Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-39/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić, predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Franu Pelicariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, Zagreb, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-211/2020 od 3. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-211/2020 od 3. lipnja 2022. u točki I. izreke i II izreke uz ispravljanje dosuđenih parničnih troškova u iznosu od 2.352,35 eura (17.723,80 kuna) na način da se taj iznos treba isplatiti u kunama.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.229,30 eura (77.0720,70 kuna) sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose počev od dospjelosti pa do isplate kako je to navedeno u toj točki izreke. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u roku od 15 dana u iznosu od 2.352,35 eura (17.723,80 kuna).
2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).
3. Tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da nije utvrđivao pretpostavke za opstojnost najamnog odnosa sa zaštićenom najamninom jer da je tužena dostavila dokaz o vlasništvu nekretnine zaštićenog najmoprimca i da je predložio da se na okolnost imovinskih prilika saslušaju članovi obiteljskog domaćinstva. Stoga da odbijajući taj dokazni prijedlog činjenično stanje nije potpuno utvrđeno.
4. Tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran za razdoblje prije smrti majke koja je umrla **.**.2017., a da je tužba podnesena 14. siječnja 2020. nakon smrti majke, te da tužitelj nije naslijedio nikakvo potraživanje koje mu dalo pravnu osnovu da traži naknadu štete, da niti njegova majka nije pokrenula postupak za života, stoga da njezini nasljednici nisu preuzeli postupak. Smatra da ugovor o cesiji koji je zaključen 6. rujna 2019. između tužitelja i njegove sestre OG nije od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
5. Stoga da je zahtjev tužitelja do 2. listopada 2017. trebalo odbiti kao neosnovan.
6. Nastavno, tuženik u žalbi obrazlaže da osim presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ps-920/97 od 8. siječnja 2001. kojom se nadomještava ugovor o najmu stana između ŽG i TG nisu dostavljeni drugi ugovori o najmu stana, slijedom čega da tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju.
7. Tuženik nadalje tvrdi da sud nije odlučio o cijelom tužbenom zahtjevu tužitelja koji je podneskom od 22. rujna 2021. zatražio isplatu iznosa od 11.468,14 eura (86.406,71 kuna).
8. Tvrdi tuženik da je tijekom postupka dostavio dokaze o vlasništvu nekretnina zaštićenog najmoprimca jer da je u čl. 7. st. 1. i 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 53/96,91/96,48/98,66/98 ; dalje ZNS) propisano da se zaštićena najamnina određena na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, a ona ovisi, između ostalog, i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca i da odredbom članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS pravo na zaštićenu najamninu ima najmoprimac koji nema u vlasništvu useljivu kuću i stan. Poziva se na odluke Ustavnog suda RH, broj U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. i broj U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-448/12-2 u kojima se navodi da je potrebno utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca što uključuje ukupne mjesečne prihode, vrijednost nekretnina i pokretnina neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti jer da pravo na zaštićenu najamninu kao i visina zaštićene najamnine ovise o platnim mogućnostima najmoprimca i članova obiteljskog domaćinstva. Upravo zbog toga da najmoprimci koji mogu plaćati slobodno ugovorenu (tržišnu) najamninu nemaju pravo na zaštićenu najamninu. Pri tome da je važno da se utvrde kriteriji useljivosti najmoprimaca u nekretninu koju imaju u suvlasništvu useljivu kuću ili stan te potkrepljuje svoje shvaćanje odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj Rev- x-751/2017, Rev-448/12, Rev-2043/11 i Rev-x-760/15. Tvrdi da pravni učinak presude kojom se nadomješta ugovor o najmu stana ima učinak između stranaka i ne odnosi se na treće osobe tj. na tuženika te da stoga tuženik ne može odgovarati za štetu koju tužitelj eventualno trpi zbog zaštićenog najma, ako tužitelj za cijelo vrijeme trajanja najamnog odnosa nije provjeravao ima li najmoprimac pravo na zaštićenu najamninu, a koje pravo ovisi o platnim mogućnostima najmoprimca.
9. Slijedom obrazloženog smatra da je sud prvog stupnja nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo jer da u konkretnom slučaju nema elemenata protupravnosti u postupanju tuženika.
10. Nadalje, da je neosnovan zaključak suda da tužiteljici pripada pravo na naknadu imovinske štete za povredu prava na mirno uživanje prava vlasništva u visini tržišne najamnine jer da prema Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u pravilu se zahtjeva da visina naknade odgovara tržišnoj vrijednost ali da od toga postoje izuzeci koje Europski sud za ljudska prava obrazložio u odluci Scordino protiv Italije od 29. ožujka 2006. broj 36813/97, dok da se u presudi Satileo protiv Hrvatske dosuđuje odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu, dakle, da u tim predmetima nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Stoga je predložio da se pobijana presudi preinači i odbije tužbeni zahtjev te se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka.
10.1. U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti osporava navode iz žalbe tuženika, predlažući da se žalba odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdi.
11. Žalba nije osnovana.
12. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio:
- da je predmet spora zahtjev za isplatu razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine za stan u vlasništvu tužitelja površine 58 m2, koji se nalazi na adresi [adresa] i to za razdoblje od rujna 2016. do kolovoza 2019.,
- da je između stranaka nesporno da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine i da su stan do rujna 2019. koristili zaštićeni najmoprimci, te nije niti sporna visina zaštićene najamnine,
- da je iz izvadka zemljišnih knjiga za predmetnu utvrđeno da je tužitelj suvlasnik u 4/16 dijela da je navedeno vlasništvo stečeno temeljem rješenja o nasljeđivanju pod poslovnim brojem O-8761/17, da su nasljednicima iza pokojne ŽG proglašeni kćerka OG i sin tužitelj,
- da iz ugovora o cesiji od 6. rujna 2019. proizlazi da je OG tužitelju ustupila sva svoja potraživanja vezana za predmetni stan posebno s osnova naknade zbog korištenja stana od strane zaštićenog najmoprimca, da iz presude suda prvog stupnja pod poslovnim brojem Ps-920/97 od 8. siječnja 2021. proizlazi da je presudom nadomješten ugovor o najmu predmetnog stana između ŽG tužitelja kao najmodavca i TG kao najmoprimca,
- da je platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca mogao utvrđivati jedino sud u tom postupku i da u postupku radi naknade štete vlasnik stana protiv Republike Hrvatske nije dužan dokazivati da zaštićeni najmoprimac imao drugu nekretninu pogodnu za stanovanje odnosno da mu njegove financijske prilike dopuštaju da riješi svoje stambeno pitanje na drugi način,
- pri tome sud prvog stupnja navodi da ugovor o najmu nije sklopljen slobodnom voljom vlasnika stana i najmoprimca već je pravni odnos uspostavljen sudskom odlukom, te da vlasnik stana ne može otkazati takav najam i da u ovom sporu nisu relevantne imovinske prilike zaštićenog najmoprimca.
13. Slijedom navedenih utvrđenja cijeneći odredbu čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) da pravo vlasništva na određenoj stvari ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja i da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima, pa da stoga uvođenjem brojnih ograničenja za vlasnike stanove sa zaštićenim najmopirmicima prije svega odredbama ZNS-a je došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva koje zajamčeno čl. 1. Protokola broj 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga utvrđuje da takvim miješanjem tuženika vlasnicima nekretnine u kojima žive zaštićeni najmoprimici je nametnut prekomjerni individualni teret pa da zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenih prava vlasništva tuženik je dužan vlasnicima stanovima u kojima žive zaštićeni najmoprimici nadoknaditi štetu u vidu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine i da je pri tome irelevantno temeljem koje pravne osnove je tužitelj stekao pravo vlasništva na toj nekretnine. Stoga sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća nalaz sudskog vještaka da visina najamnine za predmetni stan za sporno razdoblje iznosi 12.701,57 eura (95.700,00 kuna), da bi porez za predmetni stan za navedenu najamninu iznosio 1.446,98 eura (8.038,00 kuna) te s obzirom na prigovor tužitelja je ponovno utvrdio indeks cijena stambenih nekretnina za prvo tromjesečje 2021. te utvrdio da bi ukupna najamnina iznosila 12.502,49 eura (94.200,00 kuna), da bi porez iznosio 1.050,20 eura (7.912,80 kuna) i prirez Gradu Zagrebu 189,03 eura (1.424,30 kuna) te je dosudio visinu naknade između razlike tržišne vrijednosti i ugovorene najamnine 10.229,30 eura (77.072,70 kuna) te sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.
14. Sud prvog stupnja utvrdio da prigovor zastare nije osnovan, da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredbe čl. 230. ZOO-a, da najstarije utuženo potraživanje je dospjelo za naplatu 1. listopada 2016. i da je zastara prekinuta podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora koji je dostavljen nadležnom državnom odvjetništvu 11. rujna 2019. te da u trenutku podnošenja tužbe nije proteklo vrijeme potrebno za zastaru, a odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
15. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.
16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da u postupanju tuženika nema elemenata protupravnosti jer postupanje tuženika u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu ima elemenata protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja kršenje Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva.
17. Naime, sustav zaštićenog najma uveden je Zakonom o najmu stanova kojima se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, što predstavlja miješanje države u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret što je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97, 57/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje Konvencija).
18. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je bog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva Republike Hrvatske dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nadoknaditi štetu te da vlasnik stana ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine i da je pri tome irelevantno temeljem koje pravne osnove je tužitelj stekao pravo vlasništva na toj nekretnini.
19. Naime, navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-757/2024 u kojem predmetu je bila dopuštena revizija rješenjem pod poslovnim brojem Revd-1740/2023 gdje odgovor na pravno pitanje pripada li tužitelju na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine iznos koji predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine ili bi joj pripadao iznos koji bi predstavljao primjerenu naknadu radi ograničenja njegovog prava vlasništva, odgovoreno je da vlasnicima stanova pripada naknada u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine (identično je odlučeno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-106/2024).
20. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelj mogao ostvariti viši iznos zaštićene najamnine jer je upravo u navedenom sudskom postupku, a kako pravilno to utvrđuje i sud prvog stupnja u predmetu pod poslovnim brojem Ps-920/97 donesena je odluka koja zamjenjuje ugovor o najmu stana gdje je utvrđena visina zaštićene najamnine te se je o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca moglo utvrđivati u tom postupku.
21. Kako je presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava zauzeo jasno pravno stajalište kao i Vrhovni sud u navedenim odlukama da je odredbama ZNS-a izvršeno miješanje države u vlasništvo vlasnika stana u kojima ne žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da vlasnici stanova protiv Republike Hrvatske imaju pravo potraživati naknadu imovinske štete koja se sastoji u razlici zaštićene najamnine koji su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarivali iznajmljivanjem tih stanova na tržištu i pravilno je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu te razlike pri čemu je oduzeta visina poreza i prireza.
22. Sud prvog stupnja je pravilno odbio prigovor zastare jer se naknada štete odnosi za razdoblje od rujna 2016. do kolovoza 2019. te je prvi obrok naknade štete dospio 1. listopada 2016., a početak tijeka zastare neovisno o dospijeću prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3482/2021 od 3. listopada 2003. počinje teći od 19. lipnja 2019. pa stoga prema čl. 230. ZOO-a rok zastare iznosi tri godine, dakle, u zastari nisu sve tražbine od 19. lipnja 2016. dakle, nije u zastari niti tužiteljeva tražbina koja dospijeva s prvim obrokom od 1. listopada 2016.
23. Naime, u navedenoj odluci Ustavnog suda utvrđeno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod posl.br. Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajalište Europskog suda za ljudska prava koja su iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i da zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva Republike Hrvatske je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nadoknaditi štetu i da vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, pa da su vlasnici mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske ovaj put predvidim ishodom postupka. Stoga da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog rok i nastupa zastare ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u rješenju pod poslovnim brojem Rev- 2364/2016 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane nametnutim ograničenjem prava vlasništva.
24. Stoga je ocjena Ustavnog suda da je bilo potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav dovoljan stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladajuće sudske prakse, pa da stoga proizlazi da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle, od 19. lipnja 2019. sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala je stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare.
25. Budući da je tužba u ovom predmetu pokrenuta 15. siječnja 2020. nije protekao zastarni rok od tri godine koji je počeo teći kako je prije navedeno od 19. lipnja 2019. prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.
26. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da ne postoje aktivna legitimacija tužitelja jer je isti postao nasljednikom iza smrti svoje majke ŽG, da je zakonska nasljednica i njegova sestra tj. kćerka ŽG OG koja je ustupila sva potraživanja vezana za ovaj stan tužitelju.
27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je odluka o troškovima parničnog postupka pogrešna, jer je sud prvog stupnja pravilno dosudio naknadu troškova parničnih postupka tužitelju sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a, te sukladno važećoj Tarifi, te protivno žalbenim navodima tužitelju je dosuđen za pristup na ročište 16. ožujka 2022. nagrada prema Tbr. 9.1. Tarife jer se na toj raspravi raspravljalo o glavnoj stvari.
28. U odnosu na žalbene navode tuženika da sud nije odlučio o cjelokupnom postavljenom tužbenom zahtjevu navodi da je sud prvog stupnja donio dopunsku presudu pod poslovnim brojem P-211/2020 od 26. rujna 2024 kojim je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu iznosa od 1.238,84 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
29. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu točki I i II izreke potvrditi uz ispravak točke II izreke da se dosuđeni iznos parničnih troškova odnosi na kune te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.
30. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u ovom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
U Rijeci 16. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Kristina Vukelić Aničić
