REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola 3

Poslovni broj: P Ob-186/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Ani Vlainić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], a boravištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Kadum, odvjetnica u Poreču, protiv tuženice NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Buić Sijarto, odvjetnica u Puli, radi utvrđenja izvanbračne stečevine i izdavanja tabularne izjave, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 27. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja i tuženice te njihovih punomoćnika, 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nekretnina oznake: 3. suvlasnički dio: 59/240 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3): 59/240 DIJELA NEKRETNINE k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji dio čini samostalnu uporabnu cjelinu – stan na drugom katu zgrade u planu posebnih dijelova označen sa „C“ površine 58,63m2, koji se stan nalazi u kući na k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], Etažno vlasništvo s određenim omjerima, k.o.: 323748 Poreč predstavlja izvanbračnu stečevinu tužitelja KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. 16 i tuženice NE, [adresa].

II. Utvrđuje se da je tužitelj KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. 16 stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini oznake: 3. suvlasnički dio: 59/240 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 3): 59/240 DIJELA NEKRETNINE k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji dio čini samostalnu uporabnu cjelinu – stan na drugom katu zgrade u planu posebnih dijelova označen sa „C“ površine 58,63m2, koji se stan nalazi u kući na k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] Etažno vlasništvo s određenim omjerima, k.o.: 323748 Poreč.

III. Dužna je tuženica NE, [adresa] izdati tužitelju KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. 16 tabularnu ispravu podobnu za stjecanje prava vlasništva na ½ dijela nekretnine oznake: 3. suvlasnički dio: 59/240 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3): 59/240 DIJELA NEKRETNINE k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji dio čini samostalnu uporabnu cjelinu – stan na drugom katu zgrade u planu posebnih dijelova označen sa „C“ površine 58,63m2, koji se stan nalazi u kući na k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] Etažno vlasništvo s određenim omjerima, k.o.: 323748 Poreč, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, a koju će tabularnu ispravu u protivnom zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.

IV. Nalaže se tuženici NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužitelju KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (slovima: sedamstotinaipedeseteurainulacenta), u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženice NE za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. travnja 2024. navodi da je s tuženicom bio u izvanbračnoj zajednici od 2003. do 2015. te da je za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice tuženica 12. veljače 2008. kao kupac sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnine s prodavateljem UE (dalje: Ugovor), a da je predmet Ugovora stan upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo, u zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] – KUĆA I DVORIŠTE s 232 m2, i to 3. suvlasnički dio: 59/240 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2), 59/240 dijela nekretnine k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji dio čini samostalnu uporabnu cjelinu - stan na drugom katu zgrade u planu posebnih dijelova označen sa "C" površine 58,63 m2 (dalje: predmetna nekretnina), a kako je to navedeno u zemljišnim knjigama. Navodi da je u navedenom ugovoru sudjelovao kao sudionik te da se tuženica uknjižila kao vlasnica predmetne nekretnine u cijelosti jer da je tužitelj bio švicarski državljanin koji se nije mogao upisati kao vlasnik nekretnine u Republici Hrvatskoj, a da je bio dogovor između tužitelja i tuženice da će ona na njega prenijeti ½ dijela vlasništva predmetne nekretnine. Zaključno navodi da predmetna nekretnina predstavlja izvanbračnu stečevinu tužitelja i tuženice, pri čemu je svatko od njih suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor nenadležnosi suda Republike Hrvatske, obzirom na to da stranke nisu državljani iste države te da nikada zajedno nisu prebivale u [adresa], pri čemu smatra da bi nadležan trebao biti sud u Švicarskoj. Također, smatra da je u predmetnom slučaju mjerodavno švicarsko pravo. Osporava da bi predmetna nekretnina bila izvanbračna stečevina te smatra da su se stranke dogovorile da tuženica bude samovlasnik predmetne nekretnine, odnosno da tužitelj eventualno ima pravo na obveznopravni zahtjev za isplatom dijela kupoprodajne cijene (koji je u zastari). Ističe i da tužitelj nije mogao steći vlasništvo na nekretninama u Republici Hrvatskoj, obzirom da je riječ o švicarskom državljaninu.

3. Sud je izvršio uvid u Ugovor (listovi 5 do 7 spisa), zk izvadak (list 9 do 11 spisa), preslik fotografija s listova 12 i 47 spisa, Predugovor s listova 50 do 61 spisa, dokumentaciju s listova 62 do 67 spisa, dokumentaciju s listova 71 do 80 spisa, fotografije s lista 99 do 123 spisa, punomoć s lista 124 spisa, fotografije s listova 129 do 133 spisa te je saslušao tužitelja i tuženicu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Neosnovan je prigovor apsolutne nenadležnosti, kojeg je istakla tuženica. Prije svega, ukazuje da je u predmetnom slučaju Ugovor sklopljen 2008. Stoga se ima primijeniti Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 88/01., 101/17., dalje: ZRSZ).

5.1. U predmetnom slučaju je odlučno to da su tužitelj i tuženica sudjelovali u kupnji predmetne nekretnine, pri čemu je tuženica navedena kao kupac, a tužitelj kao sudionik Ugovor. Naime, čl. 5. Ugovora stranke su utvrdile da je polovicu kupoprodajne cijene isplatio tužitelj, a polovicu tuženica (nesporna činjenica – priznala tuženica u iskazu na listu 126 spisa), ali da će se na predmetnu nekretninu uknjižiti samo tuženica jer je tužitelj švicarski državljanin. Međutim, čl. 9. Ugovora određeno je da su tužitelj i tuženica suglasni da tužitelj temeljem Ugovora ima sva prava na polovini kupljene nekretnine te da ista prava prelaze na njegove nasljednike. Kako tužitelj u biti postavlja kondemnatorni zahtjev za izdavanje tabularne isprave, koji se (pored činjenice izvanbračne stečevine) temelji na i na Ugovoru (čl. 5., 8. i 9. Ugovora), to je riječ o sporu o pravu vlasništva na nekretnini koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, a za koju je temeljem čl. 56. ZRSZ-a isključivo nadležan sud Republike Hrvatske. Pritom se dodatno napominje i da je čl. 12. Ugovora suglasno ugovorena nadležnost hrvatskog suda (čl. 49. st. 2. ZRSZ-a obzirom da je tuženica državljanka Republike Hrvatske), kao i to da ne dolazi u primjenu čl. 59. ZRSZ-a jer nije riječ o bračnim drugovima.

5.2. Također, nasuprot navodima tuženice, mjerodavno je pravo Republike Hrvatske (a ne pravo Švicarske Konferederacije). Naime, u predmetnom slučaju je odlučno to da tužitelj kondemnatorni zahtjev za izdavanje tabularne isprave temelji i na Ugovoru (čl. 5., 8. i 9. Ugovora), obzirom na to da je čl. 9. Ugovora određeno je da su tužitelj i tuženica suglasni da tužitelj temeljem Ugovora ima „…sva prava na polovini kupljene nekretnine te da ista prava prelaze na njegove nasljednike“, što u biti predstavlja pravo vlasništva u smislu čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 52/2025, dalje: ZV). Osim toga, u čl. 8. Ugovora spomenuto je da tužitelj i tuženica predmetnu nekretninu kupili zajednički, odnosno da su kupoprodajnu cijenu platili u jednakim dijelovima. Slijedom navedenog, u predmetnom slučaju ima se primijeniti čl. 21. ZRSZ-a, kojim je propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina, a što je u predmetnom slučaju pravo Republike Hrvatske (gdje se nalazi nekretnina), pri čemu ne dolazi u primjenu ni čl. 39. ZRSZ-a jer stranke nemaju isto državljanstvo niti su u vrijeme sklapanja Ugovora (što predstavlja odlučan trenutak u vezi utvrđivanja mjerodavnog prava) imali zajedničko prebivalište u nekoj državi (tužitelj je imao prebivalište u [adresa], a tuženica u Republici Hrvatskoj).

6. Državljani Švicarske Konfederacije mogu stjecati nekretnine u Republici Hrvatskoj pod istim uvjetima kao i državljani država članica Europske unije (EU) od 1. srpnja 2013. godine, kada je Hrvatska ušla u EU. Isto je propisano čl. 25. Sporazuma između Europske zajednice i njezinih država članica, s jedne strane, i Švicarske Konfederacije, s druge strane, o slobodnom kretanju osoba (Službeni list, broj 114, od 21. lipnja 1999., dalje: Sporazum), kojem je Republika Hrvatska pristupila ulaskom u Europsku uniju. Kako je u predmetnom slučaju tužitelj državljanin Švicarske Konfederacije, to je tužitelj i bez suglasnosti ministra ovlašten steći predmetnu nekretninu, obzirom da se u predmetnom slučaju vlasništvo nekretnine stječe upisom u zemljišne knjige u smislu čl. 119. st. 1. ZV-a, imajući u vidu da tužitelj od tuženice zahtjeva izdavanje tabularne isprave (pa će tek uknjižbom steći suvlasništvo ½ dijela predmetne nekretnine, ako se ima u vidu da potvrda o privremenom boravku prileži ovom spisu – list 47 spisa).

6.1. Odredbom čl. 9. Ugovora više nego jasno je izražena volja tuženice da ½ suvlasništva predmetne nekretnine pripadne tužitelju jer odredbe ugovora valja primjenjivati onako kako one glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a). Naime, „sva prava na polovini kupljene nekretnine, koja prelaze na nasljednike“ se ne može tumačiti drukčije nego kao pravo suvlasništva na ½ dijela predmetne nekretnine, naročito kada se isto dovede u vezu s činjenicom da je tužitelj isplatio polovicu kupoprodajne cijene (što je utvrđeno u čl. 5. Ugovora), a da je jedini razlog zbog kojeg se nije uknjižio bila činjenica da je švicarski državljanin (kojima je u međuvremenu dozvoljeno stjecanje nekretnina na području Republike Hrvatske). Dakle, kako iz čl. 8. Ugovora proizlazi da je namjera tužitelja i tuženice bila da zajednički kupe predmetnu nekretninu (obzirom da je svaki od njih isplatio po polovicu kupoprodajne cijene), a zapreka za stjecanje vlasništva tužitelja u smislu čl. 357. ZV-a je otpala ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju te je on do zaključenja glavne rasprave bio ovlašten podnijeti zahtjev za izdavanje tabularne isprave, imajući na umu da je tuženica u čl. 9. Ugovora jasno izrazila svoju volju da ½ dijela predmetne nekretnine pređe u suvlasništvo tužitelja u smislu čl. 119. st. 1. ZV-a. Stoga ovaj sud zaključuje da je Ugovor valjan pravni temelj za tužiteljevo stjecanje 1/2 dijela suvlasništva predmetne nekretnine, obzirom da iz čl. 8. Ugovora proizlazi da je jedini razlog zbog kojeg se tužitelj nije upisao kao suvlasnik ½ dijela nekretnina bila zapreka koja je naknadno otpala i to temeljem čl. 358.a st. 1. ZV-a, koji je državljanima Švicarske Konfederacije omogućio stjecanje prava vlasništva nekretnina pod pretpostavkama koje vrijede za stjecanje prava vlasništva za državljane Republike Hrvatske i to ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, pri čemu je tuženica čl. 9. Ugovora valjano očitovala volju da suvlasništvo ½ dijela predmetne nekretnine pređe na tužitelja (čl. 119. st. 1. ZV-a).

6.2. Neosnovani su prigovor tuženica da su stranke dogovorile da tuženica bude samovlasnica predmetne nekretnine. Navedeno je u izričitoj suprotnosti s čl. 8. Ugovora, u kojem stranke utvrđuju da su nekretninu kupili zajednički (svako u jednoj polovini – što upućuje da su stvarni kupci tužitelj i tuženica, a ne samo tuženica), ali da će se vlasništvo knjižiti na tuženicu samo zbog činjenice da je tužitelj švicarski državljanin pa u tom trenutku nije mogao steći vlasništvo na nekretnini u Republici Hrvatskoj (što je naknadno otpalo jer je čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 146/2008) propisano da pravni posao kojem je cilj stjecanje prava vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj koji je kao stjecatelj sklopio državljanin ili pravna osoba iz država članica do stupanja na snagu ovoga Zakona, konvalidirat će ako je ispunjen i ako su ispunjene opće pretpostavke za valjanost toga pravnog posla, a nije riječ o nekretninama iz čl. 358. a st. 2. ZV-a – a što je sve ispunjeno u predmetnom slučaju jer je Ugovor valjan, te nije riječ o nekretnini iz čl. 358.a st. 2. ZV-a), a koja zapreka je otpala stupanjem Hrvatske u Europsku uniju sukladno čl. 25. Sporazuma u vezi čl. 358.a st. 1. ZV-a. Osim toga, u čl. 9. tuženica navodi da tužitelj „…ima sva prava na polovini kupljene nekretnine…“, a što predstavlja njezino valjano očitovanje volje kojim priznaje tužiteljevo suvlasništvo temeljem činjenice da je tužitelj (koji je u biti također bio kupac nekretnine – čl. 8. Ugovora) isplatio pola kupoprodajne cijene, kao i njihove izvanbračne zajednice pa je tužitelj ovlašten od tuženice zahtijevati izdavanje tabularne isprave podobne za upis njegovog vlasništva temeljem čl. 9. Ugovora (u vezi s čl. 5. i 8. Ugovora), obzirom da je u međuvremenu otpala zapreka koja je prilikom sklapanja Ugovora spriječila da se i tužitelj upiše kao suvlasnika predmetne nekretnine. Tome treba dodati i da se odbija prigovor ništetnosti koji je istaknula tuženica, obzirom da je spomenutim pristupom Republike Hrvatske Europskoj uniji izvršena konvalidacija ugovora u smislu čl. 25. Sporazuma u vezi čl. 358.a st. 1. ZV-a. i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 146/2008).

6.3. Navodi tuženice da je usmen dogovor između stranaka bio da u slučaju prestanka njihove veze tuženica isplati tužitelja za njegov dio kupoprodajne cijene kojeg je on platio je u suprotnosti s čl. 9. Ugovora (koji je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta) jer je takvo što nelogično ako se ima u vidu da čl. 9. Ugovora tuženica tužitelju priznaje „sva prava na polovini kupljene nekretnine“ pa je nelogičan i navod da je u Ugovoru tužitelj spomenut kao izvanbračni partner samo zbog razloga da „zaštiti svoj ulog“. Stoga ovaj sud prihvaća Ugovor kao vjerodostojan dokaz, koji je pritom skopljen i u obliku javnobilježničkog akta. Pritom se napominje da je i čl. 8. Ugovora navedeno da se predmetna nekretnina knjiži u samovlasništvo tuženice samo iz razloga što je tužitelj švicarski državljanin, a ne zbog toga da tuženica stvarno postane samovlasnik nekretnine (na što upućuje čl. 9. Ugovora jer u protivnom tuženica ne bi čl. 9. Ugovora priznala tužitelju pravo na suvlasništvo predmetne nekretnine u ½ dijela (tzv. sva prava na polovni nekretnine) nego bi u Ugovor unijeli odredbu da će tužitelj po prestanku zajednice imati pravo na isplatu navedenog iznosa (jer bi takvo što svakako bilo ugovoreno). Predmet ovog postupka je zahtjev za izdavanje tabularne isplate, a ne za isplatu dijela kupoprodajne cijene koju je platio tužitelj, pa prigovor zastare novčanog potraživanja (koje nije predmet postupka) nije od utjecaja na obveznopravni zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

6.4. Predugovor o kupoprodaji nekretnine koji je dostavila tuženica nije od odlučnog značaja. Naime, predugovorom se preuzima obveza sklopiti glavni ugovora (njime se ne stječe pravo vlasništva), pri čemu Ugovor u predmetnom slučaju predstavlja glavni ugovor, a čije odredbe čl. 5., 8. i 9. upućuju na zaključak da je tužitelj isplatio pola kupoprodajne cijene (stranke su zajednički kupovale predmetnu nekretninu), odnosno da mu je tuženica priznala suvlasništvo na ½ dijela predmetne nekretnine, a da se nije uknjižio samo zbog činjenice što je bio švicarski državljanin. Pritom su tužitelj i tuženica stranke navedenog Ugovora, te je tuženica u obliku javnobilježničkog akta sporazumno pristala na sve odredbe tog Ugovora (pa tako i na čl. 5., 8. i 9.), a temeljem kojeg je izvršen upis vlasništva tuženice na predmetnoj nekretnini.

6.5. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da Ugovor predstavlja valjan pravni temeljem za stjecanje vlasništva (točka II. izreke ove presude), te da je tuženica temeljem Ugovora dužna tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za upis suvlasništva u ½ dijela predmetne nekretnine (točka III. izreke ove presude). Stoga je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

7. Osim toga, kako je tuženica u čl. 8. Ugovora izričito navela da su tužitelja i ona izvanbračni partneri (Ugovor je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta) pa su neosnovani njezini prigovori kojima osporava postojanje izvanbračne zajednice. Iako je u Ugovoru spomenuta riječ partneri (a ne drugovi), iz tužbe koju je podnijela tuženica Osnovnom sudu u Gradiškoj (list 56 spisa), razvidno je da su stranke zapravo bile u izvanbračnoj zajednici u smislu čl. 3. Obiteljskog zakona/03 jer je izvanbračna zajednica u tužbi koju je podnijela upravo tuženica spomenuta na minimalno 5 mjesta pa bi očiglednu zlouporabu predstavlja tuženicino osporavanje postojanja izvanbračne zajednice u ovom postupku, ako u postupku pred drugim sudom tužbu temelji na postojanju izvanbračne zajednice (u tužbi priznaje da su stranke od 2006. do 2015. živjele u izvanbračnoj zajednici). Imajući u vidu spomenutu tužbu i predmetni Ugovor, nevjerodostojno je tuženičino osporavanje postojanja izvanbračne zajednice. Dakle, izvanbračna zajednica između stranaka je trajala najmanje od 2003. godine kada su kupili stan zajednički do 2015. godine, a i nesporno je da polovica iznosa za kupnju stana potječe od tužitelja. Dakle, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj polovicu kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu isplatio iz vlastitih sredstava (što proizlazi i iz ugovora i priznanja tuženice., u smislu čl. 253. st.2. ObZ/03 (osim toga čak i da su stranke navele da su predmetnu nekretninu kupili zajedničkim sredstvima i tada bi ona bila izvanbračna stečevina temeljme čl. 248. ObZ/03. Dakle, tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje izvanbračne stečevine s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je predmetna nekretnina izvanbračna stečevina.

7.1. Ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje VSRH iz odluke broj Rev-x-770/12 na koju se poziva tužitelj, pri čemu se navodi i da se pravni učinci izvanbračne zajednice računaju od početka te zajednice, a ne tek od treće godine (pri čemu se napominje da sve i da se učinici u predmetnom slučaju računaju od formalnog razvoda tužitelja i njegove bivše žene tj. od 2006. – i tada bi zaključak suda bio identičan jer se pravni učinci izvanbračne zajednice računaju od početka te zajednice). Ako se ima u vidu Potvrda s lista 79 spisa (potpisana po strankama), koja datira od 29. svibnja 2003., a iz koje proizlazi da su stranke navedene kao kupci nekretnine u k. o. [katastarska općina] (što tuženica također priznaje), razvidno je da je njihova izvanbračna zajednica trajala duže vremena (do sklapanja Ugovora najmanje oko 5 godina) i bila je ljubavna, ekonomska, pri čemu su stranke donosili zajedničke odluke u vezi kupnje nekretnina (koje su također plaćali zajedno – ekonomska zajednica) jer bi bilo zaista nelogičan i neživotan suprotan zaključak, naročito ako se uzme materijalna dokumentacija koja prileži spisu. Na takav zaključak upućuju i fotografije s listova 99 do 123 spisa (koje datiraju iz razdoblja od 2002. do 2008. godine), a na kojima je vidljivo da se stranke, kao i njihove, obitelji blisko druže, odnosno da stranke provode vrijeme u stanovima koje su zajedno kupili, kao i na putovanjima (što upućuje na ljubavnu i emotivnu vezu između stranaka te povezanost između njihovih obitelji kao rezultat toga). Osim toga, iz punomoći s lista 124 spisa (2004.), proizlazi da je tužitelj opunomoćio tuženicu kao osobu s kojom može putovati njegova maloljetna kći, a što upućuje na zaključak da je tuženica bila itekako uključena u život tužitelja i prije sklapanja Ugovora.

7.2. Ne prihvaća se ničim dokazan navod tuženica da je predmetna nekretnina stečena vlastitim sredstvima tuženice. Navod je nepotkrijepljen i u suprotnosti s vjerodostojnim Ugovorom (koji je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta), ali i njezinom iskazu s lista 127 spisa, te predstavlja pokušaj tuženice da izbjegne ispunjenje svojih obveza.

7.3. Fotografije gospođe K nisu od odlučnog značaja, obzirom da ne utječu na zaključak da je između stranaka svakako postojala izvanbračna zajednice od 2003. do 2015. (i sama tužiteljca u tužbi s listova 56 do 58 spisa priznaje postojanje izvanbračne zajednice za razdoblje od 2006. do 2015., pri čemu se ponovno napominje da se pravni učinci izvanbračne zajednice računaju od početka te zajednice, a ne tek od treće godine (odgovarajuća primjena pravnog shvaćanja VSRH iz odluke broj Rev- 26/2024, Rev-1364/10-2 od 21. studenog 2012. i dr.).

7.4. Slijedom navedenog, sud prihvaća i deklaratorni zahtjev da je predmetna nekretnina predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka (točka I. izreke), sve u smislu čl. 3. u vezi čl. 258. OBZ/03, imajući u vidu sadržaj prethodno spomenuti sadržaj Ugovora (naročito čl. 5., 8. i 9.) te priznanje tuženice da su je svaka od strana platila polovicu kupoprodajne cijene (iz vlastitih sredstava) za predmetnu nekretninu. Dakle, predmetna nekretnina je stečena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice i predstavlja izvanbračnu stečevinu. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.

8. Nije bilo potrebno saslušavati svjedoke te provoditi vještačenje u pogledu visine ulaganja (i podmirenja troškova) u vezi predmetne nekretnine jer to nije predmet ovog postupka. Također, nije bilo potrebno saslušati svjedoke koje su stranke predložile na pripremnom ročištu od 2. travnja 2025. u vezi utvrđivanja postojanja izvanbračne zajednice stranaka, obzirom da se postojanje izvanbračne zajednice može utvrditi temeljem materijalnih dokaza koji prileže spisu i to s većim stupnjem izvjesnosti nego iz iskaza predloženih svjedoka (naročito iz Ugovora kojeg je tuženica potpisala u obliku javnobilježničkog akta, spomenute tužbe koju je tuženica podnijela pred Osnovnim sudom u Gradiškoj, fotografija koje je dostavio tužitelj i dr.), pri čemu i sama tuženica priznaje da je s tužiteljem od 2005. do 2008. bila u vezi, a što kada se dovede u vezu s svim spomenutim materijalnim dokazima jasno upućuje na zaključak da je riječ o izvanbračnoj zajednici stranaka. Također, prava volja stranaka je i više nego vidljiva iz odredaba samog Ugovora (naročito čl. 8 i 9. Ugovora koji je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta) pa nije potrebno dodatno saslušavati svjedoke koji imaju samo posredna saznanja.

9. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, pripada mu pravo na naknadu troškova postupka temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – ZPP), a sve sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 i 107/25 - OT) za trošak sastava tužbe – 100 bodova uvećano za PDV, za sastav prijedloga za zabilježbu spora 25 bodova uvećano za PDV, za podneske od 21. studenoga 2024. i 4. rujna 2025. za svaki 100 bodova jer su navedeni podnesci bili potrebni za vođenje ovog postupka, uvećano za PDV, za pristup na ročište 2. travnja 2025. i 27. siječnja 2026. za svaki pristup na ročište 100 bodova, uvećano za PDV, za sudsku pristojbu na tužbu 27,00 EUR i sudsku pristojbu na zabilježbu spora 16,59 EUR. Dakle, ukupno 750,00 EUR-a, a kao što je i odlučeno pod toč. III. Izreke.

10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR-a, a s obzirom na to da je vrijednost predmeta spora 10.000,00 EUR-a kako je to i naznačeno u tužbi pa je sud tužitelju u vezi s tim i dosudio parnične troškove u iznosu od sveukupno 719,88 EUR-a., a kao što je i odlučeno u točki IV. Izreke.

11. S obzirom na to da je tuženica izgubila u sporu, valjalo je odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova postupka. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Puli, 13. veljače 2026.

Sudac:

Ana Vlainić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana (15) od dana primitka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana.(čl.335.st.9. ZPP-a). Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici po pun.