REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI – POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Povrv-256/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Katarine Licardo, u pravnoj stvari tužitelja A1 HRVATSKA d.o.o. Zagreb, sa sjedištem na adresi [adresa], OIB 29524210204, kojeg zastupa Emina Abdić Klisović, odvjetnica u Zagrebu sa sjedištem na adresi [adresa], protiv tuženog CM iz [adresa], s prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Brečević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ČOHILJ I PARTNERI d.o.o. Pula, sa sjedištem na adresi [adresa], radi naplate novčane tražbine, nakon glavne rasprave zaključene 22. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Sanje Borovnice, odvjetnice u Puli sa sjedištem na adresi [adresa] i punomoćnika tuženika, 13. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule poslovni broj Ovrv- 2646/19 od 26. kolovoza 2019. te se odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 384,13 EUR zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku:

– na iznos od 189,51 EUR od 15. studenoga 2018.,

– na iznos od 231,16 EUR od 15. siječnja 2019.,

pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao neosnovan.

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj 23. kolovoza 2019. protiv tuženika kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga od 22. kolovoza 2019. – radi naplate novčane tražbine u ukupnom iznosu od 799,88 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 189,51 EUR teku od 15. studenoga 2018. pa do isplate, na iznos od 379,20 EUR od 17. prosinca 2018. pa do isplate te na iznos od 231,16 EUR od 15. siječnja 2019. pa do isplate. Potraživao je i trošak ovršnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje na nastale troškove u iznosu od 175,86 EUR teku od dana donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa do isplate, a na predvidive troškove u iznosu od 108,67 EUR za slučaj da nastanu od dana pravomoćnosti i ovršnosti tog rješenja pa do isplate.

2. Prijedlogu ovrhovoditelja (sada tužitelja) udovoljeno je donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule poslovni broj OVRV-2646/2019-2 od 26. kolovoza 2019. (dalje: rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave).

3. U povodu ovršenikovog (sada tuženikovog) prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv-268/2019-2 od 25. svibnja 2021. rješenje o ovrsi je stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3.1. Presudom ovoga suda poslovni broj Povrv-268/2019-24 od 17. prosinca 2021. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave djelomično je održano na snazi, i to u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju u roku od 15 dana namiriti iznos od 415,75 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 377,84 EUR teku od 18. prosinca 2018. pa do isplate, a na iznos od 37,91 EUR koje teku od 16. siječnja 2019. pa do isplate (točka I izreke presude). Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi je i djelomično ukinut te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju namiriti iznos od 384,13 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (točka II izreke presude), a odlučeno je i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III izreke presude).

4. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-285/2022-5 od 30. rujna 2024. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena točka I izreke prvostupanjske presude, dok su prihvaćanjem žalbe tužitelja točke II i III izreke prvostupanjske presude ukinute te je u tom dijelu predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak.

4.1. Drugostupanjski je sud u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremeni raskid ugovora u iznosu od 193,25 EUR utvrdio postojanje bitne povrede postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08. – ispravak, 57/11., 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZPP) navodeći da je prilikom ocjene kako do raskida ugovora nije došlo zbog krivnje tuženika prvostupanjski sud propustio obrazložiti zašto u konkretnom slučaju nisu uzete u obzir odredbe članka 9. stavka 4. Općih uvjeta, koji su sastavni dio ugovora kojeg su stranke sklopile tužiteljevim prihvaćanjem tuženikovog zahtjeva za zasnivanjem pretplatničkog odnosa, a prema kojima krajnji korisnik može Vipnetu podnijeti u pisanom obliku (što uključuje i elektroničku poštu ako je ona prijavljena Vipnetu kao kontakt adresa krajnjeg korisnika) prigovor u vezi s pruženim uslugama, prigovor na iznos kojim je zadužen za pruženu uslugu, prigovor na kakvoću pružene usluge, prigovor na kupljeni proizvod te prigovor zbog povrede odredaba ugovora, i to kada se radi o prigovoru na iznos za pružene usluge, u pisanom obliku u roku od 30 dana od dana dospijeća računa za koji su pružene usluge. Služba za korisnike obvezna je u prvostupanjskom postupku dostaviti pisani odgovor o prigovoru u roku od najviše 15 dana od zaprimanja prigovora, odnosno 30 dana ako se radi o prigovoru na usluge s posebnom tarifom, a na pisani odgovor Vipneta krajnji korisnik može podnijeti pritužbu Povjerenstvu za pritužbe potrošača pri Vipnetu u roku od 30 dana od dostavljanja pisanog odgovora (odredba članka 9. stavka 5. Općih uvjeta). Krajnji korisnik koji je podnio prigovor iz odredbe članka 9. stavka 4. Općih uvjeta na iznos kojim je zadužen za pruženu uslugu plaća do rješenja prigovora nesporni dio iznosa računa (odredba članka 9. stavka 6. Općih uvjeta).

4.2. Ocijenjeno je naime da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir citirane odredbe, sukladno kojima tuženik očigledno nije postupio (što proizlazi iz njegovog iskaza) te da su izostala u vezi krivnje radi raskida ugovora i pravno odlučna utvrđenja te dostatni i obrazloženi razlozi u prvostupanjskoj presudi. Ukazano je da u ponovljenom postupku odnos stranaka treba sagledati i u kontekstu Zakona o zaštiti potrošača.

5. U tijeku glavne rasprave, a u vezi dijela tužbenog zahtjeva koji je predmet ponovnog raspravljanja, pročitane su isprave koje su priložene u spis predmeta, i to: izvadak iz poslovnih knjiga (list 2 spisa), zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa uz opće uvjete poslovanja (listovi 21-27 spisa), izvod otvorenih stavaka (listovi 28-30 spisa), cjenik usluga (listovi 31-37 spisa), nalog za nacionalna plaćanja od 30. studenoga 2018. (list 40 spisa), račun od 30. studenoga 2018. (list 41 spisa), nalog za nacionalna plaćanja od 31. prosinca 2018. (list 42 spisa), obavijest o obvezi plaćanja naknade štete (list 43 spisa), obračun naknade za prijevremeni raskid ugovora (listovi 65 i 66 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt- 18/34897-2 od 1. listopada 2018. (listovi 74-75 spisa), e-mail korespondencija (listovi 110-112 spisa) te iskaz tuženika od 10. prosinca 2021. (listovi 202-204 spisa).

5.1. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se u tijeku glavne rasprave ponovno sasluša pred izmijenjenim sastavom suda.

6. Prvostupanjska je odluka ukinuta u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužitelja da mu tuženik podmiri naknadu za pružene usluge za listopad 2018. prema računu broj 0000712249112018 u iznosu od 189,51 EUR, zatezne kamate po računima za rujan i listopad 2018. u ukupnom iznosu od 1,37 EUR prema računu broj 0000744879122018 te naknadu za prijevremeni raskid ugovora u iznosu od 193,25 EUR, sve zajedno sa zateznim kamatama.

7. Tuženik tijekom postupka nije sporio da je njihov ugovorni odnos nastao tužiteljevim prihvaćanjem njegovog zahtjeva za zasnivanjem pretplatničkog odnosa od 8. ožujka 2018. na temelju kojeg je koristio tužiteljevu uslugu Mobilna M na pretplatničkom broju [broj telefona] uz kupnju crnog uređaja marke i modela Samsung Galaxy J5 2017, obvezavši se biti tužiteljev pretplatnik u daljnjem minimalnom razdoblju od 24 mjeseca, a nije sporno da je ugovorni odnos prijevremeno raskinut. Aktivna legitimacija tužitelja nije dovedena u pitanje.

8. Sporno je tko je raskinuo pretplatnički ugovor i čijom je krivnjom raskinut, jesu li odredbe zahtjeva za zasnivanjem pretplatničkog odnosa i Općih uvjeta na kojima tužitelj temelji svoju tražbinu po osnovi naknade za prijevremeni raskid nepoštene, a uopćeno su osporeni kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva.

9. Dio tužbenog zahtjeva koji je predmet ponovnog raspravljanja nije osnovan.

10. Tužitelj u podnesku od 16. lipnja 2021. navodi da je ugovorni odnos u pogledu korištenja usluge Mobilna M pretplatničkog broja [broj telefona] i kupnje crnog uređaja Samsung Galaxy J5 2017 nastao njegovim prihvatom tuženikovog zahtjeva za zasnivanjem pretplatničkog odnosa od 8. ožujka 2018. kojim se tuženik obvezao biti njegovim pretplatnikom minimalno 24 mjeseca. Tuženik je tako tužiteljeve usluge koristio pod povoljnijim uvjetima, mjesečnu naknadu je naime plaćao u iznosu od 23,76 EUR odnosno 4,11 EUR manje od one redovite naknade propisane cjenikom (27,87 EUR), a crni uređaj Samsung Galaxy J5 2017 je platio 115,34 EUR umjesto 318,40 EUR, koliko je prema cjeniku iznosila njegova redovna cijena. Međutim tužitelj je raskinuo ugovor jer tuženik nije uredno podmirivao mjesečne račune za pružene telekomunikacijske usluge, visini kojih tuženik nije prigovorio u skladu s odredbom članka 9. Općih uvjeta, pa s obzirom na to da je ugovorni odnos trajao do 20. prosinca 2018. i da je do kraja njegova obveznog trajanja preostalo 14 mjeseci i 17 dana, tužitelj mu je na temelju odredbe članka 14. Općih uvjeta obračunao naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, a koju mu je tuženik dužan podmiriti. S tim u vezi navodi da je odredba članka 41. stavka 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama, kojom je propisano da se u slučaju raskida pretplatničkog ugovora krivnjom pretplatnika prije isteka razdoblja njegova obveznog trajanja tim ugovorom može ugovoriti da pretplatnik mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te naknade za njega povoljnije, sadržana u odredbi članka 14. Općih uvjeta, te da se osim toga odredbom sadržanom u samom zahtjevu za zasnivanjem pretplatničkog odnosa tuženik obvezao u slučaju raskida ugovora prije isteka obveznog razdoblja njegovom krivnjom platiti mjesečnu naknadu za preostalo razdoblje odnosno naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je ona za njega povoljnija. Smatra da nije riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi jer se ispitivanje ništetnosti odredbi općih uvjeta ne primjenjuje na one odredbe ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa, no opreza radi ukazuje i da se o uvjetima ugovora pregovaralo te da odredba članka 14. Općih uvjeta nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer je tuženik prilikom njegova sklapanja imao mogućnost odabrati sklapanje ugovora s ili bez odredbe o obveznom trajanju te s ili bez odredbe o kupnji uređaja, a osim toga odredba sadržana u zahtjevu za zasnivanjem pretplatničkog odnosa je jasna, lako razumljiva i uočljiva. Navodi i da iz dostavljenog cjenika proizlazi da tužitelj različito naplaćuje iste usluge ovisno o tome je li ugovor sklopljen s odredbom o obveznom trajanju ugovora ili bez nje, pa kako je ugovor raskinut krivnjom tuženika, tuženik je taj koji je dužan snositi unaprijed ugovorene posljedice prijevremenog raskida ugovora.

10.1. Slijedom navedenoga obračunao je naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora u iznosu od 325,83 EUR i naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je tuženik ostvario te na računu broj 0000690059012019, koji je dospio 15. siječnja 2019., obračunao naknadu u visini popusta na proizvode i usluge jer je ona za njega bila povoljnija. Pojašnjava da je tuženik za vrijeme trajanja ugovora ostvario popust na uslugu u ukupnom iznosu od 30,80 EUR jer je umjesto 27,87 EUR plaćao mjesečnu naknadu u iznosu od 23,76 EUR te da je ostvario i popust na uređaj u iznosu od 162,45 EUR jer je inicijalnom uplatom uređaj platio 115,34 EUR umjesto 318,40 EUR, koliko je prema cjeniku iznosila njegova redovna cijena. Zaključuje da trpi štetu jer je tuženiku odobrio popust na usluge i uređaj iako tuženik nije poštovao svoju ugovornu obvezu i bio pretplatnik najmanje 24 mjeseca te da unaprijed dogovorenom posljedicom prijevremenog raskida, jer je obračunata u za tuženika povoljnijem iznosu, nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tuženika).

