. st.2. Aneksa proizlazi da su ugovorne strane izmijenile obvezu djelatnika da završi studij u redovnom roku i to na način da je rok za završetak studija određen s 20. veljače 2020. Člankom 2. Aneksa je određeno da sve ostale odredbe Ugovora ostaju neizmijenjene.

9. Svjedok CČ je iskazao da je u vrijeme sklapanja Ugovora bio voditelj odjela za nadzor sjemena i izdavanje certifikata, da je tijekom 2018. postao neposredno nadređena osoba tuženiku, da mu je poznato da je tuženik s tužiteljem tijekom 2013. sklopio predmetni Ugovor, te da je na zahtjev tuženika tijekom 2018. sklopljen Aneks kojim je tuženiku produžen rok za završetak studija. Svjedok je iskazao da je rok za završetak studija koji je bio ugovoren Aneksom bio definiran kao konačni rok za završetak studija. Na poseban upit suda po čemu smatra da je taj rok bio ugovoren kao konačni rok za završetak studija, svjedok je iskazao da to smatra jer pretpostavlja da je tuženik tada već bio pri kraju završetka svog doktorata odnosno jer mu je tuženik rekao da je pri završetku studija. Iskazao je da on osobno nije sudjelovao u pregovaranju s tuženikom vezano za njegov zahtjev za produženje roka nego da mu je samo poznato da je tuženik taj zahtjev podnio ravnatelju i da mu je ravnatelj to odobrio. Poznato mu je da je tuženik imao radni spor s tužiteljem i da nije radio kod tužitelja u razdoblju od 2018. – 2024. i da po njegovom osobnom mišljenju ta činjenica nije utjecala na završetak tuženikovog studija jer je tuženik do tog vremena imao sve gotove rezultate pokusa i na njemu je bilo samo da sjedne i da napiše rad. Svjedok je iskazao i to da mu je poznato da tuženik nakon Aneksa više nije tražio produžetak roka za završetak studija iako je kod tužitelja postojala opcija da se nekoj osobi više puta aneksom produžavao taj rok. Iako konačnu odluku o tome donosi ravnatelj, pretpostavlja da bi i tuženiku ponovno bio produžen rok za završetak studija da je to produženje tražio.

10. Tužitelj UČ je iskazao da je tijekom 2003. do 2004. upisao magistarski studij i da je do 2012. položio sve ispite, da je tada u firmu došla nova uprava koja je tražila od svih tzv. školaraca da sklope ugovore o financiranju poslijediplomskih studija pa da je tako i on mogao birati hoće li završiti ovaj magistarski studij ili će se prebacit na doktorski. Budući da su mu priznali sve ispite s magistarskog studija, odlučio se prebaciti na doktorski studij pa je tako 2013. sklopio ovaj Ugovor. Već tada je završio sve poljske pokuse i ostale su mu za odraditi još samo laboratorijske analize koje je odradio do 2017. Tada je ravnatelj B pitao sve tzv. školarce što će biti s njihovim studijem jer im ističe rok zbog čega su svi od poslodavca formalno zatražili produžetak roka koji im je odobren, pa je tako i on osobno sklopio aneks o produženju roka tijekom 2018. Tada je već bio u fazi pisanja teme obrane rada, međutim tijekom 2019. mu je započeo radni spor s tužiteljem što mu je znatno otežavalo pisanje rada jer se nije mogao fokusirati i jer je bio usredotočen na svoju obiteljsku situaciju. Iskazao je da prije sklapanja ovog Ugovora iz 2013. nije bilo nikakvog pregovaranja između njega i tužitelja nego da je taj Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane poslodavca i njemu je dan na potpis. Isto je bilo i s Aneksom. Nije mu poznato tko se odlučio baš za datum 20. veljače 2020. iako je njemu u trenutku potpisivanja Aneksa to bilo prihvatljivo jer je tada već pisao temu i mislio je da će sve završiti u roku 2 godine. Iskazao je da on osobno nije shvatio da je taj rok 20. veljače 2020. konačni rok za završetak studija nego da je on dan kako njemu, tako i drugima, čisto kako bi se malo trgnuli da studij završe. Iskazao je da mu se poslodavac nikada nije obratio u smislu da mu daje neki dodatni primjereni rok za završetak studija.

11. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je životno i logično iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Sud nije povjerovao svjedoku CČ u dijelu u kojem je iskazao da je rok za završetak studija iz Aneksa bio konačni rok za završetak studija iz razloga što to ne proizlazi ni iz samog Aneksa i što navedeni svjedok nije osobno sudjelovao u postupku tzv. pregovaranja između ravnatelja i tuženika o produžetku roka zbog čega nema neposrednih saznanja o tome koja je bila stvarna volja ugovornih strana prilikom sklapanja Aneksa. S druge pak strane, na poseban upit suda zašto smatra da je taj rok bio ugovoren kao konačni rok za završetak studija, svjedok nije dao logično objašnjenje već je iskazao da to smatra zbog toga što je tuženik tada već bio pri kraju završetka svog doktorata. Isto tako nije logično da svjedok smatra da je rok bio konačan, a da istovremeno iskazuje da pretpostavlja da bi se tuženiku rok još dodatno produžio da je to tražio jer su kod tužitelja postojali djelatnici kojima je rok za završetak studija više puta uzastopno produžavan.

12. Prema odredbi čl.361. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, u nastavku: ZOO), kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom Zakonu. Prema st.4. čl.361. ZOO-a rok je bitan sastojak ugovora kada su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku kao i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla. Dakle, rok će biti bitan sastojak ugovora ako je ugovorena raskidna klauzula, tj. odredba ugovora kojom se ugovara raskid kao posljedica neispunjenja obveze u ugovorenom roku, a također i onda kada to nije ugovoreno ako je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

13. Uzimajući u obzir navedene zakonske propise, kao i tekst Ugovora i Aneksa, utvrđeno je da rok ispunjenja obveze tuženika, odnosno rok u kojem je isti prema Ugovoru bio obvezan završiti studij, nije ugovoren kao bitan sastojak Ugovora. Ovo stoga što Ugovor kao i Aneks ne sadržavaju tzv. raskidnu klauzulu. Činjenica jeste da je u čl.3. Ugovora ugovoreno da se tuženik obvezuje završiti studij u redovnom roku. Međutim, nigdje dalje u Ugovoru nije izrijekom navedeno da se rok ugovara kao bitan sastojak Ugovora ili da se radi o fiksnom roku, ili o strogom roku, ili npr. da je tuženik obvezan završiti studij najkasnije do određenog roka. Dakle, da bi se radilo o roku kao bitnom sastojku ugovora, bitan je način na koji su ugovorne strane formulirale rok za ispunjenje ugovora jer njihova volja za ugovaranje raskidne klauzule mora biti jasno i izričito izražena. U ovom konkretnom slučaju ta volja nije ni jasno, ni izričito izražena pogotovo stoga ako se uzme u obzir činjenica da su ugovorne strane dalje u čl.5. Ugovora ugovorile da tužitelj kao poslodavac "može" raskinuti ugovor ako tuženik kao djelatnik između ostaloga ne završi studij u redovnom roku. Dakle, iz ove ugovorne odredbe jasno proizlazi da su stranke raskid ugovora ugovorile kao mogućnost tužitelju da on sam odluči hoće li ili neće raskinuti ugovor u slučaju da tuženik ne završi studij u redovnom roku, a ne da se ugovor raskida po samom zakonu. Ovo potvrđuje i činjenica što su ugovorne strane 8. siječnja 2018. sklopile Aneks predmetnog Ugovora kojim su produžile tuženiku rok za završetak studija do 20. veljače 2020. Bez obzira što je u Aneksu naveden točno određen datum završetka studija, utvrđeno je da se ni ovdje ne radi o fiksnom roku jer ni Aneks ne sadržava tzv. raskidnu klauzulu, pogotovo stoga što je u čl.2. Aneksa ugovoreno da preostale odredbe Ugovora ostaju neizmijenjene pa je tako i čl.5. Ugovora ostao neizmijenjen što znači da je tužitelju kao poslodavcu i dalje ostala mogućnost da može raskinuti Ugovor u slučaju da tuženik kao djelatnik ne završi studij u određenom roku koji je Aneksom sada bio određen do 20. veljače 2020. U prilog ovome govori i činjenica što je i sam svjedok CČ iskazao da su kod tužitelja postojale situacije u kojima se pojedinim djelatnicima, na njihov zahtjev, više puta produžavao rok za završetak studija i da bi se vjerojatno u ovome slučaju taj rok produžio i tuženiku da je to tražio.

