Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1536/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-939/2024-9 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća 16. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-939/2024-9 od 22. srpnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. stavka 1. Ugovora o namjenskom [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 31. ožujka 2008. između tužitelja i prednika tuženika ovjerenog dana 7.4.2008. u dijelu odredbe koja glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“.

2. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neplaćene naknade za obradu kredita iznos od 1.158,67 eur, sa zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci presude.

3. Točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. istog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju u dijelu odredbe koja glasi: "U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.“.

4. Točkom IV. Izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.635,38 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku kao u izreci presude.

5. Točkom V. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.043,68 eur s zateznom kamatom dok je točkom VI izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eur.

6. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem zahtjeva tužitelja te istoga obveže na naknadu parničnog troška tuženiku uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 31. ožujka 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora u odnosu na dio odredbe "prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno unaprijed", odnosno u odnosu na tzv. naknadu za obradu kredita, zatim odredba čl. 9. st. 2. prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita, zatim zahtjevi za isplatu iznosa od 1.158,67 eur na ime naplaćene naknade za obradu kredita te iznosa od 1.635,38 eur na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili predmetni ugovor o namjenskom kreditu, da je tužitelju tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 582.000,00 kn za dovršenje kuće i zatvaranje kredita s rokom vraćanja kredita od 20. godina, s dospijećem prvog anuiteta do 1. svibnja 2008., nadalje nije sporno da je tužitelj prijevremeno 2017. otplatio predmetni kredit, da je prednik tuženika prilikom isplate kredita 15. travnja 2008. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 8.730,00 kn što odgovara iznosu 1.158,67 eur, te nadalje da je tuženik 27. studenog 2017. naplatio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 12.321,75 kn što odgovara iznosu od 1.635,38 eur. Sporno je a s obzirom na žalbene navode tuženika, i u žalbenom postupku jesu li predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima li tužitelj pravo na isplatu naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 1.158,67 eur i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.635,38 eur, sporno je je li nastupila zastara tužiteljeve novčane tražbine.

11. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je uvidom u predmetni ugovor, ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, zatim izjava svjedoka MN i VN a u odnosu na sporna pravna pitanja zaključio da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, da tužitelj ima status potrošača s obzirom na okolnost da je predmetni kredit tužitelju odobren za dovršetak obiteljske kuće odnosno da se radilo o stambenom kreditu, da je tužitelj naveo da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili OPG-a, da je po zanimanju policijski službenik slijedom čega je sud zaključio da je tužitelj dokazao da ima svojstvo potrošača odnosno da tuženik na kojem je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača to nije ničim dokazao sve u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 – dalje ZZP). Sud je nadalje ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, kao i izjava spomenutih svjedoka u bitnom utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a posebno ne o visini naknade za obradu kredita tako i naknade za slučaj prijevremene otplate kredita pri čemu je prvostupanjski sud zaključio da navedene ugovorne odredbe nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive s obzirom da nisu sadržavale parametre za određivanje visine kako naknade za obradu kredita tako i naknade za prijevremenu otplatu kredita, slijedom čega je zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Zaključio je da je u takvim okolnostima sukladno odredbi čl. 323. ZOO tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, uz daljnji zaključak da se tuženik u okolnostima konkretnog slučaja ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

12. Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na zaključak donesen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. broj Su IV-47/2020 ocjenjujući da zastara tužiteljeve novčane tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojim su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima.

13. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

15. Tuženik u žali neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud u odnosu na sva sporna činjenična i pravna pitanja dao jasne i neproturječne razloge koji su rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, zaključci prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno o neosnovanosti tuženikovih prigovora su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešno ili nepotpuno činjeničnom stanju, pri čemu tuženik u žalbi, obrazlažući žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi da je sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog za provođenje knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka štete kod prijevremene otplate kredita.

17. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud pravilno u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da provođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem nije potrebno s obzirom da dokazivanje troška financiranja te nastanka i visine štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita, te je pravilno naveo da ovo mora biti određeno navedeno u odnosu na konkretan, predmetni ugovor o kreditu, odnosno da to ne može biti samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore s takvom klauzulom, pa cijeneći da tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate kredita, i prema shvaćanju ovoga suda ovaj dokazni prijedlog tuženika pravilno je odbijen kao neosnovan. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo u okviru citiranih odredbi članka 96. st. 1., čl. 99. ZZP, kao i čl. 322 ZOO kada je zaključio da su sporne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita, i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne. Pri tome tuženiku treba ukazati da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila na snazi odredba čl. 1. st. 3. Direktivne Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja jasno regulira pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, u ovom slučaju potrošača.

18. Također treba reći da iz Direktivne 2014/2017 EU Parlamenta i Vijeća Direktivne 2008/48 EEZ, Direktivne 93/13 EEZ kao i ZZP/07 proizlazi za da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna ali isto tako da pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka što ovdje nije slučaj.

19. Prema odredbi članka 1024. stavka 2. ZOO-a, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, stavkom 3. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, dok je stavkom 4. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

20. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove i koji su to konkretni troškovi koji bi se podmirili iz predmetne naknade zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za prijevremenu otplatu konkretnog kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke, a Ugovor ne sadrži niti jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

21. Kako je utvrđeno da je odredba članka 9. st. 2 Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, ništetna temeljem članka 322. stavka 1. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. i 1115. ZOO- a, naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.635,38 eura, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena i zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

22. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je iste nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

23. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je ustanovljena ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

24. Slijedom svega obrazloženog proizlazi da žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani.

25. Pravilna je i zakonita odluka o naknadni parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Žalbeni navodi tuženika u kojima u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška ističe da je sud prilikom odlučivanja o naknadni parničnog troška primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika a koja da je stupila na snagu 5. studenog 2022. („Narodne novine“ broj 142/12) te da je primjenom te Tarife obračunao tužitelju troškove postupka, nisu osnovani, jer je pobijana presuda donijeta 22. srpnja 2025., slijedom čega je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o naknadi parničnog troška odluku pravilno utemeljio na Tarifi/23 („Narodne novine“ broj 138/2023) koja u konkretnom slučaju dolazi u primjenu a visinu pripadajućeg parničnog troška tužitelju u ukupnom iznosu od 1.043,68 eur prvostupanjski sud je pravilno utvrdio u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

27. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom citiranih zakonskih odredbi odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 16. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner