Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Cehovska ulica 1

Poslovni broj: P-10/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužitelja GRAD KOPRIVNICA, OIB: 62112914641, Koprivnica, Zrinski trg 1, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kurcinak, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Kunštić i Zoran Kurcinak, iz Koprivnice, Ivana Meštrovića 5, protiv 1. tuženika KOPRIVNICAPARKING d.o.o., OIB: 42713175359, Koprivnica, Gornji Banovec 19, kojeg zastupa punomoćnica Sanela Kontin Miklin, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić odvjetnici iz Križevaca, Zakmardijeva 18. te 2. tuženika CRTORAD SIGNALIZACIJA d.o.o., OIB: 96477380697, Jalkovec, Varaždinska ulica – Odvojak III 1, kojeg zastupa punomoćnik Željko Rožić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić odvjetnici iz Križevaca, Zakmardijeva 18, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Zorana Kurcinaka odvjetnika iz Koprivnice, punomoćnice 1. i 2. tuženika JIŠ, odvjetnice iz [adresa] i osobe ovlaštene za zastupanje 1. i 2. tuženika JI, te danom objave presude 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 19. prosinca 2022. ovjeren 20. prosinca 2022. po javnom bilježniku Ani Kalšan Mališ iz Varaždina pod poslovnim brojem OV-3947/2022. sklopljen između 1. tuženika KOPRIVNICAPARKING d.o.o., OIB: 42713175359, Koprivnica, Gornji Banovec 19, kao prodavatelja, i 2. tuženika CRTORAD SIGNALIZACIJA d.o.o., OIB: 96477380697, Jalkovec, Varaždinska ulica – Odvojak III 1, kao kupca, gubi pravni učinak prema tužitelju GRAD KOPRIVNICA, OIB: 62112914641, Koprivnica, Zrinski trg 1, u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje dospjele novčane tražbine tužitelja prema 1. tuženiku u ukupnom iznosu od 157.410,76 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

-iznos od 15.410,83 eura od 6. srpnja 2014., do isplate,

-iznos od 29.411,05 eura od 16. srpnja 2016., do isplate,

-iznos od 29.103,86 eura od 16. listopada 2016., do isplate,

-iznos od 28.475,01 eura od 26. prosinca 2016., do isplate,

-iznos od 20.822,50 eura od 16. travnja 2017., do isplate,

-iznos od 24.949,23 eura od 16. srpnja 2017., do isplate,

-iznos od 2.778,68 eura od 22. rujna 2017., do isplate,

te na iznos od 6.459,60 eura od 17. siječnja 2020., do isplate, i to, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, shodno čemu je 2. tuženik CRTORAD SIGNALIZACIJA d.o.o., OIB: 96477380697, Jalkovec, Varaždinska ulica – Odvojak III 1, dužan trpjeti da tužitelj svoju navedenu novčanu tražbinu prema 1. tuženiku namiri prodajom u ovršnom sudskom postupku nekretnine upisane na 2. tuženikovo ime kod Općinskog suda u Koprivnici z. k. odjela, u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao kčbr. [katastarska čestica], u naravi kuća, zgrada i dvor sa ukupno 856 m2, od čega kuća i zgrada u [adresa] sa 231 m2 i dvor u [adresa] sa 625 m2, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove ovog parničnoga postupka u iznosu od 17.775,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2026., kao dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do plaćanja, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na stopu zateznih kamata zatraženih na iznos dosuđenih troškova ovog postupka iz točke II. izreke ove presude tekućih od 13. veljače 2026., kao dana donošenja ove odluke, pa do isplate, u visini uvećanja referentne stope za pet postotnih poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je Općinskom sudu u Koprivnici protiv 1. i 2. tuženika podnio tužbu radi pobijanja pravnih radnji dužnika s prijedlogom za zabilježbu tužbe u zemljišnim knjigama, u kojoj je, u bitnome, naveo da on prema 1. tuženiku ima dospjelu, a nepodmirenu novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 1.168.905,95 kuna, odnosno, sada u iznosu od 155.140,48 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, da se radi o tražbini koja proizlazi iz ugovornog odnosa o koncesiji sklopljenog radi naplate parkiranja na javnim parkiralištima na području grada [adresa], da se tražbina odnosi na dijelom nenaplaćene naknade 1. tuženika za koncesiju u 2014. za obračunsko razdoblje 1. travanj do 30. lipanj 2014. u iznosu od 15.410,83 eura, u 2016. za obračunsko razdoblje 1. travanj do 30. prosinca 2016. u iznosu od 36.989,91 eura i u 2017. za obračunsko razdoblje 1. siječanj do 30. lipanj 2017. u iznosu od 45.771,78 eura te za nenaplaćenu ugovornu kaznu u iznosu od 6.967,95 eura. Tužitelj je pridodao da je predmetna tražbina bila predmetom sudskog postupka koji se između tužitelja i 1. tuženika vodio kod ovoga suda pod poslovnim brojem Povrv-54/2018. u kojem je prvostupanjskom presudom i rješenjem od 17. siječnja 2020. usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, osim u jednom dijelu javnobilježničkog troška, nakon čega je drugostupanjskim rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1156/2020-3 od 7. studenoga 2022. prihvaćena žalba 1. tuženika protiv navedene prvostupanjske presude, te je tužba tužitelja, kao i podnesena protutužba odbačena zbog sudske nenadležnosti. Tužitelj je istaknuo da je protiv navedene drugostupanjske odluke podnio prijedlog za dopuštenje revizije koji je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1055/2023-2 od 22. ožujka 2023. prihvaćen nakon čega je 9. listopada 2023. on podnio i reviziju o kojoj se čeka odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Nadalje, tužitelj je naveo da je ubrzo po primitku navedene drugostupanjske odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 7. studenoga 2022. 1. tuženik raspolagao svojom, prema saznanjima tužitelja, jedinom vrijednijom imovinom – nekretninom koja kod Općinskog suda u Koprivnici dolazi upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica] u naravi kuća, zgrada i dvor sa ukupno 856 m2 na način da je naplatnim pravnim poslom – kupoprodajnim ugovorom od 19. prosinca 2022. istu prodao svojem osnivaču – ovdje 2. tuženiku, s time da je ugovor u ime oba tuženika kao direktor i zakonski zastupnik navedenih pravnih osoba potpisala ista osoba. Tužitelj je naveo da je 1. tuženik opisanim raspolaganjem u korist 2. tuženika ostao bez bilo kakve vrijednije imovine za ispunjenje dospjele tražbine tužitelja, te je isti time navedeno raspolaganje poduzeo na štetu tužitelja kao njegovog vjerovnika što je, dakako znao, kao što je to moralo biti poznato i 2. tuženiku s obzirom da se radi o osnivaču 1. tuženika kojeg zastupa i ista odgovorna osoba. Radi svega navedenog tužitelj je predložio da se temeljem odredbi čl. 66. do čl. 71. Zakona o obveznim odnosima donese presuda kao u izreci ove odluke.

2. Općinski sud u Koprivnici rješenjem poslovni broj P-594/2023-2 od 19. prosinca 2023. u ovoj se pravnoj stvari oglasio stvarno nenadležnim, te je nakon pravomoćnosti tog rješenja ovaj predmet ustupio ovome sudu na daljnje postupanje.

3. Ovaj je sud tužbu tužitelja s prilozima dostavio tuženicima radi podnošenja odgovora na tužbu u roku od 30 dana uz upozorenje na pravne posljedice nepodnošenja odgovora u određenom roku.

4. 17. lipnja 2024. 1. tuženik je dostavio odgovor na tužbu (listovi 72-74 spisa) u kojem je naveo da prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, a to stoga što je tužitelj u tužbi naveo da prema 1. tuženiku ima dospjelu i nepodmirenu tražbinu, te da se radi o tražbini koja proizlazi iz ugovornog odnosa o koncesiji, a da je čl. 82. st. 7. Zakona o koncesijama propisano da ako davatelj koncesije ne naplati naknadu za koncesiju iz sredstava osiguranja iz st. 6. ovoga članka, o tome će bez odgode obavijestiti ministarstvo nadležno za financije uz dostavu sve potrebne dokumentacije, da je čl. 82. st. 8. istoga zakona propisano da će ministarstvo nadležno za financije naplatiti od koncesionara naknadu za koncesiju po propisima po kojima se vrši naplata poreza i drugih javnih davanja, pa da je iz ovih odredbi Zakona o koncesiji vidljivo da je za naplatu naknade za koncesiju sukladno čl. 82. st. 8. tog zakona nadležno ministarstvo financija, pa bi samim time to ministarstvo bilo i aktivno legitimirano za podnošenje ove tužbe, a ne Grad Koprivnica. Prvo tuženik je pridodao da niti naplata koncesije nije imovinskopravni spor o kojem raspravlja sud u parničnom postupku, a što proizlazi iz gore navedenih odredbi Zakona o koncesijama, pa da stoga on prije upuštanja u raspravljanje ističe i prigovor stvarne nenadležnosti suda. Prvo tuženik je pridodao da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, da ističe i prigovor zastare, te da tužitelj prema njemu nema nikakvu dospjelu nepodmirenu tražbinu, a da takva i postoji, ista je i u zastari. Pridodao je da je predmet koji je tužitelj spomenuo u tužbi pravomoćno okončan rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1156/2020-3 od 7. studenoga 2022. te je u točki II. tog rješenja ukinut i platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju ovdje utuženi iznos zajedno s kamatama, iz čega proizlazi da tužitelj prema 1. tuženiku nema nikakvu tražbinu. Prvo tuženik je pridodao da su on i 2. tuženik sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine 19. prosinca 2022., dakle, nakon što je doneseno i ovdje 1. tuženiku dostavljeno spomenuto rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 7. studenoga 2022. pa stoga niti raniji, a niti u vrijeme sklapanja spomenutog kupoprodajnog ugovora od 19. prosinca 2022. tužitelj nije bio vjerovnik 1. tuženika, te mu stoga 1. tuženik nije mogao niti nanijeti štetu, pa se niti ne može primijeniti odredba čl. 67. Zakona o obveznim odnosima. Prvo tuženik je stoga predložio prihvatiti njegove prigovore, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelju naknade parničnih troškova 1. tuženika.

5. 18. lipnja 2024. i 2. tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je, u bitnome, iznio iste prigovore i navode kao i 1. tuženik, te je iz istih razloga kao i 1. tuženik u cijelosti osporio osnovanost tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine i predložio iz identičnih razloga kao i 1. tuženik da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te da istog obveže na naknadu 2. tuženiku parničnih troškova.

6. Tužitelj je 15. listopada 2025. u spis dostavio podnesak (listovi 81-83 spisa), u kojem je u cijelosti osporio navode 1. i 2. tuženika iz odgovora na tužbu, te je istaknuo kako je u međuvremenu nakon prihvaćenog mu prijedloga za dopuštenje revizije donijeta i odluka – rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1103/2023-2 od 18. veljače 2025. kojom je ukinuto drugostupanjsko rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1156/2020-3 od 7. studenoga 2022. u dijelu u kojem je odbačena tužba tužitelja radi naplate koncesijske naknade i glede troškova postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje povodom žalbe ovdje 1. tuženika. Tužitelj je pridodao da je temeljem navedenog Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025. odbio tuženikovo žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku da plati tužitelju iznos od 148.067,28 eura zajedno sa zateznim kamatama, a sve kako to proizlazi iz točke I. izreke navedene drugostupanjske odluke. Tužitelj je pridodao da je navedenom pravomoćnom sudskom odlukom potvrđeno postojanje dospjele tražbine tužitelja prema ovdje 1. tuženiku s osnove naplaćene, a ugovorene koncesijske naknade koja je, suprotno tvrdnjama 1. i 2. tuženika iz njihovih odgovora na tužbu, postojala i u vrijeme donošenja rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 18. veljače 2025. kojim je tužba tužitelja bila odbačena zbog zaključka tog suda o sudskoj nenadležnosti po pitanju prava na naplatu tužiteljeve tražbine prema 1. tuženiku s predmetne osnove, koja čitavo vrijeme i postoji temeljem obveze iz pisanog ugovora sklopljenog između tužitelja i 1. tuženika, te preostale relevantne knjigovodstvene dokumentacije po kojoj 1. tuženik nije postupio. Tužitelj je pridodao da je navedeno potvrđeno i sudskim odlukama donesenim temeljem prigovora ovdje tužitelja kao vjerovnika u obustavljenom postupku likvidacije 1. tuženika koju je isti pokušao provesti u skraćenom postupku po primitku sudske odluke o odbačaju tužiteljeve tužbe radi naplate neplaćene koncesijske naknade, pa da je tužitelj nedvojbeno čitavo vrijeme, pa tako i u vrijeme 1. tuženikovog raspolaganja imovinom – predmetnom nekretninom u korist 2. tuženika imao i ima dospjelu novčanu tražbinu prema 1. tuženiku koja je u međuvremenu potvrđena i pravomoćnom sudskom odlukom za koju je stoga u vrijeme predmetnog raspolaganja 19. prosinca 2022. 2. tuženik, kao osnivač 1. tuženika svakako znao ili trebao znati. Ujedno je tužitelj naveo, da, a iz razloga što je drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 15. srpnja 2025. dospjela novčana tražbina tužitelja prema 1. tuženiku djelomičnim održavanjem na snazi platnog naloga iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ronalda Pavlovića iz [adresa] poslovni broj Ovrv-1638/17. od 22. rujna 2017. prihvaćena u pretežitom dijelu, i to, na ime glavnice u iznosu od 148.067,28 eura i za trošak iz ovršnog postupka u iznosu od 2.798,68 eura te iz razloga što su tužitelju pravomoćno dosuđeni i parnični troškovi iz točke IV. izreke prvostupanjske presude u iznosu od 49.462,50 kuna, sada 6.459,60 eura kao i zbog promjene propisa o tijeku zatezne kamate te prestanka obveze iskazivanja dvojne valute, da stoga specificira tužbeni zahtjev kako je isti pobliže naveden u točki I. izreke ove presude. Uz navedeni podnesak tužitelj je dostavio i preslike rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1103/2023-2 od 18. veljače 2025., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025., rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1891/2023-2 od 16. svibnja 2023. te rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Tt-22/3924-16 od 11. kolovoza 2023.

7. Tijekom provođenja dokaznog postupka održana su ročišta 17. listopada 2025., 19. studenoga 2025. te 8. siječnja 2026., izvršen je uvid u dokumentaciju u spisu, i to u: presudu ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018-8, odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1156/2020-3. od 7. studenoga 2022., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1055/2023-2 od 22. ožujka 2023., presliku Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 19. prosinca 2022., izvadak iz zemljišne knjige (listovi 5-41 spisa), neslužbeni izvadak iz sudskog registra (listovi 42-47 spisa), u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1103/2023-2 od 18. veljače 2025. (listovi 84-88 spisa), odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025. (listovi 90- 97 spisa), presliku odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1891/2023-2 od 16. svibnja 2023. (listovi 98-101 spisa), presliku rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Tt-22/3924-16 od 11. kolovoza 2023. (listovi 102-104 spisa), presliku rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2681/2023-2 od 5. rujna 2023. (listovi 109-112 spisa), presliku prijedloga tuženika za dopuštenje revizije od 29. rujna 2025. (listovi 127-136 spisa) te presliku financijskih izvještaja Koprivnicaparking d.o.o. za 2024. (list 139 spisa), a proveden je i dokaz saslušanjem osobe ovlaštene za zastupanje 1. i 2. tuženika JI (listovi 149-152 spisa).

8. Ocjenom provedenih dokaza, i to, na temelju svjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Naime, između parničnih stranaka nije bila sporna činjenica da je ovaj sud donio presudu i rješenje poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020. kojom je djelomično održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ronalda Pavlovića iz [adresa] poslovni broj Ovrv-1683/17. od 22. rujna 2017. i to u dijelu kojim je ovdje 1. tuženik obvezan u roku od 8 dana isplatiti ovdje tužitelju iznos od tadašnjih 1.168.905,95 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te troškovima ovršnog postupka u iznosu od 20.936,00 kuna, kao i iznos parničnih troškova u visini od 49.462,50 kuna zajedno sa zateznom kamatom kako je to sve pobliže označeno u točki I. i IV. predmetne presude. Navedenom je odlukom ujedno odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev 1. tuženika Koprivnicaparking d.o.o. kojim je isti zatražio da se ovdje tužitelja obveže na isplatu iznosa od 1.182.237,15 kuna na ime naknade štete zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki III. predmetne odluke, a sud je ujedno rješenjem odbacio kao nedopušten ovdje 1. tuženikov prigovor radi prebijanja. Nadalje, između stranaka u ovom postupku nije bilo sporno da je ovdje 1. tuženik protiv predmetne odluke podnio žalbu, a povodom koje je žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž- 1156/2020-3 od 7. studenoga 2020. uvažio navedenu žalbu te ukinuo spomenutu presudu prvostupanjskog suda u točkama I., II. i IV. izreke, te tužbu i protutužbu odbacio. U obrazloženju navedene drugostupanjske odluke, u bitnome, je navedeno da je predmet tužbenog zahtjeva bio zahtjev za plaćanje neplaćenog dijela naknade za koncesiju koju je tuženik bio dužan platiti na temelju Ugovora o koncesiji broj 147/09. i 208/14. kojeg su stranke sklopile i to tužitelj u svojstvu davatelja koncesije, a tuženik kao koncesionar, a da je predmet protutužbenog zahtjeva zahtjev za naknadu štete za koju tuženik tvrdi da ju je pretrpio zato što je tužitelj nakon sklapanja Ugovora o koncesiji broj 208/14. donio Odluku o izmjenama Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području grada [adresa] i time jednostrano i nedopušteno izmijenio ugovorne odredbe i poremetio financijsku ravnotežu stranaka u koncesijskom odnosu.

Drugostupanjski sud je pridodao da je donošenjem navedene prvostupanjske presude učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i koja uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost, a to stoga što je odredbom čl. 82. st. 7. i st. 8. Zakona o koncesijama propisano da ako davatelj koncesije ne naplati naknadu za koncesiju iz sredstva osiguranja iz st. 6. tog članka, o tome će bez odgode obavijestiti ministarstvo nadležno za financije uz dostavu sve potrebne dokumentacije; ministarstvo nadležno za financije naplatit će od koncesionara naknadu za koncesiju po propisima po kojima se vrši naplata poreza i drugih javnih davanja, pa da stoga pitanje naplate koncesije nije imovinskopravni spor o kojem raspravlja i odlučuje sud u parničnom postupku. Također, drugostupanjski sud je pridodao da je prema odredbi čl. 97. st. 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj 69/17. i 107/20.), a koji je stupio na snagu 22. srpnja 2017. i koji se primjenjuje na sve sudske i druge postupke koji se vode vezano za koncesije koji su pokrenuti nakon njegovog stupanja na snagu, propisano da je za rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji isključivo nadležan mjesno nadležan upravni sud prema sjedištu davatelja koncesije, pa da se prema tome ni za odlučivanje o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete koji je nastao iz ugovora o koncesiji ne odlučuje u parničnom postupku.

Isto tako, između stranaka u ovom postupku nije bilo sporno da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1055/2023-2 od 22. ožujka 2023. tužitelju dopuštena revizija protiv spomenutog drugostupanjskog rješenja od 7. studenoga 2020. zbog, između ostalog, pravnog pitanja je li naplata koncesijske naknade i ugovorne kazne imovinskopravni spor o kojem raspravlja i odlučuje sud u parničnom postupku. Nadalje, između stranaka nije sporna ni činjenica da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1103/2023-2 od 18. veljače 2025. ukinuto navedeno rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pć1156/2020-3 od 7. studenoga 2022., osim u dijelu koji se odnosi na odbacivanje protutužbe, te je predmet vraćen tome sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u bitnome, je obrazložio da se spor o isplati naknade za koncesiju i o isplati ugovorne kazne koji potječu iz Ugovora o cesiji koji je sklopljen i raskinut prije stupanja na snagu novog zakona vodi prema propisima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja tih ugovora o koncesiji neovisno o tome što je postupak za naplatu koncesije pokrenut nakon donošenja novog Zakona o koncesiji. Uvažavajući navedeno stajalište Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ponovnom je postupku u navedenoj pravnoj stvari donio presudu poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025. kojom je odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu ovoga suda poslovni broj Povrv- 54/2018-8 od 17. siječnja 2020. u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ronalda Pavlovića iz [adresa] poslovni broj Ovrv-1683/17. od 22. rujna 2017. u dijelu kojim je naloženo ovdje 1. tuženiku platiti ovdje tužitelju iznos od 1.115.612,90 kuna, odnosno, sada 148.067,28 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u navedenoj presudi, kao i u dijelu kojim je naloženo ovdje 1. tuženiku tužitelju naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 20.936,00 kuna, odnosno, 2.778,68 eura. Predmetnom je drugostupanjskom odlukom u točki II. izreke preinačena spomenuta prvostupanjska odluka od 17. siječnja 2020. te je ukinut platni nalog iz gore navedenog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ronalda Pavlovića u dijelu kojim je naloženo ovdje 1. tuženiku platiti ovdje tužitelju iznos od 52.500,00 kuna, odnosno, 6.967,95 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Također, tijekom ovog postupka između stranaka nije bila sporna činjenica da je 1. tuženik19. prosinca 2022. s 2. tuženikom sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnine, i to, kčbr. [katastarska čestica] kuća, zgrada i dvor ukupne površine 856 m2, od čega kuća i zgrada u [adresa] sa 231 m2, dvor u [adresa] sa 625 m2, upisano u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 417.000,00 kuna.

10. Sporno je između parničnih stranaka da li je sklapanjem predmetnog ugovora 1. tuženik znao ili mogao znati da tim poduzetim naplatnim raspolaganjem nanosi štetu ovdje tužitelju, kao svom vjerovniku, te da li je ovdje 2. tuženiku, kao trećoj osobi s kojom je predmetna pravna radnja sklapanja predmetnog Ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato ili 1. tuženik to nije znao, odnosno, nije mogao znati, a 2. tuženiku to nije bilo poznato ili nije moglo biti poznato, a kako je to sve propisano odredbom čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tužitelj je u tužbi upravo ustvrdio da on prema 1. tuženiku ima dospjelu, a nepodmirenu novčanu tražbinu koja proizlazi iz Ugovora o koncesiji sklopljenog radi naplate parkiranja na javnim parkiralištima na području grada [adresa], a tijekom postupka je tužitelj naveo da je u međuvremenu nakon prihvaćenog prijedloga za dopuštenje revizije odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1103/2023-2 od 18. veljače 2025. ukinuto drugostupanjsko rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1156/2020-3 od 7. studenoga 2022. da je u tom dijelu predmet vraćen drugostupanjskom sudu na odlučivanje povodom žalbe ovdje 1. tuženika, te da je temeljem navedenog Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025. u pretežitom dijelu odbio žalbu ovdje 1. tuženika i potvrdio tražbinu tužitelja dosuđenu navedenom prvostupanjskom odlukom ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020., pa da stoga on podneskom od 15. listopada 2025. želi specificirati tužbeni zahtjev upravo u skladu sa tom drugostupanjskom odlukom na način da je predložio da se donese presuda kojom će se utvrditi da spomenuti Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 19. prosinca 2022. gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njegove dospjele novčane tražbine u iznosu od 157.410,76 eura, a koji se iznos sastoji od dosuđene glavnice u iznosu od 148.067,28 eura (ranije 1.115.612,90 kuna), troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.778,68 eura (20.936,00 kuna) te dosuđenih parničnih troškova u iznosu od 6.459,60 eura (49.462,50 kuna). Ovdje treba navesti da je tužitelj očitom pogreškom u računanju netočno pretvorio iznos dosuđenih parničnih troškova u kunama (49.462,50 kuna) u iznos eura gdje je netočno naveo da ti troškovi sada iznose 6.459,60 eura jer ispravnim pretvaranjem iz valute kune u euro tog iznosa dobije se iznos od 6.564,80 eura, a što je tužitelj u konačnosti i ispravno obračunao jer je zatražio da se utvrdi da predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine gubi pravni učinak prema njemu u dijelu kojim je to potrebno za namirenje njegove dospjele tražbine u ispravno obračunatom iznosu od 157.410,76 eura, a koji se iznos dobije kad se zbroje gore navedeni iznosi na ime glavnice, troškova postupka ovrhe te parničnih troškova koji su pravomoćnom odlukom dosuđeni ovdje tužitelju. Dakle, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj prema 1. tuženiku ima osnovanu i dospjelu novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 157.410,76 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u podnesku tužitelja od 15. listopada 2025. (listovi 81-83 spisa), i ta je činjenica sada poznata i nesporna je i za 1. i 2. tuženika.

Sporno je stoga jedino pitanje da li su, dakle, 1. i 2. tuženik znali, odnosno, mogli znati tj. da li je 2. tuženiku bilo poznato ili moglo biti poznato da je predmetnim sklapanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 19. prosinca 2022. (list 29-31 spisa) nanijeta šteta ovdje tužitelju kao vjerovniku 1. tuženika. Radi utvrđenja navedene sporne činjenice sud je, kako je iznijeto, osim uvida u dokumentaciju u spisu proveo i dokaz saslušanjem osobe ovlaštene za zastupanje 1. i 2. tuženika JI koji ne na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. listopada 2026., u bitnome, naveo da je on osnivač i jedini član trgovačkog društva Crtorad d.o.o. iz Varaždina, da je 2019. donio odluku da se iz tog društva izdvoji te osnuje novo društvo Crtorad signalizacija d.o.o., ovdje 2. tuženik, a koje je društvo obavljalo poslove proizvodnje prometnih znakova. Istaknuo je da je 2002. grad [adresa] raspisao natječaj za poslove naplate parkiranja na području grada [adresa], da je taj posao dobilo trgovačko društvo Crtorad d.o.o. iz Varaždina, s time da je uvjet dobivanja tog posla bio da Crtorad d.o.o. u [adresa] otvori novo trgovačko društvo i da se u isto zaposle hrvatski branitelji, pa da je zbog navedenog Crtorad d.o.o. osnovao trgovačko društvo Koprivnicaparking d.o.o., ovdje 1. tuženika sa sjedištem u [adresa], da je za vrijeme tog poslovanja društvo Crtorad d.o.o. u [adresa] kupilo nekretninu, da se radi o kući, zgradi i dvoru na čestici kčbr. [katastarska čestica] upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je ta nekretnina zatim od strane Crtorada d.o.o. dana u najam i na korištenje ovdje 1. tuženiku, da je za vrijeme trajanja prvog koncesijskog razdoblja poslovanje bilo uredno, da su se modernizirali poslovi naplate parkiranja, da je nakon tog prvog razdoblja od pet godina bio raspisan novi natječaj na novo razdoblje od pet godina i da je posao na natječaju ponovo dobio ovdje 1. tuženik. Nadalje, direktor 1. i 2. tuženika naveo je da je tijekom drugog razdoblja koncesije grad [adresa] donio odluku o promjeni uvjeta koncesije na način da je smanjio cijene dnevnih parkirališnih karata sa 80,00 kuna na 20,00 kuna, da su smanjene cijene karata po zonama parkiranja po satu, da su smanjene cijene mjesečnih i godišnjih karata, a što je sve dovelo do velikog problema u poslovanju 1. tuženika do pada njegovih prihoda do čak oko 70%, pa da se stoga više nije mogla plaćati mjesečna koncesija gradu [adresa], jer je tada prioritet bio podmiriti prvo sve plaće radnika. Pridodao je da su se počeli gomilati dugovi prema tužitelju, da je to trajalo oko godinu dana, da je on pokušavao sa tadašnjom gradonačelnicom tužitelja postići sporazum oko rješenja nastale situacije, ali da do sporazuma nije došlo, da je tužitelj temeljem određenih sredstava osiguranja – zadužnica uspio naplatiti dio svoje tražbine, a da se on nadao da će se predmetno poslovanje uspjeti dovršiti do kraja koncesije, ali što se nije desilo te da je tužitelj u to vrijeme raskinuo predmetni Ugovor o koncesiji. Istaknuo je da je tužitelj nakon toga pokrenuo ovrhu, da je po prigovoru na rješenje o ovrsi postupak nastavljen kao parnični postupak gdje je donijeta odluka ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018. od 17. siječnja 2020., da je po žalbi protiv te odluke drugostupanjski sud svojim rješenjem poslovni broj Pž-1156/2020. od 7. studenoga 2022. predmetnu presudu ukinuo i odbacio tužbu i protutužbu, da je raskidom Ugovora o koncesiji prestala svrha postojanja 1. tuženika i da su se od tog trenutka počele pripremati radnje da se to društvo likvidira, ali što nije bilo moguće trenutno učiniti jer su se trebali dovršiti još neki poslovi, a sa ovdje tužiteljem vodio se i predmetni spor za naplatu navedenog iznosa neplaćene koncesije, pa da on stoga u tom razdoblju nije ništa poduzimao u svezi daljnje likvidacije 1. tuženika. Direktor 1. i 2. tuženika je naveo da je tek kad je donijeta gore spomenuta drugostupanjska odluka od 7. studenoga 2022. postalo jasno da više nema sporova i da bi se mogla provesti likvidacija 1. tuženika te da njemu nije bilo ni na kraj pameti da radi bilo što što bi moglo donijeti štetu tužitelju, pa da je stoga 19. prosinca 2022. zaključen navedeni Ugovor o kupoprodaji nekretnine između ovdje 1. i 2. tuženika, da je on osoba ovlaštena za zastupanje oba ta društva te da je taj ugovor zaključen s ciljem povrata dijela pozajmica koje je 2. tuženik u ranijem razdoblju davao za poslovanje 1. tuženika, kao i s ciljem da se nakon toga nad 1. tuženikom provede postupak likvidacije u postupku skraćene likvidacije. Istaknuo je da je izvršena procjena vrijednosti predmetne nekretnine, da je određena kao realna cijena od 417.000,00 kuna, da je dio plaćen u novcu, a da je za dio izvršen prijeboj međusobnih tražbina između 1. i 2. tuženika.

Na kraju je direktor 1. i 2. tuženika naveo da mu nije bila namjera oštetiti tužitelja, da je čekao da se predmetni spor s tužiteljem završi, da je on razgovarao sa svojim odvjetnicima o spomenutoj drugostupanjskoj sudskoj odluci poslovni broj Pž- 1156/2020. od 7. studenoga 2022., da su raspravili situaciju vezanu za navod iz te odluke da je ista donijeta sa temeljnim obrazloženjem da je za rješavanje sporova koji nastaju ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji isključivo nadležan upravni sud, te da se o tome ne odlučuje u parničnom postupku te da je njemu od strane njegovih odvjetnika bilo rečeno da je taj dug u zastari jer se radi o naplaćenoj koncesiji za 2016. do 2018., a predmetna je odluka iz 2022. pa da je protekao zastarni rok, a da u trenutku potpisivanja predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 19. prosinca 2022. nikakav budući spor još nije bio na vidiku te se nije mogao predvidjeti, pa da je upravo stoga taj ugovor i sklopljen. Na kraju je svog iskaza direktor 1. i 2. tuženika naveo da je on u više pokušaja s tužiteljem komunicirao u svezi prijedloga da se predmetni sporni odnos riješi na način da se tražbina ovdje tužitelja prebije sa iznosom štete koju je tužitelj navedenom odlukom o promjeni uvjeta koncesije nanio 1. tuženiku, ali da do nikakvog dogovora između stranaka nije došlo.

11. Sud je prihvatio iskaz osobe ovlaštene za zastupanje 1. i 2. tuženika JI u dijelu u kojem je isti iskazao u svezi sklapanja Ugovora o koncesiji, odvijanja poslovanja tuženika, te razgovora u svezi pokušaja dogovora sa tužiteljem glede rješavanja navedene situacije vezane uz nastale poteškoće u poslovanju 1. tuženika, te prestanka plaćanja tužitelju mjesečne naknade za koncesiju. Međutim, sud nije ocijenio uvjerljivim dio njegovog iskaza u dijelu gdje je isti naveo da je nakon donošenja ranije spomenute drugostupanjske odluke poslovni broj Pž-1156/2020. od 7. studenoga 2022. njemu postalo jasno da više nema sporne situacije tj. da više nema sporova i da je sada u odnosu na grad [adresa], kako je naveo sve riješeno, pa da se stoga može krenuti dalje u likvidaciju 1. tuženika i da je nakon toga 19. prosinca 2022. sklopljen predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine između 1. i 2. tuženika. Naime, kako je iznijeto, čitanjem navedene odluke poslovni broj Pž-1156/2020-3 od 7. studenoga 2022. jasno se i nedvojbeno može zaključiti da je predmetnim rješenjem navedena tužiteljeva tužba odbačena, a ne odbijena i da u toj odluci nije nigdje bilo navedeno da predmetno dugovanje prema tužitelju ne postoji, već je samo bilo navedeno da se o takvom zahtjevu za plaćanje naknade za koncesiju ne odlučuje u parničnom postupku, već da je za takvu vrstu sporova nadležan, kako je u tom trenutku bio zauzet stav, upravni sud. Stoga je pažljivim čitanjem i konzultacijom sa svojim odvjetnicima direktor 1. i 2. tuženika mogao i trebao zaključiti da tom odlukom nije bilo presuđeno da ne postoji dugovanje 1. tuženika prema tužitelju koje je bilo predmetom navedenog spora. Stoga u tom dijelu nije kao vjerodostojan i uvjerljiv prihvaćen iskaz navedene osobe. Naime, saslušanjem direktora 1. i 2. tuženika sud je, u bitnome, utvrdio da je 1. tuženik znao da postoji njegovo dugovanje prema ovdje tužitelju proizašlo iz ugovornog odnosa o koncesiji sklopljenog između tužitelja i 1. tuženika radi naplate parkiranja na javnim parkiralištima na području grada [adresa] (Ugovor o koncesiji broj 147/09. i 280/14., a kako je to utvrđeno u pravomoćnoj odluci ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020.) jer je navedeni iskazao da je sa svojim odvjetnicima razgovarao i raspravio situaciju u svezi drugostupanjske odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1156/2020. od 7. studenoga 2022. i da su raspravili situaciju gdje je u toj odluci bilo navedeno da se ista temelji na obrazloženju da je rješavanje sporova koji nastaju ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji isključivo nadležan upravni sud, te da se o takvom zahtjevu ne odlučuje u parničnom postupku. Direktor 1. i 2. tuženika je jasno naveo da mu je od strane njegovih odvjetnika tada bilo rečeno da je predmetni dug 1. tuženika prema tužitelju u zastari jer se radi o nenaplaćenoj koncesiji za 2016. do 2018., a da je predmetna odluka iz 2020., pa da je protekao zastarni rok. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je direktor 1. i 2. tuženika bio upoznat i da je znao da postoji predmetno dugovanje, ali je u tom trenutku, a kako mu je to bilo obrazloženo od strane njegovih odvjetnika, smatrao da se predmetna naplata iz Ugovora o koncesiji ne može raspravljati pred sudom u parničnom postupku, već da je za takve postupke nadležan upravni sud, te je smatrao da je predmetni dug ujedno i u zastari jer se radi o, kako je iznijeto, nenaplaćenoj koncesiji za 2016. do 2018. Stoga je nesporno utvrđeno da je 1. tuženik znao da postoji njegovo dugovanje prema tužitelju za predmetnu neplaćenu naknadu za koncesiju, a 2. tuženiku, kao trećoj osobi s kojom je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen to je bilo poznato jer se radi o istoj osobi koja je ovlaštena kako za zastupanje 1. tuženika tako i za zastupanje 2. tuženika. Uz navedeno dodatno treba navesti da je, kako je iznijeto, 1. tuženik znao da je navedenom drugostupanjskom odlukom poslovni broj Pž-1156/2020. od 7. studenoga 2022. bila odbačena tužba tužitelja, a nije bio odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom navedene naknade za koncesiju jer je, kako je iznijeto, zbog takvog tada zauzetog stava da pitanja naplate koncesije nije imovinskopravni spor o kojem odlučuje sud u parničnom postupku, već da je za predmetno pitanje nadležan upravni sud, sud nije meritorno odlučio o predmetu spora već je tužbu odbacio. Dakle, rješenjem o odbačaju tužbe nije odlučeno o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naplatom koncesijske naknade. Predmetno je stajalište, kako je iznijeto, kasnije i promijenjeno, te je u međuvremenu donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025. kojom je potvrđena ranije navedena presuda ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020. kojom je naloženo 1. tuženiku platiti ovdje tužitelju navedeni iznos nenaplaćenog dijela naknade za gore navedenu koncesiju. Stoga je predmetna tražbina tužitelja prema 1. tuženiku postojala čitavo vrijeme od dospijeća te obveze, te i u vrijeme donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 7. studenoga 2022., a sve temeljem obveze iz sklopljenih ugovora o koncesiji, a što je dodatno i potvrđeno odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2681/2023-2 od 5. rujna 2023. (listovi 109-111 spisa) donijetoj u registarskom predmetu radi brisanja ovdje 1. tuženika iz sudskog registra. Radi navedenog 1. tuženik je i u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 19. prosinca 2022. znao da ima dugovanje prema ovdje tužitelju, te da poduzetim raspolaganjem i to prodajom 2. tuženiku predmetne nekretnine opisane u navedenom Ugovoru nanosi štetu tužitelju, kao svom vjerovniku jer time 1. tuženik ostaje bez jedine imovine, a kako je to u svom iskazu naveo i potvrdio direktor 1. i 2. tuženika navevši da je 1. tuženik osim predmetne nekretnine još jedino imao jedan kamion za premještanje vozila koji je odmah po donošenju odluke o raskidu koncesije sa gradom [adresa] prodan, a iz čega proizlazi da 1. tuženik osim predmetne nekretnine nije u vlasništvu imao nikakvu drugu imovinu.

12. Tužitelj je svojim podneskom od 15. listopada 2025. (listovi 81-83 spisa) specificirao tužbeni zahtjev postavivši isti sukladno utvrđenjima iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025., to je sud rješenjem na ročištu održanom 19. studenoga 2025. dopustio navedenu preinaku tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva za iznos od 2.270,28 eura jer sud smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između parničnih stranaka, a sve sukladno odredbi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP-a). Tuženici su tijekom postupka istaknuli i prigovor zastare tužiteljeve tražbine, međutim, sud je taj prigovor ocijenio neosnovanim i to iz razloga što je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio u zakonskom roku iz odredbe čl. 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18, 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO-a), a predmetna tražbina tužitelja koja se odnosi na neplaćeni dio naknade za koncesiju utvrđena je pravomoćnom sudskom odlukom (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020.), a odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno, javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. U konkretnom je slučaju, stoga, nedvojbeno je da nije protekao zakonom određeni rok zastare.

13. Odredbom čl. 67. st. 1. ZOO-a propisano je da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Odredbom čl. 70. ZOO-a propisano je da ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina, a odredba čl. 71. st. 1. i st. 2. ZOO-a propisuje da se tužba za pobijanje može podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 71. st. 1. ovoga Zakona, a za ostale slučaje u roku od tri godine. Rok se računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno, od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

14. Iz razloga što je sud, kako je iznijeto, na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je 1. tuženik, u konkretnom slučaju, znao za postojanje svoga dugovanja prema tužitelju (prvostupanjskom odlukom ovoga suda poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020., kako je iznijeto, utvrđeno je dugovanje 1. tuženika prema tužitelju po osnovi neplaćenog dijela naknade za koncesiju, a drugostupanjskom odlukom poslovni broj Pž-1156/2020-3 od 7. studenoga 2022. nije odlučeno da predmetni dug ne postoji, već je samo odbačena tužba, a koja je odluka kasnije i ukinuta, te je ponovno presuđeno da 1. tuženik duguje tužitelju iznos na ime predmetnog nenaplaćenog dijela naknade za koncesiju, a kako to proizlazi iz presude drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025.), te je stoga 1. tuženik znao, odnosno, mogao znati da poduzetim raspolaganjem, dakle, sklapanje kupoprodajnog ugovora o prodaji gore opisane nekretnine s 2. tuženikom od 19. prosinca 2022. nanosi štetu tužitelju, kao svojem vjerovniku, jer je predmetna nekretnina bila jedina imovina 1. tuženika, te kako je utvrđeno da je 2. tuženiku s kojim je zaključen predmetni pravni posao to bilo poznato jer je, kako je iznijeto, osoba ovlaštena za zastupanje 1. tuženika ujedno i osoba za zastupanje 2. tuženika, to je sud u cijelosti utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, te je temeljem citirane odredbe čl. 67. st. 1. ZOO-a, te na osnovi odredbe čl. 70. ZOO- a odlučio kao pod točkom I. izreke ove presude jer je tužitelj predmetnu tužbu za pobijanje podnio sukladno odredbi čl. 71. ZOO-a (tužba je podnijeta 18. prosinca 2023., a predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine između 1. i 2. tuženika zaključen je 12. prosinca 2022.).

15. Na kraju treba navesti da su tuženici predložili sudu odrediti prekid ovog postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prijedlogu za dopuštenje revizije koji su prijedlog tuženici podnijeli protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025., ali sud taj prijedlog nije usvojio te ovaj postupak nije prekinuo, a to sve iz razloga što podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije nije zakonom propisana pretpostavka za određivanje prekida postupka.

16. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a. Sud je iznad dosuđenog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na stopu zateznih kamata zatraženih na iznos dosuđenih troškova ovog postupka, i to, u visini uvećanja referentne stope za pet postotnih poena u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev jer isti nije bio postavljen u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer predmetna odredba, između ostalog, propisuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Kod obračunavanja stope zateznih kamata na troškove postupka radi se o situaciji koja se podvodi pod ostale odnose, pa se u tom slučaju referentna stopa uvećava za tri postotna poena.

17. O naknadi parničnih troškova postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, te temeljem odredbi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023., dalje: Tarife).

Tužitelju je kao potrebna za vođenje ove parnice priznata naknada troškova za rad njegovog punomoćnika za sastav tužbe u iznosu od 2.370,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav obrazloženih podnesaka od 15. listopada 2025. i 11. studenoga 2025. u iznosu od po 2.370,00 eura za svaki sastav (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za rad njegovog punomoćnika za zastupanje tužitelja na ročištima održanim 17. listopada 2025., 19. studenoga 2025. te 8. siječnja 2026. u iznosu od po, također, 2.370,00 eura za svako zastupanje (Tbr. 9. t. 1. Tarife). Na navedene iznose tužitelj ima pravo obračunati i pripadajući PDV u iznosu od 3.555,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

U Varaždinu 13. veljače 2026.

Sudac:

Hugo Wedemeyer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave odluke.

DNA:

Tužitelj GRAD KOPRIVNICA, Koprivnica, Zrinski trg 1, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kurcinak, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Kunštić i Zoran

Kurcinak, iz Koprivnice, Ivana Meštrovića 5,

1.Tuženik KOPRIVNICAPARKING d.o.o. Koprivnica, Gornji Banovec 19, kojeg zastupa punomoćnica Sanela Kontin Miklin, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić odvjetnici iz Križevaca, Zakmardijeva 18,

2.Tuženik CRTORAD SIGNALIZACIJA d.o.o. Jalkovec, Varaždinska ulica – Odvojak III 1, kojeg zastupa punomoćnik Željko Rožić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog

ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić odvjetnici iz Križevaca, Zakmardijeva 18.