REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž R-9/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bućan, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika: 1. CEMEX Hrvatska d.d. OIB:94136335132, F. Tuđmana 45, iz Kaštel Sućurca, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Čović, odvjetnik u Budimir & partneri odvjetničkom društvu u Splitu i 2. CROATIA osiguranje d.d., OIB:26187994862, Vatroslava Jagića 33, iz Zagreba kojeg zastupa generalni punomoćnik JČ, radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvo i drugo tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-6037/2021-31 od 6. prosinca 2024. u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaćaju, a u preostalom dijelu odbijaju kao neosnovane žalbe prvo tuženika CEMEX Hrvatska d,d. i drugo tuženika CROATIA osiguranje d.d, pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-6037/2021-31 od 6. prosinca 2024. preinačuje u točki I. izreke u odnosu na zatezne kamate tako da preinačena sada glasi:
„Nalaže se tuženicima ad.1 Cemex Hrvatska d.d.,OIB:94136335132, Kaštel Sućurac, F.Tuđmana 45, i ad. 2. Croatia osiguranju d.d., OIB:26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, da solidarno u roku 15 dana isplate tužitelju IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], razliku neto plaće u ukupnom iznosu od 14.855,84 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje
na iznos od 424,71 eura teku počev od 15.01.2019.,
na iznos od 5.096,55 eura teku počev od 15.01.2020.,
na iznos od 5.096,55 eura teku počev od 15.01.2021.,
na iznos od 2.123,56 eura teku počev od 11.06.2021.,
na iznos od 2.114,47 eura teku počev od 1.05.2024.,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta za pet postotnih poena teče po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa do isplate, dok se u preostalom dijelu zatraženih zateznih kamata tužbeni zahtjev odbija.“
II. Prihvaćaju se kao osnovane žalbe tuženika te se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-6037/2021-31 od 6. prosinca 2024. na način da sada preinačeno glasi: „Nalaže se tuženicima pod 1. Cemex Hrvatska d.d.,OIB:94136335132, Kaštel Sućurca, F.Tuđmana 45, pod 2.Croatia osiguranje d.d., OIB:26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, solidarno u roku 15 dana nadoknaditi tužitelju IČ, 31 OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.702,95 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, odbija kao neosnovan“.
III. Odbija se zahtjev prvo tuženika za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je prvo tuženiku CEMEX Hrvatska d.d. i drugo tuženiku CROATIA osiguranje d.d. da solidarno tužitelju IČ isplate iznos od 14.855,84 eura zajedno s zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća do isplate, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.546,70 eura s pripadajućom zateznom kamatom od 6. prosinca 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju prvo tuženik Cemex Hrvatska d.d. (dalje: prvo tuženik) i drugo tuženik Croatia osiguranje d.d. (dalje: drugo tuženik).
2.1. Prvo tuženik pobija presudu glede odluke o glavnoj stvari u dijelu dosuđene naknade imovinske štete za dosuđenih 5.942,33 eura i dosuđenog tijeka zateznih kamata (točka I. izreke) kao i odluku o parničnom trošku (točka II. izreke), sve zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je tužitelj još uvijek u radnom odnosu kod prvo tuženika i da pored plaće prima i invalidsku mirovinu temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje dalje (HZMO) od 30. svibnja 2007. Kako je sud u parničnom postupku vezan odlukom donesenom u upravnom postupku to je tužitelju mogao dosuditi iznos koji predstavlja 60% razlike između njegovih mjesečnih primanja i mjesečnih primanja koja bi ostvarivao da do ozljede na radu nije došlo, tj. trebalo je biti dosuđeno 8.913,50 eura (60% od 14.855,84 eura). Nadalje, smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kod odluku o tijeku zatraženih kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od 2.114,45 eura jer na taj dio, kamate ne mogu početi teći prije 1. svibnja 2024. (kada je do preinake i došlo). Poziva se na pravne stavove iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također, navodi kako je sud prvog stupnja pogrešno i neosnovano svoju odluku temeljio na dokazima i utvrđenjima iz pravomoćno okončanog parničnog postupka suda prvog stupnja poslovni broj P1-1116/2010 koji se vodio između istih stranaka, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) jer sud iako je prihvatio utvrđenja iz ranije presude nije cijenio u ovom postupku dokaze na te odlučne činjenice. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i kod donošenja odluke o trošku jer je neosnovano tužitelju priznao nagradu prema preinačenom tužbenom zahtjevu. Žalbeni je prijedlog preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, odbijanjem tužbenog zahtjeva te donošenjem nove odluke o trošku razmjerno uspjehu stranaka u postupku. Potražuje trošak sastava žalbe i sudsku pristojbu na žalbu.
