REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1385/2025-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perici, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja JOKO-GRADNJA d.o.o. iz Zagreba, Ulica Pavla Štoosa 27, OIB: 10508436358, kojeg zastupa direktor SR, a ovoga opunomoćenica Koraljka Tomašić iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, kojeg zastupa opunomoćenica ČR, radi poreznog nadzora, 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/12- 01/750, URBROJ: 513-04/14-2 od 2. travnja 2014. u dijelu kojim je odbijena žalba i potvrđeno porezno rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/08-01/412, URBROJ: 513-07-01-12-46 od 12. lipnja 2012. u odnosu na obvezu poreza na dodanu vrijednost za 2006. godinu, utvrđenu pod točkama I.1) i II. 1) izreke poreznog rješenja.

II. Poništava se porezno rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/08-01/412, URBROJ: 513-07-01-12- 46 od 12. lipnja 2012. u dijelu pod točkama I.1) i II. 1) izreke.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/12-01/750, URBROJ: 513-04/14-2 od 2. travnja 2014. u dijelu kojim je odbijena žalba i potvrđeno porezno rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/08-01/412, URBROJ: 513- 07-01-12-46 od 12. lipnja 2012. u preostalom, neponištenom dijelu izreke poreznog rješenja.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/12-01/750, URBROJ: 513-04/14-2 od 2. travnja 2014., odbijena je žalba izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/08-01/412, URBROJ: 513-07-01-12-46 od 12. lipnja 2012.

2. Navedenim poreznim rješenjem tužitelju se utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2006. godinu u iznosu od 1.081.669,39 kn, te kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 11. veljače 2009. godine u iznosu od 277.766,77 kn, manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2007. godinu u iznosu od 1.393.914,29 kn, te kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza do dana 11. veljače 2009. godine u iznosu od 153.087,25 kn, kako je određeno točkom I. izreke toga rješenja. Istim rješenjem točkama II. – V. dani su nalozi za uplatu uz obračun daljnjih kamata, te provedbu odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, uz nalog za izvršenje rješenja u roku 8 dana od dana konačnosti, a pod prijetnjom ovrhe.

3. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj osporava odluku tuženika iz svih tužbenih razloga. Ističe da je tijekom žalbenog postupka nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze nastale u 2006. godini i pripadajućih kamata u smislu članka 96. stavka 1. Općeg poreznog zakona najkasnije s danom 1. siječnja 2014. pa je u tom dijelu postupak trebalo obustaviti. Tužitelj osporava zaključke tuženika u kojima prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog poreznog tijela, suprotno tome navodi kako iz dokumentacije koja prileži spisu i koja je predočena u postupku nadzora proizlazi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U tom smislu navodi da je u poslovnim knjigama u cijelosti izvršio potrebna knjiženja troškova gradnje predmetnih stambenih objekata te je iste iskazao na knjigovodstvenim računima, a posebno ističe knjiženja za stambeni objekt SZ-2 i SZ-3. Navodi da dio troškova koji su knjiženi u razredu 4 knjigovodstvene evidencije (troškovi tekuće godine), a koji se odnose na gradnju ovih objekata nije preknjižen u razred 6 knjigovodstvene evidencije (troškovi zalihe gotovih proizvoda na kraju obračunskog razdoblja), s obzirom na to da su izgrađeni stanovi vrlo brzo prodani kupcima, no tužitelj je iste uredno pribrojao troškovima građenja objekata u dijelu u kojem se na iste odnose.

3.1. Navodi kako iz prvostupanjskog rješenja proizlazi da je to tijelo utvrdilo troškove gradnje u odnosu na oba objekta u većem iznosu od onog koji je iskazao, pribrajajući tom iznosu sve troškove evidentirane u razredu 4 knjigovodstvene evidencije. Slijedi kako je prvostupanjsko tijelo neosnovano pribrajajući pojedine troškove iz razreda 4 troškovima građenja kako ih je on iskazao utvrdio te troškove u većem iznosu, te posljedično i navodno nepravilnost u knjiženju, a bez ikakvog uporišta bilo u stvarno nastalim troškovima bilo u knjigovodstvenoj evidenciji, što je tuženik trebao utvrditi postupajući po žalbi. Tužitelj naglašava da je pogrešno prihvaćen stav kako je dio kupoprodajne cijene stanova koji je oporeziv porezom na dodanu vrijednost, koji preostaje kada se od cijene oduzme vrijednost zemljišta i komunalnog uređenja, moguće iskazati u nekom unaprijed utvrđenom postotku od te cijene. Naglašava da je u cijelosti potpuno i pravilno obračunao i uplatio porez na dodanu vrijednost po ispostavljenim računima za stanove u predmetnim objektima, kada je osnovicu za obračun tog poreza utvrdio prema preostalom iznosu kupoprodajne cijene po odbitku vrijednosti zemljišta i komunalne infrastrukture, iz čega proizlazi da je za objekt SZ-2 vrijednost zemljišta i troškova komunalne infrastrukture kao dio cijene neoporeziv PDV-om sudjelovalo u cijeni kvadratnog metra stana s iznosom od 2.106,34 kn, a u objektu SZ-3 a iznosom od 3.136,59 kn.

3.2. Pored navedenog tužitelj navodi da je postupio na jedini mogući i dopušteni način - navedeni jedinični iznos pomnožio je s brojem kvadrata pojedinog stana i tako dobiveni iznos oduzeo od ukupne ugovorene cijene, dok je iz preostalog iznosa obračunao i naplatio porez na dodanu vrijednost. Poziva se na mišljenje prvostupanjskog tijela u pogledu takvog načina obračuna Klasa: 410 -01/2009- 001/2967 od 2. ožujka 2010. koji tuženik bez obrazloženja zanemaruje, a u kojemu se navodi „naknadom pri isporuci novoizgrađenih nekretnina prema odredbi članka 54. stavka 13. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 60/96 do 149/09.) smatra se naknada za vrijednosti isporučenog objekta koja ne sadrži vrijednost zemljišta ni iznos naknade za komunalno uređenje zemljišta prema odluci mjerodavnih tijela. Stoga pri prodaji novoizgrađenih nekretnina treba ukupnu naknadu za isporučenu nekretninu umanjiti za vrijednost isporučenog zemljišta i naknade za komunalno uređenje zemljišta prema odluci mjerodavnih tijela i na tako umanjenu naknadu za isporuku nekretnine isporučitelj nekretnine je obvezan obračunati i platiti porez na dodanu vrijednost.“

3.3. Tužitelj ističe da porezna tijela nisu imala nikakvog osnova za tvrdnju da je prilikom evidentiranja i obračuna obveze PDV-a iskazivao veći udjel vrijednosti zemljišta i komunalne infrastrukture neoporezivih tim porezom. Navodi da je cijena stanova ugovorena kao kunska protuvrijednost iznosa u EUR-u na dan plaćanja, pa u trenutku zaključenja ugovora i izdavanja računa nije niti mogao biti poznat njezin točan i konačni iznos, niti je on bio ovlašten naplatiti, a niti su kupci bili dužni platiti različit iznos od ugovorenog, pa po primljenim uplatama ne samo da je mogao nego je i morao ispraviti izdane račune, pri tom se poziva na članak 8. stavak 3. Zakonu o porezu na dodanu vrijednost.

3.4. Nadalje, tužitelj navodi kako upravna tijela nisu imala osnovu za ocjenu njegovog poslovnog odnosa sa društvom Zagorje gradnja d.o.o. kao odnosa prodavatelja i kupca jer je iz dokumentacije vidljivo da su ugovorom od 18. svibnja 2005. s pripadajućim dodacima, zaključenim prema predugovoru od 29. ožujka 2005. ugovorili zajedničko ulaganje u dva stambena objekta, objekte SZ-2 i SZ-3 uz prethodno stjecanje poslovnih udjela u trgovačkom društvu Matrade d.o.o. kao vlasniku zemljišta za izgradnju objekata. Naglašava da je ugovor u cijelosti izvršen te da je društvu Zagorje gradnja d.o.o. račun izdao isključivo kako bi primitak uplata prema predugovoru i ugovoru mogao provesti u poslovnim knjigama te kako bi Zagorje gradnja d.o.o. mogla iskazati strukturu cijene krajnjim korisnicima, a iz čega ne proizlazi da bi se radilo o odnosu kupoprodaje. Pritom navodi da je u postupku istog prvostupanjskog tijela Klasa; UP/I-410-20/05-01/10421, u cijelosti uvažen odnos Zagorje gradnja d.o.o. i tužitelja kao suinvestitora te utvrđena pravilnost njegova obračuna temeljem citiranog ugovora te je Zagorje gradnja d.o.o. u cijelosti oslobođeno poreza na promet nekretnina.

3.5. Tužitelj navodi da je netočan navod iz obrazloženja pobijanog rješenja kojim se otklanjaju žalbeni navodi, a kako su prilikom utvrđivanja porezne osnovice procjenom korišteni podaci i činjenice utvrđene u postupku inspekcijskog nadzora sukladno odredbama članka 79. stavka 2. i 3. Općeg poreznog zakona jer se tuženik poziva na članak 36. Općeg poreznog zakona i članak 8. stavak 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost koji se u tužbi citiraju, a za koje tužitelj navodi da je posve očito da se te zakonske odredbe s predmetnim postupkom ne mogu dovesti u vezu. Stoga tužitelj navodi kako je posve očito da je porezno tijelo umjesto procjene porezne osnovice za obračun poreza na dodanu vrijednost procjenjivalo tržišnu vrijednost nekretnine na način propisan u postupku razreza posve drugog poreza, a što pobijano rješenje čini nepravilnim i nezakonitim.

3.6. Osporava i pravilnost rješenja u dijelu kojim se potvrđuje obračun kamata zbog nepravodobno uplaćenog poreza do dana 11. veljače 2009. (dan izvršnosti prvotno donesenog poreznog rješenja) i nalog za plaćanje tih kamata, jer je dio navodnog duga za 2006. i 2007. godinu podmirio u razdoblju od 1. svibnja 2007. do 11. veljače 2009. , dakle tuženik je neosnovano potvrdio prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je kamata za razdoblje do 11. veljače 2009. obračunata na cjelokupni iznos glavnice manje obračunatog poreza koju je utvrdio, a ne na stvarno preostali dug s tog naslova, uzevši u obzir dio duga koji je pravodobno podmiren, a svakako prestao i prijebojem u smislu članka 115. stavka 3. u vezi s člankom 20. stavkom 2. Općeg poreznog zakona pa pobijano rješenje niti u tom dijelu nije na zakonu osnovano.

3.7. Tužitelj predlaže da sud poništi osporeno i prvostupanjsko rješenje te obustavi postupak poreznog nadzora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja, predlaže da sud riješi spor na način da odbije tužbu kao neosnovanu.

5. Presudom ovog suda poslovni broj: UsI-2455/14-14 od 18. studenoga 2016. odbijen je tuženi zahtjev za poništenjem osporenog rješenja tuženika.

6. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: Visoki upravni sud) poslovni broj: Usž-516/17-2 od 8. lipnja 2017. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda od 18. studenoga 2016.

7. Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom broj: U-III-4320/2017 od 18. rujna 2019. (dalje u tekstu: Odluka od 18. rujna 2019.) ukinuo je presudu Visokog upravnog suda broj: Usž-516/17-2 od 8. lipnja 2017. i presudu Upravnog suda u Zagrebu broj:

UsI-2455/14-14 od 18. studenoga 2016. i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

7.1. U razlozima za Odluku Ustavni sud Republike Hrvatske navodi da su „u konkretnom predmetu (kao i u ranije navedenoj odluci broj: U-III-1749/2017) nadležni sudovi u svojim su se obrazloženjima pozvali na dva zaključka Visokog upravnog suda koja su donesena na odjelnim sjednicama održanima 13. studenoga 2015. i 4. ožujka 2016..... pitanje apsolutne zastare za utvrđivanje porezne obveze uređeno je člankom 96. OPZ-a/08...... polazeći od citirane zakonske odredbe, pravno stajalište izraženo u osporenim presudama prema kojem su samo prvostupanjska tijela vezana institutom zastare, Ustavni sud utvrđuje ustavnopravno neprihvatljivim. Zauzimanjem takvog stajališta negira se i ustavna kategorija prava na žalbu. Naime, ZUP propisuje pravo na žalbu kako protiv prvostupanjskih odluka, tako i u slučaju „šutnje administracije.“ Ustavni sud zaključuje „da se pravo utvrđivanja porezne obveze ne odnosi samo na prvostupanjsko već i na drugostupanjsko tijelo pa je samim time i ono vezano institutom zastare, odnosno svoju odluku mora donijeti unutar zakonom propisanog roka, kako predviđenog za relativnu tako i onog za apsolutnu zastaru“.

8. U ponovljenom postupku, ovaj sud je presudom poslovni broj: Us I- 3089/19-34 od 14. veljače 2020. poništio osporeno i prvostupanjsko rješenje u dijelu utvrđenih obveza tužitelju za 2006. godinu (točke I. i II. izreke), te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

9. Presudom Visokog upravnog suda poslovni broj: U2323/20-2 od 8. rujna 2021. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda ovog suda od 14. veljače 2020.

10. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-6560/2021 od 26. ožujka 2025 ukinuta je presuda ovog suda od 14. veljače 2020. i Visokog upravnog suda, broj: Usž-2323/20-2 od 8. rujna 2021. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

10.1. Uvidom u odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske utvrđeno je da su bitni razlozi za odluku kakva je donesena, nakon ocjena prigovora podnositelja ustavne tužbe obrazloženi pod točkom 12. i 13., na slijedeći način:

„ Ustavni sud opaža da je u ponovljenom upravnom sporu Upravni sud u Zagrebu o nastupu zastare za podnositeljeve porezne obveze iz 2006. odlučio u skladu s odlukom Ustavnog suda koji je ukinuo presude upravnih sudova upravo radi prigovora zastare. O ostalim prigovorima koje je Visoki upravni sud ocjenjivao Upravni sud u Zagrebu se pozvao na s stajališta izražena u presudi Upravnog suda u Zagrebu broj: Us-1891/09- 7 od 26. siječnja 2012., jer su već bili predmet ocjene tog suda.

Visoki upravni sud u cijelosti je suglasan s obrazloženjem Upravnog suda u Zagrebu, smatrajući da je taj sud činjenično stanje ispravno utvrdio i pravilno primijenio materijalno pravo te stoga ocijenio prvostupanjsku presudu pravilnom i zakonitom. Međutim, Ustavni sud opaža da su Upravni sud u Zagrebu i Visoki upravni sud propustili odlučiti o tužbenom zahtjevu u cijelosti. To stoga što nisu odlučili izrekom o zahtjevu za poništenje drugostupanjskog poreznog rješenja koje se odnosi na 200. godinu te su tako osporene presude arbitrarne, a podnositelju je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.“ (točke 12. i 13. obrazloženja).

11. Radi osiguranja načela izjašnjavanja stranaka i načela usmene rasprave, u smislu članka 6. stavka 1. i članka 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS), koji se primjenjuje u skladu s odredbama članka 169. stavka 1. ZUS-a, održana je usmena i javna rasprava na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na ročištima 13. lipnja 2025., 19. rujna 2025., 7. studenoga 2025. i 16. siječnja 2026. Na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a ročišta 13. lipnja 2025., 7. studenog 2025. i 16. siječnja 2026. održana su u odsutnosti tuženika, koji iako uredno pozvan raspravi nije pristupio niti je svoj izostanak opravdao, a na koju mogućnost je bio upozoren pozivom.

11.1. Na navedenoj raspravi prisutne stranke u bitnome iskazuju kao u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu.

11.2. Tužitelj navodima tužbe dodaje da je nastupila apsolutna zastara, predlaže provesti dokazni postupak provođenjem financijskog i građevinskog vještačenja radi utvrđenja visine poreznih obveza te pripadajućih kamata , kao i saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja na okolnost vođenja poslovnih knjiga i zakonskog zastupnika društva Zagorje gradnja na okolnost njihova međusobnog poslovnog odnosa . Predlaže saslušati Dianu Antičić, stalnog sudskog vještaka za vještačenje i procjenu iz područja ekonomije, grana financije, podragana porezno savjetništvo te grana računovodstvo u vezi dostavljenog nalaza i mišljenja navedenog vještaka, a koji nalaz i mišljenje je tužitelj dostavio u spis. Tijekom spora ističe povredu članka 48. stavka 3. ZUS-a jer da tuženik nije postupio po rješenju suda i dostavio upravni spis, iznosi razloge nezakonitosti presude Visokog upravnog suda poslovni broj: Us – 1891/09-7 od 26. siječnja 2012. navodeći da je donesena prije reforme upravnog sudovanja, što znači da ta odluka nije donesena od strane drugostupanjskog suda u žalbenom postupku. Detaljno obrazlaže razloge donošenja Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, dalje: ZUS/10) naglašavajući obvezu suda da sudi u sporu pune jurisdikcije. Tužitelj ukazuje na dugotrajnost postupka, a s obzirom na dostavljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka Diane Antičić, poziva se na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pojedinim odlukama, smatrajući da navedeni dokaz treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke. Navodi kako je mogućnost procjene porezne osnovice i posljedično porezne obveze predviđena kao krajnja mogućnost poreznog tijela, u situacijama u kojima ne postoji odgovarajuća vjerodostojna dokumentacija samog poreznog obveznika ili je isti odbija dati, što nije slučaj u predmetnom postupku, pa ističe povrede odredaba članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona.

11.3. Tuženik navodima odgovora na tužbu dodaje da tužitelj svoje porezne obveze nije iskazao prijavom poreza, pa do sastavljanja zapisnika o poreznom nadzoru 7. svibnja 2012. porezno tijelo nije imalo saznanja o postojanju porezne obveze, pritom se poziva na zaključak sjednice Upravnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2001., prema kojemu je za utvrđenje zastare prava na utvrđenje porezne obveze mjerodavan trenutak kada je porezno tijelo saznalo za navedene obveze. Ističe stoga da je zastara prava na utvrđenje porezne obveze počela teći 01. siječnja 2013. pa nije nastupila. Ako ovakav stav sud ne prihvati tuženik navodi da je za 2007. godinu zastara započela teći 2009. godine i nije nastupila. Nadalje se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-6560/2021 od 26. ožujka 2025. navodeći da iz iste proizlazi kako su sudovi propustili izrekom odlučiti o zahtjevu za poništenjem drugostupanjskog rješenja koje se odnosi na poreznu obvezu za 2007. godinu, a ne stoga što je taj sud smatrao da nisu meritorno ispitani tužbeni navodi. Vezano za ostvarenje uvjeta za procjenu porezne osnovice sukladno odredbi članka 79. stavka 2. točke 2. Općeg poreznog zakona tuženik ističe da su ti navodi već ranije bili predmetom ocjene pri Visokom upravnom sudu u sporu kojeg je tužitelj vodio radi ocjene zakonitosti rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/08-01/859, URBROJ: 513- 04/08-2 od 5. prosinca 2008. Poziva se na odluke Visokog upravnog suda u odnosu na presude ovog suda, navodeći da su iste bile razmotrene u žalbenom postupku. Osporava od strane tužitelja dostavljeni nalaz i mišljenje Diane Antičić navodeći kako je isti sastavljen po zahtjevu i nalogu tužitelja pa u postupku ne može imati snagu vjerodostojnog dokaza, tim više jer je presudom Us I-3089/19-34 od 14. veljače 2020. utvrđeno kako je porezno tijelo zapisnikom o obavljenom nadzoru od 7. svibnja 2012. detaljno navelo na koji način je utvrdilo poreznu osnovicu (očevidom, korištenjem raspoloživih usporednih podataka iz informacijskog sustava, metodom prebira i preskoka izabranih nekretnina na utvrđenim lokacijama) a koji način je sud prihvatio kao valjan i zakonit, kao i da je porezno tijelo na temelju valjane pravne osnove izvršilo procjenu porezne osnovice.

12. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika.

12.1. Raspravnim rješenjem suda odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog i građevinskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine obveze i kamata kao i dokazni prijedlozi za saslušanjem djelatnika Porezne uprave te zakonskog zastupnika tvrtke tužitelja i tvrtke Zagorje gradnja d.o.o. Sud nije cijenio opravdanim niti saslušanje MR, pa je i taj dokazni prijedlog odbijen.

13. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

14. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje u ovom sporu doneseno nakon što je u izvršenju presude Visokog upravnog suda, poslovni broj: Us-1891/2009-7 od 26. siječnja 2012. (kojom je poništeno rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/08-01/859, URBROJ: 513-04/08-2 od 5. prosinca 2008.) tuženik rješenjem KLASA: UP/II-471-02/08-01/859, URBROJ: 513-04/12-9 od 14. ožujka 2012. uvažio žalbu tužitelja i poništio prvostupanjsko rješenje Porezne uprave Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/08-01/412, URBROJ: 513-07-01/08- 23 od 10. rujna 2008. i predmet vratio na ponovni postupak.

14.1. Uvidom u rješenje tuženika od 14. ožujka 2012. razvidno je da je to tijelo uvažavajući primjedbe izražene u presudi Visokog upravnog suda dalo uputu prvostupanjskom poreznom tijelu o postupanju o daljnjem tijeku postupka, u tom smislu sastavljen je zapisnik KLASA: UP/I-471-02/08-01/412, URBROJ: 513-07-01- 12-44 od 7. svibnja 2012. na koji zapisnik je tužitelj izjavio prigovor, a prvostupanjsko se tijelo u pogledu osnovanosti navedenih prigovora očitovalo u sadržaju obrazloženja prvostupanjskog rješenja od 12. lipnja 2012.

15. Tuženik je odbio kao neosnovanu žalbu izjavljenu protiv poreznog rješenja navodeći da je u svom rješenju od 14. ožujka 2012., a u svezi utvrđenih nepravilnosti i procjene porezne osnovice, temeljem presude Visokog upravnog suda, potvrdio da su ostvareni uvjeti za procjenu porezne osnovice zbog nepravilnosti iskazivanja poslovnih podataka u poslovnim knjigama i činjenice da žalitelj nije pravilno knjižio određene troškove. Pored navedenog tuženik je naveo da je u ponovnom postupku u svrhu utvrđivanja cijene nekretnina stambenih objekata SZ-2 i SZ-3 izvršen očevid nekretnina u stambenim naseljima koja se nalaze u neposrednoj blizini tih stambenih objekata pritom uvažavajući i okolnost da su te nekretnine lokacijske smještene bliže odlagalištu otpada koji se nalazi na Jakuševcu u odnosu na objekte nekretnina SZ -2 i SZ-3 iz čega proizlazi da je prvostupanjsko tijelo vodilo računa, a sve da bi cijene nekretnina bile što transparentnije i usporedive, da nekretnine budu nove i da se nalaze na području Jakuševca kao i nekretnine u objektima SZ-2 i SZ-3. Nadalje, tuženik je naveo da su u ponovnom postupku korišteni i podaci prikupljeni uvidom u podatke sadržane u informacijskom sistemu Porezne uprave o prosječnim cijenama nekretnina koje se nalaze u neposrednoj blizini, ali i na području Novog Zagreba te su utvrđene činjenice koje imaju utjecaja na izmjenu porezne obveze utvrđene u prethodnom postupku odnosno novo utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u ponovnom postupku za 2006. godinu umanjuje se za 65.983,36 kn i iznosi 1.081.669,39 kn. U odnosu na utvrđivanje cijene nekretnina za 2007. tuženik je naveo da nije pogriješio niti oštetio poreznog obveznika kada je procijenio prosječnu cijenu m2 predmetnih nekretnina u iznosu od 11.106,90 kn jer je prvostupanjsko tijelo u prethodnom postupku procjene porezne osnovice izvršilo po nižoj cijeni, odnosno koristilo činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Tuženik se poziva na presudu Visokog upravnog suda, u dijelu u kojem taj sud potvrđuje zaključak upravnih tijela da su ostvareni uvjeti za procjenu prema odredbi članka 79. stavka 2. točke 2. Općeg poreznog zakona te u dijelu koji se odnosi na osnovanost ocjene poslovnog odnosa tužitelja i Zagorje gradnja d.o.o. kao odnosa prodavatelja i kupca s prometom koji podliježe oporezivanju porezom na dodanu vrijednost. Tuženik je odbio žalbene prigovore navodeći da je pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kad je činjenice važne za procjenu porezne osnovice utvrdilo na temelju obavljenog inspekcijskog nadzora, odnosno na temelju usporedbe s cijenama nekretnina koje se nalaze u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina slijedom čega tuženik zaključuje da su neosnovani prigovori o procjeni porezne osnovice kao i visini porezne obveze, a u odnosu na odabranu metodu uzetu kao osnov procjene. Nadalje tuženik je u obrazloženju istaknuo da je prvostupanjsko porezno tijelo u ponovnom postupku vodilo računa da je tužitelj podmirio poreznu obvezu po izvršnosti prvostupanjskog poreznog rješenja dana 11. veljače 2009. dijelom iz pretplate u iznosu od 1.139.673,33 kn, a dijelom uplatama u tijeku 2009. godine zbog čega je ista obračunata do dana izvršnosti 11. veljače 2009., stoga je i prigovor koji se odnosio na obračun kamata cijenjen neosnovanim.

16. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja rješenja tuženika i propisa ne koje se pozivaju upravna tijela, prema ocjeni suda d jelomično je osnovan prigovor tužitelja da je u konkretnom predmetu zastara prava na utvrđenje porezne obveze nastupila i to u dijelu koji se odnosi na obveze poreza na dodanu vrijednost za 2006. godinu. Stoga je nezakonito drugostupanjsko rješenje koje je doneseno nakon proteka roka za apsolutnu zastaru, kao što je to u predmetnom slučaju u odnosu na utvrđenu obvezu za 2006. godinu.

16.1. Naime, članak 212. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08) propisuje da će se postupci pokrenuti prema odredbama Općega poreznog zakona („Narodne novine“, br. 127/00, 86/01 i 150/02, dalje: OPZ), do stupanja na snagu ovoga Zakona, dovršit prema odredbama toga Zakona.

16.2. Člankom 90. stavkom 1. OPZ-a propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 2. istog članka propisano da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate.

16.3. Nadalje, člankom 92. OPZ-a propisano je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

16.4. Primjenjujući citirane odredbe utvrđeno je da je za 2006. godinu zastara na utvrđene porezne obveze počela teći nakon isteka 2007. godine, tj. 1. siječnja 2008. godine i nastupila je 1. siječnja 2014. godine.

16.5. Kako je rješenje tuženika doneseno 2. travnja 2014., a to je tijelo dužno na zastaru paziti po službenoj dužnosti, nije bilo osnova odbijanju žalbe tužitelja u dijelu koji se odnosi na navedenu obvezu za 2006. godinu. Budući da su po proteku navedenog roka, prestala i sva prava iz porezno-dužničkog odnosa, poništeno je i prvostupanjsko porezno rješenje kojim je tužitelju utvrđena porezna obveza za 2006. godinu.

17. Zastara prava na utvrđenje porezne obveze za 2007. godinu nije nastupila jer je ista počela teći 1. siječnja 2009. godine, pa do donošenja osporenog rješenja nije protekao apsolutni rok zastare.

17.1. Prigovore tuženika u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka, a iznesene na raspravi (7.2.2020. godine), da je u konkretnom predmetu zastara prava na utvrđenje porezne obveze počela teći tek 1.1.2013., dakle, nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu, sud nije prihvatio osnovanima, jer drugačije proizlazi iz dokumentacije spisa i citiranih odredaba.

18. Razmatrajući navode iznesene u tužbi utvrđeno je da tužitelj iznosi odnosno ponavlja razloge koji su već bili predmet ocjene pri Visokom upravnom sudu u sporu koji je tužitelj vodio radi ocjene zakonitosti ranijeg rješenja tuženika KLASA: UP/II-471- 02/08-01/859, URBROJ: 513-04/08-2 od 05. prosinca 2008.

18.1. Taj je sud ocijenio neosnovanima prigovore tužitelja u pogledu ostvarenja uvjeta za procjenu porezne osnovice sukladno odredbi članka 79. stavka 2. točke 2. OPZ-a navodeći da je protivno navodima tužbe tuženo tijelo pravilno analizom podataka u poslovnim knjigama tužitelja te ocjenom isprava priloženih uz zapisnik konstatira lo da su ostvareni uvjeti za procjenu prema navedenim odredbama, ali je porezno tijelo neosnovano procijenilo poreznu osnovicu povećanjem cijene stanova znatno više od one naznačene u kupoprodajnim ugovorima. Također su odbijeni prigovori u pogledu ocjene poslovnog odnosa tužitelja i društva Zagorje gradnja d.o.o. uz obrazloženje da je porezno tijelo imalo osnove za ocjenu navedenog poslovnog odnosa kao odnosa prodavatelja i kupca s prometom koji podliježe oporezivanju porezom na dodanu vrijednost.

18.2. Navedeni zaključak prihvaća i ovaj Sud, jer proizlazi iz dokumentacije priložene spisu i detaljno analizirane u zapisniku od 11. srpnja 2008. o izvršenom nadzoru poslovanja odnosno evidentiranja, obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja.

19. O radnjama poduzetim i činjenicama utvrđenim u postupku nakon citirane presude Visokog upravnog suda (Us-1891/09-7 od 26. siječnja 2012.) porezno je tijelo sastavilo zapisnik o obavljenom ponovnom postupku poreznog nadzora KLASA: UP/I- 471-02/08-01/412, URBROJ: 513-07-01-12-44 od 07. svibnja 2012.

19.1. Uvidom u navedeni zapisnik utvrđeno je da je porezno tijelo detaljno opisalo na koji način (očevidom, korištenjem raspoloživih podataka iz Informacijskog ustava Porezne uprave, metodom prebira i preskoka izabranih nekretnina na utvrđenim lokacijama: Ulica Kamenarka i Ulica Sv. Roka nabavljenih od različitih prodavatelja, različitih površina, na različitim kućnim brojevima i smješteni na različitim katovima) je utvrdilo prosječnu cijenu nekretnina –stanova u odnosu na onu koja je ranije korištena pri procjeni, a koja za 2006. godinu iznosi manje za 1,71%, pa je za isti postotak umanjena i cijena parkirnog mjesta i garaže. Procjena kupoprodajne cijene nekretnine (stana, garaže, parkirnog mjesta) izvršena je na način da je temeljem svakog pojedinog ugovora o kupoprodaji nekretnine, kvadratura stana, garaže i parkirnog mjesta pomnožena za dobivenom prosječnom cijenom u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize (EUR) sa datumom ispostavljanja faktura. Oporeziva porezna osnovica utvrđena je temeljem procjene tako da se iznos koji predstavlja procijenjenu kupoprodajnu cijenu nekretnine (stana, garaže i parkirnog mjesta) u kojoj je sadržan i iznos poreza na dodanu vrijednost nekretnine umanjio za iznos koji se odnosi na neoporezivi dio (zemljište) u iznosu u kojem ga je iskazao porezni obveznik, te tako dobiveni iznos primjenom preračunate porezne stope (18,0328%) obračunao porez na dodanu vrijednost. U odnosu na 2007. godinu, obzirom da je porezni obveznik sam iskazao prosječnu cijenu u 2007. godini za 11,06% veću od dobivene prosječne cijene u 2006. godini, primjenom istog postotka na prosječnu cijenu dobivenu u 2006. godini temeljem dostupnih podataka iz Informacijskog sustava utvrđena je prosječna cijena po m2 za 2007. godinu

19.2. Na navedeni zapisnik tužitelj je izjavio prigovor koji je odbijen kao neosnovan, kako proizlazi iz sadržaja obrazloženja prvostupanjskog poreznog rješenja.

20. Odredbom članka 79. stavka 1. OPZ-a propisano je da ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija mora je procijeniti.

20.1. Stavkom 2. točkom 2. istog članka propisano je da će porezno tijelo procijenit poreznu osnovicu ako porezni obveznik ne izdaje propisane račune ili ne vodi poslovne knjige točno, uredno i pravodobno.

20.2. Stavkom 5. istog članka propisano je da porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih, iz stavka 3. i 4. ovoga članka, koristiti za procjenu porezne osnovice.

21. Prema ocjeni suda pravilno je proveden postupak procjene porezne osnovice, pri čemu su uzete u obzir sve okolnosti koje su od utjecaja, a isti je proveden sukladno odredbama citiranog članka, stoga navode tužitelja o nepravilnostima u primjeni metode procjene i pogrešno utvrđenoj visini porezne osnovice sud nije prihvatio osnovanima. Pored navedenog, u ponovnom postupku ispravljene su uočene nepravilnosti na koje je u presudi ukazao Visoki upravni sud, a u pogledu pravilnog utvrđenja porezne osnovice za obračun poreza na dodanu vrijednost, pa Sud cijeni da je porezno tijelo u ponovljenom postupku imalo osnova za utvrđenje porezne osnovice i slijedom toga izračun obveze, uz obrazloženje koje je dano u osporenim rješen jima. Stoga, nisu prihvaćeni osnovanima navodi tužitelja usmjereni na osporavanje zaključaka iznesenih u presudi Visokog upravnog suda od 26. siječnja 2012. godine, a kojom je potvrđeno postojanje razloga za procjenu porezne osnovice.

22. Nadalje, tužitelj prigovora obračunu kamata te navodi da je isti izvršen nezakonito budući je porezni obveznik u obračunskom razdoblju na poreznom računu 1210 imao određene iznose sredstava – razliku za povrat obračunanog poreza na dodanu vrijednost, koji iznosi nisu uzeti u obzir.

22.1. Navedeni prigovor bio je istaknut i u žalbi, a tuženik je isti otklonio navodeći da je pri obračunu zateznih kamata na novoutvrđenu obvezu poreza na dodanu vrijednost za 2006. godinu u iznosu od 1.081.669,39 kn i za 2007. godinu u iznosu od 1.393.914,29 kn, prvostupanjsko porezno tijelo u ponovnom postupku vodilo računa da je porezni obveznik podmirio poreznu obvezu po izvršenosti prvostupanjskog poreznog rješenja dana 11. veljače 2009. dijelom iz pretplate u iznosu od 1.139.673,33 kn, a dijelom uplatama u tijeku 2009. godine zbog čega je ista obračunata do dana izvršenosti 11. veljače 2009.

22.2. Navedeno proizlazi iz dokumentacije spisa tuženika, tablica obračuna zateznih kamata na nepravovremeno plaćene porezne obveze na utvrđenu osnovicu za 2006. i 2007. godinu koje su sastavni dio zapisnika o obavljenom nadzoru od 07. svibnja 2012. godine.

22.3. Nije prihvaćen osnovanim niti prigovor tužitelja da je dio dugovanja svakako prestao prijebojem. Ovo zato, jer sukladno odredbi članka 115. stavka 2. OPZ-a porezni obveznik može prebijati porezne dugove iz porezno-dužničkog odnosa samo s nespornim ili pravomoćno utvrđenim poreznim obvezama, o čemu nema dokaza u dokumentaciji spisa.

22.4. Kako pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja navodima tužbe i tijekom spora nije dovedena u pitanje, sud je raspravnim rješenjem odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem direktora tvrtke tužitelja na okolnost pravilnosti vođenja evidencije, odnosno knjiženja u poslovnim knjigama, kao i saslušanje odgovorne osobe društva Zagorje gradnja d.o.o. na okolnost poslovnog odnosa imenovane tvrtke sa tvrtkom tužitelja. Sud je cijenio da se izvođenjem navedenih dokaza saslušanjem odgovornih osoba navedenih društava ne bi mogla utvrditi pravilnost evidentiranja i knjiženja poslovnih događaja, budući u poreznim postupcima vođenje evidencije mora biti sukladno računovodstvenim propisima, te isto mogu ocijeniti službene osobe Porezne uprave, a o postojanju poslovnog odnosa između tužitelja i društva Zagorje gradnja d.o.o. postoji dokumentacija spisa, koja daje osnova za zaključak upravnih tijela. Kako je postupak procjene porezne osnovice, primijenjena metoda i način izračuna razvidan iz zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru, to sud nije prihvatio niti dokazni prijedlog za saslušanjem djelatnika porezne uprave koji su provodili nadzor evidentiranja, obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a kako u postupku sud nije našao nepravilnosti u obračunu kamata na utvrđenu poreznu osnovicu, to Sud nije cijenio opravdanim niti provođenje dokaznog postupka financijskim vještačenjem, cijeneći izvođenje istih nepotrebnim i neekonomičnim, sukladno članku 8. ZUS-a koji propisuje načelo učinkovitosti spora, prema kojemu će se spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, a odluka donijeti u razumnom roku.

22.5. Napominje se da je odredbama članka 49. ZUS-a propisano utvrđivanje činjeničnog stanja i dokaza, pa sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice (stavak 1.), uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio (stavak 3.), a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima (stavak 4).

23. Vezano za spisu priloženi nalaz i stručno mišljenje sudskog vještaka Diane Antičić (PKF Tax Consulting Antičić d.o.o.) ističe se da je isti napravljen na zahtjev i za potrebe tužitelja, s obzirom na svrhu izrade nalaza i mišljenja „… u svrhu utvrđivanja da li je poreznim rješenjem KLASE: UP/I-471-02/08-01/412, URBROJ: 513-07-01-12- 46 od 12.06.2012., a koje je potvrđeno rješenjem KLASA. UP/II-471-02/12-01/750, URBROJ: 513-04/14-2 od 02.04.2014. godine na pravilan način utvrđena porezna osnovica te posljedično i porezna obveza društva s aspekta PDV-a za 2007. godinu“ (str. 33., spis UsI-1385/2025), sud je imao u vidu, međutim, prema ocjeni suda ne mogu se vještačiti okolnosti koje ocjenjuje sud u smislu članka 3. točke 1. ZUS-a (ocjena zakonitosti pojedinačne odluke), nije zadatak vještaka da tumači propise ili se stavi u ulogu suda.

23.1. U tom smislu sud još jednom ukazuje na odredbe članka 49. ZUS -a o dokazivanju u upravnom sporu, te napominje da procjena porezne osnovice s obzirom na sam pojam procjene u sebi sadrži približno utvrđivanje osnovice prema konkretnim uvjetima poslovanja, a imajući na umu ovlaštenje poreznog tijela u izboru vrste i metode procjene u smislu članka 79. stavka 5. OPZ-a, te detaljna utvrđenja i obrazloženja utvrđenih činjenica u postupku procjene kako su navedena u zapisniku od 7. svibnja 2012. (stranice 12. do 18. u odnosu na nadzor za 2007. godinu), suprotno navodima tužitelja opravdano je i pozivanje na odredbe članka 36. OPZ -a kojom je propisana tržišna vrijednost i članak 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05 i 76/07) kojim je propisana porezna osnovica.

24. Prigovore tužitelja u pogledu sadržaja obrazloženja osporenog rješenja i iznošenja ocjene žalbenih navoda, sud nije prihvatio osnovanima. Naime, iako je žalba tužitelja izuzetno opširna, značajni prigovori tužitelja koji se odnose na osnovanost provođenja procjene porezne osnovice kao i ocjene poslovnog odnosa tužitelja i društva Zagorje gradnja već su bili predmet ocjene i pred Visokim upravnim sudom, a kako je taj sud cijenio neosnovanima navedene prigovore uz detaljno obrazloženje, budući da je prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku upravo po citiranoj presudi, okolnost što tuženik nije posebno ocijenio ove žalbene prigovore već se pozvao na stajališta iznesena u presudi, nije takvog značaja da bi utjeca lo na zakonitost rješenja, niti je povreda na štetu tužitelja.

24.1. Prema ocjeni suda i prvostupanjsko tijelo i tuženik valjano su se očitovali na istaknute, relevantne prigovore odnosno žalbene navode, a razlozi ne prihvaćanja dostatno su obrazloženi. Pozivanje na obrazloženje prvostupanjskog poreznog rješenja dopušteno je i u skladu s odredbom članka 120. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).

24.2. Pozivanje tužitelja na odredbu članka 48. stavka 4. ZUS-a kojom je, među ostalim, propisano da ako tuženik ne dostavi sve spise predmeta u obliku u kojemu su vođeni ili izjavi da ih ne može dostaviti, sud može riješiti spor i bez spisa predmeta, nije opravdano. Naime, iako iz podataka spisa predmeta proizlazi da tuženik nije postupio po zahtjevu suda od 5. svibnja 2025 i dostavio upravni spis koji mu je prethodno vraćen uz presudu Visokog upravnog suda Usž-2323/20-2 od 8. rujna 2021., već je spis dostavio na drugi zahtjev suda (rješenje od 16. lipnja 2025.), ističe se da citirana odredba članka 48. stavka 4. ZUS-a nije obligatorne naravi, te u konkretnom predmetu sud prihvaća obrazloženje tuženika u podnesku od 11. rujna 2025. o razlozima kasnije dostave upravnog spisa. Niti pozivanje tužitelja na broju sudsku praksu u kojima su upravni sudovi usvajali tužbeni zahtjev, zbog činjenice da nije dostavljen spis tuženika, nije opravdano, jer se u konkretnom slučaju radi o upravnom sporu koji je nakon dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske vraćen ovom sudu na ponovni postupak, a u međuvremenu je i dva puta (po pravomoćnosti presuda ovog suda) spis bio vraćen upravnom tijelu. Obrazloženje tuženika u prethodno citiranom podnesku da se radi o predmetu iz 2014. godine (osporeno rješenje) koje je sukladno propisima o čuvanju arhivske građe izlučen proteklih godina, te da zbog toga nije bio u mogućnosti udovoljiti nalogu suda u kratkom roku, sud cijeni opravdanim razlogom.

25. Pogrešno smatra tužitelj (str. 26, točka IV., 5 odlomak) da iz odluke Ustavnog suda od 26. ožujka 2025. proizlazi kako je „ prihvaćena tvrdnja tužitelja kao podnositelja kako niti nakon tri provedena upravna spora nisu meritorno ispitani tužbeni navodi, te su donesene sudske odluke zapravo služile kao obrazloženje jedna drugoj.“. Za ovakav zaključak nema uporišta u obrazloženju navedene odluke, posebno imajući u vidu točku 13. obrazloženja u kojoj je jasno naznačen propust sudova da o obvezi za 2007. godini odluče u izreci presude.

26. Dokumentacija tužitelja dostavljena uz tužbu sadržana je u spisu upravnog postupka, te je ista bila predmet ocjene pred nadležnim upravnim tijelima u dva stupnja. Razlozi ne prihvaćanja iste u smislu promjene utvrđenog činjeničnog stanja i utjecaja na zaključke poreznog tijela, detaljno su obrazložen i u zapisniku o poreznom nadzoru, a navodima tužbe nisu dovedeni u pitanje.

26.1. Povrede odredaba članka 6. stavka 2. OPZ-a kojim je propisano da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri tom je dužno s jednakom pažnjom utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, a koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu određuje porezno tijelo, sud nije našao.

26.2. Sud ukazuje i na odredbe članka 8. i 9. ZUP-a, koji se u skladu s člankom 4. OPZ-a primjenjuje u poreznim stvarima. Tim je člancima propisano načelo utvrđivanja materijalne istine prema kojemu u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari odnosno načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza prema kojemu službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar, a koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

27. Povrede odredaba postupka koje se odnose na sudjelovanje stranke u postupku i provođenje ispitnog postupka (navod tužitelja na ročištu 16. siječnja 2026.) nije osnovan. Tužitelj je cjelokupnom postupku poreznog nadzora sudjelovao, te je imao dužnost i obvezu dostaviti poreznom tijelu dokumentaciju na koju se poziva , pa je i prijedlog za njegovim saslušanjem na navedene okolnosti sud odbio, cijeneći izvođenje ovog dokaza nepotrebnim za odluku u predmetnoj upravnoj stvari. U tom smislu ističe se da je odredbama članka 75. OPZ-a propisano da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

28. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se isto ne može ocijeniti nezakonitim, u dijelu u kojemu je odbijena žalba i potvrđeno porezno rješenje, a u odnosu na koji ovaj nije utvrdio nezakonitosti, odnosno u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu za 2007. godinu.

28.1. Niti prigovor tuženika da se u konkretnom predmetu radi o presuđenoj stvari, osim u dijelu koji se odnosi na pitanje zastare, sud nije prihvatio osnovanim. Ovo zato, jer su Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, ukinute u cijelosti presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i ovog suda i predmet vraćen na ponovni postupak. Iako se Ustavni sud (odluka U-III-4320/2017 od 18. rujna 2019.) u svojoj ocjeni ustavnih povreda ograničio samo na pitanje zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, odnosno u odluci U-III-6560/2021 od 26. ožujka 2025. na pitanje propusta sudova da izrekom presude odluče o zahtjevu za poništenje drugostupanjskog poreznog rješenja koje se odnosi na 2007. godinu, s obzirom na sadržaj izreke odluke, prema ocjeni ovog suda ne radi se o presuđenoj stvari u dijelu koji se odnosi na činjenična utvrđenja osnovanosti porezne obveze o kojoj sud ne bi mogao raspravljati u ponovljenom postupku/sporu.

29. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke na koje sud sukladno odredbi članka 47. stavka 3. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

30. Temeljem odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, valjalo je odlučiti kao u izreci, pod točkama I. do III.

31. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova spora, zatraženog u visini od ukupno 21.656,75 eura, sud je odlučio primjenom odredaba članka 147. stavka 2. ZUS-a kojima je između ostaloga propisano da ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

31.1. U ovom sporu tužitelj je uspio djelomično, s obzirom na poništeno rješenje u dijelu utvrđene porezne obveze za 2006. godinu, pa je sukladno citiranoj odredbi, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, kako je to navedeno u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 13. veljače 2026.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnica Koraljka Tomašić, [adresa] Zagreb, Ulica grada Vukovara 284

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Koturaška 43/IV

3. U spis