Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-532/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužiteljice BH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacingeru odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu odvj. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 27. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Leone Srša Kristofić odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Marka Pavlinića odvj. u OD Šavorić i partneri iz Zagreba, dana 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ŠČAVNIČAR [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.950,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos 41,72 EUR od 01. prosinac 2010.

iznos 1,85 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 61,17 EUR od 04. siječanj 2011.

iznos 0,69 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 50,48 EUR od 02. veljača 2011.

iznos 1,49 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 51,78 EUR od 01. ožujak 2011.

iznos 1,91 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 45,76 EUR od 04. travanj 2011.

iznos 2,59 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 47,45 EUR od 03. svibanj 2011.

iznos 4,17 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 65,48 EUR od 02. lipanj 2011.

iznos 5,28 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 62,70 EUR od 04. srpanj 2011.

iznos 7,92 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 83,99 EUR od 01. kolovoz 2011.

iznos 7,88 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 76,74 EUR od 01. rujan 2011.

iznos 7,77 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 64,66 EUR od 03. listopad 2011.

iznos 8,55 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 62,25 EUR od 04. studeni 2011.

iznos 11,57 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 57,12 EUR od 01. prosinac 2011.

iznos 15,50 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 57,75 EUR od 02. siječanj 2012.

iznos 19,37 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 58,00 EUR od 01. veljača 2012.

iznos 22,86 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 54,84 EUR od 01. ožujak 2012.

iznos 25,30 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 49,76 EUR od 02. travanj 2012.

iznos 29,21 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 47,22 EUR od 02. svibanj 2012.

iznos 33,20 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 44,76 EUR od 01. lipanj 2012.

iznos 35,63 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 40,45 EUR od 02. srpanj 2012.

iznos 39,33 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 37,04 EUR od 01. kolovoz 2012.

iznos 75,01 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 71,48 EUR od 01. listopad 2012.

iznos 3,23 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 71,64 EUR od 02. studeni 2012.

iznos 6,62 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 69,89 EUR od 03. prosinac 2012.

iznos 9,67 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 66,05 EUR od 02. siječanj 2013.

iznos 11,71 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 57,78 EUR od 01. veljača 2013.

iznos 15,89 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 58,29 EUR od 01. ožujak 2013.

iznos 19,30 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 55,94 EUR od 02. travanj 2013.

iznos 21,67 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 51,33 EUR od 02. svibanj 2013.

iznos 67,44 EUR od 03. lipanj 2013.

iznos 2,78 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 62,44 EUR od 01. srpanj 2013.

iznos 5,73 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 61,75 EUR od 01. kolovoz 2013.

iznos 9,21 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 60,76 EUR od 02. rujan 2013.

iznos 12,93 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 61,43 EUR od 01. listopad 2013.

iznos 15,85 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 56,02 EUR od 04. studeni 2013.

iznos 19,40 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 54,02 EUR od 02. prosinac 2013.

iznos 23,08 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 50,76 EUR od 03. siječanj 2014.

iznos 26,71 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 40,33 EUR od 03. veljača 2014.

iznos 40,22 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 28,69 EUR od 03. ožujak 2014.

iznos 52,49 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 15,83 EUR od 01. travanj 2014.

iznos 66,00 EUR od 02. svibanj 2014.

iznos 12,07 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 53,51 EUR od 02. lipanj 2014.

iznos 24,26 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 41,49 EUR od 01. srpanj 2014.

iznos 37,75 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 30,41 EUR od 01. kolovoz 2014.

iznos 70,40 EUR od 01. rujan 2014.

iznos 12,84 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 57,07 EUR od 01. listopad 2014.

iznos 26,40 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 45,00 EUR od 03. studeni 2014.

iznos 40,34 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 32,62 EUR od 01. prosinac 2014.

iznos 53,18 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 19,01 EUR od 02. siječanj 2015.

iznos 72,45 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 72,45 EUR od 02. ožujak 2015.

iznos 72,45 EUR od 01. travanj 2015.

iznos 72,45 EUR od 04. svibanj 2015.

iznos 72,45 EUR od 01. lipanj 2015.

iznos 72,45 EUR od 01. srpanj 2015.

iznos 72,41 EUR od 03. kolovoz 2015.

iznos 72,45 EUR od 01. rujan 2015.

iznos 1,66 EUR od 03. rujan 2015.

po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ŠČAVNIČAR MARIJI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.143,12 EUR sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ŠČAVNIČAR MARIJI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.192,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. godine do isplate

po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovorne obveze. Naknadno je tužitelj 27. srpnja 2023. preinačio tužbu na način da je postavio i tužbeni zahtjev na ime stjecanje tuženika bez osnove i to razlike između EUR glavnice koja je ušla u konverziju i CHF glavnice kakva je trebala biti u trenutku konverzije prema početnom tečaju, budući da je ništetna odredba osnovnog ugovora koji su stranke sklopile a koja se odnosi na valutu ugovorne obveze. Tužba je zajedno sa preinakom tužbe istovremeno dostavljena tuženiku tako da se on istoj ne može protiviti, sukladno čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP). Nakon vještačenja, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da je isti smanjio tužbeni zahtjev, na tuženik nije pristao na navedeno smanjenje, tako da je sud meritorno odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu koji s osnove ništetnosti valutne klauzule iznosi 5.093,53 EUR sa zateznim kamatama a s osnove razlike glavnice 2.192,33 sa zateznom kamatom.

2. Nesporno je među strankama:

- tužitelj i tuženik (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) zaključili su dana 08.04.2005. godine Ugovor o kreditu broj: 146-109/2005 kojim Ugovorom je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio potrošački kredit na iznos od 54.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Crnčec Jasenki dana

11.04.2005. godine, broj ovjere OU-498/05-1

- odredbom čl. 3. Ugovora pod naslovom „Ispunjenje, vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće“ ugovoreno je sljedeće:

„Na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 4,99 % (četiricijelihdevedeset posto) dekurzivno godišnje

- Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 358,72 CHF (slovima: tristopedesetosam švicarskih franaka i 72/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke,…..“

- tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks uz Ugovor (Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146- 109/2005,) o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi:

- da je tuženik Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu

- pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine je u toč. I. izreke odbijena žalba, između ostalih, i petotuženika ADDIKO BANK d.d. (ranije Hypo Alpe Adria Bank d.d.) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, petotužena Hypo AlpeAdria-Bank d.d. (sada ADDIKO BANK d.d.), u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- u pogledu zastare, ovdje valja svakako istaknuti i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 i Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022. godine.

- imajući u vidu citiranu pravomoćnu sudsku odluku, Ugovor koji su stranke sklopile, a koji se i citira u ovoj tužbi opterećen je ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak

- obzirom da odredba iz čl. 502.c ZPP-a propisuje: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“, jasno je kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude na koja se tužitelj u ovoj tužbi poziva

- slijedom navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“, tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi:

- ističe prigovor zastare utuženog iznosa, naime budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja

- zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule

- imajući u vidu da je preinaka izvršena dana 27. srpnja 2023. godine, tužiteljevo potraživanje je u zastari i u pogledu odredbe o valutnoj klauzuli.

- tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14)

- odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete

- tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu, te se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK

- stoga tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka

- što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15

- namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna je već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova

- sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive

- ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu

- u navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita

- tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u

- naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak

- prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda

- također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak.

5.

Sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, te visina tužiteljeve tražbine.

6.

U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-398), te saslušao tužitelja i proveo dokaz vještačenjem po financijsko- knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, budući da je tuženik odustao od svih predloženih personalnih dokaza. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7.

Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare sud polazi od ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu. Valja međutim reći da je sud našao da je zastara doista nastupila u odnosu na drugopostavljeni tužbeni zahtjev, budući da je nastupila 15. lipnja 2023., dok je drugopostavljeni tužbeni zahtjev od 27. srpnja 2023. Naime, tužitelj uopće u tužbi ne iznosi činjenice na kojima kasnije kada podnosi preinačeni tužbeni zahtjev, temelji taj preinačeni tužbeni zahtjev, stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 191. st. 2. ZPP-a: Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Naime, tužitelj prvi puta iznosi činjeničnu osnovu na kojoj temelji drugopostavljeni tužbeni zahtjev tek 27. srpnja 2023. kada je nastupila zastara tog tužbenog zahtjeva. U odnosu na prvopostavljeni zahtjev vrijedi spomenuta odredba budući da u trenutku postavljanja tog zahtjeva tužitelj još nije raspolagao svim podacima potrebnim za određeno postavljanje istog, jer je tek tijekom srpnja 2023. primio dokumentaciju od banke temeljem koje je taj zahtjev mogao postaviti. Stoga je preinaka u tom dijelu dopuštena, te nije nastupila zastara budući da je ona u odnosu na prvopostavljeni tužbeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe, a što je bilo prije nastupa zastare. Također valja reći da sud utvrđuje zastaru drugopostavljenog tužbenog zahtjeva i iz razloga jer se isti upravo temelji na ništetnosti valutne klauzule, pa u tom smislu vrijede razlozi koje je tuženik iznio za zastaru valutne klauzule i zastarni rokovi kao za valutnu klauzulu.

8. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.

9. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

10. Što se tiče navoda tuženika da je intencija zakonodavca koja proistječe iz donošenja prijedloga ZID ZPK/15 bila da se smanji broj sudskih predmeta valja reći da prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog.

11. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

12. Što se tiče ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

13. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je točno da je sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank sklopila ugovor o kreditu broj 146-109/2005. u Čakovcu od 8.4.2005. Riječ je bila o stambenom kreditu namjene kupnja kuće. Odobren je i plasiran kredit u visini od 54.400 CHF uz početnu kamatnu stopu od 4,99%. Dobila je i otplatni plan prema kojem su svi mjesečni anuiteti bili naznačeni u iznosu od 358,72 CHF-a. Kredit je u travnju 2025. u cijelosti otplatila. Kad je došla u banku, dobila je na njihovom poslovnom papiru već pripremljeni tekst ugovora i rečeno joj je da se u istome ništa ne može mijenjati. Što se tiče valute švicarski franak, rečeno joj je od strane djelatnice banke da je to za nju u tom momentu najpovoljniji kredit. Nije joj rečeno da bi valuta CHF bila rizična valuta, niti joj je rečeno da je valuta sklona promjenama u krizama i da je to valuta utočišta. Nije joj bila ponuđena opcija kredita u nekoj drugoj valuti. Njoj je bilo bitno da bude to najpovoljnija opcija obzirom da je samohrana majka, a kredit je na dulje vremena i da joj obroci ne rastu. Kod sklapanja ugovora ništa joj nije rečeno o metodi i načinu kako će tuženik formirati kamatnu stopu. Sjeća se da je povremeno na kućnu adresu dobivala obavijesti o promjeni kamatne stope, a nije bila od strane banke kontaktirana radi pregovaranja o rastu kamatne stope niti mjesečnog obroka. Kada joj je mjesečni obrok prilično porastao, interesirala se u banci zašto je to tako i rečeno joj je da se ne može ništa mijenjati i da je takav ugovor potpisan. Početna rata joj je u kunama iznosila 1700 kuna, a najviše joj je narasla na iznos od oko 3.000 kuna. Sve je obroke plaćala u protuvrijednosti u kunama. Sama se interesirala za mogućnost konverzije, po kojoj je imala manju preplatu i mjesečni obrok joj je bio umanjen, pa je pristala potpisati konverziju jer je to bilo povoljnije za nju. I izračun i gotov aneks o konverziji je već dobila pripremljen od banke i nije sudjelovala u njihovom kreiranju. Ništa joj nije bilo o rizicima i sadržaju ugovora tumačeno kod javnog bilježnika. Što je valutna klauzula i promjenjiva valutna klauzula joj je bilo jasno tek nakon što su se počeli pojavljivati problemi i napisi u medijima. Ugovor je pročitala i prema tumačenju djelatnice banke joj je isto bilo jasno. Nije znala da će mjesečne rate po ugovoru o kreditu rasti.

14. U čl. 221.a ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj i ugovornoj fazi nije predložio saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa

- i to na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04.07.2013. godine - s obzirom da tuženik nije dokazao da navedene presude nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na provedenom dokaznom postupku i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama.

15. Valja reći da se kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je banka - tuženik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući u razdoblju od 01. travnja 2004. - 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Analizirajući iskaz tužitelja, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, logičan, životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa. Sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

18. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica. Što se tiče ugovaranja valute CHF, to posebno uključuje informiranje potrošača o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Temeljem provedenih dokaza očito je da je tužitelj izložen valutnom riziku o kojem nije bio obaviješten. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju bilo kakvu drugu mogućnost.

20. Sud utvrđuje da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kao predmetu ugovora uopće nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 52. ZZP) prosječnom potrošaču, budući da su nepotpune, ne sadrže obrazloženje već samo zaključak u smislu da neodređeno definiraju konačnu obvezu za potrošača, ali ne i način kako se ista formira, čak i ako se uzme u obzir širi kontekst izvan samog ugovora, koji sukladno ZZP-u uključuje sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Pri tome pojam prosječnog potrošača razumijeva objektivan kriterij, pa podrazumijeva prosječan nivo informiranosti, opreza i pažnje koji se očekuje od tipične fizičke osobe koja djeluje izvan svoje profesionalne djelatnosti, te koja sa takvim prosječnim nivoom informiranosti, opreza i pažnje procjenjuje može li predvidjeti ekonomske posljedice ugovorne odredbe na temelju jasnih i razumljivih informacija, odnosno informacija koje su dane. Također prema interpretaciji odredaba ZZP i u duhu suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

21. Budući da je izostalo pregovaranje stranaka o bitnim elementima ugovora (predmetu) za koje elemente je osim toga sud utvrdio da u ugovoru nisu jasno, lako razumljivo i lako uočljivo sadržani, sud utvrđuje da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost (čl. 55. ZZP), a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove na strani jedne ili obiju strana, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da neto preplata tečaja (dakle uzete su u obzir i negativne tečajne razlike odnosno iznosi kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog) iznosi 4.080,13 EUR. Također je utvrdila da razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 2.005,82 EUR, te da preplata u konverziji iznosi 129,72 EUR po fiksnom tečaju konverzije.

23. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti glede spornih bitnih činjenica dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u skladu sa pravilima struke. Stoga je isti sud i prihvatio.

24. Tužitelj je u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje specificirao svoj tužbeni zahtjev.

25. Sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev u iznosu iz toč. I. izreke (iznos koji je utvrdila vještakinja po osnovi ništetne valutne klauzule umanjen za preplatu priznatu u konverziji).

26. Konačno što se tiče toga kako tretirati preplatu koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji, po stavu ovog suda nema dvojbe da je tužitelj iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji primio od tuženika i to u vidu umanjenja daljnjih obveza po kreditu, a što je i potvrdio potpisom Sporazuma o konverziji. Prema tome kod takvog činjeničnog stanja, pri kojem sam tužitelj priznaje da je određeni iznos primio od tuženika, ne može ponovno taj iznos zahtijevati po osnovi stjecanja tuženika bez osnove, budući da mu je tuženik taj iznos vratio. Stoga je za iznos preplate u konverziji valjalo umanjiti tužiteljevo potraživanje i bez ikakvog prigovora radi prebijanja istaknutog od strane tuženika, budući da je to dio koji ulazi u osnovanost ili neosnovanost same visine tužbenog zahtjeva. Pri tome tužitelj dakle i nadalje ima pravo na sve zatražene zatezne kamate, jedino mu se glavnično potraživanje smanjilo za iznos preplate koji mu je priznat u konverziji.

27. Budući da je tuženik uspio sa 84,40%, a tužitelj dakle sa 15,60%, te bi sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a (postotak koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici), tuženiku trebao biti dosuđen trošak u iznosu od 68,80%, a vodeći pritom računa da je tužitelj potrošač, sud je odlučio kao u izreci). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku, sud utvrđuje da bi se time umanjio znatan dio dosuđenog iznosa zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Naime dosuđeni iznos sa zateznim kamatama kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Zaključno, sud smatra da u konkretnom slučaju postoje osobite okolnosti iz čl. 155. ZPP-a (pravna složenost predmeta, ranija neujednačena praksa, neravnoteža ugovornih strana) koje opravdavaju odluku da najmanje svaka stranka snosi svoje troškove.

U Čakovcu 16. veljače 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.