REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4687/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, NM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik iz Koprivnice, protiv tuženika, Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević&partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju, NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 2.907,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 0,90 eura od 1. ožujka 2007. pa do isplate,

- 0,48 eura od dana 1. travnja 2007. pa do isplate,

- 3,90 eura od dana 1. travnja 2008. pa do isplate,

- 13,44 eura od dana 1. studenoga 2008. pa do isplate,

- 2,63 eura od dana 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- 16,26 eura od dana 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- 16,26 eura od dana 1. veljače 2009. pa do isplate,

- 18,47 eura od dana 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- 13,75 eura od dana 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 14,85 eura od dana 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 12,12 eura od dana 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 9,18 eura od dana 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 10,14 eura od dana 1. kolovoz 2009. pa do isplate,

- 12,15 eura od dana 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 11,04 eura od dana 1. listopada 2009. pa do isplate,

- 9,83 eura od dana 1. studenoga 2009. pa do isplate,

- 10,75 eura od dana 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 15,25 eura od dana 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- 17,40 eura od dana 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 17,17 eura od dana 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- 20,95 eura od dana 1. travnja 2010. pa do isplate,

- 20,71 eura od dana 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- 22,87 eura od dana 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- 32,84 eura od dana 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 31,97 eura od dana 1. kolovoz 2010. pa do isplate,

- 41,86 eura od dana 1. rujna 2010. pa do isplate,

- 35,96 eura od dana 1. listopada 2010. pa do isplate,

- 37,33 eura od dana 1. studenoga 2010. pa do isplate,

- 43,60 eura od dana 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- 53,28 eura od dana 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- 42,75 eura od dana 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 46,97 eura od dana 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 43,45 eura od dana 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 51,47 eura od dana 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- 63,09 eura od dana 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- 66,94 eura od dana 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- 97,70 eura od dana 1. kolovoz 2011. pa do isplate,

- 65,68 eura od dana 1. rujna 2011. pa do isplate,

- 58,65 eura od dana 1. listopada 2011. pa do isplate,

- 59,11 eura od dana 1. studenoga 2011. pa do isplate,

- 59,70 eura od dana 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- 65,70 eura od dana 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- 67,93 eura od dana 1. veljače 2012. pa do isplate,

- 65,95 eura od dana 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- 65,65 eura od dana 1. travnja 2012. pa do isplate,

- 66,94 eura od dana 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- 68,25 eura od dana 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- 66,42 eura od dana 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- 66,53 eura od dana 1. kolovoz 2012. pa do isplate,

- 63,06 eura od dana 1. rujna 2012. pa do isplate,

- 64,81 eura od dana 1. listopada 2012. pa do isplate,

- 67,03 eura od dana 1. studenoga 2012. pa do isplate,

- 65,61 eura od dana 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- 67,25 eura od dana 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- 62,72 eura od dana 1. veljače 2013. pa do isplate,

- 62,85 eura od dana 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- 67,37 eura od dana 1. travnja 2013. pa do isplate,

- 60,65 eura od dana 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- 60,75 eura od dana 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- 60,30 eura od dana 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- 60,47 eura od dana 1. kolovoz 2013. pa do isplate,

- 61,81 eura od dana 1. rujna 2013. pa do isplate,

- 64,55 eura od dana 1. listopada 2013. pa do isplate,

- 64,02 eura od dana 1. studenoga 2013. pa do isplate,

- 66,92 eura od dana 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- 64,01 eura od dana 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- 66,75 eura od dana 1. veljače 2014. pa do isplate,

s time da je visina stope zatezna kamata od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, prema tužitelju NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 49,31 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,34 eura od 1. svibnja 2007. do isplate,

- na iznos od 3,54 eura od 1. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos od 4,52 eura od 1. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 2,62 eura od 1. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 1,83 eura od 1. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 5,20 eura od 1. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 4,96 eura od 1. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 3,90 eura od 1. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 3,47 eura od 1. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,73 eura od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 0,17 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 2,93 eura od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,27 eura od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,23 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,90 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 3,42 eura od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 1,28 eura od 1. listopada 2008. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu 2.337,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 13. veljače 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 1. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3208451542 16. veljače 2007. a koji Ugovor je javnobilježnički solemniziran od strane JB Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OV- 4121/07 dana 17. veljače 2007.. Predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 19.385,63 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, a što je na dan isplate kredita, 19. veljače 2007. iznosilo 87.841,93 kn. Ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, no vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. Kredit je vraćen u cijelosti, pri čemu je tužitelj banci isplatio ukupno 131.661,65 kn. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Takav stav temelji na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH (presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, VSRH Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015, VSRH Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., VSRH Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016.). Ističe kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nedopuštene i nepoštene, unaprijed pripremljene ugovorne odredbe, u prvom redu zbog postupanja tuženika u vezi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra kako je valutna klauzula isključivo zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Zbog navedenog je učinak predmetne valutne klauzule bio protivan i svrsi previđenoj odredbom iz čl. 22. ZOO-a, te su povrijeđene relevantne odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 2.856,98 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose od dan plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta do isplate, kao i da se tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Nadalje, ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. U odnosu na sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite prava potrošača i to: odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik prije svega ističe da su obje navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. U odnosu na informiranost samog tužitelja, ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Ističe kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik osporava tijek zateznih kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Podneskom od 17. srpnja 2024. tuženik ističe prigovor radi prijeboja u odnosu na manje plaćene iznose s osnove tečaja i to u iznosu od 46,50 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose te predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

3. Podneskom od 8. listopada 2025. a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da potražuje isplatu iznosa od 2.907,15 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose (kao točki I. izreke presude), kao i da mu tuženik nadoknadi trošak postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

4. Podneskom od 14. listopada 2025. tuženik je naveo kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te specificira prigovor radi prijeboja na način da potražuje 49,31 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan je tužitelj.

6. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3208451542 kojim ugovorom je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos od 19.385,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje, uvidom u ugovor sud je utvrdio kako je rok otplate kredita 84 mjeseca, namjena kredita je kupnja vozila marke NISSAN, model MICRA 1.2 ACENTA / 3 vrata te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 275,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva, tužiteljevo svojstvo potrošača, sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa preplaćenih iznosa s obzirom na odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, te tijek zateznih kamata.

9. U odnosu na tvrdnju tuženika da je netko drugi uplaćivao pojedine dospjele anuitete (u korektnom slučaju DM i EM), a ne tužitelj, pa da tužitelj zbog toga nema aktivnu legitimaciju u odnosu na iznose koje nije osobno platio, valja reći kako je sud takav prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, sukladno čl. 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimizacije sud ocijenio neosnovanim, a dokazne prijedloga za saslušanjem navedenih svjedoka (DM i EM) nepotrebnim zbog čega ih nije ni provodio.

10. U odnosu na prigovore tuženika valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev- 3142/2018). Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., proizlazi da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

11. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

13. U tom smislu sud je saslušao tužitelja koji je iskazao kako mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju automobila kojeg je koristio za osobne svrhe, a cjelokupni iznos kredita je utrošen na kupnju vozila i to na način da je banka novce prebacila autokući. U trenutku podizanja kredita tužitelj nije imao registrirani obrt niti udjele u trgovačkom društvu te je bio zaposlen u Hrvatskim autocestama. Kredit je otplaćivao osobno te je isti otplaćen u cijelosti. Tužitelj je naveo kako je kredit podigao u poslovnici banke u Osijeku, gdje ga je već čekao pripremljeni ugovor u švicarskim francima. Od djelatnika banke je tražio ugovor u hrvatskim kunama međutim rečeno mu je da je to najpovoljnija opcija, a ugovor u drugoj valuti mu nije nuđen. Tužitelj je naveo da mu prilikom sklapanja ugovora nije objašnjeno što je valutna klauzula niti je upozoren na rizike koji su za nju vezani, jedino je bio upozoren da će u slučaju neplaćanja kredita uslijedili ovrha. Prilikom sklapanja ugovora tužitelj nije mogao utjecati na odredbe ugovora. Tužitelj je naveo kako je ugovor potpisan u banci, a kod javnog bilježnika nije ni bio. Ugovor je prije potpisivanja pročitao u odnosu na odredbe koje su mu bile bitne, poglavito u odnosu na visinu otplatnih rata da zna da li ih može otplaćivati. Nadalje, tužitelj je naveo kako je početna rata iznosila od 900,00 kn - 1.000,00 kn, dok je posljednja bila oko 2.300,00 kn.

14. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit budući je tužitelj iskazivao dosljedno, logično i životno uvjerljivo, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima

15. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran te da mu je prilikom solemnizacije objašnjeno koja njegova prava i obveze proizlaze iz ugovora - sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111. st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323. st.1. ZOO-a

16. Obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose valutnu klauzulu u CHF.

17. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., 46/07. dalje: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetnim Ugovorom o kreditu kao namjena kredita je navedena kupnja vozila, dok iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi da bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, te u suglasnosti s dokumentacijom koja prileži spisu, a iz kojeg u bitnome proizlazi da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila kojeg je koristio za osobne svrhe, da u trenutku sklapanja ugovora nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo, te je bio zaposlen u Hrvatskim autocestama.

18. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

19. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 16. veljače 2007. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3., čl. 4., čl. 269., čl.272. i čl. 323.

ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a.

20. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, a polazeći od činjenice da je riječ o potrošačkom ugovoru, temeljem čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni ugovor o kreditu je ništetan u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule. Posljedica djelomične ništetnosti jest ta da je tuženik, sukladno čl. 1111. ZOO-a, dužan vrati iznose koji su mu isplaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

21. Radi utvrđivanja visine potraživanja, odnosno izračuna razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Petri Blašković, stalnom sudskom vještaku u društvu Centar za financijska vještačenja d.o.o..

22. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi ukupno 2.907,15 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja navedeni u Tabeli 1, stupac 12, list 474-477 spisa, dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi ukupno 49,31 EUR pri čemu su pojedinačni iznosi vidljivi u Tabeli 1, stupac 13, list 474-477 spisa.

23. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenja sudskog vještaka, kao stručan i objektivan jer izneseni zaključci proizlaze iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji te je upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe s osnove valutne klauzule pretplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 2.907,15 eura pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja navedeni u stupcu 12, tabela 1, list 474-477 spisa.

24. Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju na svaki preplaćeni mjesečni iznos pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, budući je tuženik nesavjesni stjecatelj u trenutku plaćanja anuiteta.

25. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisna je Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022).

26. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.). Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je individualna tužba u ovom predmetu podnio 1. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

27. Nadalje, tuženik je podneskom od 17. srpnja 2024. istaknuo prigovor radi prijeboja, kojeg je specificirao po provedenom financijskom vještačenju podneskom do 14. listopada 2025.. Tuženik traži da mu tužitelj s osnova utvrđenih tzv. negativnih razlika, odnosno razlika u visini anuiteta obračunatih po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan isplate kredita, isplati ukupno 49,31 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose kao u točki II. izreke. Sud je ocijenio da istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan.

28. Naime, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno eventualnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužiteljice. Naime, člankom 323. st. 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na njegovoj strani. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome sud napominje da iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. st. 2. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Također, valja istaknuti da tuženik nije potrošač i da se u odnosu na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Sud je stoga zaključio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnova plaćanja anuiteta po tečaju CHF prema HRK nižem od onog koji je vrijedio u trenutku isplate kredita te je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

29. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (2.907,15 EUR) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa).

30. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: za sastav tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podnesaka od 2. siječnja 2024., 16. kolovoza 2024., 8. listopada 2025. i 24. listopada 2025. svaki u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 8.1.), sastav podneska od 2. listopada 2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr.8.4.), pristup na ročišta 5. studenog 2024. i 13. siječnja 2026. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1.) kao i trošak ročišta za objavu presude u vrijednosti 50 bodova (Tbr. 9.3) što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.937,50 eura. Također, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu 400,00 eura odnosno sveukupno 2.337,50 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

31. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki III. i IV. izreke.

Zagreb, 13. veljače 2025.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. spis