REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1757/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Boži Vrkić, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-1400/19, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2025. održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz EŽ, odvjetnička vježbenica kod Vlado Rebić, odvjetnik iz Zagreba i zz za odvjetnika Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru i punomoćnik tuženika Jurica Grbić odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći, Su- 1400/19, dana 16. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 138-50-3239522 koji su stranke zaključile dana 25. siječnja 2006. godine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 25. siječnja 2006. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju 25. siječnja 2006. godine pa nadalje.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 2.915,42 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 12,15 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

- iznos od 15,69 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

- iznos od 18,23 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

- iznos od 19,39 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

- iznos od 21,24 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

- iznos od 21,86 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

- iznos od 16,91 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

- iznos od 13,27 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

- iznos od 14,24 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

- iznos od 16,16 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

- iznos od 15,99 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

- iznos od 14,05 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

- iznos od 17,69 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

- iznos od 20,61 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

- iznos od 24,77 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

- iznos od 23,81 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

- iznos od 29,45 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

- iznos od 28,38 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

- iznos od 30,46 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

- iznos od 48,50 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

- iznos od 44,79 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

- iznos od 56,14 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

- iznos od 52,22 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

- iznos od 45,91 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

- iznos od 59,21 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

- iznos od 76,14 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

- iznos od 64,15 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

- iznos od 68,36 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

- iznos od 63,01 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

- iznos od 63,97 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

- iznos od 86,66 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

- iznos od 88,87 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

- iznos od 107,10 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

- iznos od 97,38 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

- iznos od 86,74 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

- iznos od 83,88 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

- iznos od 83,07 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

- iznos od 88,11 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

- iznos od 92,51 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

- iznos od 93,10 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

- iznos od 90,06 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

- iznos od 92,11 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

- iznos od 93,52 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

- iznos od 91,15 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

- iznos od 91,78 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

- iznos od 90,00 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

- iznos od 86,17 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine

- iznos od 90,26 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

- iznos od 92,22 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

- iznos od 90,84 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

- iznos od 83,14 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

koje kamate su za period do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, nadoknaditi tužitelju DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.267,62 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. veljače 2026. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se nepostojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 17.153,20 EUR / 120.240,82 kn, uvećana za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 26. siječnja 2006. godine pa do isplate, a koje je tuženik istakao u prigovoru radi prijeboja.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Zadru, dana 18. ožujka 2019. godine navodi da je s tuženikom dana 25. siječnja 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj ugovora 138-50-3239522, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 27.143.00 CHF, te bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa.

2. Tužitelj navodi da je tuženik, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na stoje tužitelj usmeno prigovorila, dok je kasnije promjene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj da je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata, a niti s jednom promjenom tužitelj se, nije usuglasio. Tužitelj navodi da su promjene tuženika u pogledu kamatne stope nezakonite, a što je utvrđeno i pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, obzirom da iste nisu opravdane ni s jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno, u korist tužitelja. Nadalje da stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju, obzirom da na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate, dok je tuženik prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:

- Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj da nije mogao pregovarati, već ga je, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača.

- sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa, a ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Tužitelju prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97 st. 1 alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. toga zakona ništetne. Tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to da je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8, te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača.

- Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. st. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredbe, ništeta. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF, koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, tužitelj navodi da su i ostale odredbe ništetne, što da ugovor o kreditu čini ništetnim u cijelosti. Stoga da tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi, te po ništetnoj valutnoj klauzuli. Stoga je podnio tužbu, s prijedlogom da sud prihvati tužbeni zahtjev, kojim je zatražio utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu te povrat iznosa koje se obvezao odrediti nakon provođenja financijskog vještačenja. Istog dana, tužitelj je podnio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim je zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog ugovora o kreditu, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, te isplatu iznosa označenih nakon provedenog financijskog vještačenja. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 05. rujna 2023. (l.s. 158-163), uredio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari te zatražio isplatu točno određenih iznosa.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 16. lipnja 2020. osporio osnovanost tužbenog zahtjeva i to osnovu i visinu, prigovorio je mjesnoj nenadležnosti. Ističe kako je tužitelj podnoseći stupnjevitu tužbu, propustio dokazati da bi mu tuženik odbio dostaviti dokumentaciju te je predložio odbaciti tužbu tužitelja. Podredno, tužbeni zahtjev predlaže odbiti kao neosnovan iz opširno obrazloženih razloga. Navodi da je tužitelj bio dužan dokazati, sve ako sud i prihvati da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa odnose na konkretan kredit, da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive te da je prvenstveno potrebno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko se utvrdi da nije, tužitelj da mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima I obvezama stranaka na štetu potrošača.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu citira presude VS RH iz kojih slijedi osnovanost njegovih navoda o tome da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tuženik napominje da je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Tuženik navodi da obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

5. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik da je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

6. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi također je tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Tuženik navodi da metoda i kriterij promjene kamate su propisani tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

7. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priložene spisu i to: Ugovor o kreditu (l.s. 5-7), zahtjev tužitelja za kredit od 26. siječnja 2006. (l.s. 23-26), otplatni plan (l.s. 125-138), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Majdi Korljan (l.s. 139-154), na ročištu održanom 6. studenog 2023. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 186-188).

8. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, Općinski sud u Zadru je presudio da glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, kao pod toč. I. izreke, a da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan kao pod toč. II. i III. izreke presude, a sve kako slijedi:

„I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„ Utvrđuje se daje Ugovor o kreditu broj: 138-50-3239522 zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 23.260,99 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

iznos od 242,16 EUR sa kamatom od 21.02.2006. godine

iznos od 241,54 EUR sa kamatom od 21.03.2006. godine

iznos od 241,28 EUR sa kamatom od 21.04.2006. godine

iznos od 241,57 EUR sa kamatom od 22.05.2006. godine

iznos od 241,01 EUR sa kamatom od 21.06.2006. godine

iznos od 238,81 EUR sa kamatom od 21.07.2006. godine

iznos od 238,26 EUR sa kamatom od 21.08.2006. godine

iznos od 241,95 EUR sa kamatom od 21.09.2006. godine

iznos od 240,80 EUR sa kamatom od 23.10.2006. godine

iznos od 237,76 EUR sa kamatom od 21.11.2006. godine

iznos od 237,93 EUR sa kamatom od 21.12.2006. godine

iznos od 235,42 EUR sa kamatom od 21.01.2007. godine

iznos od 234,85 EUR sa kamatom od 21.02.2007. godine

iznos od 236,55 EUR sa kamatom od 21.03.2007. godine

iznos od 234,52 EUR sa kamatom od 23.04.2007. godine

iznos od 229,29 EUR sa kamatom od 21.05.2007. godine

iznos od 228,43 EUR sa kamatom od 21.06.2007. godine

iznos od 227,30 EUR sa kamatom od 23.07.2007. godine

iznos od 233,25 EUR sa kamatom od 21.08.2007. godine

iznos od 229,56 EUR sa kamatom od 21.09.2007. godine

iznos od 226,68 EUR sa kamatom od 22.10.2007. godine

iznos od 232,53 EUR sa kamatom od 21.11.2007. godine

iznos od 233,10 EUR sa kamatom od 21.12.2007. godine

iznos od 4,21 EUR sa kamatom od 18.01.2008. godine

iznos od 240,65 EUR sa kamatom od 21.01.2008. godine

iznos od 239,60 EUR sa kamatom od 21.02.2008. godine

iznos od 246,02 EUR sa kamatom od 21.03.2008. godine

iznos od 239,59 EUR sa kamatom od 21.04.2008. godine

iznos od 235,93 EUR sa kamatom od 21.05.2008. godine

iznos od 239,24 EUR sa kamatom od 23.06.2008. godine

iznos od 238,35 EUR sa kamatom od 21.07.2008. godine

iznos od 238,21 EUR sa kamatom od 21.08.2008. godine

iznos od 237,93 EUR sa kamatom od 22.09.2008. godine

iznos od 250,54 EUR sa kamatom od 21.10.2008. godine

iznos od 249,65 EUR sa kamatom od 21.11.2008. godine

iznos od 248,73 EUR sa kamatom od 22.12.2008. godine

iznos od 264,47 EUR sa kamatom od 21.01.2009. godine

iznos od 266,36 EUR sa kamatom od 23.02.2009. godine

iznos od 263,16 EUR sa kamatom od 23.03.2009. godine

iznos od 263,65 EUR sa kamatom od 21.04.2009. godine

iznos od 264,89 EUR sa kamatom od 21.05.2009. godine

iznos od 261,94 EUR sa kamatom od 23.06.2009. godine

iznos od 262,48 EUR sa kamatom od 21.07.2009. godine

iznos od 261,57 EUR sa kamatom od 21.08.2009. godine

iznos od 261,80 EUR sa kamatom od 21.09.2009. godine

iznos od 260,19 EUR sa kamatom od 21.10.2009. godine

iznos od 262,90 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine

iznos od 264,41 EUR sa kamatom od 21.12.2009. godine

iznos od 268,57 EUR sa kamatom od 21.01.2010. godine

iznos od 13,27 EUR sa kamatom od 02.02.2010. godine

iznos od 270,64 EUR sa kamatom od 22.02.2010. godine

iznos od 275,45 EUR sa kamatom od 22.03.2010. godine

iznos od 275,21 EUR sa kamatom od 21.04.2010. godine

iznos od 281,79 EUR sa kamatom od 21.05.2010. godine

iznos od 285,48 EUR sa kamatom od 21.06.2010. godine

iznos od 288,22 EUR sa kamatom od 21.07.2010. godine

iznos od 296,19 EUR sa kamatom od 23.08.2010. godine

iznos od 297,04 EUR sa kamatom od 21.09.2010. godine

iznos od 298,88 EUR sa kamatom od 21.10.2010. godine

iznos od 296,65 EUR sa kamatom od 22.11.2010. godine

iznos od 314,55 EUR sa kamatom od 21.12.2010. godine

iznos od 311,20 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine

iznos od 312,24 EUR sa kamatom od 21.02.2011. godine

iznos od 315,36 EUR sa kamatom od 21.03.2011. godine

iznos od 311,57 EUR sa kamatom od 20.04.2011. godine

iznos od 320,75 EUR sa kamatom od 20.05.2011. godine

iznos od 334,36 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine

iznos od 347,78 EUR sa kamatom od 20.07.2011. godine

iznos od 358,82 EUR sa kamatom od 22.08.2011. godine

iznos od 338,50 EUR sa kamatom od 20.09.2011. godine

iznos od 326,82 EUR sa kamatom od 20.10.2011. godine

iznos od 329,57 EUR sa kamatom od 21.11.2011. godine

iznos od 335,16 EUR sa kamatom od 20.12.2011. godine

iznos od 340,44 EUR sa kamatom od 20.01.2012. godine

iznos od 341,41 EUR sa kamatom od 20.02.2012. godine

iznos od 339,38 EUR sa kamatom od 20.03.2012. godine

iznos od 339,00 EUR sa kamatom od 20.04.2012. godine

iznos od 341,88 EUR sa kamatom od 21.05.2012. godine

iznos od 341,57 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine

iznos od 338,71 EUR sa kamatom od 20.07.2012. godine

iznos od 337,38 EUR sa kamatom od 20.08.2012. godine

iznos od 332,84 EUR sa kamatom od 20.09.2012. godine

iznos od 339,20 EUR sa kamatom od 20.10.2012. godine

iznos od 340,13 EUR sa kamatom od 20.11.2012. godine

iznos od 339,21 EUR sa kamatom od 20.12.2012. godine

iznos od 294,77 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 21. veljače 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Prihvaća se eventualno kumulirani zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 138-50-3239522 koji su stranke zaključile dana 25. siječnja 2006. godine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 25. siječnja 2006. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju 25. siječnja 2006. godine pa nadalje.

2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 2.915,42 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 12,15 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

- iznos od 15,69 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

- iznos od 18,23 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

- iznos od 19,39 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

- iznos od 21,24 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

- iznos od 21,86 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

- iznos od 16,91 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

- iznos od 13,27 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

- iznos od 14,24 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

- iznos od 16,16 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

- iznos od 15,99 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

- iznos od 14,05 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

- iznos od 17,69 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

- iznos od 20,61 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

- iznos od 24,77 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

- iznos od 23,81 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

- iznos od 29,45 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

- iznos od 28,38 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

- iznos od 30,46 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

- iznos od 48,50 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

- iznos od 44,79 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

- iznos od 56,14 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

- iznos od 52,22 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

- iznos od 45,91 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

- iznos od 59,21 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

- iznos od 76,14 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

- iznos od 64,15 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

- iznos od 68,36 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

- iznos od 63,01 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

- iznos od 63,97 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

- iznos od 86,66 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

- iznos od 88,87 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

- iznos od 107,10 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

- iznos od 97,38 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

- iznos od 86,74 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

- iznos od 83,88 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

- iznos od 83,07 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

- iznos od 88,11 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

- iznos od 92,51 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

- iznos od 93,10 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

- iznos od 90,06 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

- iznos od 92,11 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

- iznos od 93,52 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

- iznos od 91,15 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

- iznos od 91,78 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

- iznos od 90,00 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

- iznos od 86,17 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine

- iznos od 90,26 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

- iznos od 92,22 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

- iznos od 90,84 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

- iznos od 83,14 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 20. listopada 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.569,80 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, tekućom od dana donošenja odluke (23. studenog 2023.), pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadom troška za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška odbija kao neosnovan. “, što je bila presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-625/2019 od dana 23. studenog 2023. godine. Općinski sud u Zadru tako navodi da je na temelju neposredno provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je ocijenio glavni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Protiv citirane presude, tuženi je podnio žalbu o kojoj je odlučivao Županijski sud u Varaždinu svojim rješenjem poslovni broj: Gž-63/2024-3 od dana 04. prosinca 2024. godine na način da je: Prihvatio žalbu tuženika kao osnovanu i ukinuo presudu Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-625/2019 od 23. studenog 2023. u toč. II. i III. izreke, te predmet ustupa mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi održavanja nove glavne rasprave, uz odluku da će o zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučivati nadležni sud konačnom odlukom, dok u nepobijanoj toč. I. izreke presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 625/2019 od 23. studenog 2023. godine nije ispitivana u žalbenom postupku.

10. Županijski sud u Varaždinu je naveo u obrazloženju svog rješenja da je pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 138-50-3239522 sklopljen između stranaka 25. siječnja 2006. i da ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega da je tuženik dužan isplati tužitelju iznos od 23.260,99 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom II. izreke prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu te da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog tih ništetnih odredbi iznos od 2.915,42 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.569,80 EUR sa zateznom kamatom od 23. studenog 2023. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

11. Navedenu presudu u odnosu na točke II. i III. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i odredi ponovno provođenje glavne rasprave. Na žalbu nije odgovoreno, a žalba je osnovana.

12. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj: 138-50-3239522 od 25. siječnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te slijedom toga zahtjev za isplatu iznosa od 23.260,99 EUR, te eventualni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 2.915,42 EUR, sa zateznim kamatama od dana svakog pojedinačno plaćenog mjesečnog iznosa do isplate, a koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi.

13. Tuženik je prije davanja odgovora na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, navodeći da su stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, dakle Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koji je i općemjesno nadležan, a osim toga predmetni ugovor je zaključen u poslovnici u Sisku, pa je tužitelj eventualno imao mogućnost izbora između suda nadležnog za poslovnicu ili općemjesno nadležnog suda, koju zakonsku opciju nije iskoristio. Prvostupanjski sud što je bio Općinski sud u Zadru, je raspravnim rješenjem od 2. srpnja 2020. odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, o čemu nije izradio pisani otpravak rješenja niti u okviru prvostupanjskog postupka, niti u okviru pobijane presude, odnosno odluke o glavnoj stvari, u čijem obrazloženju nije iznio ni razloge navedene odluke.

14. Drugostupanjski sud navodi da tijekom postupka, na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u isprave, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je između stranaka 25. siječnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 138-50- 3239522 kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredit za kupnju vozila u iznosu od 27.134,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kojim je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF i redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i rokom vraćanja 84 mjeseca;

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli;

-da se prema čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, stoje u skladu i sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača;

-da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda iz postupka kolektivne zaštite koja u postupku povodom restitucijskog zahtjeva ima obvezujući učinak;

-da prigovor zastare nije osnovan, jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtijeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je predmetna tužba podnesena 18. ožujka 2019., zastarni rok od 5 godina nije potekao;

-da je temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan, dipl. oec, utvrđeno da je banka tužitelju uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 2.915,42 EUR.

15. Županijski sud u Varaždinu navodi da je na temelju utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud zaključio da je neosnovan glavni zahtjev tužitelja, dok je osnovanim ocijenio eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu (preciziran podneskom tužitelja od 5. rujna 2023.) s osnova ništetnih odredaba u iznosu od 2.915,42 EUR sa zatraženim zateznim kamatama na utvrđene pojedinačne iznose, te je na plaćanje istog obvezao tuženika primjenom odredaba čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

16. U žalbi tuženik tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznesene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 186.b ZPP-a, ocijenivši da su ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, zatim odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a jer nije odlučio o preinaci tužbe, nadalje nije primijenio odredbe čl. 186. i 187. ZPP-a u odnosu na zahtjeve za utvrđenje, bez navođenja konkretne odredbe koja se utvrđuje ništetnom, pri čemu da je povrijeđena odredba čl. 16. ZPP-a u vezi čl. 3. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, jer način donošenja odluka i utvrđivanje njihove valjanosti ne ulazi u sudsku nadležnost. Također, ističe da je pogrešno (retroaktivno) primijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a, te odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a budući da obrazloženje ne sadrži sve potrebno. Osim toga, prvostupanjski sud da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je raspravnim rješenjem od 2. srpnja 2020. pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Nadalje, ističe da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, na koje okolnosti je predložio konkretne dokaze, ali ih je sud u potpunosti zanemario. Ističe i daje prigovorio nalazu vještaka zbog toga stoje izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, o čemu se sud nije očitovao, štoviše da je usvojio zahtjev određen samo prema više plaćenim iznosima, bez uzimanja u obzir manje plaćenih. Pored toga, ističe da prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto ga smatra nesavjesnim stjecateljem, te u vezi toga osporava tijek zatezne kamate, a osim toga i stajalište o neosnovanosti prigovora zastare, te ponavlja da je ugovor ispunjen, kao i da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

17. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio u smislu žalbenih navoda tuženika, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, iz razloga što je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari, te da je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio svoju mjesnu nadležnost za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U ovom konkretnom slučaju radilo o postupku naknade štete u kojem bi stoga mjesno nadležan bio sud mjesta prebivališta tužitelja, jer se radi o sporu o ništetnosti određenih odredbi Ugovora o kreditu i o posljedicama takve ništetnosti, a ne o sporu za naknadu štete. Županijski sud u Varaždinu je prihvatio žalbeno shvaćanje tuženika da u slučaju da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženika nepoštena i ništetna, nadležnost za suđenje u postupku treba se procjenjivati prema pravilima Zakona o parničnom postupku, i to čl. 46., 48. i 59. ZPP-a. Obzirom da je odredbom čl. 48. st. 1. ZPP-a propisano daje za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema tome, u konkretnom slučaju, neovisno od čl. 12. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, mjesno nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu.

18. Obzirom na izneseno, valjalo je zbog počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč.3. ZPP-a, ne upuštajući se u razmatranje ostalih žalbenih navoda, prihvatiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama II. i III. izreke, te predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi održavanja nove glavne rasprave, na kojoj će taj sud sa strankama raspraviti sva sporna pitanja i prigovore, te ponovno odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja, dok će se o zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će konačnom odlukom nadležni sud. Kako točka I. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

19. Cjelokupni predmet je dostavljen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na odlučivanje nakon održavanja nove glavne rasprave.

20. U tako nastavljenom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1757/2025.

21. Tužitelj u tijeku ovog ponovnog suđenja ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao što je postavljen u ranijem tijeku postupka, a kao u podnesku tužitelja od 05.03.2023., te svih dosadašnjih navoda i predlaže da se zbog izmjene raspravnog suca ponovo sasluša tužitelj osobno kao stranka, da bi u tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave, istakao da je tužbeni zahtjev konačno specificiran u ranijem tijeku postupka po kojem je donesena ranija I- stupanjska presuda u ukinutom dijelu, kao iz podneska tužitelja od 05.03.2023. godine, te svih navoda i da sud donese odluku temeljem stanja spisa nakon saslušanja tužitelja osobno kao stranke. Potražuje troškove prema troškovniku i na njih potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

22. Tuženik u tijeku ovog ponovnog suđenja ustraje kod navoda iz odgovora na tužbu, istaknutih prigovora i kod dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ivana Ćubelić, da bi od tog dokaznog postupka odustao obzirom da je isti predložen kao svjedok u međuvremenu umro. Tuženik ističe prigovor presuđene stvari u odnosu na glavni tužbeni zahtjev gdje se traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora i isplata temeljem istog, o čemu je tuženik dostavio dokaz u spis, te navodi da se na taj odbijajući dio tužbenog zahtjeva u ranijem tijeku ove parnice, nije žalio niti tužitelj niti tuženik, pa je u tom odbijajućem dijelu ranija presuda postala pravomoćna. Potražuje troškove prema troškovniku i na troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

23. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju i čitanjem iste, uz već provedeno saslušanje tužitelja pred drugim raspravnim sucem, sud je saslušao ponovo u ovoj parnici tužitelja osobno kao stranku pred novim raspravnim sucem, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Majdi Korljan, pa kako stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

24. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8. i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), te upute Županijskog suda u Varaždinu dane u njegovu rješenju poslovni broj Gž-63/2024-3 od dana 04. prosinca 2024., sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude pod toč. I., II. i III., a da tuženik nije dokazao postojanje njegova potraživanja spram tužitelja istaknuto u prigovoru radi prijeboja, a kao pod toč. IV. izreke ove presude.

25. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik s tuženikom kao kreditorom sklopio predmetni ugovor o kreditu, koji je sadržavao odredbe obuhvaćene deklaratornim dijelovima tužbenog zahtjeva vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i one vezano uz samostalnu promjenu redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika (sukladno odluci Banke o kreditiranju građana), da je kredit otplaćen.

26. Sporno je među strankama da li su ništene odredbe na koje u svom tužbenom zahtjevu pod toč. I., II. i IV. petita konačno specificiranog tužbenog zahtjeva upire, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, da li tužitelj treba umanjiti svoje potraživanje više plaćenog za manje plaćene iznose u pojedinim plaćanjima, da li je tužitelj imao status potrošača u istom ugovoru, da li se na ovaj konkretan spor mogu direktno primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, da li je solemnizacija ugovora po javnom bilježniku od značaja za uspješnost isticanja ništetnosti u ovom sporu, da li su tužitelj i tuženik bili savjesni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, da li je tužitelj bio valjano informiran o spornim odredbama, da li je pokretanje parnice vezano uz kolektivni spor dovelo do prekida tijeka zastare za pojedinačno potraživanje tužitelja, da li su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora.

27. Treba napomenuti da je kroz bogatu sudsku praksu utvrđeno da u pojedinačnim parnicama koje se odnose na utvrđenja iz spora kolektivne zaštite potrošača, nije potrebno isticati deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tražeći utvrđenje ništetnosti i u pojedinačnoj parnici, već je dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora i direktnu primjenu istih u ovoj parnici, a kao na prethodno pravno pitanje u ovoj pojedinačnoj parnici, ali da je u ovoj parnici tužitelj istakao i deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti, a sud pazi na ništetnost i po službenoj dužnosti.

28. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

29. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

30. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

31. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

32. Također i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

33. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

34. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

35. Sud je u ovom postupku proveo dokaz i saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, na ročištu kod Općinskog suda u Zadru, dana 06.11.2023. godine koji iskaz je pročitan, te je Općinski građanski sud u Zagrebu kao mjesno i stvarno nadležan sud zbog izmjene raspravnog suca, proveo dokaz neposrednim saslušanjem tužitelja osobno kao stranke dana 15.12.2025. godine iz kojeg iskaza je sud utvrdio da je tužitelj rođen 1952. u Petrinji, po zanimanju umirovljeni inženjer strojarstva, koji navodi da inače nije bio klijent banke tuženice, već je samo digao kredit koji je vezan uz predmet ovog spora, a za kupnju osobnog auta koji je koristio za osobne svrhe.

36. Tužitelj navodi da je on došao u autosalon i nije niti bio u banci, već mu je u autosalonu pripremljena sva dokumentacija i Ugovor za odlazak kod javnog bilježnika na solemnizaciju, taj Ugovor je bio vezan uz CHF, a tužitelju su bile isplaćene kune. Tužitelj navodi da je on u banku prvi puta došao kada je morao predati knjižicu vozila, a drugi puta kada je dobio znatno veću ratu za otplatu istog kredita gdje mu je u banci rečeno da to tako mora biti. Kredit je tužitelj otplatio sam, a nitko mu u autosalonu niti kod javnog bilježnika nije rekao da je CHF posebno rizična valuta, te napominje da on nije tražio kredit vezan uz CHF, već su mu u autosalonu preporučili taj kredit zbog povoljnije kamatne stope. Uzeo je čak i auto koji nije bio potpuno nov auto. Tužitelj iskazuje da nije pregovarao ni sa kim iz banke prije potpisivanja Ugovora, a Ugovor je pročitao prije nego ga je potpisao pred javnim bilježnikom. Niti tužitelj niti njegova obitelj nisu imali privatnu tvrtku ni obrt.

37. Tužitelj navodi da je on bio svjestan da njegova mjesečna rata može rasti zbog promjene tečaja i promjene kamatne stope, ali ne toliko koliko je rasla. Tužitelj navodi da mu nije ponuđen kredit u EUR, nego u CHF kao povoljniji i to u autokući, jer do banke nije niti stigao prije sklapanja Ugovora.

38. Tuženik je prigovorio istinitosti dijela iskaza tužitelja u odnosu da mu nije bio ponuđen neki drugi kredit.

39. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao dan životno uvjerljivo, dosljedno i objektivno, u skladu sa spisom priležećom dokumentacijom, a i ranije danim iskazom pred drugim sudom i drugim raspravnim sucem. Tužitelj je dokazao da mu nitko nije pojasnio sporne dijelove ugovora o ugovaranju promjenjive redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i o ugovaranju valutne klauzule u CHF, za koje je i u ranije citiranim presudama donesenim u kolektivnom sporu zaštite potrošača, utvrđeno da su te ugovorne odredbe ništetne, da stranke nisu s bankom o tome pojedinačno pregovarale, a što je i u ovoj konkretnoj situaciji slučaj, Nadalje, sud je utvrdio da su te ugovorne odredbe dovele do znatne neravnoteže ugovornih stranaka na štetu tužitelja, a koja se ne očituje samo u uvećanim iznosima koje je tužitelj platio tuženiku kroz mjesečne anuitete, već i u samoj činjenici da je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji pravni položaj spram tuženika, a kako to potvrđuje i recentna sudska praksa.

40. Dakle, sud je cijeneći ovaj iskaz, kao i ostale provedene dokaze, pa i financijsko vještačenje, utvrdio da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, svoj status potrošača, osnov svog tužbenog zahtjeva, te pasivnu legitimaciju tuženika, te izostanak savjesnosti na strani tuženika koji je sam sastavljao sporne dijelove ugovora, kao i cijeli ugovor, da tužitelj nije imao utjecaja na te odredbe, te da i kada je došao pitati zbog povećanja mjesečnih anutiteta da u banci tuženika nije dobio na to odgovor, osim da mora izvršiti plaćanja kako su ona obračunata po tuženiku. Sud je utvrdio da tužitelj nije bio niti jeste financijski stručnjak, da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora postojao izostanak adekvatne informacije koju mu je trebao dati tuženik kao fizičkoj osobi, tj. potrošaču koja nije financijski stručnjak i nije upoznat s djelovanjem i učinkom ovdje spornih dijelova ugovora koje je u tipski ugovor ugradio upravo sam tuženik i upravo na štetu tužitelja kao potrošača.

41. Sud je kako iz direktne primjene utvrđenja iz presude „Potrošač“, tako i iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer nigdje tužitelju nije pojašnjeno kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa, kao što je sud utvrdio i da su ništetne odredbe o vezanju obveze tužitelja spram tuženika u odnosu na povrat kredita uz tečaj valute CHF, za koju Hrvatska narodna banka nije pružala istu zaštitu tečaja u odnosu na kunu, kao za EUR, a za što tužitelj nije znao, niti ga je tuženik s istim rizicima koji su posebni upravo na CHF i uvećani nego za EUR, nije upoznao niti upozorio.

42. Obzirom da je sud utvrdio da tužitelj opravdano ističe ništetnost već ranije više puta navedenih dijelova ugovornih odredbi, te da je sud, dužan i po službenoj dužnosti paziti na ništetnost u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, kao i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328), sud je utvrdio navedenu ništetnost, kako direktnom primjenom utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača vezano uz isto, kao i neposrednim provođenjem dokaza u ovoj pojedinačnoj parnici, utvrdivši konkretno postupanje tuženika u ovom ugovornom odnosu suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO- a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je sud utvrdio predmetne odredbe ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

43. Treba navesti da tuženik navodi da je upravo tužitelj pristao na sklapanje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, kao i valutom CHF, a ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, niti o tome kako je upozorio tužitelja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF, kao i promjenjive kamatne stope i to istovremeno. Nadalje, prema stanju spisa, i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori kako to sada smatra sudska praksa, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora niti mogućnosti utjecaja tužitelja na sporne dijelove ugovornih odredbi (npr. način određivanja kamatne stope, upoznatost s posebnom i povećanom rizičnošću valute CHF). Sud je utvrdio da tuženik nije tužitelju dao spoznaju o riziku onoga što potpisuje i obveza koje preuzima, te da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove odredbi iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7, kako je to sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje za odluku u zahtjevu tužitelja, sve iz predmetnog Ugovora, a sve na način kako je to naveo tužitelj u svom konačno specificiranom tužbenom zahtjevu.

44. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, kao i direktnom primjenom utvrđenja o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tj. Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, kao i o ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF, a iz svih obrazloženih razloga, što su utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost je zbog izostanka neposrednog pregovaranja, nedostatka objašnjenja i upozorenja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF kao valute u čijoj kunskoj protuvrijednosti se utvrđuje visina obveze tužitelja za sve njegove obveze (povrata glavnice, plaćanja redovne kamate, zatezne kamate, i dr. ) prema srednjem tečaju Kreditora (tuženika) važećem na dan korištenja kredita, tj. na dan plaćanja. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.

45. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari i koje su obuhvaćene historijatom ove tužbe, a vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovaranjem valutne klauzule u CHF obuhvaćene, da bi te odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.

46. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici radi o potraživanju isplate zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi, kako je to već ranije više puta obrazloženo, a s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, kako to proizlazi iz smisla samog tužbenog zahtjeva te zastarnih rokova koje obrazlaže tužitelj u tijeku postupka, te primjeni općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, to što je tužitelj izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz navode tužitelja iz historijata ove tužbe.

47. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), a i sam tužitelj je petitom tužbenog zahtjeva istakao taj deklaratorni zahtjev, sud je isti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude, uz napomenu da je tužitelj u samoj tužbi isti postavio preciznije, dok u samoj konačnoj specifikaciji ne navodi valutu, iako iz samog petita po toč. I. proizlazi da se odnosi upravo na promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i da se radi o primjeni valute CHF u konkretnom ugovoru i slučaju, zbog čega je sud taj dio tužbenog zahtjeva usvojio, iako se moglo odlučiti o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva bez posebnog isticanja ovog deklaratornog zahtjeva.

48. Prema utvrđenju ovog suda savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, a nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe jasno proizlazi iz utvrđenja ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“. Nesporno je iz utvrđenja samih presuda u već citiranom kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, da to što se tužitelj kao potrošač odlučio upravo za konkretan ugovor ne znači pojedinačno pregovaranje, jer ta tvrdnja tuženika nije točna, kao što nije točno da su stranke željele, već je to želio samo tuženik, dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati o tome kako će se mijenjati kamate, kao i što nije znao povećani rizik ugovaranja valute CHF. Nije sporno da je promjenjiva kamatna stopa u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a dopuštena ugovorna odredbe, kao i da je zakonom dopuštena valutna klauzula prema odredbi čl. 22. ZOO-a, ali prema utvrđenju ovog suda, ne način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (samostalna promjena kamatne stope prema odlukama i aktima tuženika, te ugovaranje valute u CHF, bez da bi tužitelj kao potrošač bio upoznat s povećanim rizikom upravo te valute), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, utvrđena primjenom direktnog učinka pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i utvrđenjem neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora, odgovara utvrđenjima i značenju ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz kolektivnog spora, na koje utvrđenja se tužitelj potpuno osnovano poziva, kako to utvrđuje ovaj parnični sud, kao što je i ovaj sud utvrdio i ništetnost ostalih utuženih dijelova ugovornih odredbi obuhvaćenih tužbenim zahtjevom tužitelja u ovoj parnici, a koji izrijekom nisu obuhvaćeni samom presudom donesenom u kolektivnom sporu, a ništetni su prema utvrđenju ovog suda iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga. Sud je tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi, o izostanku direktne primjene utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, a sud je stava i da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora nije bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari, pa je u tom smislu istaknute prigovore tuženika sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.

49. Iz toga nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi, te da tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

50. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

51. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Majdi Korljan, dipl. oec. iz kojeg je sud utvrdio da je ona izvještačila prema danom joj zadatku koliko su iznosila pojedina plaćanja tužitelja tuženiku, što je bio iznos od 175.259,94 kn / 23.260,99 EUR što detaljno obrazlaže u svom mišljenju, a u odnosu na koji dio zahtjeva je odbijajući dio presude zbog traženog utvrđenja ništetnosti cjelokupnog ugovora i isplate zbog istog, tužitelj već pravomoćno odbijen.

52. U odnosu na razlike zbog povećanja redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu spram tečaja u vrijeme realizacije kredita, sud je utvrdio da je Banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,50% te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 19.572,22 kn / 2.597,69 EUR (u izračunu prikazane pozitivne i negativne razlike anuiteta) i to od početka otplate kredita do 31.01.2013. godine, odnosno, više obračunala iznose anuiteta, ako se u izračunu prikažu samo pozitivne razlike u ukupnom iznosu od 21.966,22 kn / 2.915,42 EUR, te razlučuje iznos više plaćen zbog promjene kamatne stope od onoga zbog promjene i rasta tečaja valute CHF u odnosu na kn.

53. Tužitelj je ovaj financijski nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, te s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 05.09.2023., dok tuženik svojim podneskom od 15.09.2023. godine tuženik se protivi preinaci tužbe kao u podnesku tužitelja od 05.09.2023. godine, a ako istu sud dopusti, ističe prigovor zastare, te ističe da ostaje u cijelosti kod procesnopravnog prigovora radi prebijanja, a ističe da tužiteljev zahtjev za povrat nije osnovan u smislu odredbe čl. 1112. ZOO-a, te da tuženik nije bio nesavjestan u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. U odnosu na nalaz i mišljenje financijskog vještaka tuženik ističe da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali ostaje kod svojih prigovora vezano uz osnovanost samog tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da se u konkretnom slučaju eventualno radi o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevima u cijelosti uz naknadu tuženiku parničnih troškova postupka.

54. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Majde Korljan dipl. oec. prihvatio u cijelosti kao objektivan, dan na osnovi relevantne dokumentacije, detaljno obrazložen, dan u skladu s pravilima znanosti i struke, te koji je u cijelosti dao odgovor na postavljene zadatke po sudu, a na prijedlog tužitelja.

55. Treba napomenuti da je tuženik izričito izjavio da ne predlaže financijsko vještačenje, isključivo iz razloga što tuženik smatra da nije sporan iznos koji je tužitelju isplaćen na ime spornog kredita. Slijedom iznesenog, sud nije naložio sudskom vještaku da izvještači iznos tzv. manje plaćenog u odnosu na početnu kamatnu stopu koja je bila naznačena u samom ugovoru, kao i u odnosu na početni tečaj CHF iskazan u kunama.

56. Sud je iz provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je tužitelj svoj konačno specificiran tužbeni zahtjev, kao što je u ukidnom dijelu ranije presude, a prema podnesku tužitelja od 05.09.2023. godine postavio u cijelosti u skladu s provedenim financijskim vještačenjem, kako konačno zatraženog zbirnog iznosa, tako i pojedinačnih mjesečnih iznosa i njihove dospjelosti, zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev usvojio u cijelosti, a kao u izreci ove presude pod toč. I., II. i III. u ponovnom suđenju.

57. Sud je takvu konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 05.09.2023. te neposredno na ročištu kod ovog suda dana 15.12.2025. godine prihvatio u cijelosti, a sve prema odredbama čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 2. ZPP-a, a sve nakon provedenog financijskog vještačenja u ovoj parnici i drugostupanjskog rješenja Županijskog suda u Varaždinu, usklađujući svoje potraživanje po visini provedenom financijskom vještačenju, te usklađujući svoje ranije kunsko potraživanjem konverzijom u valutu EUR kao službenu valutu u skladu sa zakonskim odredbama. Ovakvo preinačenje i uređenje tužbenog zahtjeva je, prema utvrđenju ovog suda, svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a u skladu s odredbom čl. 190. st. 2 i st. 3., te prema odredbi čl. 191. st. 2 ZPP-a. Slijedom svega iznesenog, sud je utvrdio da je protivljenje tuženika ovom preinačenju neosnovano, te je isto dopustio.

58. Nadalje, valja obrazložiti i prigovor koji tuženik ističe vezano uz uračunavanje i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćenog s naslova niže kamatne stope u pojedinom razdoblju za vrijeme trajanja predmetne otplate kredita, na način da je sud utvrdio da ne postoji obveza bilo sudskog vještaka financijske struke, kao niti obveza tužitelja, a niti suda da uračunava u više plaćeno ono što je tzv. negativna razlike, tj. manje plaćenog. Ovo utvrđenje suda proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d., te iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.

59. Sud je u ovoj konkretnoj parnici utvrdio da je tuženik svoj prigovor radi prebijanja istakao u samom odgovoru na tužbu, ali da je za takvo potraživanje tuženika, nastupila zastara, jer tuženik u ovom poslovnom odnosu nije potrošač i ne može koristiti blagodati potrošača vezano uz prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe, kao što ima pravo tužitelj kao potrošač, a tuženik navodi da je njegovo novčano potraživanje spram tužitelja, a čije postojanje tražbine traži da sud utvrdi u ovom postupku u iznosu od 17.153,20 EUR /129.240,82 kn dospjelo s danom 26.01.2026. godine, od kada na taj iznos tuženik traži i zateznu kamatu na naznačeni iznos potraživanja. Nadalje, ovaj prigovor radi prijeboja istaknut je po tuženiku u odnosu na onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i potraživanje povrata svega po tužitelju plaćenog tuženiku, s kojim dijelom tužbenog zahtjeva je tužitelj pravomoćno odbijen.

60. Dakle, potraživanje tužitelja s kojim tuženik želi da se utvrdi postojanje njegovog, tj. tuženikovog potraživanja od 17.153,20 EUR, više nije predmet spora, pa je time tuženikov prigovor radi prijeboja ne samo u zastari, već ne postoji potraživanje tužitelja u odnosu na koje stavlja taj prigovor, zbog čega je sud utvrdio kao pod toč. IV. izreke ove presude, pa da ne postoji navedeno potraživanje tuženika koje stavlja u prijeboj, jer ne postoji niti ranije navedeno potraživanje tužitelja temeljem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

61. Sud nije utvrdio da bi tuženik specificirao svoj prigovor radi prijeboja u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji je sud usvojio u cijelosti, kako u ranijem postupku, tako i u ovom ponovnom suđenju, pa time nije bilo moguće utvrditi niti postojanje takvog potraživanja tuženika, a to više što promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, kao i u odnosu na promjenu redovne kamatne stope promjenama koje je jednostrano vršio tuženik, tužitelj nije ništa stekao od tuženika, pa tužitelj osnovano potražuje samo razlike više plaćenog tuženiku, jer su to novčani iznosi koje je tuženik od tužitelja stekao temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi, tj. stekao bez pravne osnove, kako to osnovano tvrdi tužitelj.

62. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da tužitelj osnovano nije trebao umanjivati svoj zahtjev kao što to ispravno nije niti učinio, već je potraživao samo više plaćeno po oba osnova, dok je sud na osnovi svega utvrđenog, o prigovoru radi prijeboja koji je istakao tuženik, odlučio kao pod toč. IV. izreke ove presude.

63. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

64. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine (unutar roka od pet godina prije prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012. godine). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

65. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

66. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. II. izreke ove presude, jer je u ovoj pojedinačnoj parnici stupnjevita tužba podnesena 18.03.2019. što je sve bilo unutar novog zastarnog roka koji je iznova počeo teći za potraživanja zbog ništetnosti odredbe o samostalnoj i jednostranoj promjeni kamatne stope počev od 13.06.2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF počev od 14.06.2018. godine, što je opći zastarni rok od pet godina. Nadalje, obzirom da je podnošenjem ove pojedinačne tužbe dana 18.03.2019. godine i novi zastarni rok koji je počeo teći od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, prekinuti i počeo iznova teći u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, tada niti jedna specifikacija tužbenog zahtjeva ne bi bila u zastari, a sud smatra da se specifikacijom tužbenog zahtjeva ne podiže nova tužba, kako to tvrdi tuženik.

67. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

68. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, a to su sva ovdje tužitelju dosuđena potraživanja tužitelja, a što su prema utvrđenju ovog suda sva potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. II. izreke ove presude, pa je sud utvrdio da je za sva ta potraživanja tužitelja, kako glavna tako i sporedna, prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan.

69. Slijedom iznesenog, pod toč. II. izreke tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 2.915,42 EUR po oba utužena osnova, koji kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na sporedna potraživanja (zakonsku zateznu kamatu), koji nije u zastari, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kako je to zatraženo po tužitelju u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva i prema financijskom nalazu i mišljenju, što je već ranije obrazloženo.

70. Na osnovi ovih utvrđenja, sud je utvrdo da je tužitelju za njezina potraživanja dospjela nakon 04.04.2007. godine, za koja je nastupio prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite potrošača, ponovo počeo teći zastarni rok donošenjem pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite (13.06.2014. – za kamate, a 14.06.2018. godine – za valutnu klauzulu u CHF) te da je valjalo dosuditi utvrđene iznose preplaćenih anuiteta, kao je presuđeno pod toč. II. izreke ove presude kojim se usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti za valutu CHF, kao i za redovne kamate, a sve kako je isti konačno specificiran. Slijedom iznesenog, sud je dosudio tužitelju tako zatražene iznose zajedno sa zateznim kamatama kako su iste zatražene podneskom 05.09.2023. godine na pojedine iznose, a sve kao pod toč. II. izreke ove presude, sve zatraženo po tužitelju prema financijskom nalazu i mišljenju.

71. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.

72. Dakle, za sva dosuđena potraživanja tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, sud je utvrdio da su unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji je za ovu vrstu potraživanja tužiteljice ponovo počeo teći od dana 13.06.2014. godine (samostalna promjena kamatne stope), kao i 14.06.2018. godine (ugovaranje valutne klauzule u CHF) kao i obzirom da je ovim pojedinačnim utuženjem, u smislu odredbe čl. 241. ponovo prekinut zastarni rok počeo teći iznova.

73. Tako je sud utvrdi da je cijeli konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO- a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti.

74. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).

75. Potrebno je navesti da je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao pravo isticati ništetnost u ovoj pravnoj stvari kao prethodno pravno pitanje, a primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, jer se ovdje ne radi o zabrani manjeg značaja, kao i što bilo neosnovano pozivanje na odredbu čl. 1112. ZOO-a, tj. da je tužitelj znao za ništetnost, izvršio svoju obvezu znajući da ne treba i nije si pridržao pravo da traži povrat tako plaćenog, jer tuženik nije dokazao da bi tužitelju prilikom izvršavanja njegovih ugovornih obveza bila poznata ništetnost spornih ugovornih odredbi.

76. U odnosu na tuženikov prigovor vezano uz manje plaćeno i uračunavanje manje plaćenog umanjenjem onog što je više plaćeno, sud je već svoj stav i utvrđenje obrazložio.

77. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, to je sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.

78. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te ništetnost dijela ugovornih odredbi gdje je u tipskim ugovorima sastavljenima po tuženiku ugrađena odredba o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez ikakvih jasno naznačenim kriterijima i načinu te promjene, te uvjetima u kojima će se iste promjene dešavati, a kako navodi u tužbi i konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, te direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i da je ništetan način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i jednostranu promjenu kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi tužitelj bio upoznat kako će se, kada i zbog čega i pod kojim uvjetima, mijenjati kamatna stopa, a kao prethodno pravno pitanje za odluku u meritumu ovog spora. Sud je utvrdio i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.

79. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tuženik u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužiteljice stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.

80. Nadalje, treba posebno napomenuti da prema utvrđenju ovog suda, vezano uz kondemnatorni zahtjev tužitelja, radi se isključivo o potraživanju tužitelja s naslova po tuženiku stečenog bez pravne osnova, a ne o naknadi štete, potraživanju povremenih potraživanja ili sl., a o čemu je i sudska praksa kroz niz godina zauzela jasan i nedvosmislen stav.

81. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.

82. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, plaćene sudske pristojbe na tužbu, dok je dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač.

83. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 23.05.2022., podnesak 03.03.2023., podnesak 21.08.2023., podnesak 06.09.2023., ročište 02.07.2020., ročište 22.02.2023., ročište 27.09.2023., ročište 06.11.2023., ročište 06.11.2025., ročište 15.12.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova što čini ukupno 1100 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 2.200,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 550,00 EUR, te čini zbir od 2.750,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 119,45 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 3.267,62 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. III. izreke ove presude. Sud je prilikom odmjeravanja visine troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku uzeo kao VPS zadnje postavljen tužbeni zahtjev i njegovu visinu. Treba napomenuti da sud smatra kako trošak tužitelja koji je nastao zbog podnošenja zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, ne spada u troškove iz čl. 155. ZPP-a, tj. nije bio nephodan za vođenje parnice, te ne može nikako pasti na teret tuženika, a nisu bili nepohodni niti brojni podnesci u vidu požurnica, pa sud nije dosudio tužitelju niti tako zatražen trošak.

84. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 16. veljače 2026. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

85. Slijedom svega iznesenog, a slijedeći upute i stavove iz rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-63/2024-3 od dana 04. prosinca 2024. godine, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. veljače 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na Županijski sud u Varaždinu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.