2.2. Drugo tuženik pobija presudu također u pogledu odluku o glavnoj stvari u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen preko iznosa od 8.913,51 eura i u dijelu u kojem je usvojen preko iznosa od 1.792,76 eura na ime zakonskih zateznih kamata, kao i odluku o parničnom trošku, sve zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP sud prvog stupnja počinio je, jer je izreka presude nejasna te kontradiktorna obrazloženju, kao i da je obrazloženje u dijelu istaknutog prigovora limita po polici osiguranja u cijelosti izostalo. Smatra da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugo tuženika na ime glavnice, kamata i troška trebalo usvojiti maksimalno do iznosa od 10.706,26 eura - jer je to iznos svote osiguranja koji je preostao po polici, budući limit svote osiguranja ugovoren po polici iznosi 1.000.000,00 kuna, a u odgovoru na tužbu specificirane su sve izvršene isplate, koje ukupno iznose 919.333,66 kuna/122.016,55 eura, pa uračunavajući sve do sada izvršene isplate, koje tužitelj i prvo tuženi ne osporavaju, preostao iznos do limita je upravo iznos od 80.663,64 kn/10.706,26 eura. Navodi također, da sud nije obrazložio razlog odbijanja prigovora limita, niti je obrazložio prigovor prvo tuženika da u svotu osiguranja ne bi ulazile kamate i trošak. Također, smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pozivanjem na ranije postupke, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP, te da tužitelj ne bi trebao dokazivati osnovu tužbenog zahtjeva, pozivajući se na utvrđenja iz vezanih spisa (pravni stav zauzet u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-374/22 od 26. listopada 2022.). Tužitelj da nije imao dokaznih prijedloga na okolnost osnove tužbenog zahtjeva, slijedom čega je primjenom odredbi čl. 221.a ZPP, tužbeni zahtjev trebalo ocijeniti osnovanim u omjeru od maksimalno 60% temeljem rješenja HZMO-a. Nadalje, sud je pogrešno primijenio odredbu čl.12. st. 1. ZPP jer zanemaruje kako je sud sukladno navedenoj odredbi vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku, te da nema mogućnosti preispitivanja iste. Smatra da sud pogrešno zaključuje da je drugo tuženik povukao prijedlog za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost „iscrpljenog limita“ već da je sud uzimanjem svih utvrđenih činjenica u postupku trebao odlučiti sukladno ugovornim uvjetima iz čl. 8. i čl. 12. Uvjeta. Zaključno, navodi kako je sud pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja trebao solidarno obvezati prvo i drugo tuženika do iznosa od 8.913,51 eura na ime glavnice s osnova izgubljene zarade u utvrđenom omjeru od 60% te drugo tuženika na iznos od 1.792,96 eura na ime zakonskih zateznih kamata jer je to gornja granica ugovorene svote osiguranja do limita. Smatra da je djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva u omjeru od 60% trebalo i pravilno odmjeriti trošak parničnog postupka tužitelja prema uspjehu u sporu, a prvo tuženika obvezati na trošak parničnog postupka i zateznih kamata. Žalbeni prijedlog je preinačiti pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima ili podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
3. S objema žalbama postupljeno je sukladno odredbi članka 359. ZPP.
3.1. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode prvo i drugo tuženika, predlaže da se odbiju njihove žalbe kao neosnovane, te da se potvrdi presuda suda prvog stupnja.
4. Žalbe prvo i drugo tuženika su djelomično osnovane.
5. Predmet spora je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja da mu prvo tuženik i drugo tuženik solidarno isplate s osnova izgubljene zarade u vidu neto plaće iznos od 14.855,84 eura, koji čini razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da nije bilo štetnog događaja koji se desio 23. kolovoza 2000. na radu kod prvo tuženika, a koji je osiguravao radnike kod drugo tuženika, te naknade plaće koju sada prima i invalidske mirovine koju tužitelj prima od HZMO-a, sve za razdoblje od 1. prosinca 2018. do 31. svibnja 2021.
5.1. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je naložio tuženicima da solidarno isplate tužitelju, razliku neto plaće u vidu izgubljene zarade u iznosu od 14.855,84 eura za utuženo razdoblje u godišnje nominalno izraženim iznosima sa pripadajućim zateznim kamatama, koje na pojedinačno navedene iznose teku od njihova dospijeća do isplate, u bitnome, navodeći da i postoji uzročno posljedična veze između ozljede na radu tužitelja i nastanka profesionalne nesposobnosti za rad na radnom mjestu djelatnika na pripremni ugljena sukladno nalazu i mišljenju spec. med. Rada dr. IČV, pa da su temeljem odredbe čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. dalje ZOO) tuženici u obvezi naknaditi tužitelju imovinsku štetu koju trpi u vidu izgubljene zarade u visini od 100% razlike između njegovih mjesečnih primanja (plaća+ invalidska mirovina) i mjesečnih primanja koja bi ostvarivao da do ozljede nije došlo, a sve sukladno izrađenom nalazu i mišljenju vještaka financijske i računovodstvene struke.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika , a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (izuzev u dijelu odluke o troškovima postupka) te na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu određivanja tijeka zateznih kamata i u dijelu odluke o troškovima postupka, čime je ostvarena pretpostavka za djelomično prihvaćanje žalbi tuženika i djelomično preinačenje presude suda prvog stupnja.
6.1. U ovom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP na koju ukazuju tuženici. Izreka presude nije nejasna niti kontradiktorna razlozima presude, a sud je u postupku izvedene dokaze ocijenio po svom slobodnom uvjerenju, koje uvjerenje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju uporište u izvedenim dokazima, što proizlazi iz točke 2. i 10. obrazloženja pobijane presude. Parnične stranke suglasno su tijekom postupka predlagale uvid u spis suda prvog stupnja poslovni broj P1-1116/2010, kojeg je sud pribavio, a kako tuženici nisu predlagali ponovno provođenje dokaza koji su provedeni u tom postupku, onda ta ocjena nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika, jer je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi valjano i dostatno ocijenio dokaze izvedene u tom spisu, pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja. Valja istaći da su stranke predlagale pribavu navedenog spisa kako bi se izvršio uvid u njemu provedene dokaze. Ocjena dokaza koju je učinio sud prvog stupnja i koju prihvaća ovaj drugostupanjski sud suglasna je odredbi čl. 8. ZPP i takva ocjena dokaza žalbenim navodima nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja presude suda prvog stupnja i izvedenih dokaza.
6.2. Suprotno žalbenim navodima drugo tuženika, da sud prvog stupnja nije ocijenio istaknuti prigovor iscrpljenosti limita, valja navesti da je sud prvog stupnja o tome u točki 2. obrazloženja pobijane presude ispravno naveo kako taj prigovor nije mogao cijeniti jer je drugo tuženik, povukao dokazni prijedlog za izvođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja iscrpljenosti limita po polici. Naime, teret dokazivanja da je limit iscrpljen leži na drugo tuženiku, koji je predložio financijsko vještačenje od kojeg je u konačnici odustao ( na raspravi 30. listopada 2024.) ali iz odgovora na tužbu (stranica 26-28 spisa) proizlazi kako je na ime štetnog događaja, ukupno isplaćeno na ime glavnice iznos od 555.067,91 kuna, kamata iznos od 248.709,89 kuna, parničnog troška iznos od 99.630,52 kuna i pristojbi iznos od 8.091,34 kuna, dok ukupna svota po polici osiguranja iznosi 1.000.000,00 kuna. Stoga osnovanost prigovora iscrpljenosti limita osiguranja drugo tuženik nije dokazao, a uzimajući u obzir samo iznose isplaćenih glavnica na ime štetnog događaja (555.067,91 kuna) jasno je da limit po polici osiguranja nije iscrpljen, jer se prilikom izračuna preostale limitirane svote osiguranja, ne mogu uzimati u obzir niti isplate izvršene po osnovi kamata na dosuđenu glavnicu, niti parnični trošak ili pak pristojbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev x 28/2011-2 od 1. listopada 2013.). Stoga čl. 8. i 12. Uvjeta drugo tuženika, nisu primjenjivi u konkretnim slučaju.
