Poslovni broj: Us I-2757/2025-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Branke Crnogorac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Silosi Bjelovar d.o.o. Bjelovar, Antuna Mihanovića 10, OIB: 38991453101, zastupan po opunomoćeniku Hrvoju Mladiniću, odvjetniku iz Bjelovara, Mihanovićeva 15b, protiv tuženika:

Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 09. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/24- 01/171, URBROJ: 513-04-25-2 od 24. lipnja 2025. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 24. lipnja 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 08. travnja 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju na temelju tri poslovna događaja utvrđena nova obveza poreza na dodanu vrijednost (PDV) za prosinac 2022. godine (u visini osporenog pretporeza) i naloženo plaćanje tog poreza.

Tužitelj u tužbi ističe nekoliko prigovora koji će biti analizirani uz svaki pojedini poslovni događaj.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Nakon što je tužitelj bio iskazao pravo na povrat PDV-a, u odnosu na njega je proveden porezni nadzor PDV-a za prosinac 2022. godine.

Novoutvrđena tužiteljeva porezna obveza PDV-a po rješenjima donesenim u upravno-poreznom postupku se odnosi na osporavanje odbitka pretporeza po tri poslovna događaja.

Tužitelju je tako osporen odbitak pretporeza po jednom ulaznom računu društva Sedlić d.o.o. od 30. prosinca 2022. godine. Račun se odnosi na dosušivanje i ventiliranje kukuruza, kojeg je tužitelj nabavio od tog istog društva po računu od 18. listopada 2022. godine.

Porezno tijelo je utvrdilo da iz ugovora o zakupu sušare od 01. kolovoza 2021. godine proizlazi da je društvo Sedlić d.o.o. tužitelju sušaru dalo u zakup, dok iz aneksa tog ugovora od 30. rujna 2021. godine proizlazi da Sedlić d.o.o. zadržava pravo korištenja sušare za svoje potrebe te da trošak sušenja snosi onaj tko je vlasnik robe u trenutku sušenja. S obzirom na to da je po računu od 18. listopada 2022. godine kukuruz bio tužiteljev, on snosi trošak sušenja, što znači da tu uslugu nije izvršio Sedlić d.o.o.

U odnosu na prigovor na zapisnik o poreznom nadzoru, porezno tijelo je utvrdilo da se sâm tužitelj 20. prosinca 2023. godine očitovao na način da su na sušenju radila četiri djelatnika, od toga dva njegova. Također je navedeno da trošak plina za sušaru za prosinac 2022. godine (ionako puno manji od iznosa spornog računa) tužitelju uopće nije prefakturiran spornim računom.

Tužitelj u vezi ovog poslovnog događaja u tužbi navodi da je u svojstvu vlasnika kukuruz dao na sušenje u sušaru koju koristi društvo Sedlić d.o.o., koje i plaća plin za sušaru, a to ničim nije zabranjeno.

Sud po ovom pitanju polazi od jasnog, preciznog i nespornog sadržaja ugovora o zakupu sušare od 01. kolovoza 2021. godine i njegovog aneksa od 30. rujna 2021. godine, po kojima je društvo Sedlić d.o.o. tužitelju sušaru dalo u zakup, uz zadržavanje prava korištenja sušare za svoje potrebe i uz odredbu o tome da trošak sušenja snosi onaj tko je vlasnik robe u trenutku sušenja.

Nesporno je da je u trenutku izdavanja spornog računa 30. prosinca 2022. godine (i zapravo još od kupnje po računu od 18. listopada 2022. godine) kukuruz bio u vlasništvu tužitelja (što i sâm potvrđuje), što onda po ugovoru i aneksu znači da trošak sušenja tog kukuruza snosi sâm tužitelj. Prema tome, tužitelj je sâm sebi sušio kukuruz u silosu zakupljenom od društva Sedlić d.o.o. pa nije bilo nikakve mogućnosti da za to sušenje društvo Sedlić d.o.o. tužitelju ispostavlja fakturu, na temelju koje bi onda tužitelj mogao iskazati pretporez za odbitak.

Sud radi cjelovitog uvida u ovaj poslovni događaj na temelju dostupne materijalne dokumentacije (u spisu upravnog predmeta) utvrđuje i napominje da je tužitelj ovo svoje pravo na povrat PDV-a (pretporez po ispostavljenom računu od društva Sedlić d.o.o.) naknadno posebnim ugovorom od 31. siječnja 2023. godine ustupio upravo društvu Sedlić d.o.o. za podmirenje obveza PDV-a tog društva za prosinac 2022. godine, dakle za podmirenje obveze PDV-a tog društva upravo po spornom izlaznom računu izdanom tužitelju.

Trošak plina nema nikakve veze s ispostavljenim računom od 30. prosinca 2022. godine. Trošak plina na tom računu uopće nije spomenut te ga po sklopljenom ugovoru o zakupu sušare dobavljaču ionako direktno snosi tužitelj, a ne društvo Sedlić d.o.o.

Na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22 i 113/22 - ZPDV) porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

S obzirom na to da u ovom slučaju tužitelju drugi porezni obveznik (Sedlić d.o.o.) nije izvršio uslugu dosušivanja i ventiliranja kukuruza (već je to tužitelj sâm obavio), tužitelj doista nema pravo na odbitak pretporeza po računu društva Sedlić d.o.o. koji se odnosi na tu uslugu.

Sud je u vezi ovog poslovnog događaja na raspravnom ročištu odbio dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka IK, jer sve relevantne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke neposredno proizlaze iz dostupne vjerodostojne materijalne dokumentacije.

Tužitelju je nadalje osporen odbitak pretporeza po 22 ulazna računa (iz prosinca 2022. godine) za nabavu građevinskog materijala za renoviranje i izgradnju zakupljenog poslovnog prostora od društva Sedlić d.o.o. (radi se o dva stana u novoizgrađenoj prizemnici u ekonomskom dvorištu u vlasništvu društva Sedlić d.o.o.), po istom ugovoru o zakupu od 01. kolovoza 2021. godine.

Porezno tijelo je utvrdilo da je spomenuta dva stana ugovorom od 01. prosinca 2023. godine (nakon završetka njihove izgradnje) tužitelj dao u najam ĆK za stanovanje, iako od društva Sedlić d.o.o. kao vlasnika nekretnine prethodno nije imao odobrenje za gradnju ni građevinsku dozvolu. Tužitelj ova ulaganja iz prosinca 2022. godine uopće nije evidentirao na kartici konta „Ulaganja na tuđoj imovini“, a na kartici konta „Investicije u tijeku“ je evidentirao samo tri od 22 računa. Porezno tijelo je navelo da je najam stambenog prostora oslobođen plaćanja PDV-a pa se za to onda niti ne može odbiti pretporez.

Tužitelj u tužbi navodi da se ne radi o najmu, nego o renoviranju poslovnog prostora te da nije bitno u koje se svrhe on sada koristi.

Međutim, prvenstveno treba napomenuti da se zaista radi o stambenom prostoru. Osim što je to utvrđeno očevidom poreznog tijela na licu mjesta, takvo utvrđenje proizlazi i iz tužiteljevog obrazloženja ispravka pretporeza za prosinac 2023. godine (od 21. siječnja 2024. godine), u kojem dokumentu je sâm tužitelj naveo da se radilo o najmu dva stana ĆK. Iz tog dokumenta također proizlazi da se zapravo radilo o izgradnji i opremanju, a ne o renoviranju navedenog stambenog prostora. Uostalom, taj prostor je nesporno dat u najam (a ne u zakup) fizičkoj osobi (ĆK) pa je i zbog toga jasno da se radi o stambenom, a ne o poslovnom prostoru.

Suprotno navodu tužbe, namjena tog stambenog prostora je itekako bitna, jer o njoj ovisi mogućnost odbitka pretporeza. Na temelju čl. 58. st. 4. t. 1. ZPDV-a porezni obveznik ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra što ih koristi za isporuke dobara i obavljanje usluga oslobođenih plaćanja PDV-a u tuzemstvu prema čl. 40. ZPDV-a, a na temelju čl. 40. st. 1.l) ZPDV-a najam stambenih prostorija je oslobođen plaćanja PDV-a.

S obzirom na to da je tužitelj sporni stambeni prostor dao u najam, ta njegova isporuka je oslobođena PDV-a. Posljedično, tužitelj ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra (za izgradnju i uređivanje stambenih prostora) što ih koristi za davanje u najam, jer je davanje u najam oslobođeno plaćanja PDV-a. Zbog toga tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza ni po 22 ulazna računa za nabavu građevinskog materijala za stanove koje je dao u najam.

Tužitelju je osporen odbitak pretporeza i po jednom ulaznom računu od 30. prosinca 2022. godine (izdanom od društva Spin d.o.o.) za osnovno održavanje i sistemski nadzor programa Jupiter.

Porezno tijelo je navelo da je još u prethodnom poreznom nadzoru (za siječanj 2018. godine) utvrđeno da je program Jupiter zapravo instaliran društvu Sedlić d.o.o. kao naručitelju i korisniku, pa je i tada tužitelju osporen pretporez za nabavu tog programa (prvostupanjsko rješenje od 15. lipnja 2022. godine i drugostupanjsko rješenje od 28. travnja 2023. godine; Upravni sud u Splitu je nepravomoćnom presudom UsI-3214/23 od 19. prosinca 2024. godine odbio tužbeni zahtjev za poništavanje drugostupanjskog rješenja).

Porezno tijelo je osim toga utvrdilo da se na programu Jupiter obavljalo knjigovodstvo za tužitelja, ali je te knjigovodstvene poslove za njega obavljalo društvo Sedlić d.o.o., po ugovoru od 01. studenog 2017. godine. Stoga ni upisivanje programa Jupiter u popis dugotrajne imovine tužitelja sâmo po sebi nije dokaz da se radi o njegovom vlasništvu i o nabavi u poslovne svrhe.

Tužitelj u tužbi navodi da se ne razlikuje kupnja programa od usluge vođenja knjigovodstva, što mu je inače nesporno obavljalo društvo Sedlić d.o.o. Tužitelj očito želi ukazati na to da je on kupio program Jupiter, kojeg bi onda i održavao i nadzirao, ali tu tvrdnju demantiraju već spomenuta utvrđenja iz ranije provedenog poreznog nadzora, koja su već rezultirala odgovarajućim rješenjima u oba stupnja upravnog postupka i nepravomoćnom sudskom presudom. Ta utvrđenja jasno ukazuju na to da je program Jupiter u vlasništvu društva Sedlić d.o.o. pa stoga pretporez po ulaznom računu za osnovno održavanje i sistemski nadzor tog programa ne može iskazivati tužitelj, jer ta usluga onda zapravo nije izvršena njemu, nego društvu Sedlić d.o.o.

Na temelju čl. 58. st. 1. ZPDV-a porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. U ovom slučaju se zbog svega rečenog ne može raditi o PDV-u za usluge obavljene tužitelju, pa tužitelj na temelju čl. 58. st. 1. ZPDV-a nema pravo na odbitak pretporeza po spornom ulaznom računu društva Spin d.o.o.

Iz svega navedenog proizlazi da su donesena rješenja iz oba stupnja upravnog postupka u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 09. veljače 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvj. Hrvoje Mladinić

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV