Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Stalna služba u Đurđevcu
Đurđevac, Đure Basaričeka 2
Poslovni broj: P-306/2019-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 20. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 13. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 7.096,49 eura (slovima: sedam tisuća devedeset šest eura i četrdeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na iznos od:
- 273,37 eura od 2. rujna 2005.
- 7,92 eura od 2. listopada 2005.
- 7,92 eura od 2. studenog 2005.
- 7,92 eura od 2. prosinca 2005.
- 7,92 eura od 2. siječnja 2006.
- 7,92 eura od 2. veljače 2006.
- 7,92 eura od 2. ožujka 2006.
- 7,92 eura od 2. travnja 2006.
- 7,92 eura od 2. svibnja 2006.
- 7,92 eura od 2. lipnja 2006.
- 7,92 eura od 2. srpnja 2006.
- 7,92 eura od 2. kolovoza 2006.
- 7,92 eura od 2. rujna 2006.
- 7,92 eura od 2. listopada 2006.
- 7,92 eura od 2. studenog 2006.
- 7,92 eura od 2. prosinca 2006.
- 7,92 eura od 2. siječnja 2007.
- 7,92 eura od 2. veljače 2007.
- 7,92 eura od 2. ožujka 2007.
- 7,92 eura od 2. travnja 2007.
- 7,92 eura od 2. svibnja 2007.
- 7,92 eura od 2. lipnja 2007.
- 7,92 eura od 2. srpnja 2007.
- 7,92 eura od 2. kolovoza 2007.
- 7,92 eura od 2. rujna 2007.
- 7,92 eura od 2. listopada 2007.
- 7,92 eura od 2. studenog 2007.
- 7,92 eura od 2. prosinca 2007.
- 7,92 eura od 2. siječnja 2008.
- 7,92 eura od 2. veljače 2008.
- 7,92 eura od 2. ožujka 2008.
- 7,92 eura od 2. travnja 2008.
- 7,92 eura od 2. svibnja 2008.
- 7,92 eura od 2. lipnja 2008.
- 7,92 eura od 2. srpnja 2008.
- 7,92 eura od 2. kolovoza 2008.
- 7,92 eura od 2. rujna 2008.
- 7,92 eura od 2. listopada 2008.
- 7,92 eura od 2. studenog 2008.
- 7,92 eura od 2. prosinca 2008.
- 7,92 eura od 2. siječnja 2009.
- 7,92 eura od 2. veljače 2009.
- 7,92 eura od 2. ožujka 2009.
- 7,92 eura od 2. travnja 2009.
- 7,92 eura od 2. svibnja 2009.
- 58,35 eura od 2. lipnja 2009.
- 39,23 eura od 2. srpnja 2009.
- 39,23 eura od 2. kolovoza 2009.
- 39,23 eura od 2. rujna 2009.
- 39,23 eura od 2. listopada 2009.
- 39,23 eura od 2. studenog 2009.
- 39,23 eura od 2. prosinca 2009.
- 39,23 eura od 2. siječnja 2010.
- 39,23 eura od 2. veljače 2010.
- 39,23 eura od 2. ožujka 2010.
- 39,23 eura od 2. travnja 2010.
- 39,23 eura od 2. svibnja 2010.
- 39,23 eura od 2. lipnja 2010.
- 39,23 eura od 2. srpnja 2010.
- 39,23 eura od 2. kolovoza 2010.
- 39,23 eura od 2. rujna 2010.
- 39,23 eura od 2. listopada 2010.
- 39,23 eura od 2. studenog 2010.
- 39,23 eura od 2. prosinca 2010.
- 39,23 eura od 2. siječnja 2011.
- 39,23 eura od 2. veljače 2011.
- 39,23 eura od 2. ožujka 2011.
- 39,23 eura od 2. travnja 2011.
- 39,23 eura od 2. svibnja 2011.
- 39,23 eura od 2. lipnja 2011.
- 39,23 eura od 2. srpnja 2011.
- 39,23 eura od 2. kolovoza 2011.
- 97,63 eura od 2. rujna 2011.
- 121,12 eura od 2. listopada 2011.
- 152,16 eura od 2. studenog 2011.
- 443,33 eura od 2. prosinca 2011.
- 104,47 eura od 2. siječnja 2012.
- 113,31 eura od 2. veljače 2012.
- 119,13 eura od 2. ožujka 2012.
- 117,83 eura od 2. travnja 2012.
- 114,67 eura od 2. svibnja 2012.
- 116,66 eura od 2. lipnja 2012.
- 118,51 eura od 2. srpnja 2012.
- 115,72 eura od 2. kolovoza 2012.
- 116,85 eura od 2. rujna 2012.
- 112,94 eura od 2. listopada 2012.
- 111,40 eura od 2. studenog 2012.
- 115,70 eura od 2. prosinca 2012.
- 113,49 eura od 2. siječnja 2013.
- 115,17 eura od 2. veljače 2013.
- 109,89 eura od 2. ožujka 2013.
- 111,32 eura od 2. travnja 2013.
- 116,22 eura od 2. svibnja 2013.
- 107,89 eura od 2. lipnja 2013.
- 103,10 eura od 2. srpnja 2013.
- 102,66 eura od 2. kolovoza 2013.
- 106,03 eura od 2. rujna 2013.
- 108,02 eura od 2. listopada 2013.
- 113,31 eura od 2. studenog 2013.
- 111,57 eura od 2. prosinca 2013.
- 116,13 eura od 2. siječnja 2014.
- 82,21 eura od 2. veljače 2014.
- 86,47 eura od 2. ožujka 2014.
- 88,51 eura od 2. travnja 2014.
- 87,54 eura od 2. svibnja 2014.
- 84,67 eura od 2. lipnja 2014.
- 83,78 eura od 2. srpnja 2014.
- 86,83 eura od 2. kolovoza 2014.
- 89,97 eura od 2. rujna 2014.
- 90,24 eura od 2. listopada 2014.
- 90,39 eura od 2. studenog 2014.
- 94,53 eura od 2. prosinca 2014.
- 95,12 eura od 2. siječnja 2015.
- 39,27 eura od 2. veljače 2015.
- 95,38 eura od 2. ožujka 2015.
- 95,87 eura od 2. travnja 2015.
- 95,86 eura od 2. svibnja 2015.
- 95,86 eura od 2. lipnja 2015.
- 95,86 eura od 2. srpnja 2015.
- 95,86 eura od 2. kolovoza 2015.
- 95,86 eura od 2. rujna 2015., u roku 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika, istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 96,45 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 6,43 eura od 2. veljače 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. ožujka 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. travnja 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. svibnja 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. lipnja 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. srpnja 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. rujna 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. listopada 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. studenog 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. prosinca 2008. do isplate,
- 6,43 eura od 2. siječnja 2009. do isplate,
- 6,43 eura od 2. veljače 2009. do isplate,
- 6,43 eura od 2. ožujka 2009. do isplate,
- 6,43 eura od 2. travnja 2009. do isplate,
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika, istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenog po osnovi kamatne stope u iznosu od 384,60 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 19,23 eura od 2. veljače 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. ožujka 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. travnja 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. svibnja 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. lipnja 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. rujna 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. listopada 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. studenog 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. prosinca 2014. do isplate,
- 19,23 eura od 2. siječnja 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. veljače 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. ožujka 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. travnja 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. svibnja 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. lipnja 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. srpnja 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. kolovoza 2015. do isplate,
- 19,23 eura od 2. rujna 2015. do isplate,
r i j e š i o j e
I. Dopušta se objektivna preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 10. siječnja 2020.
II. Dopušta se objektivna preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 9. prosinca 2025.
III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.337,50 eura (slovima: dvije tisuće tristo trideset sedam eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi isplate, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka. Tužitelj u tužbi navodi da je kao potrošač s tuženikom 8. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102510591 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 85.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Dana 29. prosinca 2015. sklopljen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102510591.
1.1. Nadalje navodi kako je istim ugovorom o kreditu u članku 8. ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,50% godišnje u trenutku podizanja kredita, odnosno promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom Odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Smatra kako je takva ugovorna odredba koja omogućava tuženiku kao trgovcu da jednostranom odlukom bez jasnih i unaprijed utvrđenih parametara i metoda mijenja kamatnu stopu nepoštena jer je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
1.2. Upućuje na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Protiv te drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio presudom broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Ističe kako navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno članku 502.a ZPP-a.
1.3. Naposljetku navodi kako je tuženik primjenom navedene nepoštene ugovorne odredbe u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu radi čega je bez valjane pravne osnove stekao iznos od 1.523,83 eura / 11.481,27 kuna[1] . Navedeni nepošteno i bez osnove stečeni iznos tuženik je tužitelju uračunao prilikom sklapanja Aneksa ugovora 29. prosinca 2015. (omaškom u tužbi navedeno 8. siječnja 2016.) odnosno tzv. "Konverzijom" ugovora u kredit sa valutnom klauzulom u valuti euro. Navedenim Aneksom ugovora o kreditu (tzv. konverzijom) promijenjena je valutna klauzula kredita iz valute CHF u valutu euro i tom prilikom u tzv. simuliranom retroaktivnom izračunu kredita u valuti euro primijenjene su kamatne stope veće i od kamatnih stopa koje je tuženik jednostranim odlukama povećavao. Gore navedeni iznos koji je tuženik stekao bez osnove tužitelju je, dakle, uračunat tek s danom 30. rujna 2015. odnosno s danom pravnog učinka Dodatka ugovora, odnosno tzv. konverzije. Obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj u trenutku stjecanja pojedinih iznosa preplaćenih kamata od dana neosnovanog stjecanja pa do uračunavanja tekla je zakonska zatezna kamata. Upravo ta zakonska zatezna kamata koja je tekla na pojedine iznose preplaćenih kamata prilikom tzv. izračuna o konverziji i Aneksa ugovora tužitelju nije uračunata, a ukupno iznosi 1.071,02 eura / 8.069,57 kuna kojeg potražuje na temelju članka 214. Zakona o obveznim odnosima s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu Ugovora o kreditu kojom je propisano da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema mjesta sjedišta Banke odnosno u ovom slučaju Općinski sud u Rijeci.
3. Sud je rješenjem broj P-306/2019-9 od 22. prosinca 2021. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-42/2022-2 od 15. ožujka 2022.
4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.
4.1. Tuženik naglašava da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, dakle položaj tužitelja je po tuženiku bio izjednačen s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kako je tuženik sukladno ZID ZPK/15 dostavio tužitelju, pravovremeno izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisivanjem Aneksa prihvatio tuženikov izračun konverzije, nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, te su u smislu članka 19.c toč. 4. ZID ZPK/15, prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF koji iznosi su pretvoreni u euro i u valutnu klauzulu euro po tečaju primjenjivom na dan uplate, tuženik smatra da je neosnovano bilo kakvo novčano potraživanje tužitelja jer je tužitelj na zakonom propisan i realiziran način uredio ugovorni odnos s tuženikom slobodnim očitovanjem volje, obzirom da se tužitelja može smatrati korisnikom kredita u valuti euro od početka.
4.2. Pored tog prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, smatrajući da se u ovom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare u smislu članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, vodeći računa da se u ovom slučaju, po tuženiku, radi o postupku za naknadu štete, na kakvu vrstu parnice upućuje i Zakon na koji se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.
4.3. Nadalje, osim što je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da su tužitelju bile dostupne sve informacije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora na takav način da je mogao shvatiti posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da nije postojao u konkretnom slučaju nikakav "ekstra profit" Banke, ali i da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, pa se po tuženiku ne može "smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena", tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, tvrdeći također da je tuženik postupio sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. te na predmetni ugovorni odnos primijenio Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Ističe kako je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi kako se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, smatra da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je tužitelja i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina: potrošačima pa tako i tužitelju predočavani su i uručivani obrasci i brošure u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule i grafički prikaz kretanja tečajeva, tuženik je u ponudi imao više vrsta kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, kamatnim stopama i dr., a tužitelj je imao pravo izbora valute za koju će vezati obveze te se po mišljenju tuženika ne može smatrati da se nije pregovaralo o valutnoj klauzuli.
4.4. Ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli ili odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog).
4.5. Naposljetku, tuženik smatra kako je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u ovoj stvari ustvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te je ustvrdio da tužitelju u ovom slučaju nije nastala nikakva šteta, niti da bi tuženik prouzročio tužitelju nekakvu štetu u konkretnom slučaju, pa je predložio da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
5. Podneskom od 10. siječnja 2020. tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 17. rujna 2019., a kojom odlukom je povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna te je povećao tužbeni zahtjev na način da potražuje povrat od tuženika i s osnova valutne klauzule i kamate, odnosno preplatu u odnosu na početni otplatni plan prema tečaju CHF na dan prijenosa sredstava kredita (7. lipnja 2006.) tako da potražuje ukupno 2.461,37 eura / 18.545,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća pojedinog iznosa, a kako je to navedeno u podnesku pa do isplate. Odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., dalje: ZPP/13), važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Člankom 39. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“, broj 70/19. (dalje: ZIDZPP/19), koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. je propisano da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje novi stavak 2. koji glasi: ''Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.'', a dosadašnji stavci 2. do 8. postaju stavci 3. do 9. Sukladno odredbi članka 117. stavka 2. ZIDZPP/19 odredba članka 39. ZIDZPP/19 primjenjuje se na sve postupke u tijeku. Sud je rješenjem kao u toč. I. izreke dopustio preinaku tužbe, koju je preinaku tužbe tužitelj učinio u podnesku od 10. siječnja 2020., prije zaključenja prethodnog postupka. Navedeni podnesak tužitelja je dostavljen punomoćniku tuženika 19. svibnja 2023. Tuženik se podneskom od 31. svibnja 2023. usprotivio preinaci. Temeljem članka 190. stavka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), sud je u toč. I. izreke rješenja dopustio preinaku jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
6. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 9. prosinca 2025. (stranica 335-339 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno točku I. tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražio isplatu iznosa od 7.096,49 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Podneskom od 29. prosinca 2025. tuženik se usprotivio preinaci tužbe.
6.1. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kao u toč. II. izreke ovog rješenja. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povišenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice. Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III- 4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Đ protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu. Slijedom navedenog, sud je temeljem članka 190. stavka 2. i stavka 3. ZPP, odlučio kao u toč. II. izreke rješenja.
7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (list 4-34 spisa) i uz podnesak od 10. siječnja 2020. (list 130-134 spisa) te dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu (list 43-125 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić te proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje VJ kao sudužnika u predmetnom ugovoru o kreditu jer je tužitelj na ročištu održanom 15. veljače 2024. odustao od navedenog dokaznog prijedloga. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka FJ (voditeljica Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji) te svjedoka AJ i TJ (djelatnice tuženika koje su ugovarale predmetni kredit) jer je tuženik na ročištu održanom 15. veljače 2024. (stranica 245 spisa) odustao od navedenih dokaznih prijedloga. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost nepostojanja „ekstra profita“ na strani tuženika u pogledu visine tečaja jer je isti nepotreban.
8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, u vezi sa člankom 221.a ZPP, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
9. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje tužitelj smatra ništetnima.
10. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102510591 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 85.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 240 mjeseci. Nadalje, nesporno je da je ugovorena kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povećavala. Također nesporno je da je ugovorena otplata kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika time da mjesečni anuitet iznosi 540,92 CHF.
11. Nije sporno ni to da je 29. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102510591 sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., a u konačnici nije sporno ni to da je konverzija provedena u skladu s navedenim Zakonom. Nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 35.524,66 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
12. Među strankama je sporna ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, kao i pitanje pripada li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.
13. Tužitelj ĐJ saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je novčana sredstva koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za izgradnju kuće, a koja kuća služi isključivo za stanovanje njegove obitelji. U vrijeme sklapanja govora nije bio vlasnik obrta. Budući da nije imao dovoljno sredstava za izgradnju, kao klijent tuženika, obratio se u Poslovnicu tuženika u Đurđevcu. Djelatnik banke mu je ponudio Ugovor o kreditu u CHF kao povoljniju opciju za njega u odnosu na kredit u valuti euro, s objašnjenjem da mu je za kredit u valuti euro potreban jamac, dok za kredit u valuti CHF može založiti kuću koju je planirao izgraditi. Također je založio već ranije sklopljene police životnog osiguranja supruge i svoju osobnu. Djelatnik banke mu je prije sklapanja ugovora naveo da "svi dižu kredite u CHF pa zašto ne bi i ja". U razgovoru s djelatnikom banke, a obzirom na sve prezentirano, odlučio se za sklapanje ugovora u CHF. Ugovor je pročitao, provjerio iznos i rok u kojem je u obvezi isti otplatiti. Odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope su mu bile jasne, odnosno razumio je da se tečaj CHF kao i kamatna stopa mogu promijeniti, ali nije mogao predvidjeti da će se promijeniti u tolikoj mjeri kako se dogodilo niti ga djelatnik tuženika na to upozorio. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imao mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora. Prilikom čitanja ugovora nije imao bilo kakvih nejasnoća. Nije pokušao pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora jer je banka unaprijed pripremila Ugovor i bilo je "uzmi ili ostavi". U početku je rata kredita iznosila oko 2.100,00 kuna da bi konačnici dosegla 3.600,00 kuna. Ugovor zasigurno ne bi sklopio da je znao da će u toj mjeri rasti rata kredita. Iz medija je tijekom 2015. saznao o mogućnosti sklapanja Aneksa ugovora, odnosno o konverziji kredita u valutu euro. Obratio se tuženiku koji mu je izradio obračun. Rata kredita je nakon konverzije iznosila u svakom slučaju manje od 3.600,00 kuna, ne sjeća se točnog iznosa jer je u kratkom vremenu 2005. i 2006. sklopio dva Ugovora o kreditu u CHF te je rata nakon konverzije za oba kredita iznosila 500,00 eura. Stoga se odlučio za sklapanje navedenog Aneksa. Tuženik je pripremio Aneks ugovora i nije propitkivao odredbe navedenog Aneksa ugovora niti pregovarao o bilo kojoj odredbi. Sklapanjem Aneksa ugovora ni u kom slučaju nije smatrao da se odrekao potraživanja iz osnovnog ugovora. Istaknuo je kako je kredit još uvijek u otplati te će isti biti isplaćen u siječnju 2025. Cijelo vrijeme trajanja ugovora osobno je uplatio sve rate kredita.
14. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.
15. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
15.1. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe izgradnje kuće u kojoj prebiva sa svojom obitelji, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16. Analizirajući iskaz tužitelja ĐJ te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali samo to nije dovoljno da bi se navedene ugovorne odredbe mogle tretirati kao poštene ugovorne odredbe, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C- 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.
16.1. Sud je na okolnost informiranosti potrošača pročitao letke i brošure te mail korespondenciju FJ sa zaposlenicima tuženika, a koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (stranica 90-106), međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s navedenim brošurama i lecima upoznao tužitelja prije sklapanja ugovora te se stoga ne može smatrati da je postupio u skladu s navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje djelatnica tuženika FJ, kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije i direktorice Direkcije podrške prodaji, kao i AJ i TJ za koje je tvrdio da su ugovarale predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem, međutim, u konačnici je na ročištu održanom 15. veljače 2024. (stranica 245 spisa) odustao od navedenih dokaznih prijedloga.
17. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se tužitelj u tužbi poziva, a kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
19. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
20. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu predmet je vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
21. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.
22. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
23. Zaključno, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije pa tako i reviziju tuženika i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
24. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
25. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
26. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.
26.1. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
26.2 Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim.
27. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
28. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
29. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.
30. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
31. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
32. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita tužitelj je snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, više od 70% nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).
33. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
34. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u dalje: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
35. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
36. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenuta presuda odnosi i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005., kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 104. stavka 1. u svezi sa člankom 210. stavkom 1. ZOO/91.
37. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), dakle ima li tužitelj pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i jesu li sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Aneksa ugovora primjenom ZID ZPK/15 otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.
38. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je sklapanjem Aneksa ugovoru tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u euro.
39. Stav tužene banke da tužitelj zato što je sklopio Aneks ugovoru o kreditu tj. konvertirao kredit, ne bi imao pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može se prihvatiti.
40. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro i da je konverzija izvršena temeljem ZID ZPK/15.
41. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.
42. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u valuti euro na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom euro (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).
43. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti euro izvršena na temelju ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.
44. Iz Aneksa Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita.
45. Aneks ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
46. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK/15 Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15.).
47. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
48. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
49. Međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15.
50. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz valutu euro.
51. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 ĆJ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
52. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, a koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
53. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.
54. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli budući da konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.
55. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj izričito odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženik sklapanjem Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i s valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, to ne ukazuje niti ZID ZPK/15 niti se to može iščitati iz odredbi Aneksa ugovoru. Uostalom prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK/15, nije utvrđena preplata, već manjak, a kako je to vještakinja u ovom postupku utvrdila, a što će biti detaljnije izloženo u nastavku.
56. Spisu prileži velik broj sudskih odluka s različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.
57. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno radi utvrđenja činjenice je li konverzijom tužitelj kao potrošač obeštećen i za preplaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu, na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa na dan 30. rujna 2015. s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu i srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate odnosno puštanja kredita u tečaj, zatim da utvrdi je li konverzija izvršena u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, da preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom na dan 30. rujna 2015. prebije s potraživanjem korisnika kredita, time da se prvo zatvara zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose na dan 30. rujna 2015., a potom na glavnični iznos preplate kredita, kao i da odgovori na sve navode tuženika na ročištu održanom 15. veljače 2024.
58. Ponajprije valja napomenuti kako je vještakinja Natalija Jambrečić dostavila dva Nalaza i mišljenja od 24. listopada 2025. i to dana 25. listopada 2025. te 5. studenog 2025. Budući da je naknadno provjerom spisa na raspravi održanoj 28. studenog 2025. utvrdila da je Nalaz dostavljen 25. listopada 2025. ispravan i odgovara dokumentaciji u ovom predmetu, vještakinja je Nalaz dostavljen 5. studenog 2025. stavila van snage. Stranke su se u konačnosti očitovale o Nalazu i mišljenju dostavljenom 25. listopada 2025. te je i sud isti ocjenjivao kao dokaz u ovom predmetu.
58.1. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 24. listopada 2025., dostavljenog u spis 25. listopada 2025., proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 5102510591 koje se odnose na promjenu kamatne stope i na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Posljedično, tužitelj traži od tuženika da mu prizna razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da je Ugovorom o kreditu broj 5102510591 (dalje: Ugovor) Erste & Steiermärkische bank d.d. odobrila korisniku kredita ĐJ kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita: 85.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 4,50% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 240 mjesečnih anuiteta, te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje navodi kako je uvidom u obračun konverzije Nalazom utvrđeno da je kredit isplaćen u više iznosa, a da je prvi iznos isplaćen 8. srpnja 2005. po tečaju koji je iznosio 4,689700 kuna z a1 CHF te se taj tečaj uzima kao referentni. Isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 400.969,35 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. rujna 2005., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem prvog dana u mjesecu. Po kreditu je provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR i po konverziji je utvrđen manjak uplata od 491,80 eura. Nadalje je vještakinja navela da se u Nalazu koristi sljedeća metodologija: utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i promijenjenim kamatnim stopama, utvrđuju se sve uplate tužitelja, utvrđuju se razlike više (+)/ manje (-) plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF te se u zaključku specificiraju pojedinačni iznosi više plaćenog, uz napomenu da se izračunati iznos više plaćenog ne umanjuje jer je po konverziji kredita iz valute CHF u valutu euro utvrđen manjak uplata u iznosu od 491,80 eura koji je nadoknađivan nakon 30. rujna 2015. U tabeli 1 prikazala je promjene visine anuiteta zbog promjene kamatnih stopa. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta. Zaključno vještakinja navodi kako je tužitelj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30. rujna 2015. više platio 7.096,49 eura. Od navedenog iznosa, iznos od 508,40 eura po osnovi promjene kamatne stope, a iznos od 6.588,09 eura po osnovi promjene tečaja CHF (detaljan izračun prezentiran u tabelama 1. i 2. Nalaza) te je više plaćeni iznos od 7.096,49 eura iskazala u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Ponovo ističe kako izračunati iznos više plaćenog nije umanjen jer je po konverziji kredita iz valute CHF u valutu euro utvrđen manjak uplata u iznosu od 491,80 eura koji je nadoknađivan nakon 30. rujna 2015. te je prikazala specifikaciju pojedinačnih iznosa. Vještakinja u Nalazu potvrđuje da je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Navodi kako su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističe da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom). U razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita tužitelj je tuženiku platio 96,45 eura manje, a koji iznos manje plaćenog je uključen u izračun prezentiran u tabeli 2, kolona 7 (osjenčano, negativni brojevi) i točki a) Zaključka Nalaza. Nadalje, u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početne vještakinja navodi kako je tužitelj tuženiku platio 384,60 eura manje, a koji iznos manje plaćenog je uključen u izračun prezentiran u tabeli 2, kolona 6 (osjenčano, negativni brojevi) i točki a) Zaključka Nalaza.
59. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 28. studenog 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja od 24. listopada 2025., a koji je dostavila u spis 25. listopada 2025.
60. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka te je postavio prigovor prijeboja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 96,45 eura sa zateznom kamatom i s osnove manje plaćenog po osnovi kamatne stope u iznosu od 384,60 eura sa zateznom kamatom.
61. Sud je Nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
62. Prema članku 104. stavku 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO/91.
63. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, a sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, a na matematički izračun kojeg tuženik nije prigovarao, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir manje plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, tužitelj tuženiku više platio iznos od 7.096,49 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u toč. I. izreke presude. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 104. stavka 1. ZOO/91, u vezi sa člankom 210. ZOO/91, sa zatraženim zateznim kamatama koje teku do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje sukladno Zakonu o kamatama („Narodne novine“ broj 94/04. i 35/05.) i Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04.) te od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05) s obzirom da je odredbom članka 214. ZOO/91 propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od sljedećeg dana od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u nalazu, sukladno odredbi članka 214. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem.
64. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO (u ovom slučaju odredbe članka 388. ZOO/91), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. (promjenjiva kamatna stopa) i preinačena 10. siječnja 2020. (valutna klauzula), to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.
64.1. U pogledu tuženikovog prigovora zastare za preinačeni dio preko iznosa od 2.461,37 eura / 18.545,18 kuna (tužbeni zahtjev od 10. siječnja 2020.), a do zatraženog iznosa od 7.096,49 eura (tužbeni zahtjev od 9. prosinca 2025., nakon primitka Nalaza i mišljenja vještaka), upućuje se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, zastara nije nastupila niti u odnosu na preinačeni dio preko 2.461,37 eura, a do zatraženog iznosa od 7.096,49 eura.
65. Sud je utvrdio da nisu osnovani tuženikovi prigovori radi prijeboja.
65.1. Tuženik u istaknutom prigovoru radi prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja i kada je kamatna stopa bila niža od ugovorene te za svaku takvu uplatu tuženik potražuje i kamate.
65.2. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da iznos više plaćenog specificiran u zaključku Nalaza već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose kada je tečaj CHF bio niži od početnog i kamatna stopa niža od početno ugovorene, a koji manje plaćeni iznosi po osnovi razlike u tečaju i razlike u kamati su specificirani u kolonama 6 i 7 tabele 2 Nalaza.
65.3. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu od 96,45 eura te s osnove manje plaćenog po osnovi kamatne stope u iznosu od 384,60 eura, sve s pripadajućom zateznom kamatom te je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke presude.
66. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.
66.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podneska od 10. siječnja 2020. kojim povećava svoj tužbeni zahtjev, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za sastav podneska od 9. prosinca 2025., tužitelju je priznat trošak u iznosu od 62,50 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 9. prosinca 2025. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 17. siječnja 2020., 15. veljače 2024., 25. rujna 2024., 28. studenog 2025. i 20. siječnja 2026., tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.937,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.337,50 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a (u primjeni na ovaj postupak sukladno članku 107. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 80/22.), u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/05.
66.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2022. u iznosu od 250,00 eura jer isti ne prileži spisu. Nije priznat niti trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura jer tužitelj navedenu pristojbu nije platio. Temeljem odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), tužitelj je kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Tužitelj pristojbu za tužbu nije platio pa nije imao ovaj trošak, a sud ga neće niti pozvati na plaćanje pristojbi za tužbu i za presudu.
66.3. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. III. izreke rješenja.
Đurđevac, 13. veljače 2026.
Sutkinja
Augustina Muršić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja Krunoslav Vuljak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica
2. pun. tuženika Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb
