Poslovni broj: P-1330/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Zubčić, odvjetnik u Gluić Ninčević odvjetničkom društvu d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Nede Narančić Krznar, odvjetnice iz Krapine i punomoćnika tuženika J urice Grbića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 13. veljače 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da isplati tužitelju FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 8.322,19 eura (slovima: osam tisuća tristo dvadeset dva eura i devetnaest centi), zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da isplati tužitelju FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 979,56 eura (slovima: devetsto sedamdeset devet eura i pedeset šest centi), u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], nadoknaditi tužitelju FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.750,00 eura (slovima: tisuću sedamsto pedeset eura) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 14. prosinca 2006. sklopio ugovor o kreditu, koji je potvrđen 18. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika u [adresa], Vere Marčine, pod poslovnim brojem: OU-1027/06-1. Tužitelj navodi da je navedenim ugovorom tuženik odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, dugoročni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 121.440,00 CHF, kredit je odobren na rok od 360 mjeseci uz otplatu od 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati. Tužitelj navodi da je tijekom otplate došlo do promjene tečaja valute švicarski franak, slijedom koje promjene valutnog tečaja je tuženica tužitelju jednostrano povisivala iznos mjesečnih anuiteta. Tužitelj navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, u kojem parničnom postupku je jedan od tuženika bila i ovdje utužena banka, utvrđeno kako su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na taj način postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedena utvrđenja potvrđena su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Tužitelj navodi da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena ugovorna odredba jer tuženica, kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj nadalje navodi da je navedeno postupanje tuženice rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana; konkretno se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi – dakle, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Kada je u pitanju obveza informiranja potrošača o rizicima kredita u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, tužitelj navodi da ga je tuženik propustio informirati o tri bitna elementa: opći tečaj vezan uz svaku valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava ''fluktuirajućih tečajeva'', rizik vezan uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, tuženik nije informirao tužitelja kao potrošača da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone, a što je utvrdio MMF u svojoj studiji još u ožujku 1997. Tužitelj stoga tužbom potražuje ukupno 7.210,00 eura, sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik navodi da je tužitelj dobrovoljno prihvatio ponudu konverzije, kojom je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR, s primjenom kamatnih stopa koje su jednake onima za kredite u EUR. Sve uplate izvršene prema otplatnom planu u CHF uračunate su u novi otplatni plan, a konverzijom je smanjena neotplaćena glavnica kredita. Tuženik navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu (posl.br. Gos-1/19) potvrdio valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija, naglašavajući da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj intervenciji zakonodavca. Navodi da se tužba temelji na pogrešnom tumačenju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17, odnosno da bi se ova presuda direktno primjenjivala u odnosu na tužiteljev ugovor o kreditu, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. Tvrdi da tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli u CHF je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pojedinačno pregovaralo te je tužitelj bio svjestan rizika kojeg preuzima sklapanjem kredita uz valutnu klauzulu. Osporava visinu zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj obzirom da se isto temelji na otplatnom planu u CHF koji je retroaktivno izmijenjen kao da nikada nije ni postojao. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, tuženik je predložio da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita cijelo razdoblje do konverzije kredita. Tuženik navodi da je provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju neotplaćena glavnica smanjena za 27.086,65 EUR te je tužitelju utvrđena i preplata u iznosu 11.897,14 kn, a koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Tuženik za slučaj da sud utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe procesnopravni prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 29.016,47 EUR / 218.624,57 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (11.897,14 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (27.086,65 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015 (206.727,43 kn). Slijedom iznijetog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je na glavnoj raspravi od 13. siječnja 2026. konačno precizirao tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana dospijeća prve obveze (31. siječanj 2007.) pa do konverzije 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 8.322,19 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. te iznos od 979,56 eura po osnovi dospjelih nepodmirenih zateznih kamata.

4. Tuženik se na glavnoj raspravi od 13. siječnja 2026. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

5. Budući da je tužbeni zahtjev povećan, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 13. siječnja 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 13. siječnja 2026. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, broj: 138-50-3842180 od 14. prosinca 2006. (list 10-20 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan (list 21-36 spisa), pregled izvršenih uplata (list 37-42, 88-93 spisa), dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 138-50-3842180 od 29. siječnja 2016. (list 66-70 spisa), pročitao je dopis tuženiku od 15. siječnja 2016. (list 72-75 spisa), izvršio je uvid u primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatne stope (list 76-81 spisa), novi otplatni plan kredita s klauzulom u EUR (list 82-87 spisa), pročitao je izjavu tužitelja o prihvatu konverzije (list 94 spisa), dopis o provedenoj konverziji (list 95 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan (list 97-102 spisa), pročitao je izvještaj ovlaštenog revizora od 13.1.2016. (list 110-113 spisa), zahtjev za kredit (list 132 spisa), promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (list 133-137 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. GL iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 14. svibnja 2025. (list 146-155 spisa), izvršio je uvid u prijepis knjigovodstvene kartice (list 156-166 spisa) te je uz suglasnost stranaka pročitao zapisnik Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: R2- 973/2025-3 od 13. studenog 2025. koji sadrži iskaz tužitelja.

7. Sud je na pripremnom ročištu od 20. veljače 2025. odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Vera Marčina iz Zagreba jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao.

8. Tuženik je na pripremnom ročištu od 20. veljače 2025. odustao od saslušanja svjedoka RL.

9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 14. prosinca 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj: 138-50- 3842180, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 121.440,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 360 mjeseci (čl. 4. ugovora), a kao namjena kredita ugovoren je stambeni kredit sa flexi otplatom za adaptaciju i refinanciranje bez počeka (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,95 % godišnje (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 29. siječnja 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 138-50-3842180, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je člankom 5. stavkom 1. Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 138-50-3842180 od 29. siječnja 2016. utvrđeno da razlika između izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 27.086,65 eura, dok je stavkom 2. istog članka ugovoreno da novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 27.086,65 eura prestaje, a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30. rujna 2015., 65.267,99 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15,

- da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužitelj uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 11.897,14 kuna.

12. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

13. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

14. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

15. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. i 125/07.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a prema točki 2., trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

16. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da ga tuženica nije upoznala sa svim parametrima bitnim prilikom zaključenja ugovora o kreditu. 2006. tražio je kredit radi rješavanja stambenog pitanja. S obzirom na visinu kredita, konzultirali su se, a preporuka tuženica bila je s obzirom na njegove mogućnosti, da zaključi ugovor u uz valutu CHF. Iz odredbi ugovora nije se moglo iščitati da će se rata kredita znatno povećati. Stan koji su kupovali, nije im služio za iznajmljivanje, već u tom stanu žive. Kredit je zaključio radi rješavanja stambenog pitanja. Ne sjeća se da li je bilo kakvih nejasnoća vezano za odredbe ugovora. Ne sjeća se da li je tražio pojašnjenje bilo kojih odredbi ugovora. Plaćao je anuitete kredita i iskoristio je mogućnost promjene valute kredita. U trenutku zaključenja ugovora, kao obični građanin, znao je nešto o valutnoj klauzuli, ali ne detaljno, pri čemu mu nitko tada nije detaljno objasnio što ista znači. Naveli su da može doći do promjene, ali nitko ga nije upozorio, niti je znao da će tako enormno porasti anuiteti.

17. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

19. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

20. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a kao namjena kredita člankom 6. određena je „stambeni kredit sa flexi otplatom za adaptaciju i refinanciranje bez počeka“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

21. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

22. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

23. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

24. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

25. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

26. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

28. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., SL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

29. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

30. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu F protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

32. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

35. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

36. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

37. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. GL od 14. svibnja 2025. (list 146-154 spisa) sud je utvrdio da je tužitelju isplaćen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 121.440,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Kredit je iskorišten 22. prosinca 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,593315 kn za 1 CHF, pa je iznos kredita od 121.440,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 557.812,17 kn, odnosno 74.034,40 EUR. Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 29. siječnja 2016. Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 138-50-3842180 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 65.267,99 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste kreditora, prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos 1.558,83 EUR što je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosilo 11.897,14 kn. Za odgovaranje na postavljene zadatke sudski vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita do konverzije kredita (30. rujna 2015.) te su iskazane razlike u visini obveza tužitelja po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'm') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do konverzije (30. rujna 2015.). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 8.531,33 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza, o nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 9.719,35 EUR (konvertirani iznos) (8.531,33 EUR glavnice i 1.188,02 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni prebijeno), tada o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 8.322,19 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza, o nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 9.301,75 EUR (konvertirani iznos) (8.322,19 EUR glavnice i 979,56 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

38. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 3. rujna 2025. osporavao osnovu potraživanja tužitelja. Na glavnoj raspravi od 13. siječnja 2026. tuženik nije tražio da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi.

39. Tužitelj je na glavnoj raspravi od 13. siječnja 2026., precizirao tužbeni zahtjev, i to prema varijanti ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni prebijeno).

40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

41. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

42. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05. i 41/08., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (14. prosinca 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti odredbi o valutnoj klauzuli jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

43. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 70.084,06 kuna odnosno 9.301,75 eura (8.322,19 eura glavnice i 979,56 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), budući se od ukupne utvrđene preplate na ime valute u iznosu od 62.703,40 kuna, (stupac „k“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama u iznosu od 19.277,80 kuna (stupac „m“ nalaza), oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 11.897,14 kuna. Sukladno navedenom, točkama I. i II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran na glavnoj raspravi od 13. siječnja 2026. prema nalazu i mišljenju vještaka, čime je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu po osnovi iznosa preplate utvrđene konverzijom te je izvršen prijeboj tražbine tuženika u iznosu od 11.897,14 kuna i tražbine tužitelja koja je predmetom ove parnice, na temelju odredbe iz čl. 195., čl. 196. i čl. 202. ZOO-a. Tuženik je također istaknuo prigovor prijeboja u iznosu od 27.086,65 EUR na ime iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica, međutim navedeni iznos sadržajno je uključen u nalazu i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. GL od 14. svibnja 2025. budući da sudski vještak u izračunu polazi od stanja nedospjele glavnice konvertiranog kredita u EUR koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 65.267,99 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste kreditora, a koja je umanjena za iznos od 27.086,65 EUR, kako je ujedno i ugovoreno čl. 5. st. 2. Dodatka broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj: 138-50-3842180 od 29. siječnja 2016., čime je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu.

44. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 8.322,19 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude.

45. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužitelju ne pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 979,56 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

47. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

48. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

50. O troškovima tuženika uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

51. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 12. rujna 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od 100 bodova te zastupanje na ročištima od 20. veljače 2025., 13. studenog 2025. i 13. siječnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.000,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 250,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 14. studenog 2023., kojim traži produljenje roka za dostavu punomoći za zastupanje jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka, budući da je punomoć bio dužan dostaviti već uz tužbu. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 13. veljače 2025. kojim predlaže odgodu pripremnog ročišta zakazanog 20. veljače 2025. jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 11. rujna 2025., kojim predlaže da se dokaz saslušanjem tužitelja izvede zamolbenim putem jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka, budući da je isto mogao predložiti već u tužbi. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, a koji nije niti uplatio. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.750,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

52. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Krapini 13. veljače 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Branimir Zubčić, odvjetnik u Gluić Ninčević odvjetničkom društvu d.o.o. iz Zadra, Špire Brusine 16, putem e-Oglasne ploče

2. Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, putem e-Oglasne ploče