REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-1120/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja IZ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik za primanje pismena RZ iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko – srijemske, Postaje granične policije Tovarnik, Ulica bana Josipa Jelačića 11, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.

Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko – srijemske, Postaje granične policije Tovarnik, KLASA: NK-UP/I-216- 04/25-01/4499, URBROJ: 511-15-09-25-3 od 19. listopada 2025.

II. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojemu je prvostupanjsko tijelo obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko – srijemske, Postaje granične policije Tovarnik, KLASA: NK-UP/I-216- 04/25-01/4499, URBROJ: 511-15-09-25-3 od 19. listopada 2025., tužitelj (državljanin treće zemlje – EZ) protjeran je iz Europskog gospodarskog prostora (EGP), odnosno iz Republike Hrvatske u Republiku Srbiju. Također navedenim rješenjem državljaninu treće zemlje određena je zabrana ulaska i boravka u EGP-u u vremenu od jedne godine koja se računa od dana prisilnog udaljenja.

1.1. U suštini tuženik je u obrazloženju naveo kako je državljanin treće zemlje počinio kazneno djelo tako što je platio utiskivanje graničnog pečata u putnu ispravu nepoznatoj osobi za 300 EUR te odlučio izbjeći graničnu kontrolu zaobišavši putnike, odnosno isti se naknadno ukrcao u autobus s namjerom nastavljanja putovanja. Tuženik je u nastavku rješenja naveo članke koji bi trebali biti od utjecaja na rješavanje ove pravne stvari s tim da je zaključno naveo da je na temelju članka 189. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25., dalje: Zakon), a u svezi s člankom 42. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., dalje: ZUP) riješeno kao u izreci rješenja.

2. Tužitelj u tužbi ističe da je osporeno rješenje nezakonito i nepravilno jer istom nije omogućeno iznošenje obrane i davanje izjave o okolnostima bitnim za donošenje rješenja kao i da rješenje ne sadrži jasne i konkretne razloge o činjeničnom stanju niti dokaze na temelju kojih je zaključeno da postoje zakonski uvjeti za prisilno udaljenje. Navodi kako nije dokazano počinjenje kaznenog djela kako je to navedeno u odluci, a nije obrazložena niti dužina trajanja zabrane ulaska te pri tome nisu uzete u obzir osobne, obiteljske i druge okolnosti. U tom smislu posebno se ističe da nisu uzete u obzir okolnosti u smislu da tužitelj ima maloljetno dijete koje živi s izvanbračnom suprugom u Francuskoj i koje zbog donesenog rješenja ne može viđati narednih godinu dana. Mjera prisilnog udaljenja i zabrane ulaska u ovom slučaju nije bila nužna ni razmjerna, a navedena zabrana ulaska predstavlja pretjerano ograničenje u odnosu na svrhu zakona i okolnosti konkretnog slučaja pogotovo s obzirom na činjenicu da tužitelj ima suprugu i maloljetno dijete u Francuskoj. Predlaže da sud donese presudu bez zakazivanja rasprave i to kako je navedeno u tužbenom zahtjevu te da svaka stranka snosi svoje troškove. Predlaže i donošenje rješenja o odgodi izvršenja osporenog rješenja do pravomoćnog okončanja ovog spora jer bi izvršenjem navedenog rješenja tužitelju bila nanesena nenadoknadiva šteta u vidu nemogućnosti viđanja obitelji kao i u činjenici spriječenosti sudjelovanja u sudskom postupku protiv tužitelja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužbeni navodi neosnovani te da je osnova za donošenje rješenja članak 190. stavak 2. Zakona. Nadalje, osporava tvrdnju tužitelja te ističe da je istom bilo omogućeno iznijeti svoju obranu i dati izjavu o okolnostima bitnim za donošenje rješenja što potvrđuje zapisnik o saslušanju stranca koji je isti vlastoručno potpisao. Ističe kako izreka rješenja sadržava sve ključne elemente potrebne za razumijevanje i izvršenje mjere, odnosno zakonsku osnovu, mjeru koja se izriče, njezino trajanje i pravne posljedice. U tom smislu tužitelju je izrečena mjera protjerivanja zbog toga što je nezakonito prešao državnu granicu na način da je izbjegao graničnu kontrolu na Graničnom prijelazu Tovarnik. Navodi kako je upravo ta činjenica nedvojbeno dokazana u zapisniku o saslušanju stranca kao i u presudi Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Pp-1040/2025-8 u kojoj je iskazivao u svojstvu svjedoka. Vezano za obiteljske i humanitarne okolnosti tužitelja tuženik ističe kako tužitelj nije naveo niti predočio dokaze da ima izvanbračnu suprugu i maloljetno dijete u Francuskoj. Zaključno se ističe kako su policijski službenici proveli ispitivanje tužitelja zbog osnovane sumnje da je tužitelj počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave te da je isti u potpunosti priznao počinjenje kaznenog djela na temelju čega je podnesena kaznena prijava, a posljedično i optužnica.

4. Kako je sporna primjena prava, činjenice su nesporne, a stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj sud na temelju članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24 – dalje: ZUS) bez održavanja rasprave, riješio ovaj spor. Dodatno se napominje kako je tužitelj u tužbi predložio da se bez zakazivanja rasprave riješi predmetni spor, a tuženik u odgovoru na tužbu nije izričito zahtijevao održavanje rasprave.

5. U osporenoj odluci tuženik je zaključno naveo kako se ista donosi na temelju članka 189. stavka 1. Zakona. Navedenim člankom navedeno je da se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje, ako pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu ili boravku, iz koristi sklopi brak ili životno partnerstvo, počini prekršaj iz propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja, propisa o određivanju nereda na športskim natjecanjima, propisa o javnom redu i miru, oružju, zlouporabi droga te propisa iz područja carinskih i drugih poreznih davanja, počini prekršaj s elementima nasilja, počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili ponavlja činjenje prekršaja.

6. Analizirajući navedenu odredbu jasno je kako se radi o potencijalnom protjerivanju pod uvjetom zadovoljenja određenih okolnosti. Prvenstveno se mora zadovoljiti uvjet da državljanin treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje i to pod uvjetom da je postupao na jedan od opisanih ili predloženih načina gore navedenog stavka. U tom smislu sud ističe da je tuženik navedeni članak primijenio potpuno mehanički bez povezivanja utvrđenog činjeničnog stanja s jednim od oblika nepoželjnih ponašanja. Nadalje, iščitavajući činjenični supstrat na samom početku obrazloženog rješenja može se doći do zaključka da se državljanin treće zemlje protjeruje zbog počinjenja kaznenog djela zbog kojeg se progoni po službenoj dužnosti. Međutim, ništa od navedenog nije navedeno u obrazloženju rješenja te sud ističe da tuženik mora u takvim i u svim sličnim situacijama detaljno obrazložiti, pojasniti i opisati činjenično stanje i uzročnu vezu sa propisanim zakonskim odredbama. Drugim riječima tuženik u ovakvoj vrsti predmeta mora načiniti jasnu individualizaciju i konkretizaciju utvrđenog činjeničnog stanja te navedeno povezati s materijalnim pravom i obrazložiti. Također, sud navodi kako se u konkretnom slučaju ne može uzimati kao utvrđena činjenica počinjenje kaznenog djela za koje se postupak provodi po službenoj dužnosti, a da za navedeno ne postoji pravomoćna presuda. Isto tako naglašava se da bi pravni sustav jedne države trebao djelovati koherentno i u suglasju što znači da jedno tijelo državne vlasti ne bi trebalo donositi odluke koje bi svojim izvršenjem onemogućile ili otežale djelovanje neke druge državne vlasti.

7. Također, prilikom analiziranja postojeće situacije odnosno odlučivanja o protjerivanju državljanina treće zemlje tuženik je u obvezi ispitati zaštitne odredbe propisane u Zakonu. Slijedom navedenog tuženik je bio u obvezi uzeti u obzir članak 182. koji stavkom 1. propisuje da će se prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzeti u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere. Stavkom 2. određeno je da se u smislu stavka 1. ovoga članka, ranjivim osobama smatraju maloljetnici, osobe s invaliditetom, starije osobe, trudnice, članovi jednoroditeljskih obitelji s maloljetnom djecom, žrtve trgovine ljudima, žrtve mučenja, silovanja ili drugog oblika psihičkog, fizičkog ili vanjskog nasilja kao što su žrtve sakaćenja ženskih vanjskih organa te osobe s duševnim smetnjama. Nadalje, stavkom 3. državljanin treće zemlje u postupku povratka ima pravo na zdravstvenu zaštitu sukladno propisu kojim se uređuje zdravstvena zaštita stranaca kao i pravo na školovanje sukladno propisima kojim se uređuje školovanje odnosno obrazovanje. Stavkom 4. navodi se da se rješenja u vezi s povratkom iz članka 196. stavka 1. ovoga Zakona donose na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti. Također, tuženik je bio u obvezi sukladno članku 191. stavku 1. prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. ovog Zakona, uzeti u obzir duljinu boravka, starosnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalnu i kulturnu integraciju u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla. U tom smislu sud ističe da je tuženik propustio na adekvatan način ispitati činjenice vezane za postojanje obitelji, odnosno maloljetnog djeteta za koje tužitelj tvrdi da se nalaze u Francuskoj. Sud ne smatra dostatnim obrazloženje tuženika da u nijednom dijelu upravnog postupka tužitelj nije naveo niti predložio dokaze o postojanju izvanbračne supruge i maloljetnog djeteta u Francuskoj.

8. Dakle, u konkretnom slučaju propušteno je egzaktno i precizno navesti razloge zbog čega se tužitelj protjeruje i dovesti ih u vezu s materijalnopravnom odredbom. Također, obvezatna primjena načela razmjernosti je samo šturo i paušalno obrazložena, a iz sadržaja zapisnika o uzimanju izjave tužitelja vidljivo je kako isti nije ispitivan na okolnosti treba li u konkretnom slučaju primijeniti neku od blažih mjera. Nadalje, pozivanje na materijalnopravnu odredbu iz članka 190. stavka 2. Zakona kao osnovu za donošenje rješenja i to u odgovoru na tužbu, nije utjecalo na drugačije rješavanje ove pravne stvari jer navedena odredba predstavlja mogućnost da se državljanin treće zemlje protjera zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska granice. I u tom situaciji na strani tuženika postoji obveza pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja te dostatnog obrazlaganja razloga za protjerivanje.

9. Sukladno svemu iznesenom sud utvrđuje da tuženik nije pri donošenju osporenog rješenja u cijelosti postupio sukladno članku 8. i 9. stavku 2. ZUP-a, odnosno nije utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari (članak 47. stavak 1. ZUP-a) i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno čime je povrijedio načelo zakonitosti iz stavka 5. ZUP- a.

10. Slijedom cjelokupnog obrazloženja sud je poništio osporeno rješenje tuženika te je predmet, a uzevši u obzir prirodu stvari vratio tuženiku na ponovni postupak sukladno članku 117. stavku 1. ZUS-a.

11. Slijedom svega navedenog nalaže se tuženiku omogućiti adekvatno izjašnjavanje tužitelja u postupku poštujući načelo razmjernosti propisano Zakonom o strancima. Zatim, tuženik će ispitati u kojoj je fazi započeti kazneni postupak, naznačiti jasni pravni temelj za donošenje rješenja te u konačnici ovu upravnu stvar riješiti vodeći računa o svim pravnim shvaćanjima i primjedbama suda kojima je tuženik sukladno članku 119. stavku 4. ZUS-a vezan.

12. Kako tužitelj nije zatražio naknadu troškova ovog postupka odnosno predložio je da svaka strana snosi svoj trošak, to sud o istom nije odlučivao.

Osijek, 13. veljače 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku za primanje pismena

2. Tuženiku