6.3. Osim toga, nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP., na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka, utvrdio slijedeće činjenice (koje djelom proizlaze iz stanja spisa, a dijelom iz drugih njemu priloženih spisa koje sud navodi u obrazloženju i koje je uzeo u obzir) a koje među strankama nisu sporne:
- da tužitelj zaposlen kod prvo tuženika i da je 23. kolovoza 2000., doživio ozljedu na radu;
- da je prvo tuženik osigurao od odgovornosti svoje radnike kod drugo tuženika;
- da se između istih parničnih stranaka vodio postupak pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem P1-1116/10, a u kojem postupku su tuženici solidarno obvezani na isplatu izgubljene razrade u vidu neto plaće za prethodno razdoblje od lipnja 2004. pa do travnja 2010.;
- da je u predmetu pod br. P1-1116/10 donesena presuda 19. veljače 2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-247/13 od 6. ožujka 2014.;
- da je u predmetu poslovni broj P1-1116/10 sačinjeno vještvo od strane spec. medicine rada dr. IČV, a koja je vještačila na okolnost uzročno posljedične veze između štetnog događaja tj. ozljede na radu te štete koju tužitelj trpi a time i odgovornosti prvo tuženika i posljedično kao osiguravatelja i drugo tuženika;
- da su između istih stranaka vođeni postupci pred sudom prvog stupnja i to pod poslovnim brojem Pr-425/14 iz iste činjenične i pravne osnove ali samo za razdoblje od 15. svibnja 2010. do 15. listopada 2014., koji je pravomoćno okončan, kao i pod poslovnim brojem Pr-939/15 za razdoblje 1. studenog 2014., do 30. studenog 2015., koji je također pravomoćno okončan djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva;
- da je za sporni vremenski period provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Zlatku Cvitanoviću
- te da je nesporno da su iznosi koje je drugo tuženik precizirao u odgovoru na tužbu isplaćeni tužitelju.
8. Dakle, s obzirom na iznesene žalbene razloge, u ovoj fazi postupka, nije sporna visina prihvaćenog tužbenog zahtjeva do iznosa od 8.913,50 eura (60% od 14.855,84 eura) kao ni tijek zateznih kamata na iznos imovinske štete koju je tužitelj prvotno zatražio tužbom, već je sporno je li ukupnu visinu dosuđene izgubljene zarade (14.855,84 eura) treba umanjiti za 40% razlike sukladno upravnom rješenju HZMO, da li je sud u parničnom postupku vezan tim rješenjem iz upravnog postupka u smislu odredbe čl.12. ZPP, kao i tijek zateznih kamata za dio tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj preinačio (povisio) nakon provedenog vještačenja. Sporna je odluka o parničnom trošku kao i istaknuti prigovor limita po polici osiguranja koji je ovaj sud već obrazložio u točki 6.2. ove presude.
9. Odlučujući o spornim pitanjima i posljedično tome o osnovanosti zahtjeva tužitelja, a posebice na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka spec.med. rada dr. IČV, iz predmeta suda prvog stupnja poslovni broj P1-1116/10, koji je pribavljen i korišten u dokazne svrhe u ovom postupku, kojeg je sud cijenio kao stručnog i argumentiranog, sud je utvrdio da postoji uzročeno posljedična veza između ozljede na radu tužitelja od 23. kolovoza 2000. i nastanka profesionalne nesposobnosti za rad, da je tužitelju rješenjem HZMO od 30. siječnja 2007. priznato pravo na invalidsku mirovnu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u čemu 60% sudjeluje predmetna ozljeda lijevog oka, a 40% bolest i to povratni depresivni poremećaj, da unatoč profesionalnoj nesposobnosti za rad tužitelj ima preostalu radnu sposobnost uz isključenje rada na poslovnima gdje se traži dubinski vid kao i da tužitelju ne bi bila priznata profesionalna nesposobnost za rad samo s osnova povratnog depresivnog poremećaja, pa tužitelju pripada visina izgubljene zarade u iznosu do 100 % razlike između njegovih sadašnjih primanja i onih koja bi ostvarivao da nije bilo predmete ozljede u iznosu od 14.855,84 eura, sukladno provedenom financijskom vještačenju – na kojeg parnične strane nisu imale primjedbi.
10. Iz rješenja HZMO od 30. siječnja 2007. proizlazi da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u čemu 60% sudjeluje ozljeda na radu, a 40% bolest i to povratni depresivni poremećaj.
10.1. Odredbom čl.1095 st. 1. ZOO propisano je tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja
11. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja i naprijed navedenu zakonsku odredbu, a suprotno žalbenim navodima žalitelja, tužitelj prima invalidsku mirovinu upravo zbog posljedica ozljede iz štetnog događaja (bez kojeg mu ne bi bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu samo s osnova povratnog depresivnog poremećaja), a budući tuženici nisu dokazali uzročno posljedičnu vezu između bolesti (povratno depresivnog poremećaja) i izgubljene zarade, to pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju ima pravo na 100% iznosa na ime naknade štete s osnova izgubljene zarade zbog profesionalne nesposobnosti za rad na radnom mjestu djelatnika na pripremi ugljena, a koja se sastoji u razlici plaće (koju bi tužitelj primao da nije bilo štetnog događaja) i sadašnje neto plaće i invalidske mirovine (koju prima). Činjenica je da je tužitelj prije predmetnog štetnog događaja uredno obavljalo poslove radnog mjesta na koje je bio raspoređen. Tek nakon zadobivenih povreda i zaostalih posljedica onemogućen mu je nastavak rada na tim poslovima. Povratni depresivni poremećaj neovisno kada se kod njega pojavio i da li je nastalo kao posljedica štetnog događaja, nije imao utjecaja na njegovo raspoređivanje na druge poslove koje može kod prvo tuženika obavljati prema preostaloj radnoj sposobnosti. Očito je da je tužitelj obavljao i obavlja svoje radne zadatke neovisno od postojanja navedene bolesti. Prema nalazu i mišljenju vještaka spec. med. rada IČV, tužitelj nije u mogućnosti obavljati one poslove kod kojih se traži dobar vid, gdje postoji opasnost od ozljede drugog oka, poslove na visini jer je za njih potreban dubinski vid, kao i sva profesionalna zanimanja u prometu. To ukazuje da tužitelj nije raspoređen na druge poslove zbog svoje bolesti već zbog posljedica ozljede zadobivene u predmetnoj ozljedi na radu, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na cjelokupni iznos izgubljene zarade, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, slijedom čega je žalbe tuženika valjalo ocijeniti neosnovanima u ovom dijelu.
12. Suprotno žalbeni navodima žalitelja, sud u parničnom postupku radi naknade štete nije vezan upravnim rješenjem HZMO o uzroku umirovljenja u smislu odredbe čl. 12. ZPP jer rješenje iz upravnog postupka rješava samo pitanje ima li osiguranik pravo na mirovinu, dok je dopušteno u parnici dokazivati postojanje uzročne veze između ozljeda koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju i gubitka radne sposobnosti tužitelja i time nastale štete koju tužitelj trpi u vidu izgubljene zarade. Rješenjem o priznavanju prava na mirovinu ne odlučuje se o postojanju uzročno-posljedične veze između šetnog događaja i razloga umirovljenja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 594/2023), pa je žalbe tuženika i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanima.
13. Međutim, osnovano tuženici i to prvo tuženik izričito, a drugo tuženik sadržajno, ukazuju u svojim žalbama da zatezna kamata na preinačeni, odnosno povišeni dio tužbenog zahtjeva nije mogla početi teći prije postavljanja takvog zahtjeva. Tuženici su u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer oni ne mogu biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je tužitelj uopće postavio zahtjev za naknadu štete od tuženika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1045/2024, Rev-247/2023 i dr.).
13.1. S obzirom da je tužitelj u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 96.000,00 kuna/12.741,389, a da je nakon pisanog nalaza i mišljenja vještaka, u podnesku od 1. svibnja 2024. (stranica 60-61 spisa) povisio tužbeni zahtjev, dok mu je u konačnici dosuđeno 14.855,84 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno navedene iznose teku od 15. siječnja 2019. do 11. lipnja 2021., valjalo je žalbe tuženika u tom dijelu ocijeniti osnovanima i na prvotno zatražene iznose iz tužbe tužitelju dosuditi zateznu kamatu u zatraženom razdoblju od 15. siječnja 2019. do 11. lipnja 2021., a na razliku između dosuđenog i prvotno zatraženog iznosa tj. na iznos od 2.114,47 eura, valjalo je dosuditi zateznu kamatu od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (1. svibnja 2024.).
14. Nadalje, sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška, budući je nagradu za poduzete parnične radnje pogrešno odmjerio i obračunao prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne prema vremenu poduzimanja pojedine parnične radnje.
14.1. Tužitelj je podneskom od 1. svibnja 2024. konačno postavio tužbeni zahtjev na način da je isti preinačio (povisio) na iznos od 14.855,84 eura, dok je u prvotnom zahtjevu potraživao iznos od 12.741,39 eura/96.000,00 kuna, slijedom čega je tužitelju sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa) i prema vremenu poduzimanja pojedine parnične radnje, umjesto 250 bodova za sastav tužbe, valjalo priznati nagradu od 100 bodova po Tbr.7. toč. 1. Tarife, zatim za zastupanje na ročištu 27. ožujka 2023. umjesto 62,5 bodova valjalo je priznati nagradu od 25 bodova po Tbr.9 toč. 5. Tarife i za zastupanje na ročištu 22. studenog 2023. nagradu od 100 bodova po Tbr.7. toč. 1. Tarife, dakle ukupno 225 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eura, iznosi 450 eura, a uz dodatak od 25 % PDV-a (Tbr.46. Tarife) iznosi 562,50 eura.
14.2. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP te odredbama Tarife tužitelju je valjalo priznati trošak postupka, na način da je za sastav tužbe, za zastupanja na ročištima 27. ožujka 2023., 27. studenog 2023. valjalo odmjeriti nagradu prema vrijednosti prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva (12.741,39 eura) što iznosi 562,50 eura, a za zastupanje na ročištima 10. lipnja 2024. i 30. listopada 2024 nagradu od po 250 bodova po Tbr. 7. toč.1. Tarife te za sastav podneska od 1. svibnja 2024. nagradu od 250 bodova po Tbr.8. Tarife ( prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva 14.855,84 eura) ukupno 750 bodova, odnosno 1.500,00 eura uz dodatak PDV (Tbr.46. Tarife) iznosi 1.875,00 eura, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što sve ukupno iznosi 2.702,95 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška preko dosuđenog, valjalo je kao neosnovan odbiti, odnosno djelomičnim prihvaćanjem žalbi tuženika, pobijanu presudu u dijelu odluke o trošku valjalo je preinačiti primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.
15. Slijedom svega navedenoga valjalo je, uslijed djelomično pogrešne primjene materijalnog prava pri određivanju tijeka zateznih kamata i pri odmjeravanju troškova parničnog postupka, djelomično prihvatiti kao osnovane, a u preostalom dijelu odbiti kao neosnovane žalbe tuženika, te na temelju odredaba čl. 368. st. 1., čl. 373. toč 3. i čl. 373.a ZPP-a odlučiti kao u toč. I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.
16. Kako je žalba prvo tuženika ocijenjena osnovanom samo u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva, glede tijeka zateznih kamata i djela odluke o parničnom trošku, valjalo je primjenom čl. 166. u vezi s čl. 154. st. 1. i 5. ZPP-a, odbiti zahtjev prvo tuženika za naknadu troškova žalbe te odlučiti kao u točki III. ove drugostupanjske presude.
U Puli, 16. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Marija Sošić
