REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-914/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Jasenki Glavan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]. po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra protiv tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu ,radi ništetnosti nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. studenog 2025 godine u prisutnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, te objave dana 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 9012067337, zaključen između tužitelja i tuženika dana 02.studenoga 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.456,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na

- iznos od 91,32 EUR sa kamatom od 10.12.2006 godine

- iznos od 90,25 EUR sa kamatom od 10.1.2007 godine

- iznos od 89,69 EUR sa kamatom od 10.2.2007 godine

- iznos od 90,10 EUR sa kamatom od 10.3.2007 godine

- iznos od 89,56 EUR sa kamatom od 10.4.2007 godine

- iznos od 87,94 EUR sa kamatom od 10.5.2007 godine

- iznos od 88,24 EUR sa kamatom od 10.6.2007 godine

- iznos od 87,11 EUR sa kamatom od 10.7.2007 godine

- iznos od 90,73 EUR sa kamatom od 10.8.2007 godine

- iznos od 90,75 EUR sa kamatom od 10.9.2007 godine

- iznos od 89,66 EUR sa kamatom od 10.10.2007 godine

- iznos od 90,83 EUR sa kamatom od 10.11.2007 godine

- iznos od 90,25 EUR sa kamatom od 10.12.2007 godine

- iznos od 91,46 EUR sa kamatom od 10.1.2008 godine

- iznos od 96,52 EUR sa kamatom od 10.2.2008 godine

- iznos od 98,25 EUR sa kamatom od 10.3.2008 godine

- iznos od 96,76 EUR sa kamatom od 10.4.2008 godine

- iznos od 95,67 EUR sa kamatom od 10.5.2008 godine

- iznos od 95,64 EUR sa kamatom od 10.6.2008 godine

- iznos od 94,79 EUR sa kamatom od 10.7.2008 godine

- iznos od 94,09 EUR sa kamatom od 10.8.2008 godine

- iznos od 94,57 EUR sa kamatom od 10.9.2008 godine

- iznos od 97,76 EUR sa kamatom od 10.10.2008 godine

- iznos od 101,02 EUR sa kamatom od 10.11.2008 godine

- iznos od 97,80 EUR sa kamatom od 10.12.2008 godine

- iznos od 103,84 EUR sa kamatom od 10.1.2009 godine

- iznos od 104,37 EUR sa kamatom od 10.2.2009 godine

- iznos od 107,63 EUR sa kamatom od 10.3.2009 godine

- iznos od 103,03 EUR sa kamatom od 10.4.2009 godine

- iznos od 103,27 EUR sa kamatom od 10.5.2009 godine

- iznos od 102,31 EUR sa kamatom od 10.6.2009 godine

- iznos od 103,08 EUR sa kamatom od 10.7.2009 godine

- iznos od 101,81 EUR sa kamatom od 10.8.2009 godine

- iznos od 102,74 EUR sa kamatom od 10.9.2009 godine

- iznos od 101,40 EUR sa kamatom od 10.10.2009 godine

- iznos od 102,17 EUR sa kamatom od 10.11.2009 godine

- iznos od 102,06 EUR sa kamatom od 10.12.2009 godine

- iznos od 104,31 EUR sa kamatom od 10.1.2010 godine

- iznos od 105,89 EUR sa kamatom od 10.2.2010 godine

- iznos od 105,37 EUR sa kamatom od 10.3.2010 godine

- iznos od 107,52 EUR sa kamatom od 10.4.2010 godine

- iznos od 108,87 EUR sa kamatom od 10.5.2010 godine

- iznos od 111,72 EUR sa kamatom od 10.6.2010 godine

- iznos od 114,44 EUR sa kamatom od 10.7.2010 godine

- iznos od 111,15 EUR sa kamatom od 10.8.2010 godine

- iznos od 120,15 EUR sa kamatom od 10.9.2010 godine

- iznos od 115,74 EUR sa kamatom od 10.10.2010 godine

- iznos od 116,10 EUR sa kamatom od 10.11.2010 godine

- iznos od 119,94 EUR sa kamatom od 10.12.2010 godine

- iznos od 125,59 EUR sa kamatom od 10.1.2011 godine

- iznos od 119,59 EUR sa kamatom od 10.2.2011 godine

- iznos od 121,35 EUR sa kamatom od 10.3.2011 godine

- iznos od 118,83 EUR sa kamatom od 10.4.2011 godine

- iznos od 124,16 EUR sa kamatom od 10.5.2011 godine

- iznos od 128,17 EUR sa kamatom od 10.6.2011 godine

- iznos od 129,40 EUR sa kamatom od 10.7.2011 godine

- iznos od 149,45 EUR sa kamatom od 10.8.2011 godine

- iznos od 130,42 EUR sa kamatom od 10.9.2011 godine

- iznos od 128,62 EUR sa kamatom od 10.10.2011 godine

- iznos od 129,01 EUR sa kamatom od 10.11.2011 godine

- iznos od 128,88 EUR sa kamatom od 10.12.2011 godine

- iznos od 131,54 EUR sa kamatom od 10.1.2012 godine

- iznos od 132,98 EUR sa kamatom od 10.2.2012 godine

- iznos od 132,93 EUR sa kamatom od 10.3.2012 godine

- iznos od 132,13 EUR sa kamatom od 10.4.2012 godine

- iznos od 132,57 EUR sa kamatom od 10.5.2012 godine

- iznos od 133,44 EUR sa kamatom od 10.6.2012 godine

- iznos od 132,46 EUR sa kamatom od 10.7.2012 godine

- iznos od 132,55 EUR sa kamatom od 10.8.2012 godine

- iznos od 129,76 EUR sa kamatom od 10.9.2012 godine

- iznos od 131,23 EUR sa kamatom od 10.10.2012 godine

- iznos od 132,58 EUR sa kamatom od 10.11.2012 godine

- iznos od 132,28 EUR sa kamatom od 10.12.2012 godine

- iznos od 132,91 EUR sa kamatom od 10.1.2013 godine

- iznos od 130,73 EUR sa kamatom od 10.2.2013 godine

- iznos od 130,26 EUR sa kamatom od 10.3.2013 godine

- iznos od 132,37 EUR sa kamatom od 10.4.2013 godine

- iznos od 130,69 EUR sa kamatom od 10.5.2013 godine

- iznos od 130,03 EUR sa kamatom od 10.6.2013 godine

- iznos od 128,05 EUR sa kamatom od 10.7.2013 godine

- iznos od 129,38 EUR sa kamatom od 10.8.2013 godine

- iznos od 130,17 EUR sa kamatom od 10.9.2013 godine

- iznos od 131,36 EUR sa kamatom od 10.10.2013 godine

- iznos od 131,46 EUR sa kamatom od 10.11.2013 godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Usvaja se alternativni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj: 9012067337, zaključen između tužitelja i tuženika dana 02.studenoga 2006. godine, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 02.studenog 2006. godine pa na dalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 1.230,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 0,21 EUR sa kamatom od 10.12.2006 godine

- iznos od 0,47 EUR sa kamatom od 10.3.2008 godine

- iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 10.10.2008 godine

- iznos od 3,05 EUR sa kamatom od 10.11.2008 godine

- iznos od 0,04 EUR sa kamatom od 10.12.2008 godine

- iznos od 5,68 EUR sa kamatom od 10.1.2009 godine

- iznos od 6,17 EUR sa kamatom od 10.2.2009 godine

- iznos od 9,21 EUR sa kamatom od 10.3.2009 godine

- iznos od 4,93 EUR sa kamatom od 10.4.2009 godine

- iznos od 5,14 EUR sa kamatom od 10.5.2009 godine

- iznos od 4,25 EUR sa kamatom od 10.6.2009 godine

- iznos od 4,96 EUR sa kamatom od 10.7.2009 godine

- iznos od 3,79 EUR sa kamatom od 10.8.2009 godine

- iznos od 4,65 EUR sa kamatom od 10.9.2009 godine

- iznos od 3,41 EUR sa kamatom od 10.10.2009 godine

- iznos od 4,12 EUR sa kamatom od 10.11.2009 godine

- iznos od 4,02 EUR sa kamatom od 10.12.2009 godine

- iznos od 6,11 EUR sa kamatom od 10.1.2010 godine

- iznos od 7,58 EUR sa kamatom od 10.2.2010 godine

- iznos od 7,10 EUR sa kamatom od 10.3.2010 godine

- iznos od 9,11 EUR sa kamatom od 10.4.2010 godine

- iznos od 10,36 EUR sa kamatom od 10.5.2010 godine

- iznos od 13,02 EUR sa kamatom od 10.6.2010 godine

- iznos od 15,56 EUR sa kamatom od 10.7.2010 godine

- iznos od 12,49 EUR sa kamatom od 10.8.2010 godine

- iznos od 20,88 EUR sa kamatom od 10.9.2010 godine

- iznos od 16,77 EUR sa kamatom od 10.10.2010 godine

- iznos od 17,11 EUR sa kamatom od 10.11.2010 godine

- iznos od 20,68 EUR sa kamatom od 10.12.2010 godine

- iznos od 25,95 EUR sa kamatom od 10.1.2011 godine

- iznos od 20,36 EUR sa kamatom od 10.2.2011 godine

- iznos od 22,00 EUR sa kamatom od 10.3.2011 godine

- iznos od 19,65 EUR sa kamatom od 10.4.2011 godine

- iznos od 24,62 EUR sa kamatom od 10.5.2011 godine

- iznos od 28,36 EUR sa kamatom od 10.6.2011 godine

- iznos od 29,50 EUR sa kamatom od 10.7.2011 godine

- iznos od 48,19 EUR sa kamatom od 10.8.2011 godine

- iznos od 30,45 EUR sa kamatom od 10.9.2011 godine

- iznos od 28,77 EUR sa kamatom od 10.10.2011 godine

- iznos od 29,13 EUR sa kamatom od 10.11.2011 godine

- iznos od 29,01 EUR sa kamatom od 10.12.2011 godine

- iznos od 31,49 EUR sa kamatom od 10.1.2012 godine

- iznos od 32,84 EUR sa kamatom od 10.2.2012 godine

- iznos od 32,79 EUR sa kamatom od 10.3.2012 godine

- iznos od 32,04 EUR sa kamatom od 10.4.2012 godine

- iznos od 32,46 EUR sa kamatom od 10.5.2012 godine

- iznos od 33,27 EUR sa kamatom od 10.6.2012 godine

- iznos od 32,36 EUR sa kamatom od 10.7.2012 godine

- iznos od 32,44 EUR sa kamatom od 10.8.2012 godine

- iznos od 29,83 EUR sa kamatom od 10.9.2012 godine

- iznos od 31,21 EUR sa kamatom od 10.10.2012 godine

- iznos od 32,46 EUR sa kamatom od 10.11.2012 godine

- iznos od 32,18 EUR sa kamatom od 10.12.2012 godine

- iznos od 32,77 EUR sa kamatom od 10.1.2013 godine

- iznos od 30,74 EUR sa kamatom od 10.2.2013 godine

- iznos od 30,31 EUR sa kamatom od 10.3.2013 godine

- iznos od 32,27 EUR sa kamatom od 10.4.2013 godine

- iznos od 30,70 EUR sa kamatom od 10.5.2013 godine

- iznos od 30,08 EUR sa kamatom od 10.6.2013 godine

- iznos od 28,24 EUR sa kamatom od 10.7.2013 godine

- iznos od 29,49 EUR sa kamatom od 10.8.2013 godine

- iznos od 30,22 EUR sa kamatom od 10.9.2013 godine

- iznos od 31,33 EUR sa kamatom od 10.10.2013 godine

- iznos od 31,42 EUR sa kamatom od 10.11.2013 godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.648,17 EUR-a.sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu preostali zatraženi parnični trošak odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 02. studenog 2006.godine zaključili Ugovor o kreditu broj:9012067337 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 10.549,76 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,99 % ( čl.4). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača . U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C- 118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužitelj, nažalost, tim više što joj tuženik nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za cit.Ugovor o kreditu a na traženje tužitelja ista odbija dostaviti traženu dokumentaciju. Stoga, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. U prvom redu tuženik izjavljuje kako se protivi traženju Tužitelja da sud donese Rješenje kojim će naložiti dostavu dokumentacije sukladno čl. 186 b ZPP-a, budući da Tužitelj ničim nije dokazao da bi uopće od Tuženika zatražio predmetnu dokumentaciju. Nadalje, cijeli historijat tužbe je u koliziji sa postavljenim tužbenim zahtjevima. Naime, tužitelj u većini tužbe elaborira na temu ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi Tuženika, da bi tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 9012067337 od 02.11.2006.g. s napomenom da će nakon pribave dokumentacije precizirati tužbeni zahtjev i zahtijevati isplatu. Nadalje, svojim eventualnim tužbenim zahtjevom tužitelj deklaratorno traži utvrđenje ništetnosti odredbi koje uključuju valutnu klauzulu te će, opet po pribavljenoj dokumentaciji, precizirati svoj zahtjev u pogledu isplate. Svakako, očito je da tužitelj želi izbjeći naglašavanje onog što mu ne ide u prilog, a to je činjenica da je sa isticanjem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zakasnio, i to gotovo 4 godine, budući da je rok za podnošenje tužbi s tim tužbenim zahtjevom istekao sa 13.06.2019. g. U tom smislu, tuženik ističe prigovor zastare i prekluzije. Slijedom navedenog, nema potrebe da se Tuženik posebno osvrće na navode iznese u pogledu promjenjive kamatne stope budući su prigovori Tuženika u cijelosti osnovani. Međutim, treba svakako reći, a obzirom da tužitelj insinuira da bi cjelokupan Ugovor o kreditu pod brojem 9012067337 bio ništetan radi navodno ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli , da sudska praksa smatra kako i u slučaju da bi predmetne odredbe bile ništetne, na konkretnu pravnu situaciju se primjenjuju sljedeći zakonski članci : - čl. 87. ZoZP/03 koji glasi: (1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava. (2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, te, podredno opća odredba iz čl. 105. st. 1. ZOO koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), a koja glasi: (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Te odredbe sudovi diljem RH tumače na način da predmetni ugovor može opstati i bez eventualno ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana i o valutnoj klauzuli. Tuženik, nadalje, svakako drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev, kako glavni, a tako i eventualni, u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Nadalje, mije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012067337 dana 02.11.2006. godine. Međutim, sporno je da bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila nepoštene i ništetne. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su predviđene Zakonom o obveznim odnosima, te do danas nisu stavljene van snage, pa nema govora o tome da bi iste bile uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita dugi niz godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo je bitno istaknuti iz sljedećih razloga: 1) Predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. 2) Tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima 3) Tužiteljevo potraživanje je zastarjelo 1) Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu

zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9012067337 u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO- a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9012067337 zaključenom između stranaka dana 02.11.2006.g., tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022.g. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće: 1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g. 2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g. 3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba. Nadalje, ukoliko sud bude smatrao potrebnim saslušati tužitelja, skreće se istom pažnja na recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, zbog čega tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu iz odgovora na tužbu za saslušanjem djelatnika Banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, aneks ugovora o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužitelja.

4. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se on odlučio podignuti kredit kod tuženice jer da je bio njihov klijent cijeli Domovinski rat i do danas. Kako mu je zbog posla bio potreban auto da je odlučio dignuti kredit za kupnju automobila. Njemu da je bankarica u banci ponudila kredit u švicarcu kao najpovoljniji i da je znao tada kolika je kamata, da misli da je bila 3 %, da nije siguran i da mu je tada to odgovaralo. Ugovor da je pročitao ali kako se ne razumije u te izraze da nije baš to razumio. Kredit da je podigao na sedam godina i da ga je isplatio do kraja u švicarskim francima. Kada mu se podigla rata prvi put za oko 300 HRK više, sa 600 HRK na 900 HRK da ne zna sada točno da je otišao u banku pitati što se to događa i onda da mu je bankarica rekla da je nešto porasla kamata i da je ojačala valuta obzirom na kunu i da je to sve onda otišlo gore i da ona tu ne može ništa pomoći. On da je pitao ima li se pravo išta žaliti ali ona da mu je rekla da nema. On da je otplatio taj kredit u cijelosti. Njemu da je bankarica onda kada se odlučio podignuti kredit nije nudila niti jedan drugi pa tako niti u eurima već samo u švicarcima. Nadalje navodi da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora već tako kako je bio ugovor. Navodi da se ne siječa da li je išao sa ugovorom kod bilježnika ali ako je bila takva procedura onda da je bio jer bez toga ne bi prošao kredit. Kako se sada ne sjećam jesam li bio kod bilježnika ni ne sjećam se jeli ugovor pročitan ali to bude uglavnom samo da se pečatira. Na upit pun. tuženika jeli otplatio zadnju ratu tužitelj iskazuje: moguće je da je na taj datum otplaćeno ali ne znam sada precizno datum, ali se sjećam daje zadnja rata bila 1150,00 HRK

5. Iz ugovora o kreditu kojeg je tužitelj priložio uz tužbu proizlazi da je isti podignut radi kupnje vozila.

6. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti iz tužbe.

7. Stalna sudska vještakinja za računovodstvo i financije Majda Korljan u svom nalazu i mišljenju navodi da Tuženica Privredna banka Zagreb d.d., kao Kreditor i tužitelj BK kao Korisnik kredita zaključili su Ugovor o kreditu broj: 9012067337 dana 02.11.2006. godine, kojim je tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.549,67 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora-banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 4,99 % godišnje.(točka 4. Ugovora) Ugovoreni rok otplate je 84 mjeseci računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Dospjeće prvog anuiteta je dana 10.12.2006. g i iznosi 149,06 CHF. Odobreni kredit u iznosu od 10.549,67 CHF isplaćen je dana 07.11.2006.g u kunskoj protuvrijednosti od 48.585,52 kn/ 6.448,41 Eur po primjenjenom tečaju 1 CHF= 4,605407 HRK.. Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 1 za razdoblje od 07.11.2006. godine (dan isplate kredita) do 10.09.2013. godine proizlazi , da je korisnik kredita uplatio ukupan iznos od 71.253,65 kuna/ 9.456,98 EUR ( preračunato po fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1 euro) , nakon čega je na dan 10.11.2013. godine , u odnosu na iznos isplaćene glavnice utvrđena preplata u iznosu od -22.668,12 kn/-3.008,58 EUR. Na pojedinačni iznos izvršene uplate izvršen je obračun zakonske zatezne kamate i to od dana pojedinačne uplate do 09.10.2025.g. a izračunom ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 12.189,53 EUR . - Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 2 proizlazi da je Banka uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 9.272,41 kn/1.230,66 eur i to od početka otplate kredita do dana konačne otplate kredita 10.11.2013.g. (u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike

8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

14. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

15. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

16. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

17. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

18. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

20. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazala ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužiteljica s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

23. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

25. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

27. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao u toč 1. izreke presude, a usvojiti alternativni tužbeni zahtjev iz toč 2. izreke presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja Majde Korljan, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostatci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

28. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

29. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Sukladno navedenom pravno shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 21. travnja 2023 godine. te je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužitelj bilo zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, te su tužitelju priznati troškovi : sa sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima 30. kolovoza 2023., 100 bodova 11. listopada 2023. 100 bodova, za sastav podneska od 17. listopada 2025. 100 bodova, za zastupanje na ročištu 26. studenog 2025. 100 bodova, što sveukupno iznosi 1.000,00 EUR-a, što uz uračunati PDV iznosi 1.250,00 EUR-a, te trošak predujma vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.648,17 EUR-a.

32. Ovaj sud smatra neosnovanim preostali zatraženi parnični trošak iz razloga jer smatra da isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

U Zadru, 13. veljače 2026.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.