Poslovni broj Gž-42/2025-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Ilić i Fruk Morena iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna Služba u Delnicama, poslovni broj P-789/2019 od 7. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna Služba u Delnicama, poslovni broj P-789/2019 od 7. svibnja 2024. u točkama I, II i III izreke te u dosuđujućem dijelu točke IV izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o [broj kredita] od 20. veljače 2008., koji je solemniziran od javnog bilježnika Jadranke Borčić - Olga Sokolić Ožbolt iz Rijeke, Broj: OV-1128/08 od 3. ožujka 2008., sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke (članak 2.), u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (članak 7.) kao i u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (članak 9.).
1.1. Istom presudom u točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.615,50 eur zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak, zatim je u točki III izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 247,84 eur zbog ništetnosti odredbe o naknadi banci zbog prijevremene djelomične otplate kredita te je u točki IV izreke naloženo tuženiku da plati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.557,11 eur sve u roku od 15 dana sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne iznose, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
1.2. Rješenjem suda prvog stupnja nije dopuštena preinaka tužbe učinjena u podnesku od 5. prosinca 2022.
2. Protiv presude (osim protiv odbijajućeg dijela odluke o trošku) žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. , 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije te tuženiku dosude troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu), te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 4.615,50 eur te po osnovi naknade za prijevremenu otplatu u iznosu od 247,84 eur, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. U provedenom je postupku utvrđeno:
- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio Ugovor o [broj kredita] od 20. veljače 2008., u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 22.419,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od sedam godina, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke a u trenutku sklapanja kredita je iznosila 6,75 % godišnje (članak 2.), zatim kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (članak 7.) te je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3% na preostali iznos glavnice (članak 9.) ,
- da je kredit prijevremeno otplaćen 16. kolovoza 2013.,
- da tuženik nije dokazao da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio uz prethodno pregovaranje s tuženikom o spornim ugovornim odredbama, da je ugovor bio unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj,
- da tužitelj nije bio obaviješten o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,
- da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro,
- da je tužitelju odredbom o naknadi za prijevremenu otplatu nametnuta obveza plaćanja nerazmjerno visokog iznosa dok s druge strane nema nastalih troškova na strani banke koji bi opravdavali nametanje plaćanja iste jer tuženik nije dokazao da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima,
- da su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa – promjenjiva kamata i tečaj valute švicarskog franka, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, sve pozivom na članak 96. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu,
- da je u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena Raiffesienbank Austria d.d. utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. i 46/07. - dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi članka 96. i članka 97. ZZP/07,
- da je sud sukladno izmijenjenoj odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedene presude, uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,
- da je tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe članka 3. ZZP/07 s obzirom na utvrđenje da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila, da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, izvan svoje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik za suprotno nije pružio niti jedan dokaz,
- da nije nastupila zastara potraživanja jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa da je zastara ponovno počela teći 13. lipnja 2014. (za promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 13. svibnja 2019.,
- da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetn ih odredbi odnosno pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, te pravo na povrat naknade za prijevremenu otplatu jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO -a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, te
- da visina tužbenog zahtjeva, utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, iznosi 4.615,50 eur zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak, te 247,84 eur zbog ništetnosti odredbe o naknadi zbog prijevremene otplate kredita .
7. Stoga sud prvog stupnja pozivom na članak 1111. stavak 1. ZOO -a prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti osporavanih ugovornih odredbi te na isplatu u gore navedenim novčanim iznosima, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO-a, s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.
8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.
9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne ne/valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu.
10. Sud prvog stupnja u ovom je predmetu pravilno primijenio materijalne odredbe pobrojanih nacionalnih propisa u kojima je implementirano pravo EU s područja zaštite potrošača od nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora, pravilno cijeneći direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.
11. Treba reći da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Raiffesienbank Austria d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.
12. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka Raiffesienbank Austria d.d. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
13. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
14. Osim utvrđenja koja se odnose na apstraktnu zaštitu kroz kolektivni spor, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporen ih odredbi ugovora na određivanje njegove novčane obveze kako bi se ispitala poštenost pobijanih odredbi Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinačnog slučaja (što je u skladu sa stajalištima VSRH izraženim u odlukama broj Rev-346/2024 od 29. svibnja 2024, Rev-540/2023 od 25. listopada 2023., Rev-784/2023 od 15. svibnja 2024. i Rev- 262/2025 od 4. lipnja 2025.).
14.1. U ovom sporu sud prvog stupnja saslušao je tužitelja, prihvaćanjem čijeg iskaza su utvrđene relevantne okolnosti o informiranju tužitelja prije sklapanja Ugovora o kreditu, stoga su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja imao u vidu samo predviđenu apstraktnu zaštitu i kolektivni spor, s obzirom da je ovo pitanje sud riješio i na individualnoj razini.
14.2. Ovo prvenstveno što se tiče ništetnost i ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koja nije bila predmet spomenutog kolektivnog spora te je stoga sud relevantne okolnosti za ovu osnovu tužbe raspravio u ovoj individualnoj parnici.
14.3. Na taj način prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje visine tužiteljeve obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Jednako tako je pravilno utvrđeno da tuženik nije dokazao da bi tužitelju bilo objašnjeno koje određene troškove pokriva odredba o naknadi za prijevremenu otplatu niti da je uopće imao nastalih troškova koji bi opravdavali nametanje plaćanja ove naknade niti da nametnuta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da u pogledu ovih okolnosti sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije utvrđivao jesu li sporne odredba jasne, razumljive i lako uočljive. Za istaći je da je u kolektivnom sporu, učincima kojeg je vezan i parnični sud, u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, lako uočljive i jasne ali ne i razumljive jer je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja takvih ugovornih odredbi i sve rizike koje takve ugovorna odredbe nose, čime je stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su takve ugovorne odredbe i ocjenjene nepoštenim i ništetnim, pri čemu tuženik kako je to i naprijed iznijeto u ovom postupku nije dokazao da su potrebne informacije dane.
16. Žalbeni navodi kojima se tvrdi da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen i da je riječ o zabrani manjeg značaja pa da se sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih odredbi jer su iste bile ništetne od dana sklapanja Ugovora o kreditu, pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.
17. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno članku 96. i članku 97. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.
18. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
19. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). U konkretnom slučaju tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (za promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) pa do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 13. svibnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.
19.1. Nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja koje se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je sporna odredba o ovoj naknadi utvrđena ništetnom tek pobijanom presudom. Stoga, sukladno gore iznesenom stajalištu VSRH, u ovom slučaju zastarijevanje potraživanja naknade za prijevremenu otplatu kredita počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora o kreditu na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.
20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio prigovore tuženika vezano za tzv. „negativne tečajne razlike“ odnosno iznosa koji bi tužitelj manje platio kroz određeno razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene jer u tom pravcu tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja, ni materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev. Ovo je stajalište sukladno odluci VSRH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., koja je donesena u proširenom vijeću toga suda te nakon što je donesena revizijska odluka na koju se tuženik u žalbi neosnovano poziva.
21. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa).
22. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.
23. Prvostupanjsko rješenje, kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.
U Rijeci 16. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Lidija Oštarić Pogarčić