REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-384/2024-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57 , protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 21. siječnja 2026. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Majnarića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika ĆJ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 13. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. 1. ugovora o kreditu br. 312332 od 26. studenoga 2007., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem glasi: "… sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora … Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora."
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. 1. ugovora o kreditu br. 312332 od 26. studenoga 2007., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem glasi: "… a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.".
II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju SJ iznos od 15.954,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 27. siječnja 2016. do isplate koja se do 31. prosinca 2022. određuje po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operac ije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.688,26 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od 26. siječnja 2016. do isplate.
IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu preostalog iznosa od 9.392,49 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos 15.954,75 EUR za razdoblje do 26. siječnja 2016.
V. Utvrđuje se da ne postoje tražbine tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb prema tužitelju SJ s osnova konverzijske preplate u iznosu od 18.926,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 20. siječnja 2016. do isplate te s osnova negativnih tečajnih razlika u iznosu od 24,24 EUR.
VI. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužitelju SJ troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 13. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Svaka stranka snosi vlastite troškove zastupanja po punomoćniku.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je podnio tužbu protiv Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, kao pravnog slijednika Volksbank d.d. Zagreb. U tužbi je naveo da je s pravnim prednikom tuženika dana 26. studenoga 2007. sklopio ugovor o kreditu broj: 312332, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 235.000,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U članku 4. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke kreditora. Ugovorena je početna kamatna stopa od 4,90%. Naknadno su stranke zaključile aneks br. 5 ugovora o kreditu kojim je predmetna odredba osnovnog ugovora retroaktivno izmijenjena te je ugovoreno da početna kamatna stopa iznosi 3%. Tužitelj je naveo da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu i aneksa br. 5, kojima je određena promjenjivost kamatne stope, ništetne što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Nadalje, tužitelj je naveo da je u čl. 7. ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju Kreditora na dan dospijeća za CHF. Tužitelj je naveo da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), što ima za posljedicu primjenu ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Nadalje, tužitelj je naveo da su tijekom otplate kredita stranke u više navrata sklapale anekse kojima je ugovaran poček u otplati kredita (Aneks 1 – 4).
1. 2. Tužitelj se pozvao na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Naveo je da su tim odlukama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naveo je da dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru, niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu, niti metoda izračuna tih parametara. Naveo je da su tim odlukama sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Naveo je da je također u kolektivnom sporu presudama utvrđeno da je tuženik (među ostalim bankama) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici iz kolektivnog spora postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naveo je da je navedenim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U kolektivnom sporu je tako utvrđeno da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je naveo da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), pravomoćne presude iz kolektivnog spora obvezujuće za sud u ovom predmetu u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1. 3. Tužitelj je naveo da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,90%, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Naime, od dana 1. siječnja 2014. zakonodavac je za tužiteljev ugovor o kreditu člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%. Obzirom se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Također je naveo da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.
1. 4. Tužitelj je naveo da je 19. siječnja 2016., s učinkom od dana 26. siječnja 2016., s tuženikom zaključio aneks br. 6 ugovora o kreditu kojom je osnovni ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti bio obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15). Tužitelj tvrdi da se provedbom navedene konverzije i zaključenjem aneksa ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istoga predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja aneksa. Naveo je da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 1. siječnja 2014. kada je zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora. Preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 1. siječnja 2014. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi. Nadalje, naveo je da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem aneksa. Tužitelj stoga tvrdi da je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u švicarskom franku preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta, zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita , ukupno za iznos od 25.347,24 EUR ili 190.978,78 kn. Nadalje, tužitelj tvrdi da mu je na dan konverzije nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u CHF u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa i to za iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula i to za iznos od 75.658,85 EUR ili 570.051,67 kn. Tužitelj je uzeo u obzir činjenicu da je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od kuna 57.970,59 EUR ili 436.779,47 kuna, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu. Obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da tuženik nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa od 72.003,38 EUR te da i nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iznosi 17.688,26 EUR ili 133.272,20 kn, na koji iznos potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od 26. siječnja 20156. Drugim riječima, kada se u obzir uzme učinak ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (primjena početnog tečaja CHF za cijelo razdoblje otplate do konverzije), jasno je da je na dan konverzije tužitelju trebala biti obračunata manja preostala glavnica u CHF u odnosu na onu koju je banka obračunala. Stoga, kako je na dan konverzije utvrđeni iznos preostale glavnice novog kredita u EUR veći od iznosa preostale glavnice u CHF koja je trebala biti obračunata (kada se u obzir uzme ništetna odredba), tužitelj tvrdi da ima pravo na povrat te razlike, a koja iznosi 17.688,26 EUR ili 133.272,20 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate.
1. 5. Tužitelj je stoga predložio da se tuženiku naloži isplata iznosa od ukupno 43.035,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa, pa do isplate, s time da je zakonske zatezne kamate na razliku glavnice od 17.688,26 eura potraživao od 26. siječnja 2016., do isplate.
1. 6. Podneskom od 29. siječnja 2024. tužitelj je promijenio naznaku tuženika na način da je kao tuženika naznačio Hrvatsku poštansku banku d.d. Zagreb i to zbog statusne promjene u okviru koje je Nova hrvatska banka d.d. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda uz obrazloženje da su stranke u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorile nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora.
2. 2. Tuženik je potom u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Prije svega, istaknuo je prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Osporio je tužiteljevu tvrdnju da se utvrđenja iz kolektivne parnice mogu primijeniti na ovdje predmetni ugovorni odnos između stranaka, a kada bi ista bila primjenjiva, ne bi bilo mjesta izravnoj primjeni presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, a pored toga je tvrdio da ugovorne odredbe koje su predmet ove tužbe nisu utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu. Osporio je tužiteljevu tvrdnju da se radilo o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje bi bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je također osporio tužiteljev status potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu.
2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da je provedena konverzija predmetnog kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te se pozvao na pravno shvaćanje iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Gos-1/19, kojim je dana potvrda sporazumima o konverziji na način da su im priznati pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
2. 4. Tuženik je naveo da je intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila da se pronađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF -u, a tim zakonom su se derogirala bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali temeljem presuda iz kolektivnog spora. Prema tvrdnji tuženika, parnice poput ove bile su usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onim plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle te da se time pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja. Tuženik tvrdi da intencija zakonodavca nije bila potrošačima dati i jedno i drugo jer bi to značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača: jednom putem konverzije, a drugi puta vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Tuženik je naveo da je prema odredbama ZID ZPK/15 tužitelju ponudio izmjene ugovora o kreditu u CHF-u u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnoj klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tužite lj je prihvatio sklapanjem aneksa ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Sklapanjem aneksa ugovoru stranke su sklopile svojevrsnu nagodbu i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja ugovora o kreditu, pa stoga odredbe ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to s učinkom ex tunc. Kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj kao potrošač izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom je slučaju postignuta svrha koju je zakonodavac želio postići. Tuženik stoga tvrdi da tužitelj nema pravni interes za nastavak ovog postupka. Kako je tužitelj konverzijom kredita doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u ovom postupku je postalo bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti ugovora.
2. 5. Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva te je prigovorio tužiteljevom načinu izračuna njegove navodne tražbine.
2. 6. Podredno, za slučaj da sud prihvati tužbeni zahtjev, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja kojim je zatražio da se utvrdi postojanje njegove tražbine po osnovi konverzijske preplate u iznosu od 18.926,54 EUR, uvećane za kamate tekuće od 20. siječnja 2016. do isplate te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj navedene tražbine s utuženom tužiteljevom tražbinom. Tuženik svoju tražbinu u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja temelji na odredbi čl. 1113. ZOO -a. U daljnjem tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja i s osnove negativnih tečajnih razlika.
3. 1. Podneskom od 30. listopada 2024. tužitelj je, pored ranije istaknutog kondemnatornog zahtjeva, istaknuo deklaratorne tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnima ugovornih iz čl. 4. 1. i čl. 7. 1. ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF-u, na način kako je to navedeno pod točkama I. i II. izreke ove presude.
3. 2. Navedenim podneskom tužitelj je osporio postojanje tuženikovih tražbina u pogledu kojih je istaknuo prigovor radi prebijanja. U odnosu na negativne tečajne razlike tužitelj je naveo da su iste nastale u vrijeme kad je tečaj CHF-a bio niži od početnog tečaja te smatra da iste nisu od utjecaja na rješenje ovog spora i da banka prema tužitelju nema nikakvu tražbinu s te osnove te da je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u odnosu na tražbinu tuženika koja bi se temeljila na negativnim tečajnim razlikama. Tužitelj je naveo da činjenica što je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog ne znači da tuženik može isticati svoju tražbinu koja bi se temeljila na negativnim tečajnim razlikama, jer tužitelj temeljem takvog plaćanja nije ništa primio bez osnove i tuženikova imovina nije niti u jednom dijelu bez osnove prešla u imovinu tužitelja na način da bi tuženik zbog ništetnosti odredbi tužitelju nešto previše platio. Tužitelj također smatra da se tuženik nema pravo pozivati na utvrđenja o ništetnosti iz kolektivnog spora jer su ista ustanovljena isključivo u korist potrošača, obzirom da je upravo tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio ništetne odredbe. Stoga bi bilo apsurdno da bi tuženik temeljem takve ništetnosti mogao zasnivati protutražbinu na svojoj strani. Tužitelj konačno smatra da bi eventualne takve tuženikove tražbine bile u zastari jer su sva utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, pa se tuženik ne može pozivati na stajalište o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe.
3. 3. U odnosu na konverzijsku preplatu, po osnovi koje tuženik također predlaže prebijanje tražbina, tužitelj je naveo da nisu ispunjene pretpostavke za postavljanje tog prigovora jer tužiteljev tužbeni zahtjev još nije pravomoćno prihvaćen. Ukazao je na to da tuženik smatra da bi pravomoćnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na isplatu tužitelj bio u dva navrata obeštećen za iznos od 18.926,54 EUR, s kamatama od dana konverzije, a kako tuženik svoju tražbinu temelji na odredbi čl. 1113. ZOO-a, za primjenu te odredbe trebala bi biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o istom dugu, odnosno o dugu po istoj osnovi i da je predmetni dug već plaćen dva puta. Tužitelj tvrdi da se ne radi o istom dugu jer tuženik utužene iznose duguje s osnove restitucije uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dok se iznos konverzijske preplate temelji na izračunu konverzije prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, dug nije plaćen dva puta u trenutku isticanja prigovora radi prebijanja jer tužitelju još ništa nije pravomoćno dosuđeno, niti plaćeno od strane tuženika. Tužitelj navodi da bi jedini prikladni institut kroz koji se na pravno ispravan način treba promatrati preplata iz konverzije bio institut uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a, prema kojem bi se iznosom konverzijske preplate od 18.926,54 EUR trebale prvo podmiriti zakonske zatezne kamate na tužiteljevu tražbinu do dana sklapanja aneksa ugovora o kreditu, a tek zatim i dio glavne tražbine, ako je konverzijska preplata veća od zakonskih zateznih kamata.
3. 4. U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe, koje je dodatno elaborirao u navedenom podnesku.
4. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Naime, tužitelj je tužbu inicijalno podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, koji bi bio mjesno nadležan za suđenje u ovom predmetu u skladu sa sporazumno ugovorenom nadležnošću. Međutim, rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je ovaj sud kao stvarno i mjesno nadležan za postupanje u ovom predmetu temeljem odredbe čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima, čime je ustanovljena mjesna nadležnost ovog suda. Sud je stoga odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti te je nastavio s raspravljanjem.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 14-117 i 124-183 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 303-320 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno utvrđeno je da ne postoje tuženikove tražbine koje bi se mogle valjano prebiti s tužiteljevom tražbinom.
7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te sve u tužbi navedene anekse tom ugovoru, uključujući i aneks ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.
7. 2. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, može li tužitelj osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, dakle, sporni su bili i osnov, i visina tužbenog zahtjeva. Među strankama je također bio sporan osnov tuženikovih tražbina u odnosu na koje je istaknut prigovor radi prebijanja te je bilo sporno je li nastupila zastara eventualnih tuženikovih tražbina.
8. 1. Uvidom u ugovor o kreditu br. 312332 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, utvrđeno je da je isti sklopljen 26. studenoga 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditora. Navedenim ugovorom kreditor se obvezao tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 235.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora, važećem na dan korištenja kredita, a tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tužitelj se obvezao kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a namjena kredita bila je kupnja stana u [adresa]. Kredit je odobren na rok otplate od 26 godina. Redovna kamata ugovorena je po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,90% godišnje. Kamatna stopa je određena kao promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF, uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora. Usklađivanje kamatne stope ugovoreno je na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora. Otplata kredita ugovorena je u 312 mjesečnih anuiteta, koji se sastoje od dijela glavnice i kamate, a plaćanje anuiteta ugovoreno je kunama prema prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.
8. 2. Ugovorne strane sklopile su četiri aneksa ugovoru o kreditu, kojima je ugovaran poček u otplati kredita, dok je aneksom br. 5 retroaktivno izmijenjena odredba o kamatnoj stopi na način da je početna kamatna stopa određena u visini od 3%.
9. Uvidom u aneks br. 6 ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 između tužitelja kao korisnika kredita i Sberbank d.d. Zagreb kao kreditora te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tim aneksom je utvrđeno da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i da iznosi 142.601,98 EUR po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. Određeno je da se navedeni iznos smatra preplatom te da će koristiti sukcesivno za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Aneksom ugovora je također utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 133.766,31 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan 30. rujna 2015., koji iznos se tužitelj kao korisnik kredita obvezao vratiti u roku i na način utvrđen ugovorom i aneksom ugovora.
10. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra utvrđeno je da je temeljem statusnih promjena u vidu pripajanja drugom društvu, Volksbank d.d. postala Sberbank d.d., koja je potom pripojena društvu Nova hrvatska banka d.d., a ista je pripojena društvu Hrvatska poštanska banka d.d., slijedom čega je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik nekadašnje Volksbank d.d., s kojom je tužitelj sklopio osnovni ugovor o kreditu.
11. 1. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi kupnje stana za stanovanje zajedno sa članovima svoje obitelji te mu je to bila prva nekretnina koju je stekao u vlasništvu. U tom stanu još uvijek stanuje sa svojom obitelji. U vrijeme sklapanja ugovora bio je zaposlen u turističkoj agenciji i nije imao u vlasništvu nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Kad je došao u banku, rečeno mu je da nije kreditno sposoban za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u eurima, već samo za kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, uz napomenu da je kod takvog kredita povoljnija kamatna stopa i da je ta valutna klauzula sigurna. On je vjerovao službeniku banke kad mu je rekao da je valuta CHF sigurna, pročitao je ugovor i razumio je odredbe istoga, s time da mu u banc i odredbe ugovora nisu posebno pojašnjene, ali je imao povjerenje u službenika banke te je prihvatio takav ugovor. Očekivao je da će mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate malo varirati zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, ali nije očekivao da će mu iznos mjesečnog anuiteta dvostruko porasti i da će se tečaj CHF-a u odnosu na kunu gotovo udvostručiti. Zbog takvog povećanja mjesečnih anuiteta došlo je do teške financijske situacije u obitelji, odnosno to je bio težak financijski udar na obiteljsku situaciju. Konverziju kredita je prihvatio, ali je napomenuo da se sklapanjem dodatka ugovoru nije odrekao tražbina po osnovi dotadašnjih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prilikom konverzije kredita samo je u malom dijelu obeštećen u odnosu na preplaćene anuitete do tada i to s iznosom preplate koji mu je priznat prilikom konverzije. Kredit još uvijek otplaćuje, a trenutno mu je glavnica kredita svega nešto malo manja od one u vrijeme isplate kredita. Zbog visokih anuiteta kredita naknadno je tražio te mu je odobreno produljenje roka otplate kredita, tako da je kredit dužan otplaćivati još oko 15 - 20 godina. Da je znao što će se dogoditi s iznosima anuiteta tijekom razdobl ja otplate kredita, predmetni ugovor nikako ne bi sklopio. Odgovara jući na pitanja, tužitelj je izjavio da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru nije imao nikakvih posebnih pitanja za osobnog bankara.
11. 2. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja jer je isti bio neposredno uvjerljiv i životno logičan u pogledu relevantnih činjenica (naročito u odnosu na informiranost tužitelja o spornim ugovornim odredbama, njegovog svojstva potrošača i potrošačke svrhe ugovora te o problemima u vezi otplate kredita nakon što je došlo do porasta kamatne stope i do znatnog rasta tečaja CHF-a, a time i do rasta iznosa mjesečnih anuiteta). Tužitelj je postupak sklapanja ugovora o kreditu u bitnome opisao na jednak način kako je to opisano u kolektivnom sporu, a bitne činjenice iz tužiteljevog iskaza potvrđuje dokumentacija koja se nalazi u spisu.
12. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. – u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., S,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač. Tužitelj nije bio vlasnik obrta, odnosno nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost i nije bio vlasnik, niti član uprave bilo kojeg trgovačkog društva. Svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana u [adresa], što je izričito navedeno u čl. 2. ugovora, s time da je navedeni stan detaljno opisan u ugovornim odredbama o zasnivanju založnog prava na istome, radi osiguranja povrata kredita , koje su odredbe sadržane u čl. 8. ugovora. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je taj stan služio i još uvijek služi za stanovanje njega i članova njegove obitelji. Pored toga, napominje se da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita temeljem odredbi ZID ZPK/15, koji propis regulira upravo potrošačke ugovore i ne primjenjuje se na poslovne subjekte, iz čega proizlazi da je i tuženik tužitelja smatrao potrošačem prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu te u vrijeme sklapanja aneksa ugovoru kojim je provedena konverzija kredita.
12. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/07 te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. 1. Presudom od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012 utvrđeno je da je pravni prednik tuženika, (kao jedna od banaka), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojan ja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to suprotno člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
13. 2. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba pravnog prednika tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
13. 3. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i pravni prednik tuženika u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Pravni prednik tuženika je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
14. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.
– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pravni prednik tuženika kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao jedina opcija dobivanja kredita u željenom iznosu, dok za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u eurima tužitelj nije bio kreditno sposoban. Pravni prednik tuženika pri tome tužitelja nije informirao o riziku u vidu mogućeg znatnog tečaja CHF-a u odnosu na kunu i o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti. Promjenjivost stope redovne kamate ugovorena je u predmetnom ugovoru o kreditu bez jasnih parametara o kojima će ovisiti promjena iste tijekom otplate kredita, a promjena kamatne stope vršila se temeljem jednostrane odluke kreditora, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati prije i prilikom sklapanja ugovora.
14. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 26. studenoga 2007., a solemniziran je kod javnog bilježnika 11. prosinca 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
14. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
14. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
15. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
15. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
15. 3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici pravnog prednika tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao jedinu opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na euro, a posljedično i u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je pravni prednik tuženika kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u budućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na euro, a potom i na kunu te posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate pravni prednik tuženika tužitelja nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od strane banke kao trgovca te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih što je njegovu obitelj dovelo u tešku financijsku situaciju. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci kreditora značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik kreditor u cijelosti prebacio na njega, a osim toga pravni prednik tuženika je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta. Pravni prednik tuženika je stoga postupio protivno čl. 96. i 97. ZZP/07.
16. Temeljem svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu, prema kojima je tužitelj bio dužan kredit otplaćivati uz valutnu klauzulu prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i prema kojima je kamatna stopa bila određena kao promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, a koje odredbe su sadržane u čl. 4.
1. i čl. 7. 1. ugovora o kreditu.
17. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a u ovom predmetu je sud o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio deklaratornim dijelom presude. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano informiran jedino o tečaju CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Tužitelj također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između plaćenih anuiteta uslijed povećanja kamatne stope redovne kamate u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (4,90% godišnje) jer je tužitelj bio valjano informiran o visini kamatne stope na dan sklapanja ugovora. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja i kamatne stope u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita i kamatnu stopu na dan sklapanja ugovora o kreditu.
18. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, iznosi 13.099,70 CHF, odnosno 76.153,95 kn ili 10.107,32 eura prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn). Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 114.825,39 kn, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost od 15.239,92 EUR. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 24,14 eura.
18. 2. Nadalje, financijski vještak je izračunao razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita, umanjeno za razliku glavnice iz konverzije. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika iznosa preostale glavnice iznosi 17.688,26 eura.
18. 3. Financijski vještak je naveo da je aneksom ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u euru i to u iznosu od 142.601,98 kn, odnosno u iznosu od 18.926,54 eura.
18. 4. Vještak je izračunao zakonske zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja do provedbe konverzije, odnosno do 26. siječnja 2016. te iste prema izračunu vještaka iznose 9.534,05 eura.
18. 5. Tužitelj nije imao prigovora na računska utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Tužitelj je istaknuo pravni prigovor da vještak, nakon što je prethodno ispravno utvrdio sve vrijednosti, u konačnom prikazu rekapitulacije tražbine, samoinicijativno je od ukupne preplate oduzeo preplatu koju je banka priznala u konverziji te utvrđenu negativnu tečajnu razliku, što nije bio ovlašten napraviti, niti mu je zadano da izvrši takvo oduzimanje te tužitelj smatra da je takvo postupanje neosnovano. Tužitelj je pri tome osporio postojanje tuženikovih tražbina u odnosu na koje je istaknuo prigovor radi prebijanja iz razloga navedenih u gornjem dijelu obrazloženja.
18. 6. Kako stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka i kako su nalaz i mišljenje izrađeni temeljem sve relevantne dokumentacije i u skladu s nalogom suda, sud je iste u cijelosti prihvatio. O tužiteljevom prigovoru u pogledu potrebe i načina uračunavanja konverzijske preplate u tužiteljevu tražbinu te u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike ovlašten je odlučiti sud, a ne financijski vještak, a u nalazu i mišljenju vještaka postoje svi potrebni parametri temeljem kojih sud može odlučiti o tome na način koji ocijeni pravilnim.
19. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika i u odnosu na zahtjeve koji se temelje na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018., kad je postala pravomoćna odluka u kolektivnom sporu u odnosu na pravnog prednika tuženika. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu 12. lipnja 2023., do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
20. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u eurima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenoj konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u eurima.
20. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj izgubio pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2014., koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužitelj, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
20. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (JJErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
20. 4. U odnosu na tužiteljevu tražbinu u vidu preplaćenih anuiteta kredita uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do konverzije tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem odredbi navedenog zakona i da je pravno valjan. Međutim, po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.
20. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja kamatne stope i tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih ugovornih odredbi, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.
21. 1. Iz dodatka ugovoru o kreditu te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to u visini iznosa konverzijske preplate od 18.926,54 eura, za koji iznos su mu smanjeni budući anuiteti kredita. Iznos konverzijske preplate je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine jer bi u protivnom tužitelj u visini tog iznosa bio dva puta namiren: prvi puta kroz uračunavanje konverzijske preplate u buduće anuitete kredita sukladno aneksu ugovoru o kreditu sve dok se iznos preplate ne iskoristi i drugi puta temeljem ove presude, kada se iznos konverzijske preplate ne bi uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine. Prema odredbi čl. 172. ZOO-a, sud je iznos konverzijske preplate uzeo u obzir na način da je utvrdio da su istim u cijelosti namirene zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta do 26. siječnja 2016. u iznosu od 9.534,05 eura, a s ostatkom konverzijske preplate (9.392,49 eura) je djelomično namirena glavna tražbina, nakon čega je preostala tužiteljeva glavna tražbina u iznosu od 15.954,75 eura, kako je to prikazano u rekapitulaciji nalaza i mišljenja financijskog vještaka i koja se u cijelosti odnosi na glavnicu. Kako su kamate izračunate do 26. siječnja 2016. i prikazane u apsolutnom iznosu te su u cijelosti namirene dijelom konverzijske preplate, tužitelj na preostali dio glavnice koji nije namiren konverzijskom preplatom ima pravo na daljnje zakonske zatezne kamate tekuće od 27. siječnja 2016. Pri tome se ističe da je tuženik bio nepošten stjecatelj jer je preplaćene iznose anuiteta stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa tužitelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta tuženiku pa do isplate, s time da su kamate do 26. siječnja 2016. namirene dijelom konverzijske preplate, pa iste dalje teku na preostali dio glavnice od slijedećeg dana, odnosno od 27. siječnja 2016.
21. 2. Točno je da je tužitelj u određenim razdobljima plaćao manje anuitete uslijed pada tečaja u odnosu na inicijalni tečaj CHF-a koji je važio na dan isplate kredita. Tuženik nije određeno naveo svoj prigovor radi prebijanja po osnovi manje plaćenih iznosa anuiteta, a tzv. negativne tečajne razlike prema izračunu financijskog vještaka iznose 24,24 eura. Sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika. Naime, iz sadržaja i smisla odredbe čl. 96. ZZP/07 ne proizlazi da bi plaćanjem manjih anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se navedena zakonska odredba odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, niti je bilo kakva imovina tuženika prešla u imovinu tužitelja bez osnove, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što tuženiku trebao vratiti, ili za koje bi iznose trebalo umanjiti njegovu tražbinu.
21. 3. Sud je također utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina u vidu iznosa konverzijske preplate od 18.926,54 eura. Konverzijska preplata utvrđena je u okviru izračuna konverzije temeljem odredbe ZID ZPK/15, a banka navedeni iznos nije vratila tužitelju, već je temeljem sporazuma o konverziji preplata iskorištena za namirenje budućih anuiteta kredita nakon konverzije, sve dok se iznos te preplate nije iskoristio u cijelosti. Radi se o tuženikovom dugu prema tužitelju, koji je već namiren, odnosno prebijen kroz umanjenje tužiteljeve kreditne obveze nakon konverzije. Iznos konverzijske preplate tuženik ne može osnovano stavljati u prijeboj s tužiteljevom tražbinom jer se ne radi o tražbini tuženika, već o njegovoj obvezi prema tužitelju, koja je ispunjena u skladu sa sporazumom o konverziji.
21. 4. Sud je stoga utvrdio da ne postoje tražbine tuženika prema tužitelju u pogledu kojih je istaknuo prigovor radi prebijanja.
22. Sud je stoga u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do provedbe konverzije kredita, odnosno do 26. siječnja 2016., koji je preostao nakon uračunavanja konverzijske preplate u zakonske zatezne kamate izračunate do toga dana i u dio glavne tražbine, odnosno naložio je tuženiku da mu po toj osnovi isplati iznos od 15.954,75 eura. Preostali dio tužbenog zahtjeva, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata do 26. siječnja 2016. sud je odbio kao neosnovan jer je u tom dijelu tužiteljeva tražbina namirena konverzijskom preplatom. Sud je odbio i tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u cijelosti koje se odnose na odbijeni dio glavne tražbine od 9.392,49 eura.
23. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.688,26 eura sa zatraženim zakonskim kamatama, koji se odnosi na razliku preostale glavnice po konverziji. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema dokumentaciji u spisu i prema rezultatima financijskog vještačenja, konverzija kredita u konkretnom je slučaju provedena u skladu s navedenim zakonom. Utvrđen iznos preostale glavnice posljedica je konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, odnosno isti je posljedica sklapanja aneksa ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i u ovom postupku utvrđenu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Odredbe dodatka ugovoru o kreditu nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Prihvaćanjem konverzije, tužitelj je preuzeo prava i obveze iz aneksa ugovoru, pa tako i utvrđeni iznos preostale glavnice te obvezu otplate iste u razdoblju nakon konverzije kredita. Također je utvrđeno da je tuženik izračun kreditne obveze u cijelosti izvršio sukladno odredbama tog zakona. Činjenica što dodatkom ugovoru o kreditu nije riješeno pitanje restitucije tužitelja kao potrošača u pogledu posljedica ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu ne dovodi u pitanje pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu, već utječe na osnovanost njegove tražbine u vidu preplaćenih anuiteta do konverzije. Kako se tužitelj valjanim dodatkom ugovoru o kreditu obvezao tuženiku otplatiti utvrđen ostatak glavnice u ugovorenom razdoblju nakon konverzije , ne može više osnovano tražiti isplatu razlike glavnice u odnosu na glavnicu kakva bi bila da se izračun provodio prema inicijalnom tečaju CHF-a i inicijalnoj kamatnoj stopi jer osnova kojom je utvrđen ostatak glavnice te prava i obveze ugovornih strana u vezi s istim nije otpala, niti je utvrđena ništetnom. Sud je stoga odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.688,26 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
24. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP- a. Tužitelj je kondemnatornim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od ukupno 43.035,50 eura, a dosuđen mu je iznos od 15.954,75 eura, koji se odnosi na preplaćene iznose uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do konverzije, umanjen za iznos konverzijske preplate. Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.392,49 eura, koji se odnosi na preplaćene iznose uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do konverzije, a koji je prema ocjeni ovoga suda namiren konverzijskom preplatom. Također je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.688,26 eura, koji se odnosi na razliku preostale glavnice nakon konverzije. Temeljem navedenog, kvantitativni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 37,07%. Tuženik je u cijelosti osporavao osnovu svih tužbenih zahtjeva, pa tako i osnovu tužiteljeve tražbine utemeljene na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do konverzije u iznosu od 25.347,24 eura. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj je u cijelosti uspio dokazati osnovu tražbine, dok osnovu tražbine koja se odnosi na razliku glavnice nakon konverzije, koju je potraživao u iznosu od 17.688,26 eura, nije dokazao. Temeljem navedenog, uspjeh tužitelja u odnosu na osnovu ukupnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva iznosi 58,90% (25.347,24 EUR/43.035,50 EUR). Prosječan uspjeh tužitelja u postupku dobiven je na način da su zbrojeni postoci tužiteljevog kvantitativnog i kvalitativnog uspjeha u parnici (37,07% + 58,90% = 95,97%), a taj je rezultat podijeljen s 2, čime je dobiven prosječni uspjeh tužitelja u parnici od 47,99%, dok tuženikov prosječni uspjeh u parnici iznosi 52,01%. Kako su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja, a što se tiče tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova s osnova sudskih pristojbi na tužbu i presudu, ističe se da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama, pa troškovi s osnova sudskih pristojbi na njega nisu nastali.
24. 2. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura, jer su navedeni troškovi bili potrebni neovisno o uspjehu stranaka u parnici, odnosno uspjeh u parnici nije utjecao na nastanak i visinu tih troškova.
24. 3. Tuženiku je stoga naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 eura.
25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 13. veljače 2026.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Marko Ramljak, Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 57
2. Odvjetnik Ivo Šućur, Zagreb, Ribnjak 40
