Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2363/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske radiotelevizije, iz Zagreba, Prisavlje 3, OIB:68419124305, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tužene OD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Pl-167/2025-3 od 12. svibnja 2025., 16. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba se uvažava, ukida se rješenje Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Pl-167/2025-3 od 12. svibnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. Ostavlja se da se o trošku postupka nastalom u povodu žalbe odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je :

"Tužba se odbacuje."

2. Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25 ., dalje: ZPP) koji se primjenjuje u smislu odredbe čl. 381. ZPP-a.

2.1. U žalbi navodi da je 18. ožujka 2025. podnio prijedlog za ovrhu koji se ima smatrati tužbom sa prijedlogom za izdavanje platnog naloga sukladno čl. 446. ZPP-a te se poziva i na primjenu čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 06/24. - dalje OZ), slijedom čega se u odnosu na stvarnu i mjesnu nadležnost primjenjuju odredbe ZPP-a kao supsidijarnog u pitanjima koja nisu određena OZ-om. Ističe da je prvostupanjski sud odbacivanjem tužbe uz obrazloženje da se u ovoj stvari radi o potrošačkom ugovoru i da tužena ima status potrošača te da je tužitelj mogao postupak pokrenuti samo pred nadležnim sudom u državi gdje tužena ima domicil, pozivajući se na odredbe Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012., kao i na odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu("Narodne novine" broj 101/17. dalje: ZMPP) pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu parničnog postupka. Naime, smatra da sud pogrešno zaključuje da se u ovom sporu radi o potrošačkom ugovoru, pri čemu citira odredbu čl. 4. st. 21. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. i 59/23.), navodeći da se u ovom slučaju ne radi o ugovornoj obvezi niti o sklapanju pravnog posla, već da među strankama postoji odnos koji je temeljen na zakonu, a ne na potrošačkom ugovoru. Citira i odredbu čl. 34. st. 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“ broj 137/10, 76/12, 78/16, 46/17, 73/17, 94/18, 114/22, 20/23, 18/24; - dalje: ZHRT) te ističe da je potraživanje za rtv pristojbu zakonska obveza građana koji imaju prijamnike u Republici Hrvatskoj, tako da je sud trebao donijeti rješenje u kojem izdaje platni nalog i nalaže tuženoj plaćanje duga. Poziva se i na odredbu čl. 34. toč. 9. al. 5. ZPP-a kojom je propisano da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima radi naplate naknade za pristojbu Hrvatske radiotelevizije.

2.2. Predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pri čemu napominje da bi kao javna ustanova trebao biti oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbe i postupak koji mu je prethodio ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, a nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom da je pobijano rješenje razumljivo i nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbu.

5. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog suda utvrđeno je:

- da je ovrhovoditelj (sada tužitelj) 2. travnja 2025. podnio protiv ovršenika (sada tužene) prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave-izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga sa stanjem na dan 4. ožujka 2025. radi naplate novčane tražbine (RTV pristojbe za kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2024.) u ukupnom iznosu od 53,10 EUR i troškova postupka u iznosu od 50,00 EUR,

- da je u prijedlogu za ovrhu i vjerodostojnoj ispravi-izvatku iz poslovnih knjiga kao ovršenik odnosno kao obveznik plaćanja navedena osoba OD, iz [adresa],

- da iz potvrde Porezne uprave od 3. travnja 2025., o izvršenom uvidu u podatke OIB sustava proizlazi da je navedena osoba rođena u [adresa], kao ID, da ima državljanstvo Republike Hrvatske i pripadajući OIB te da je kao njezina adresa u [adresa] naveden grad [adresa], kućni broj 26,

- da je predmet dostavljen nadležnom sudu radi izdavanja platnog naloga pozivom na odredbu čl. 281. st. 6. OZ-a,

- da je provjerom u evidenciji MUP-a, prvostupanjski sud utvrdio da tužena nema prijavljeno prebivalište niti boravište u [adresa], već u [adresa] u mjestu [adresa],

- da je prvostupanjski sud odbacio tužbu iz razloga što tužena nema domicil u Republici Hrvatskoj pri čemu se pozvao na čl. 16. ZPP-a i odredbe ZMPP-a, kao i Uredbe (EU) br. 1215/2012,

- da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi kako prvostupanjski sud smatra kako iz odredbi čl. 46. st. 1. ZMPP-a i čl. 1. i 6. st. 1. Uredbe te čl. 27. i 47. ZPP-a proizlazi da za predmetni spor radi isplate iznosa nije nadležan sud Republike Hrvatske, a kako u konkretnom slučaju tužena nema domicil u Republici Hrvatskoj, tužitelj prema Uredbi i čl. 46. st. 1. ZMPP-a te čl. 27. i 47. ZPP-a radi naplate svoje tražbine nije mogao pokrenuti postupak pred sudom Republike Hrvatske, već u onoj državi u kojoj tužena ima domicil, a to očito nije Republika Hrvatska.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naplatu RTV pristojbe.

7. Prema odredbi čl. 34. st. 1. ZHRT-a svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom, dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu čl. 35. st. 2. toga Zakona, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno, a prema odredbi čl. 36. st. 1. ZHRT-a, osoba iz čl. 34. st.1. toga Zakona ne plaća mjesečnu pristojbu ako prijamnik odjavi. Način odjave prijamnika i kontrole plaćanja mjesečne pristojbe utvrđuje HRT svojom odlukom.

7.1. Mjesečna pristojba je specifična novčana obveza (koja ima narav državne potpore) koju je dužan plaćati svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom. Prema tome, mjesečna pristojba nije (izravno) vezana za vlasništvo RTV prijamnika, već za pristup javnim radiodifuzijskim uslugama. Obveza plaćanja mjesečne pristojbe odnosi se, odnosno "tereti" samo one građane koji kupnjom prijamnika ostvaruju mogućnost pristupa onim radiodifuzijskim uslugama koje se obavljaju kao javni interes (kao usluga od općeg gospodarskog interesa).

8. U konkretnom slučaju treba poći od činjenice da tužena nema domicil u Republici Hrvatskoj (što temeljem ZMPP-a implicira primjenu Uredbe (EU) br. 1215/2012), da tužitelj traži naplatu novčane tražbine koja se odnosi na dospjele, a neplaćene RTV pristojbe nastale na području Republike Hrvatske, dakle da je mjesto izvršenja obveze u Republici Hrvatskoj, da se ta tražbina smatra javnom obvezom i da proizlazi iz zakonodavstva Republike Hrvatske, odnosno naprijed navedenog ZHRT-a (a ne na ugovornom odnosu slijedom čega se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru) te da su sudovi Republike Hrvatske nadležni za rješavanje sporova koji proizlaze iz obveza koje su propisane zakonima Republike Hrvatske pa je stoga prema stavu ovog suda u konkretnom slučaju Općinski sud u Makarskoj nadležan za rješavanje predmetnog spora neovisno o prebivalištu i boravištu tužene.

9. Naime, odredbama ZMPP-a je regulirano pitanje mjerodavnog prava za privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjem, nadležnost sudova i drugih tijela Republike Hrvatske u pravnim stvarima.

9.1. Člankom 46. st. 1. ZMPP-a propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20. 12. 2012.), dok je stavkom 2. istog članka propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. toga članka i kada tužena ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

10. Uredbom (EU) br. 1215/2012, između ostalog, uređena je nadležnost sudova (poglavlje II. čl. 5.) na način da osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljka 2. - 7. toga poglavlja.

10.1. Prema Odjeljku 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012, ''Nadležnost za potrošačke ugovore'', u čl. 17. st. 1. Uredbe propisano je da se u pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje čl. 6. i toč. 5. čl. 7., ako: (a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; (b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.

10.2. Iz citiranih odredbi proizlazi da se nadležnost utvrđuje odjeljkom 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012, samo ako je riječ o potrošačkim ugovorima koji su taksativno navedeni u čl. 17. st. 1. Uredbe.

11. O takvim se ugovorima u konkretnom slučaju ne radi jer je postupak pokrenut radi naplate RTV pristojbe koja je kako je već ranije navedeno zakonom propisana obveza, pa stoga ne dolazi u primjenu čl. 6. i toč. 5. čl. 7. navedene Uredbe koji se navode u tim odredbama, a niti primjena preostalih stavaka toga članka, odnosno odredaba čl. 17. st. 2. i 3. Uredbe, slijedom čega je prvostupanjski sud odlučujući o nadležnosti pogrešno primijenio odredbu čl. 18. st. 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 prema kojoj druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.

12. U konkretnom slučaju primjenjuje se čl. 58. ZMPP-a, koji se odnosni na nužnu nadležnosti i propisuje da ako se primjenom odredbi ovoga Zakona ili drugih zakona Republike Hrvatske ili međunarodnih ugovora na snazi u Republici Hrvatskoj ne može odrediti nadležnost u odnosu na tuženika koji ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije, a postupak se ne može voditi u inozemstvu ili je to nerazumno očekivati, sud Republike Hrvatske je nadležan, ako je predmet postupka dovoljno povezan s Republikom Hrvatskom da bi bilo svrsishodno voditi ga u Republici Hrvatskoj.

13. Stoga je sud u Republici Hrvatskoj nadležan za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj, kao domaća pravna osoba i isporučitelj javne usluge u Republici Hrvatskoj, protiv tužene evidentirane kao vlasnika TV prijamnika, budući je predmet dovoljno povezan s Republikom Hrvatskom, a uzimajući u obzir visinu potraživanja tužitelja, nerazumno je očekivati od tužitelja pokretanje postupka u domicilnoj državi tužene pa je svrsishodno voditi predmetni postupak u Republici Hrvatskoj.

14. U odnosu na žalbene navode valja odgovoriti i da je odredba čl. 446. ZPP-a općenita i nije u suprotnosti s navedenom odredbom čl. 7. st. 1. Uredbe, jer ne ulazi u područje međunarodne nadležnosti.

15. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažena je žalba tužitelja, ukinuto je pobijano rješenje i predmet je vraćen na ponovan postupak u kojem će prvostupanjski sud postupiti sukladno odredbi čl. 448. ZPP-a, a ako se dostava platnog naloga tuženoj ne uspije izvršiti na adresu navedenu u prijedlogu postupiti će sukladno odredbama čl. 84. i 85. ZPP-a.

16. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a u konačnoj odluci.

Osijek, 16. veljače 2026.

Sudac

Berislav Babić