14. Budući da je tijekom postupka utvrđeno da rok za ispunjenja obveze tuženika u predmetnom Ugovoru i Aneksu, odnosno rok u kojem je isti bio dužan završiti studij, nije bio ugovoren kao bitan sastojak ugovora, tj. kao fiksni rok, ugovor nije raskinut po samom Zakonu.

14.1. Ako je tužitelj htio raskinuti ovaj Ugovor, morao je ostaviti tuženiku naknadni primjereni rok za ispunjenje obveze (čl.362. st.1. i 2. ZOO) osim ako je iz tuženikovog držanja proizlazilo da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku u kojem je slučaju tužitelj mogao Ugovor raskinuti jednostranom izjavom (čl.363. ZOO). S obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je tuženiku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje obveze, utvrđeno je da Ugovor nije raskinut po samom zakonu. Sklapanje Aneksa se ne može smatrati valjanim očitovanjem tužitelja o naknadnom primjerenom roku za ispunjenje obveze iz razloga što to iz Aneksa ne proizlazi odnosno iz razloga što iz Aneksa, kao ni prethodno iz Ugovora, nije jasno vidljiva volja tužitelja kao vjerovnika za raskidom Ugovora u slučaju da tuženik ne završi studij do 20. veljače 2020. budući da nigdje u Aneksu nije jasno, određeno i nedvosmisleno navedeno da će se Ugovor smatrati raskinutim ako tuženik ne završi studij ni do 20. veljače 2020. Nasuprot tome, Aneksom je ugovoreno da sve ostale odredbe Ugovora ostaju i dalje neizmijenjene, pa tako i ona koja je ugovorena u čl.5. Ugovora u kojoj je propisano da tužitelju kao poslodavcu i dalje ostaje mogućnost da može raskinuti Ugovor u slučaju da tuženik kao djelatnik ne završi studij u određenom roku, dakle i u ovom do 20. veljače 2020. Nadalje, tužitelj tijekom postupka nije dokazao ni to da je jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni Ugovor, kao ni to da je iz držanja tuženika proizlazilo da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku. Obavijest o raskidu od 14. veljače 2025. (list 18 spisa) se ne može smatrati izjavom u smislu čl.363. ZOO jer se ista trebala dati čim je dužnik došao u zakašnjenje istekom roka za ispunjenje obveze, a ne pet godina nakon toga (čl.366. ZOO). Da iz držanja tuženika nije proizlazilo da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, utvrđeno je na temelju iskaza tuženika koji je rekao da je u vrijeme sklapanja Aneksa već pisao temu obrane rada što je potvrdio i svjedok CČ koji je rekao da je tuženik do 2018. imao sve gotove rezultate pokusa i da je na njemu bilo samo da sjedne i da napiše rad. Za napomenuti je i to da među strankama nije bilo sporno da tuženik zbog radnog spora nije bio u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 2018. do kraja 2024. što ga je svakako onemogućavalo da završi doktorski studij bez obzira na činjenicu što se fizičko pisanje može odraditi i od kuće. U konačnici, tuženik je doktorirao 14. travnja 2025. čime je svoju obvezu ispunio.

14.2. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da predmetni Ugovor nije raskinut ni po sili zakona, ni jednostranom izjavom volje tužitelja, tužitelju ne pripada pravo na povrat onoga što je na temelju tog Ugovora dao, zbog čega je odlučeno kao u izreci na temelju navedenih zakonskih propisa. Sud nije utvrđivao visinu tužbenog zahtjeva jer pravna osnova istog nije osnovana.

15. S obzirom da tužitelj nije uspio u postupku, dužan je tuženiku naknaditi trošak postupka temeljem čl.154. st.1. ZPP-a. Tuženiku je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 562,50 eura, a koji trošak obuhvaća sastav odgovora na tužbu 75 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištima 19. rujna 2025. i 15. siječnja 2026. 75 bodova svaki prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 112,50 eura. Sud tuženiku nije priznao trošak podneska od 18. rujna 2025. budući da je navode iz istog mogao usmeno iznijeti na ročištu koje je održano sljedećeg dana 19. rujna 2025.

Osijek, 16. veljače 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika