Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 06. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6. st. 1., 2. i 3. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj : 316-80/2007, ugovor sklopljen dana 26. srpnja 2007. godine, između tužitelja KŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. (u to vrijeme: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao banke, ugovor solemniziran dana 27. srpnja 2007. godine kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u Poreču pod broj: OV-8549/07, koji dio glasi: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvog prosinca dvijetisućesedme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora ... ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

II Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 4. st. 3. gore u t. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koja glasi: "Kredit se otplaćuje u 204 (dvijestotinečetiri) jednakih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 679,81 CHF (šestosedamdesetdevet švicarska franka i 81/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ..."

III Nalaže se tuženiku da s osnove previše plaćenih kamata i prevelikih naplata sa CHF valutne klauzule plati tužitelju iznos od 20.834,49 EUR sa zateznim kamatama koje se obračunavaju, od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 3.034,15 eur, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

V Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 03. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 26. srpnja 2007. ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 316-80/2007 koji ugovor da je solemniziran dana 27. srpnja 2007. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa] pod brojem OV-8549/07. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio i potom isplatio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 2. ugovora o kreditu). Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio, kao trgovac u ugovoru s tužiteljem kao potrošačem, ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženika. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru da je za korist tuženika bilo u čl. 6. st. 1., 2. i 3. ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate, pa da je tako ugovorena kamatna stopa od 4,20 % godišnje (čl. 3.), ali uz ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvi prosinca dvijetisućeosme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka da je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora ... ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." U t. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") utvrđeno da je da je "petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZZP. U čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu ugovorena da je isplata u mjesečnim anuitetima, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja da glasi: "Kredit se otplaćuje u 204 (dvijestotinečetiri) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 679,81 CHF (šestosedamdesetdevet švicarskih franka i 81/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ..." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, zaračunavao da je tuženik tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2008. presudio: "Utvrđuje se da su petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Oslanjajući se na u tužbi citirane ništetne odredbe, tuženik da je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju anuitete u znatno većim iznosima, od onih koji bi mu pripadali slijedom onih odredaba ugovora o kreditu koje mogu opstati (čl. 324. ZOO) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik da je dužan vratiti ono što da je na tako opisan način primio bez osnove (treba da vidjeti sudsku praksu sadržanu u rješidbi VSRH Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.), i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako da upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.) svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Slijedom gore navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6. st. 1., 2. i 3. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj : 316-80/2007, ugovor sklopljen dana 26. srpnja 2007. godine, između tužitelja KŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. (u to vrijeme: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao banke, ugovor solemniziran dana 27. srpnja 2007. godine kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa] pod broj: OV-8549/07, koji dio glasi: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvog prosinca dvijetisućesedme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora ... ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." II. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 4. st. 3. gore u t. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koja glasi: "Kredit se otplaćuje u 204 (dvijestotinečetiri) jednakih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 679,81 CHF (šestosedamdesetdevet švicarska franka i 81/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ..."III. Nalaže se tuženiku da s osnove previše plaćenih kamata i prevelikih naplata sa CHF valutne klauzule plati tužitelju iznos od 20.834,49 EUR sa zateznim kamatama koje se obračunavaju, od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja. Ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno, kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku, a iz razloga kako slijedi. Iz tužbe da proizlazi da tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg da je sklopio s tuženikom, te vraćanje stečenog bez osnove, iako da su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom, pa da stoga sporne odredbe više ne egzistiraju, kao što da su se i sporazumjele oko iznosa kojeg da tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa da mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe da su stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu kojim da su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK). Spomenuti zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom da je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji su krediti bili nominirani u eur, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim da je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZID ZPK, u čl. 19.b određeno da je načelo konverzije kredita koje da određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit denominiran u eur. U tom smislu se ističe i da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZID ZPK i sklapanjem aneksa ugovora o kreditu. ZID ZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost da je predmet raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima konvertiranjem istih u poštene, i to s ex tunc učinkom. Stoga, sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i da se smatra da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu da su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima, kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje da radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima da jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo da je isto učinjeno ZID ZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim da se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg da je tuženik uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu da su uključeni i iznosi koje da sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te da je korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija da je valutna klauzula (eur) dopuštena. Pritom, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu da nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu, već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava da je pored dopuštene valutne klauzule u eur, aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji da tuženik prati u kontekstu donošenje odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno – posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno da je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, tužitelj predlaže sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva istih nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Kako da je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a podredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom isti da je ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen aneks uz ugovor o kreditu, a koji da po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer, u čemu da bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji? Kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat da su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku da jest, a kako da je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo da je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZID ZPK, koje da je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u eur. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZID ZPK, a što da je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom za isplatu, upravo da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita, jer da je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom da tuženik ne bi imao na raspolaganju sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelju. Radi navedenog tužitelj da ne može tražiti povrat onog što je uplatio do dana sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno da je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kn prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani da su provedbom ZID ZPK od strane tuženika. Posebno se skreće pozornost na okolnost da je ZID ZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH koji da je rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. (NN 39/17) potvrdio sukladnost istog s Ustavom RH. Uz ostalo, u navedenom rješenju da se navodi da se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako da je Ustavni sud RH potvrdio suglasnost ZID ZPK s Ustavom RH, kao sistemskog propisa kojim da su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim da se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanjem tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZID ZPK, za koji da je Ustavni sud RH utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, iako da istih nema, jer da je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To da bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZID ZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud RH u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZID ZPK s Ustavom RH da je potvrdio ispravnost istog, a na kraju tuženik da trpi štetu jer da, pored toga što da je tužitelja restituirao kroz konverziju, to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenog, predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno, postupanje tuženika u skladu s ZID ZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih stranaka da je onaj koji proizlazi iz aneksa uz ugovor o kreditu. Na navedenu okolnost, ali i okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, predlaže se provesti financijsko vještačenje. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da tuženik nije dokazao da bi upravo on vršio uplate po ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbacivanje tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pravnog interesa.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da je o pitanju tijeka zastarnih rokova na tražbine potrošača iz CHF potrošačkih kredita, zauzeo stav VSRH u svojoj rješidbi broj Rev-2245/17-2. U izreci te svoje rješidbe od 20. ožujka 2018. presuđeno da je da pravno stajalište o tijeku zastarnih rokova koje iznosi tuženik nije pravilno (odbijanje izvanredne revizije u pogledu pitanja "B"). Detaljnije pravno stajalište VSRH da je elaborirano pri kraju str. 7. i na početku str. 8. te njegove rješidbe. Tijek zastarnih rokova u pogledu zahtjeva potrošača iz CHF potrošačkih kredita da je prekinuto povodom spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača "Franak". Kako da ni od pravomoćne presude VTSRH Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014., ni od presude posl. br.: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nije proteklo više od pet godina, to da zahtjev iz tužbe podnijete dana 23. lipnja 2019. nije zastario. Tuženik da obrazlaže svoje stajalište da je tužitelj izgubio pravo na kompenzaciju prema čl. 323. ZOO, jer da je prihvatio konverziju prema odredbama ZID ZPK NN 102/20 15. Iz sadržaja priložene rješidbe VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. (osobito 5. odlomak na str. 7. te rješidbe), takvo da je pravno stajalište tuženika nepravilno. Iz sadržaja rješidbe VSRH br. Rev-2245/17-2 (treba da vidjeti u toj rješidbi izložen sadržaj prvostupanjske presude koja da je potvrđena, također i početak obrazloženja o pitanju "C" na str. 11.) jasno da proizlazi da je pravilno kod vještačenja izračunati razliku između stvarno naplaćenih anuiteta i anuiteta kakve da bi tužitelj bio dužan plaćati bez primjene ništetnih odredaba ugovora o kreditu, te da nije vezan odredbama ZID ZPK NN 102/2015 (kojim da je zakonodavac osigurao samo djelomičnu restituciju za potrošače, ne propisujući pritom da oni potrošači koji prihvate konverziju zbog toga gube pravo na ističu daljnje zahtjeve prema banci) tj. da "sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo" (4. odlomak na str. 9. rješidbe VSRH br. Rev-2245/17-2).

4. U svojoj replici tuženik navodi da ostaje kod svih navoda i dokaznih prijedloga istaknutih u odgovoru na tužbu i tijekom ovog postupka naročito kod predloženog dokaza za izvođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica tečajne razlike i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK, čime je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u cijelosti ispunjena.Tuženik prvenstveno ukazuje kako neosnovanost tužiteljevih navoda o utjecaju provedene konverzije proizlazi iz stajališta kojeg je Vrhovni sud RH zauzeo u oglednom postupku u rješenju Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine. U vezi s navodima tužitelja da konvalidacija ništetnih ugovora nije moguća pa da Aneks uz Ugovor o kreditu kojega je sklopio s tuženikom nije od utjecaja na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ukazuje, a kako da je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., da se u konkretnom slučaju ni ne može primijeniti navedeno pravilo općeg obveznog prava, u prvom redu jer da prisilni propis čl. 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) propisuje da u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona, a drugo, cit.: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Nadalje, s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 K protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja da se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da su prema ZIDZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi, stoga da nema mjesta ni primjeni stavova iz navedene presude na činjenice predmetnog slučaja. U vezi s naprijed navedenim, tuženik smatra da pravilnom primjenom materijalnog prava valja zaključiti kako slijedi: da su parnične stranke Aneksom uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje da su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu, da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju da je propisao zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju da je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja, da je tražbina tužitelja iz ovog postupka stoga sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati. Tuženik ponavlja i kako tužitelj nema pravni interes tražiti ono što potražuje u ovom postupku, a zbog činjenice da je provedena konverzija ugovora. S tim u vezi tuženik upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. Broj: Gos 1/2019-36 kojim da se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti jedino u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Uostalom, citiranim stajalištem zauzetim u oglednom postupku, Vrhovni sud RH ostao da je dosljedan ranije zauzetom stajalištu da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Tako da Vrhovni sud RH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. ističe cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ U skladu s navedenim da je i obrazloženje Vrhovnog suda RH u oglednom postupku glede načina na koji je potrebno tumačiti stajalište zauzeto u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., odnosno da tuženik može dokazati da tužitelj nema pravni interes, čak i unatoč postavljenom kondemnatornom zahtjevu. Slijedom navedenog, a s obzirom da se radi o ugovoru o kreditu za koji da je provedena konverzija sukladno ZIDZPK te s obzirom da tužitelj ne osporava da je konverzija provedena pravilno sukladno strogim odredbama ZIDZPK, jasno da je da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak. Tuženik ističe da bi primjena suprotnog stajališta prema kojem bi tužitelj, unatoč provedenoj konverziji (koju da je želio i na koju je dobrovoljno pristao), imao pravo na povrat svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u, predstavljala povredu, ne samo načela konverzije kredita, nego i načela obveznog prava te općih načela prava, pa i nastojanja da se sve potrošače dovede u jednaki položaj te u tome smislu da se zadovolje i zahtjevi pravičnosti. Navedeno da potvrđuje i recentna pravomoćna sudska praksa Županijskog suda u Karlovcu u kojoj da sud preinačuje prvostupanjsku presudu s obrazloženjem da su stranke sva međusobna prava i potraživanja koja proizlaze iz Ugovora o kreditu razriješile sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, cit.: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 – dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Također, Županijski sud u Varaždinu da ističe cit.: „Prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su preplatili radi neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa stoga tužitelji nemaju pravo na povrat iznosa koje su tuženiku platili u otplati kredita u CHF na temelju neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate.“ Jednako da i odluka Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-3486/19 od 9. siječnja 2020.g.; cit.:"…sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su rješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata toga iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu pretplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamata.“ Sukladno gore navedenim tvrdnjama, razvidno da je kako je konzumiranjem konverzije, kao zakonskom intervencijom predviđene mjere restitucije i uspostave stranačke ravnoteže, tužitelj u potpunosti namiren. Iz navedenog razloga, na strani tužitelja da ne postoji pravni interes za vođenje ovoga postupka, stoga tuženik predlaže Naslovnome sudu odbaciti tužbu. Opreza radi, tuženik da u nastavku navodi kako slijedi. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovorâ o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može da se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale da bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega da takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži utvrđenje ništetnosti te isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. stavkom 2. navedenog zakona propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih da su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, člankom 173. propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, člankom 175. stavkom 2. određena da je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno da su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine da određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine da mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što da pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako da ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što da je tuženik i ispunio (kako da je gore obrazloženo). Tuženik da, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje da su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 1. siječnja 2014. godine, tuženik da je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita). S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. GŠ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kako cit. „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno.“ („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda da se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju da je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što da je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje da je sve poštovao, stoga da mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što da znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud da uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako da i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. godine, prema kojoj da je osoba cit. „(…) potpisala kako sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njezine stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga (…)“ . Navodi tužitelja posve da dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Također, Vrhovni sud RH i u presudi Revt-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine da navodi da: „(…) korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora.“ Pri tome tuženik ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok da tužitelj naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju da navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj da je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti da je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje da je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Tuženik ističe i da su neosnovani navodi tužitelja da bi u Ugovoru o kreditu jedino bila izrijekom ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu. Naime, u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da je kako se tužitelju, kao korisniku kredita ugovorena kamatna stopa od 4,20% neće mijenjati do 31.12.2007.g. te da su ugovorne strane suglasne da se korisniku kredita 1.1.2008.g. promijeni kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a koja kamata da je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika te je iznosila 4,60%. Iz navedenog da je razvidno kako je tužitelj unaprijed bio upoznat i s ovim parametrom promjene kamatne stope te da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj da je pristao da se od 1.1.2008.g. poveća kamatna stopa od 4,20 % koja da je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno znao da je da kamatna stopa od 4,20 % vrijedi samo za prvih pet mjeseci, te da će nakon tog razdoblja kamatna stopa iznositi 4,60 %. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te da je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik da je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu da zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se očituje kako slijedi. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra da se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja, jer da je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što da se osporava, tuženik ističe da je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji da se od dva dijela koja da moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji da se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji da logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji da se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje da mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji da se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Tuženik navodi da nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli da može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako da je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što da znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također da je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega da proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito da je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega da proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik da dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje da su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja predlaže se saslušanje svjedoka KŠC i RŠ. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio da je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula JŠ i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje da navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra JŠ i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem da navodi cit.: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega da nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine cit. „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.“ Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g., točka 41. da zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Radi da se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji da se često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama da je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer da je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu da ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba da nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe kako Naslovni sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj da sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, VTSRH da ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno da proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018., u kojoj da je Sud Europske Unije naveo cit. „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev". Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, da treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva da je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što da je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu da se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno da je stoga očekivati da tužitelj, koji da je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna da je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila da je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar da je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara da je iznosila 938,2 %, a 1993. godine da je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Tako da je tuženik u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) „Kretanje tečaja u CHF i EUR“ cit. „Od proljeća prošle godine, kada se po prvi put u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli put smo vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. […] Dakle, u posljednjih dvadesetak mjeseci kroz koje zajednički pratimo kretanje tečaja eura i švicarskog franka možemo reći da nije bilo većih, odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k »starim« valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao »sigurno utočište« (safe-haven) - kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. […] Klijentima će uskoro na internetskoj stranici www.hypo-alpe-adria.hr biti dostupan kalkulator za ocjenu isplativosti financiranja putem kredita u švicarskom franku u odnosu na kredite u drugoj valuti.“, dok da je u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF“ cit.

„Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene u visini anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja.“ Također, tuženik da je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. godine izričito naveo sljedeće cit. „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.“ Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što da znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla cit.: „U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOOa (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti) …. Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno. … Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. … Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ … Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud da utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).“ Tuženik ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra Paula JŠ i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 iznio mišljenje: „…prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.“ Podredno, a ukoliko bi sud smatrao da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, tuženik ističe kako slijedi. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi tuženik ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo da bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što da navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu da je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka.

Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što da tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,45%. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi da tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te da predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja ZIDZPK. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala da se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju da je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već da je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju da je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Dodatno, neosnovan da je zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih zateznih kamata koje isti potražuje, s obzirom da je tuženik pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu postupao u cijelosti u skladu s temeljnim postulatima obveznog prava, načelima savjesnosti i poštenja, te u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate za razdoblje koje je prethodilo podnošenju predmetne tužbe. "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Tako da i recentna sudska praksa, odnosno u presudi Općinskog suda u Splitu, posl. br. P-3811/2017 od 20. siječnja 2020. zauzet da je stav, cit.: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove“.

5. U svojoj replici tužitelj navodi da tuženik svojim navodima (i dalje) pokušava dokazati da valutna klauzula u CHF i odredba o kamati promjenjivoj prema odluci banke, sadržane u ugovoru o kreditu od 26. srpnja 2007. nisu bile ništetne. Međutim u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača „Franak“ pravomoćno – presudama VTSRH Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. god., i Posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. – utvrđeno da je da su te odredbe bile ništetne. Obzirom da se tužitelj poziva na ta pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora, prema odredbi čl. 502.c ZPP da je naslovni sud tim utvrđenjima vezan; stoga da nije u naslovnom spisu dopušteno dokazivati drugačije nego što je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno. Ukazuje se osobito da pokušava tuženik poduprijeti svoja pravna stajališta pozivanjem na rješidbu Vrhovnog suda RH Broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. god. – koja da je međutim, u dijelu u kojem da je bila odbijena revizija tužitelja „Potrošač“–Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ukinuta odlukom Ustavnog suda RH Broj: U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. god. (odluka objavljena u „Narodnim novinama“ br. 123/2016), a ostala da je na snazi samo u dijelu u kojem da su bile odbijene revizije ovdje tuženika i drugih banaka. Tuženik da iznosi razna pravna stajališta o učincima konverzije, i tvrdi da su ona sukladna s rješenjem VSRH Broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. god. Međutim u tom svojem rješenju Vrhovni sud u oglednom sporu dao da je odgovor koji da glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Tumačenja tuženika da bi Vrhovni sud RH tom svojom rješidbom nešto dodavao odredbama ZID ZPK NN 102/15 – da nisu pravilna: niti da odredbe ZID ZPK/15 propisuju da bi korisnici kredita pristankom na konverziju gubili pravo na naknadu previše naplaćenih iznosa (a koje banka ne bi povodom konverzije vratila korisniku kredita), ili neka druga prava koja poštena strana u ništetnom ugovoru ima prema čl. 323. ZOO - niti da je u rješidbi Broj: Gos 1/2019-36 tako tumačio Vrhovni sud RH. Tuženik da prilaže rješidbe nekih županijskih sudova, koji da su zauzeli pravno stajalište da korisnik kredita koji je pristao na konverziju zbog toga gubi pravo na naknadu prema odredbama čl. 323. ZOO. Takvo pravno stajalište da nije pravilno: naime ZID ZPK/15 da ne sadrži odredbu koja bi takvo što propisivala. Tužitelj ukazuje da je tuženik – kako da se može utvrditi vještačenjem po vještaku financijske struke kojega da predlaže tužitelj – kod konverzije primijenio promjenjive kamate, kakve da je u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu od 26. srpnja 2007. god. pa do konverzije bio primjenjivao na ugovore o kreditu s deviznom klauzulom u EUR. Baš nikakvim tumačenjem niti jednog zakona da se ne bi moglo izvesti zaključak da je tuženik bio ovlašten primijeniti takve kamate. Naime, toč I. izreke presude Posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 god. (pravomoćna presuda u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača) da sadrži utvrđenje: „… da su prvotuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P.B.Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R.A. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., petotuženik H.A.A.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S.G.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.“ Tako da se vidi da je u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača pravomoćno presuđeno da su tužene banke (tako i ovdje tuženik) koristile ništetnu odredbu o promjenjivoj kamati - u svim potrošačkim ugovorima o kreditu, neovisno o valutnoj klauzuli. Da se taj dio izreke pravomoćne presude odnosi na sve potrošače i na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koje da su sklapale tužene banke u razdobljima iz tužbenog zahtjeva istaknutim u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača „Franak“, posve da je jasno izloženo u 3. odlomku na str. 44 presude Visokog trgovačkog suda RH Posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god.: „Što se tiče tvrdnje da tužitelj u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak ne zastupa kolektivni interes potrošača, nego samo pojedinačne interese onih potrošača koji su sklopili ugovore o potrošačkom kreditiranju koji sadrže ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nepošteno ponašanje trgovca – ovdje korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima usmjereno je prema svim potrošačima, dakle i prema onima koji takav ugovor nisu sklopili, ali bi ga mogli sklopiti. U tome se i razlikuje pravni interes za zaštitu kolektivnog interesa i za zaštitu pojedinačnog interesa. Konačno, predmet zaštite su dijelovi ugovornih odredaba potrošačkih ugovora o predmetu i cijeni: kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima.“ Tako da, obzirom da je kod konverzije opet primijenjena ništetna odredba o promjenjivoj kamati (kakva da je primjenjivana i u ugovorima s valutnom klauzulom u EUR) u prethodećem razdoblju, proizlazi da je tužitelj i nakon konverzije zadržao dio ništetnih odredaba iz izvornog ugovora o kreditu, naime one o kamati promjenjivoj prema odredbi banke (barem onih naplaćivanih u razdoblju do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju objavljenoga u „Narodnim novinama“ br. 143/2013, u čijem da su čl. 4. bile za naredno razdoblje ograničene kamate u CHF kreditima) takvom konverzijom nije u cijelosti - ako bi pitanje jesu li sporazumi o konverziji valjani i bilo od značaja za odlučivanje o sporovima za povrat previše naplaćenih iznosa iz ugovora o kreditu utemeljenih na odredbi čl. 322 ZOO - proizlazi da sporazumi o konverziji doista i jesu bili ništetni: sve ako odredbe ZID ZPK 2015 i jest ustavne, banke da su kod konverzije svejedno bile primijenile promjenjive kamate na EUR kredite koje da su bile odobravale u proteklom razdoblju. To da nije bilo u suprotnosti s odredbama samog ZID ZPK 2015, ali da je bilo protivno nalogu pravomoćne presude Posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. gdje se – u toč. IV. izreke - izrijekom tuženim bankama: „nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Tužitelj navodi i da je tuženik uz svoj odgovor na tužbu dostavio na spis dva dokumenta sa specifikacijom uplata u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do srpnja 2019. godine. Uz odgovor na tužbu da prileži i tuženikov Izračun konverzije od 5.11.2015. god., gdje se na vrhu str. 2. iskazuje da je kredit isplaćen dana 3.8.2007. god., isplatom u iznosu od 438.867,03 kn. U toč. 4. st. 3. Ugovora o kreditu od 26.07.2007. god. da je bila predviđena otplata kredita u 204 jednaka mjesečna anuiteta: kod kredita kod kojega se ne bi primjenjivana ništetna CHF valutna klauzula i kod kojega se ne bi primjenjivala ništetna klauzula o promjenjivoj kamati, kakve da su sadržane u spornom ugovoru o kreditu – nego da bi se uzelo da je posrijedi kunski kredit od 438.867,03 uz nepromjenjivu kamatu od 4,2 posto godišnje – svaki od 204 jednaka mjesečna anuiteta iznosio da bi po 2.995,76 kn (kako da se dade izračunati pomoću kreditnih kalkulatora javno dostupnih na internetu, npr. kod Erste Bank d.d. ). Na okolnost koliki je saldo preplata i kamata, predložio da je tužitelj provođenje vještačenja po vještaku financijske struke. Ukoliko Sud eventualno smatra da je prikladno da tužitelj dostavi pregled svih preplata po mjesecima; da bi potom Sud – sam ili uz sudjelovanje sudskog vještaka – provjeravao točnost tužiteljevih izračuna i potom po provjeri tih iznosa sudski vještak obračunavao iznose zateznih kamata na preplaćene iznose, tužitelj da će prezentirati takav privatno sačinjeni izračun preplata po mjesecima.

6. U svojoj replici tuženik navoda da odustaje od saslušanja predloženih svjedoka KŠC i RŠ, te u zamjenu da dostavlja izjavu svjedokinje KŠC. Iz historijata tužbe da proizlazi kako tužitelj smatra da je svoje obveze uslijed navodno nezakonitog postupanja tuženika preplatio s osnove promjenjivosti kamatne stope i s osnove valutne klauzule. Međutim, tužitelj da je kondemnatorni tužbeni zahtjev odredio na način da traži isplatu iznosa od 83.571,43 kuna. Tuženik ističe da je takav tužbeni zahtjev neuredan jer da nije jasno niti razvidno koji iznos potražuje s osnove promjenjivosti kamatne stope, a koji s osnove valutne klauzule. Stoga, tuženik predlaže Naslovnom sudu da pozove tužitelja da uredi tužbu sukladno čl. 109. ZPP-a. Opreza radi, tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenih zahtjeva, te u odnosu na iste ističe sve dosadašnje navode, prigovore i dokazne prijedloge. Stranke ovog spora da su sklopile dana 11.2.2016.g. Aneks uz ugovor o kreditu broj 316-80/2007 (dalje: sporazum o konverziji), kojima da su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu broj 316-80/2007 od 26.7.2007.g. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako da nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena da je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje da se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što da su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako da se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj da i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja da se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što da za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju da se odredbe ZIDZPK koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni da je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji da derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon, kako da je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. ocijenio da je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i da ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: 1 C-567/20: „U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.“…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to ništa da ne mijenja na činjenici da su, kako da je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem da su mu ti iznosi priznati. To da ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako da je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji da je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen da je time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, nejasno da je na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv da je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud da niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila da bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo da bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok da bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo da bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primijenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer da se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju da DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, suvišno da je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem da je donesena presuda od **.**.2019., K (C-118/17, EU:C:2019:207), a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju da se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, da se može zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.” S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja da je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to da je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako da se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi da se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu da specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva da je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu da postoji pa da se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret da je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može da se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka stoga da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva da je primjerice poslovna nesposobnost. Tuženik da u prilog gore navedenoj argumentaciji ističe mnogobrojnu sudsku praksu drugostupanjskih sudova, koja da upravo potvrđuje da su sklapanjem Sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika. Slijedom navedenog da proizlazi kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i tuženik ga predlaže odbiti. Podredno, u slučaju da Naslovni sud ne uvaži prije iznesenu argumentaciju, tuženik ističe kako slijedi. Tuženik ističe kako bi neprovođenjem personalnih dokaznih prijedloga tuženiku bilo onemogućeno udovoljiti teretu dokaza iz čl. 81. st. 4. ZZP-a odnosno da mu ne bi bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP, tuženiku kao trgovcu da stavlja na teret da ukoliko tvrdi kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Jedina dokazna sredstava koja tuženiku stoje na raspolaganju radi udovoljenja teretu dokaza da su personalni dokazni prijedlozi koje da predlaže na okolnost utvrđivanja je li se o istoj pojedinačno pregovaralo. Stoga da je razvidno kako bi neizvođenjem dokaznih prijedloga došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, a što da potvrđuje i recentna praksa Ustavnog suda RH u odluci U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. g., cit.: „Slijedom navedenog, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. (…) Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (…). Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora.“ U tom smislu, tuženik predlaže Naslovnom sud da provede personalne dokazne prijedloge predložene od strane tuženika tijekom postupka, i to saslušanje radnice tuženika ZŠ, na adresi [adresa] i saslušanje javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa], to sve iz razloga što da se tuženiku mora omogućiti dokazivanje specifičnih okolnosti sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, točnije pojašnjenja ugovornih odredbi, ili osobina koje da postoje kod tužitelja, a čije da bi utvrđenje otklonilo primjenu pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača. U odnosu na daljnje dokazne prijedloge, tuženik ustraje na provođenju financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnost i prema zadatku kako da je ranije objašnjeno. Tuženik nadalje ističe kako je Sud Europske Unije donio odluku u predmetu posl.br. C-567/2020 (A.H. c/a Zagrebačka banka d.d.) te s tim u vezi skreće pozornost Naslovnom sudu na dio obrazloženja citirane odluke u kojoj da je Sud EU zauzeo sljedeće shvaćanje: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Iz obrazloženja predmetne odluke Suda EU da proizlazi da su odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK/15) upravo one odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, a u smislu odredbe članka 1. stavka 2. Direktive 93/13. Slijedom toga, a u smislu zauzetog stava Suda Europske Unije u predmetnoj odluci, tuženik smatra da su odredbe Aneksa/Dodataka Ugovorima o kreditima sklopljenim sukladno obveznim odredbama ZIDZPK/15 također „ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava“ u smislu odluke C-567/2020 pa da su slijedom toga, iste i isključene iz područja primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. Rezultat takvog tumačenja predmetne odluke Suda EU da jest neminovno primjena nacionalnog zakonodavstva RH i relevantne sudske prakse u predmetima pokrenutima po tužbama potrošača koji su svoje kredite konvertirali sukladno ZIDZPK/15 i to u prvom redu odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020.g., a koja da nedvojbeno ukazuje na to da su Aneksi/Dodaci Ugovorima o kreditima sklopljeni sukladno obveznim odredbama ZIDZPK/15 valjani te da isti proizvode pravne učinke i to retroaktivno. Nadalje, a što se tiče saslušanja radnika tuženika, tuženik ističe i da se o važnosti provođenja dokaza saslušanjem tog svjedoka u smislu dokazivanja izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g. u kojoj da je naveo, cit.: „Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije ni s čim dokazala u smislu članka 221.a ZPP-a, onda primjena pravila iz članka 221.a ZPP-a podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni ima li mjesta primjeni članka 221.a ZPP-a. Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.“ Tuženik da nadalje ustraje na osporavanju potrošačkog svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora kao i svojstva potrošača tužitelju. Naime, prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, ŠŠ protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ Naime, tuženik ističe da za pravo na pozivanje na potrošačku zaštitu nije dovoljno samo da je tužitelj fizička osoba i izjava da je sklopila pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti. To iz razloga što da bi se u slučaju prihvaćanja takvog stava svatko mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora samo na temelju toga što je fizička osoba i samo na temelju paušalne izjave da je ugovor o kreditu sklopljen izvan poslovne djelatnosti, a bez dokazivanja osnovnih uvjeta po kojem se osoba uopće i može pozivati na potrošačku zaštitu i utvrđenja iz kolektivnog spora. Ti uvjeti da jesu: 1.) da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača te 2.) da su sredstva predmetnog kredita kao i stvari kupljene sredstvima kredita korištene isključivo u potrošačke svrhe. Što se tiče tereta dokazivanja ovih činjenica, tuženik ističe da teret dokazivanja ovih činjenica leži na tužitelju, a to iz razloga što da Zakon o zaštiti potrošača ne poznaje presumpciju prema kojoj je određena osoba potrošač dok se ne dokaže suprotno. U tom smislu da govori i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1519/2021 od 15.7.2021.g., cit.: “Predmet zaštite po ZZP-u je zaštita od nepoštenih odredbi. Podnositelji nisu dokazali da su potrošači u smislu ZZP-a, a na njima je bio teret dokaza. Također nisu točno u tužbi ili tijekom postupka odredili koje su točno odredbe ugovora o kreditu nepoštene ili nejasne u smislu ZZP-a i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga je i taj prigovor odbijen u drugostupanjskoj presudi“. Nastavno na tužiteljev prijedlog za provođenje vještačenja sa zadatkom vještaku kako je isti postavljen u tužbi, tuženik ističe da se istom protivi te s druge strane predlaže da sud provede vještačenje na okolnosti koje je tužitelj predložio u odgovoru na tužbu i kasnije. Također, ukoliko sud prihvati prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kako ga je predložio tužitelj, tuženik ustraje na prijedlogu da u tom slučaju vještak uzme u obzir i iznose manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet te da se ukupno preplaćeni iznos prikaže kao razlika više i manje plaćenih iznosa. Potonje iz razloga što da ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu te stoga što bi tužitelj u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, čemu da se tuženik izričito protivi, imao pravo na ono što je doista preplatio ukupno po tom ugovoru. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj doista preplatio, nužno da se pri izračunu trebaju uzeti u obzir i iznosi koje je tužitelj manje platio. U konačnici, tuženik ističe da je odredbom čl. 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora pa da se slijedom toga ne može pri odluci o visini tužbenog zahtjeva uzimati u obzir samo ono što je tuženik stekao temeljem takvog ugovora, već i ono što je tužitelj stekao temeljem istog. Osim toga, tuženik da je stava da se pri izračunu i odluci o visini tužbenog zahtjeva treba voditi računa o manje plaćenim iznosima i bez posebno istaknutih procesno-pravnih instituta od strane tuženika. Iznesene stavove tuženika da potvrđuje i sudska praksa i to: Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.g.: „4. Postavljeno pitanje polazi od toga da banka u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima, zbog utvrđene nedopuštenosti i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, može utjecati na visinu zahtjeva potrošača samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prebijanja. 5. Međutim, na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“, Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl.br. Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine u obrazloženju u kojem da navodi: „Stoga niti nije pravilno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da tuženica svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu jer ona ne potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primila pa nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti.“, Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi u presudi posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021.: „Žalba tuženika se ukazuje osnovanom u dijelu u kojem se ističe da je povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sudske vještakinje ista izvršila izračun visine mjesečnih anuiteta uz primjenu fiksnog početnog tečaja kakav je isti bio na dan isplate kredita, ali pri tome nisu uzeti u obzir mjesečni anuiteti kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog. Sudska vještakinja je izvršila obračun i tih negativnih razlika vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita, te je utvrđeno da je u tom slučaju tužiteljica platila manji iznos nego što je trebala platiti i to za iznos od 1.984,78 kn. Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.

7. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tužitelj je početno kondemnatornim (novčanim) tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 83.571,43 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 11.091,83 eur, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja, postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 20.834,49 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj povećao svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a preinačio tužbu.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Prema čl. 191. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u CHF, a preinaka tužbe je izvršena nakon provođenja financijskog vještačenja, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.

8. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-80/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. srpnja 2007. (5-9) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-80/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. veljače 2016. (21-24). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-80/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. srpnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između pravnog prednika tuženika, kao banke, tužitelja, kao korisnika kredita i trećih osoba, kao sudužnika i založnih dužnika. Ugovor o kreditu je solemniziran dana 27. srpnja 2007. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa], pod posl. br. OV-8549/07. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 4,20 % godišnje. Čl. 6. st. 1., 2. i 3. ugovora o kreditu je ugovoreno: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvi prosinca dvijetisućesedme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora ... ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." U čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu ugovoreno je: "Kredit se otplaćuje u 204 (dvijestotinečetiri) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 679,81 CHF (šestosedamdesetdevet švicarska franka i 81/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ..." Dakle, ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Predmetni kredit je odobren za adaptaciju kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Uvidom u specifikacije uplata utvrđeno je da su mjesečne anuitete predmetnog kredita uplaćivali, u manjem dijelu tužitelj, a u pretežitom dijelu treće osobe. No, s obzirom da je tužitelj, kao korisnik kredita, bio po ugovoru o kreditu obvezan plaćati mjesečne anuitete kredita, to je jasno da su mjesečni anuiteti kredita uplaćivani u ime i za račun tužitelja.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I i II dispozitiva, su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva presude.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 6.426,37 eur / 48.419,49 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 12. veljače 2008. 38,90 eur / 293,09 kn, 11. ožujka 2008. 39,27 eur / 295,85 kn, 11. travnja 2008. 88,79 eur / 668,98 kn, 09. svibnja 2008. 86,33 eur / 650,44 kn, 10. lipnja 2008. 85,75 eur / 646,07 kn, 14. srpnja 2008. 85,78 eur / 646,34 kn, 26. kolovoza 2008. 84,46 eur / 636,33 kn, 20. studenog 2008. 86,41 eur / 651,09 kn, 20. studenog 2008. 87,03 eur / 655,71 kn, 20. studenog 2008. 88,76 eur / 668,75 kn, 27. siječnja 2009. 93,45 eur / 704,07 kn, 27. siječnja 2009. 104,64 eur / 788,38 kn, 06. ožujka 2009. 105,57 eur / 795,45 kn, 06. ožujka 2009. 105,38 eur / 794,00 kn, 31. ožujka 2009. 103,49 eur / 779,73 kn, 30. lipnja 2009. 100,82 eur / 759,60 kn, 30. lipnja 2009. 100,01 eur / 753,51 kn, 30. lipnja 2009. 99,81 eur / 752,02 kn, 21. rujna 2009. 100,23 eur / 755,15 kn, 21. rujna 2009. 100,11 eur / 754,30 kn, 24. studenog 2009. 100,56 eur / 757,69 kn, 30. prosinca 2009. 100,37 eur / 756,25 kn, 30. prosinca 2009. 101,54 eur / 765,09 kn, 07. siječnja 2010. 101,27 eur / 763,05 kn, 08. veljače 2010. 102,45 eur / 771,92 kn, 08. ožujka 2010. 101,93 eur / 768,01 kn, 06. travnja 2010. 103,81 eur / 782,15 kn, 10. svibnja 2010. 103,72 eur / 781,46 kn, 07. lipnja 2010. 105,59 eur / 795,59 kn, 09. srpnja 2010. 109,89 eur / 827,96 kn, 10. kolovoza 2010. 106,59 eur / 803,09 kn, 10, rujna 2010. 113,13 eur / 852,37 kn, 07. listopada 2010. 110,54 eur / 832,88 kn, 10. studenog 2010. 110,61 eur / 833,41 kn, 10. prosinca 2010. 113,76 eur / 857,11 kn, 07. siječnja 2011. 103,61 eur / 780,68 kn, 10. veljače 2011. 99,28 eur / 748,02 kn, 10. ožujka 2011. 100,39 eur / 756,42 kn, 08. travnja 2011. 98,41 eur / 741,49 kn, 10. svibnja 2011. 101,83 eur / 767,22 kn, 10. lipnja 2011. 105,39 eur / 794,08 kn, 08. srpnja 2011. 106,48 eur / 802,28 kn, 10. kolovoza 2011. 117,69 eur / 886,74 kn, 09. rujna 2011. 116,20 eur / 875,48 kn, 06. listopada 2011. 105,27 eur / 793,16 kn, 07. studenog 2011. 76,87 eur / 579,18 kn, 06. prosinca 2011. 75,85 eur / 571,48 kn, 07. siječnja 2012. 77,05 eur / 580,51 kn, 06. veljače 2012. 78,06 eur / 588,13 kn, 06. ožujka 2012. 77,59 eur / 584,63 kn, 06. travnja 2012. 76,74 eur / 578,20 kn, 07. svibnja 2012. 76,70 eur / 577,91 kn, 06. lipnja 2012. 76,99 eur / 580,08 kn, 06. srpnja 2012. 76,03 eur / 572,86 kn, 06. kolovoza 2012. 76,09 eur / 573,27 kn, 06. rujna 2012. 75,30 eur / 567,34 kn, 06. listopada 2012. 74,32 eur / 559,99 kn, 06. studenog 2012. 74,91 eur / 564,41 kn, 06. prosinca 2012. 74,18 eur / 558,89 kn, 07. siječnja 2013. 74,58 eur / 561,94 kn, 06. veljače 2013. 73,21 eur / 551,63 kn, 06. ožujka 2013. 73,22 eur / 551,71 kn, 06. travnja 2013. 73,81 eur / 556,11 kn, 07. svibnja 2013. 72,76 eur / 548,24 kn, 06. lipnja 2013. 71,16 eur / 536,12 kn, 06. srpnja 2013. 70,60 eur / 531,91 kn, 06. kolovoza 2013. 70,34 eur / 529,96 kn, 06. rujna 2013. 70,73 eur / 532,88 kn, 07. listopada 2013. 71,54 eur / 539,03 kn, 06. studenog 2013. 70,95 eur / 534,55 kn, 06. prosinca 2013. 71,05 eur / 535,31 kn, 07. siječnja 2014. 70,44 eur / 530,72 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 10.359,76 eur / 78.056,11 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 30. studenog 2007. 0,91 eur / 6,83 kn, 12. veljače 2008. 6,01 eur / 45,32 kn, 11. ožujka 2008. 10,43 eur / 78,60 kn, 11. travnja 2008. 15,31 eur / 115,39 kn, 09. svibnja 2008. 5,28 eur / 39,78 kn, 10. lipnja 2008. 3,41 eur / 25,66 kn, 14. srpnja 2008. 4,21 eur / 31,72 kn, 20. studenog 2008. 8,33 eur / 62,77 kn, 20. studenog 2008. 11,74 eur / 88,46 kn, 20. studenog 2008. 20,05 eur / 151,08 kn, 27. siječnja 2009. 41,47 eur / 312,44 kn, 27. siječnja 2009. 43,30 eur / 326,28 kn, 06. ožujka 2009. 47,82 eur / 360,31 kn, 06. ožujka 2009. 47,85 eur / 360,49 kn, 31. ožujka 2009. 41,19 eur / 310,37 kn, 30. lipnja 2009. 31,43 eur / 236,84 kn, 30. lipnja 2009. 29,05 eur / 218,86 kn, 30. lipnja 2009. 29,06 eur / 218,96 kn, 21. rujna 2009. 31,57 eur / 237,86 kn, 21. rujna 2009. 31,95 eur / 240,73 kn, 24. studenog 2009. 34,62 eur / 260,87 kn, 30. prosinca 2009. 34,73 eur / 261,64 kn, 30. prosinca 2009. 40,33 eur / 303, 90 kn, 07. siječnja 2010. 40,19 eur / 302,80 kn, 08. veljače 2010. 45,88 eur / 345,71 kn, 08. ožujka 2010. 44,74 eur / 337,09 kn, 06. travnja 2010. 53,37 eur / 402,10 kn, 10. lipnja 2010. 53,98 eur / 406,74 kn, 07. lipnja 2010. 62,71 eur / 472,47 kn, 09. srpnja 2010. 81,48 eur / 613,88 kn, 10. kolovoza 2010. 68,99 eur / 519,84 kn, 10. rujna 2010. 97,15 eur / 732,01 kn, 07. listopada 2010. 87,67 eur / 660,58 kn, 10. studenog 2010. 89,14 eur / 671,63 kn, 10. prosinca 2010. 103,53 eur / 780,04 kn, 07. siječnja 2011. 122,75 eur / 924,83 kn, 10. veljače 2011. 103,23 eur / 777,80 kn, 10. ožujka 2011. 109,96 eur / 828,53 kn, 08. travnja 2011. 101,76 eur / 766,70 kn, 10. svibnja 2011. 119,83 eur / 902,87 kn, 10. lipnja 2011. 138,71 eur / 1.045,10 kn, 08. srpnja 2011. 145,64 eur / 1.097,30 kn, 10. kolovoza 2011. 202,50 eur / 1.525,77 kn, 09. rujna 2011. 196,93 eur / 1.483,75 kn, 06. listopada 2011. 144,50 eur / 1.088,77 kn, 07. studenog 2011. 148,66 eur / 1.120,06 kn, 06. prosinca 2011. 143,36 eur / 1.080,14 kn, 07. siječnja 2012. 153,58 eur / 1.157,12 kn, 06. veljače 2012. 162,50 eur / 1.224,34 kn, 06. ožujka 2012. 161,12 eur / 1.213,97 kn, 06. travnja 2012. 157,05 eur / 1.183,26 kn, 07. svibnja 2012. 158,73 eru / 1.195,95 kn, 06. lipnja 2012. 162,76 eur / 1.226,31 kn, 06. srpnja 2012. 157,95 eur / 1.190,06 kn, 06. kolovoza 2012. 160,38 eur / 1.208,41 kn, 06. rujna 2012. 156,76 eur / 1.181,13 kn, 06. listopada 2012. 151,67 eur / 1.142,75 kn, 06. studenog 2012. 158,06 eur / 1.190,87 kn, 06. prosinca 2012. 154,84 eur / 1.166,64 kn, 07. siječnja 2013. 159,95 eur / 1.205,18 kn, 06. veljače 2013. 152,08 eur / 1.145,83 kn, 06. ožujka 2013. 154,29 eur / 1.162,51 kn, 06. travnja 2013. 160,93 eur / 1.212,56 kn, 07. svibnja 2013. 155,38 eur / 1.170,74 kn, 06. lipnja 2013. 145,53 eur / 1.096,48 kn, 06. srpnja 2013. 143,63 eur / 1.082,17 kn, 06. kolovoza 2013. 143,96 eur / 1.084,68 kn, 06. rujna 2013. 149,28 eur / 1.124,74 kn, 07. listopada 2013. 157,86 eur / 1.189,38 kn, 06. studenog 2013. 155,79 eur / 1.173,80 kn, 06. prosinca 2013. 159,08 eur / 1.198,58 kn, 07. siječnja 2014. 156,88 eur / 1.182,01 kn, 06. veljače 2014. 163,63 eur / 1.232,89 kn, 10. ožujka 2014. 165,25 eur / 1.245,07 kn, 09. travnja 2014. 162,62 eur / 1.225,23 kn, 06. svibnja 2014. 161,79 eur / 1.219,03 kn, 06. lipnja 2014. 158,56 eur / 1.194,67 kn, 07. srpnja 2014. 161,31 eur / 1.215,40 kn, 06. kolovoza 2014. 164,74 eur / 1.241,26 kn, 06. rujna 2014. 168,79 eur / 1.271,76 kn, 10. listopada 2014. 165,57 eur / 1.262,57 kn, 10. studenog 2014. 172,91 eur / 1.302,82 kn, 06. prosinca 2014. 174,58 eur / 1.315,40 kn, 09. siječnja 2015. 174,46 eur / 1.314,49 kn, 10. veljače 2015. 174,60 eur / 1.315,55 kn, 10. ožujka 2015. 174,60 eur / 1.315,56 kn, 10. travnja 2015. 174,60 eur / 1.315,56 kn, 06. svibnja 2015. 174,60 eur / 1.315,54 kn, 06. lipnja 2015. 174,60 eur / 1.315,53 kn, 06. srpnja 2015. 174,60 eur / 1.315,53 kn, 12. kolovoza 2015. 174,60 eur / 1.315,56 kn, 10. rujna 2015. 174,60 eur / 1.315,55 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05 bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-80/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. veljače 2016., utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i treće osobe, kao sudužnici, jamci – platci i založni dužnici, navedenog dana sklopili ovaj pravni posao (dalje: aneks), koji se odnosi na ugovor o kreditu, tzv. konverziju. Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom EUR. Aneks je potvrđen dana 11. veljače 2016. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem: OV-792/16.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti aneksom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF / utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da je sklopljen aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio 6.426,37 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 10.359,76 eur, 3. nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.515,22 eur, pa je tuženik za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 4. tužitelj je svojim realiziranim uplatama premašio iznos potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom eur kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 6.647,28 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na te iznose, pa do dana provedene konverzije, te efekata konverzije (razlike glavnice i priznate preplate), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 20.834,49 eur, i to: 20.301,35 eur preplate po kamati, valuti i razlike glavnice, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 533,14 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZIODZPK-a, te je na taj način matematički tužitelj izjednačen s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule, ali samo ako se gleda usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužitelju još iznose sukladno rekapitulaciji.

Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo prigovore pravne prirode. Tuženik je, u bitnom, naveo da je razvidno da je u potpunosti postupio sukladno ZID ZPK, slijedom čega da je tražbina tužitelja već ispunjena, ta da samim tim tužitelj nema pravnog interesa u predmetnom sporu, a kako da je to tuženik već u dosadašnjem toku postupka obrazložio. Slijedom navedenog, tuženik ustraje u navodima kako su sklapanjem aneksa riješene sve posljedice iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o valutnoj klauzuli.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, tuženik duguje tužitelju utuženi novčani iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.

Tuženikov prigovor zastare, istaknut tokom postupka, nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke istog suda posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Pritom je za istaći da se, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, kao što je to konkretno slučaj, zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno, do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

10. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove.

Tužitelju su od zatraženih priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 13. listopada 2022. 50,00 eur (8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 28. studenog 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 112,50 eur (Tbr. 46.), za sastav žalbe od 10. siječnja 2025. 625,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 15. siječnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 16. siječnja 2026. 100,00 eur (Tbr. 9. t. 5.), za zastupanje na ročištu 06. veljače 2026. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za vještačenje 693,56 eur i za sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eur, ili ukupno 3.034,15 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska podnesenog 02.srpnja 2019., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (svrha ovog podneska je bila samo da se u njegovom prilogu dostavi potvrda o uplati sudske pristojbe na tužbu, a ista je mogla biti podnesena i bez ovog podneska), pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 13. kolovoza 2019., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, jer je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je konačno i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 18. svibnja 2020., jer te troškove nema, budući da podnesak s tim datumom nije podnio sudu. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 20. listopada 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u tužbi i podnesku od 13. listopada 2022., za sastav kojih su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 16. kolovoza 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 20. listopada 2024., jer te troškove nema, budući da podnesak s tim datumom nije podnio sudu. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi još jednog podneska od 16. kolovoza 2024., jer te troškove nema. Naime, tužitelj je podnio samo jedan podnesak od 16. kolovoza 2024., za sastav kojeg mu nisu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 14. listopada 2025., jer te troškove nema, budući da podnesak s tim datumom nije podnio sudu. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu 16. siječnja 2026. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da ti troškovi iznose onoliko koliko mu je priznato. Nisu mu priznati sudske pristojbe na presudu, jer te troškove nema, budući da je, sukladno čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama, oslobođen plaćanja ove pristojbe.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva presude.

Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. V dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 13. veljače 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja i presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.