REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4659/23-24

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Klobučaru, odvjetniku iz odvjetničkog društva Lovrić & Klobučar, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći F 461/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 30. siječnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice SĆ, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika ĆĆ, odvjetničkog vježbenika, dana 13. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103254735 od 22. studenog 2006. godine sklopljenog između tužiteljice FĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103254735 od 22. studenog 2006. godine sklopljenog između tužiteljice FĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora“.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici FĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.567,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 14,14 eura od 02. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,01 eura od 02. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,18 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,36 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,84 eura od 02. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,30 eura od 02. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,27 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,55 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,50 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,92 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,59 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,26 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,22 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,39 eura od 02. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 20,54 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,54 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,68 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,13 eura od 02. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,83 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,83 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 41,62 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,09 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,42 eura od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 41,51 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,68 eura od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,46 eura od 02. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 63,15 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 65,40 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,27 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,95 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 76,48 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 79,58 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 100,89 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 97,88 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 81,14 eura od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,72 eura od 02. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 81,66 eura od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,09 eura od 02. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 92,18 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 92,23 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 89,16 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 90,12 eura od 02. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 92,13 eura od 02. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 90,22 eura od 02. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 90,43 eura od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 88,59 eura od 02. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 78,55 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 96,04 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 90,35 eura od 02. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 90,35 eura od 02. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 84,60 eura od 02. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 88,28 eura od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 89,37 eura od 02. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 87,04 eura od 02. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 80,80 eura od 02. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 71,93 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 87,34 eura od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,60 eura od 02. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 88,37 eura od 02. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 86,09 eura od 02. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 87,29 eura od 02. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 02. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 103,64 eura od 02. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 92,47 eura od 02. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,35 eura od 02. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 89,43 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,48 eura od 02. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 89,30 eura od 02. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,59 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 94,52 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 95,01 eura od 02. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 96,02 eura od 02. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 74,30 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 115,41 eura od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 74,55 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 74,55 eura od 02. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 74,55 eura od 02. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 74,55 eura od 02. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 74,55 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 74,55 eura od 02. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 74,55 eura od 02. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 214,16 eura od 02. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 02. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici FĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 2.654,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici FĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade za obradu kredita iznos od 456,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2006. godine do isplate po stopi koja je za razdoblje od 25. studenog 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužiteljici FĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.566,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 115,41 eura od 02. siječnja 2015. godine do 31. siječnja 2015. godine kao neosnovan.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.654,55 eura od 02. listopada 2015. godine do 31. listopada 2025. godine kao neosnovan.

IX. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 186,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,05 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 2,87 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 4,62 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 4,60 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,18 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 3,79 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,15 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 4,26 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,14 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 8,69 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,38 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,78 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,58 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,20 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,68 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,19 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,80 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,23 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,53 eura od 02. rujna 2007 godine do isplate,

- iznos od 12,14 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,71 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,,

- iznos od 12,21 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,99 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,16 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,67 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,37 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,73 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,45 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,32 eura od 03. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,23 eura od 02. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,48 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,49 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,29 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,68 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,69 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,36 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate te na

- iznos od 1,46 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate.

X. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 22. studenog 2006. godine tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103254735, solemniziran dana 22. studenog 2006. godine po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagrebu pod brojem OV- 1636/06 temeljem kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.597,64 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,90% od iznosa kredita, koje ugovorne odredbe su ništetne, jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a ujedno tužiteljici niti nije pojašnjeno u čemu se sastoji naknada za obradu kredita, visina te naknade te koji su to troškovi koje tuženik ima. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Isto tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i tuženik dana 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita, ali se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim odredba članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103254735 od 22. studenog 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime naplaćene naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule i na ime razlike glavnice iznos od 8.678,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na naplaćenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 456,53 eura od 25. studenog 2006. godine do isplate, zatim na svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, osim za iznos od 115,41 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 02. siječnja 2015. godine do isplate, iako je taj iznos plaćen dana 31. siječnja 2015. godine te na razliku glavnice u iznosu od 2.654,55 eura od 02. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno osporio tužiteljici status potrošača, koji se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovora, a teret dokaza te činjenice je na tužiteljici. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik dana 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos-1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužiteljici prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužiteljicu, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je i ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa niti nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a ujedno je tužiteljica prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila upoznata s obvezom plaćanja tzv. ulazne naknade, koja informacija je bila dostupna i na promotivnim letcima, koji su se uručivali tužiteljici prije sklapanja Ugovora o kreditu. Inače tzv. ulaznom naknadom su se podmirivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištena energenata, trošak s osnove razmjerne podataka ili baza podataka s trećim stranaka kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, naglasio da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade za obradu kredita, nego je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje naknade i pod kojim uvjetima se mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor radi prijeboja na ime tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 186,15 eura s pripadajućom zateznom kamatom predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103254735 od 22. studenog 2006. godine (stranica 9-14 spisa), u presliku naloga za isplatu sredstava kredita br. 5103254735 (stranica 15 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. G. Stenjevec (stranica 16 spisa), u presliku očitovanja volje za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige (stranica 17-19 spisa), u presliku Ugovora br: 20/07-2006 o kupoprodaji stana i mjesta za ostavljanje motornog vozila od 03. listopada 2006. godine (stranica 20-27 spisa), u presliku tečajne liste i konverzije valuta (stranica 28 spisa), u presliku otplatne tablice (stranica 29-38 spisa), u presliku plana otplate (stranica 39-44 spisa), u presliku pregleda prometa po kreditu 5103254735 za razdoblje od 24.11.2006. do 29.9.2015. (stranica 45-60 i 120-135 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103254735 od 22. siječnja 2016. godine (stranica 61-69 spisa), u presliku pregleda prometa po kreditu 5103254735 za razdoblje od 1.9.2015. do 22.5.2017. (stranica 70-73 i 107-110 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita 5103254735 (stranica 74-77 i 116-119 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 111-115, 147-197, 224-254, 265-302, 323-352 i 391-416 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 136-146, 198-205 i 255-264 spisa), u presliku stručnih članaka (stranica 208-223 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 353-354 spisa), u iskaz svjedokinje FĆG (stranica 357-358 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ZĆ (stranica 362-373 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, dana 22. studenog 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 82.597,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 348 mjeseci i s promjenjivom kamatnom stopom, kao i činjenica da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,90 % od iznosa kredita. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, a sporno je i pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tzv. ulaznoj naknadi te da li tužiteljica ima pravo zahtijevati isplatu naplaćene tzv. ulazne naknade. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice kondemnatornim tužbenim zahtjevom od 31. listopada 2025. godine povisio tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci, pa se prema odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103254735 od 22. siječnja 2016. godine (stranica 61-69 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103254735 od 22. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nadalje treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je o valutnoj klauzuli u CHF, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Imajući na umu da prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, treba napomenuti da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Naime sud je analizirajući odredbu članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužiteljice, korisnice kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,90% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

12. Iskazu tužiteljice (stranica 353-354 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su joj stambeni kredit u valuti CHF, rekli su da je to „najpovoljniji kredit, jer je najmanja mjesečna rata“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je morala platiti naknadu za obradu kredita te su joj u banci rekli da „to svi plaćaju, da je to tako i da bez toga ne može dobiti kredit“, ali nisu objasnili što konkretno plaća tom naknadom i zašto to mora platiti. Nastavno sudu je uvjerljiv i razumljiv kako dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem je stanovala do 2018. godine kada se udala i ujedno otplatila kredit u cijelosti, taj stan nikada nije iznajmljivala, a niti je na adresi tog stana bilo registrirano sjedište obrta ili trgovačkog društva, s time da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila zaposlena kao medicinska sestra u Infektivnoj klinici dr. Fran Mihaljević. Konačno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

13. Nastavno iskazu svjedokinje FĆG (stranica 357-358 spisa) u dijelu kojim je ističući da se ne sjeća konkretnog Ugovora o kreditu, niti tužiteljice, naglasila da je inače kao zaposlenik banke klijentima koji su traži kredit objašnjavala što znači valutna klauzula, ali ih nije upozoravala na specifičan rizik valute CHF, a niti na monetarnu politiku HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan te suglasan iskazu tužiteljice. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza svjedokinje da je vezano uz naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu klijentima govorila da je to „administrativna naknada“ koja se mora platiti za obradu, odobravanje kredita, s time da tada nije bilo moguće dobiti stambeni kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita koja je bila propisana Pravilnikom, a nije znala zašto je visina te naknade određena u postotku od iznosa kredita, tako je odredila banka.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 01. lipnja 2023 godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na potraživanje na ime naknade za obradu kredita, jer je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po toj osnovi niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nastavno prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ZĆ (stranica 362-373 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 41.951,44 kuna, odnosno 5.567,91 eura, s time da je ujedno prema pregledu prometa po kreditu dana 24. studenog 2006. godine razvidno da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.439,69 kuna, što iznosi 456,53 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 20.000,00 kuna, odnosno 2.654,55 eura, a ujedno je izračunom konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine utvrđen manje plaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi -1.414,94 eura.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora.

17. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,90 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužiteljica mogla dobiti kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) propisano da za stambene kredite nije dopuštena naknada za obradu kredita, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103254735 od 22. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 2.654,55 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen manjak u iznosu od -1.414,94 eura. Inače stav je suda da ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, ista se treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO- a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

19. U odnosu na konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.567,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, osim za iznos od 115,41 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 02. siječnja 2015. godine do isplate, iako je taj iznos plaćen dana 31. siječnja 2015. godine, zatim na ime razlike glavnice u iznosu od 2.654,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. listopada 2015. godine do isplate te na ime tzv. ulazne naknade u iznosu od 456,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2006. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 5.567,91 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati utuženi iznos od 5.567,91 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, s time da je punomoćnik tužiteljice zatražio zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, osim za iznos od 115,41 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 02. siječnja 2015. godine do isplate, iako je taj iznos plaćen dana 31. siječnja 2015. godine. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Nastavno u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 2.654,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati razliku glavnice u iznosu od 2.654,55 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada je podnesen takav tužbeni zahtjev do isplate, odnosno tekućom od 31. listopada 2025. godine do isplate, jer tuženik u odnosu na tu razliku glavnice niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije. Konačno u odnosu na naknadu za obradu kredita sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati iznos od 456,53 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2006. godine do isplate, jer je sudski vještak utvrdio da je tuženik dana 24. studenog 2006. godine naplatio naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 456,53 eura.

20. Naprotiv u odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu, a konačno postavio podneskom od 04. kolovoza 2025. godine sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 186,15 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne tečajne razlike, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ujedno tužiteljica po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika niti ništa nije stekla da bi isto bila obvezna vratiti, isplatiti tuženiku.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, s time da je usvojio je kao osnovan dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.567,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, osim za iznos od 115,41 eura, za koji je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od dana plaćanja do isplate, odnosno tekuća od 31. siječnja 2015. godine do isplate, zatim dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.654,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. godine do isplate, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 456,53 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2006. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 115,41 eura od 02. siječnja 2015. godine do 31. siječnja 2015. godine, tako dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 2.654,55 eura od 02. listopada 2015. godine do 31. listopada 2025. godine te je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 186,15 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom V., točkom VII., točkom VIII. i točkom IX. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.566,41 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 01. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 07. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 31. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 30. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.) te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,41 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 13. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 04. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, usmjeren na nepotrebno povećanje troškova postupka, jer se tim podneskom punomoćnik tužiteljice očitovao na dokazne prijedloge punomoćnika tuženika istaknute u odgovoru na tužbu te ponovljene na ročištu 04. listopada 2024. godine, što rezultira time da se na te dokazne prijedloge punomoćnik tužiteljice nesporno mogao očitovati na ročištu 04. listopada 2024. godine, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi taj trošak. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije samo za dio sporednog potraživanja, dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe te je ujedno sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

25. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 25. studenog 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 13. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 13. veljače 2026. godine