11. Tuženik je u podnesku od 15. srpnja 2021. istaknuo prigovor zastare te je u bitnome prigovarao da tužitelj uopće ne iznosi činjenice odnosno da ne obrazlaže i naznačuje koje je to usluge pružio, kada ih je pružio, te koji se dio tražbine odnosi na koju uslugu i po kojem osnovu. Osim što tužitelj svoje navode nije potkrijepio dokazima, navodi i da tužitelj dio svoje tražbine temelji na nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj obvezi tuženika da unatoč raskidu ugovora plati mjesečne naknade iako više ne prima nikakvu uslugu, što je protivno odredbi članka 368. Zakona o obveznim odnosima prema kojima se raskidom ugovora svaka strana oslobađa daljnjih obveza. Smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o ugovornoj obvezi na plaćanje mjesečnih naknada u visini preostale tuženikove ugovorne obveze unatoč tome što tuženik više ne prima nikakvu uslugu, pri čemu se o takvoj odredbi niti nije posebno pregovaralo, a sve i da se radi o naknadi štete, da tužitelj na nju ne bi imao pravo jer je štetu on sam skrivio time što je raskinuo ugovor. Prigovara i da navodni popusti o kojima tužitelj govori nisu jasno navedeni i obračunati, a niti u bilo kojoj visini proizlaze iz dostavljene dokumentacije. Tuženik dalje navodi da je protivno tužiteljevim navodima prigovarao računima i to kako osobno u tužiteljevom prodajnom mjestu u [adresa], tako i putem služe korisničke podrške, baš u sporno vrijeme. Rečeno mu je da će sve biti riješeno i da je riječ o prijevari (pozivima s brojeva koji uzrokuju povećane troškove ako se na njih odgovori ili se povratno nazove na propušteni poziv) te da je tužiteljeva greška jer je dopustio da se to dogodi, a da je on potrošač i da se od njega ne može očekivati da će učiniti išta više od prigovaranja računima i vjerovanju onome što mu kažu tužiteljevi djelatnici. U vezi dijela računa od 31. listopada 2018. kojim se potražuje iznos od 174,99 EUR + PDV navodi da se odnosi na „dodatne usluge“, međutim da tužitelj ne obrazlaže koje su to usluge, kada su i kako naručene, tko ih je pružio i kada, dok u vezi dijela računa za studeni 2018. navodi da se dio iznosa novčane tražbine odnosi na već obračunate zatezne kamate iako se prijedlogom za ovrhu zahtijeva plaćanje ukupnih iznosa zajedno sa zateznim kamatama, pa je u određenom dijelu riječ i o zabranjenom anatocizmu.

12. Kraj takvih je prigovora u skladu s uputom drugostupanjskog suda prvo valjalo utvrditi tko je raskinuo ugovor i čijom je krivnjom raskinut.

12.1. Tuženik je prvotno u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 13. rujna 2019. naveo da je zaprimio jedan račun koji je visinom bitno odudarao od ostalih računa kojeg je, reklamiravši pritom i nedostatke za pružene usluge, usmeno i pisano reklamirao službi za korisničke podrške, a koja ga je konstantno upućivala na druge kontakte tužitelja radi daljnjeg reklamiranja. Nezadovoljan takvim pristupom i ponašanjem otkazao je ugovor i prestao koristiti tužiteljeve usluge. Međutim suprotno tome u podnesku od 15. srpnja 2021., kojim se očitovao na navode tužitelja koje je iznio u podnesku od 16. lipnja 2021., pa tako i na navod da je tužitelj raskinuo ugovor jer tuženik za pružene usluge nije uredno plaćao mjesečne račune, naveo je da je tužitelj taj koji je raskinuo ugovor. Osim toga tuženik je saslušan na glavnoj raspravi 10. prosinca 2021. (taj je iskaz u ponovljenom postupku pročitan jer nije riječ o iskazu svjedoka ili vještaka iz odredbe članka 315. stavka 3. ZPP-a, pa je odbijen njegov dokazni prijedlog da se ponovno sasluša pred izmijenjenim sastavom suda), a u svom je iskazu u bitnome naveo da ima agenciju za nekretnine i da se javlja na sve pozive, da u slučaju propuštenih poziva povratno nazove, no da mu se događalo da bi se javio na poziv s nepoznatog broja i da se s druge strane ništa nije čulo. Takav poziv nije mogao prekinuti, a to je znalo trajati nekad dvije minute, nekad i pet, šest minuta. Zbog toga je otišao u poslovnicu kod tužitelja gdje mu je rečeno da su se takve situacije događale i prije, no da se s problemom mora javiti službi za korisnike. Zvao je službu za korisnike međutim ona ga je uputila u poslovnicu, gdje nisu znali kako dalje postupiti. Poslao im je i pisani prigovor, a u poslovnici su mu dali brojeve koje je trebao nazvati međutim svi su ga, pa i ti kontakti, upućivali na nove brojeve telefona. Službi za korisnike i u poslovnici je rekao da će raskinuti ugovor ako se problemi koje ima ne riješe, no kako mu je tužitelj poslao obavijest o raskidu ugovora smatra da je ugovor raskinuo tužitelj. Nesporni dio računa nije platio. Tužitelju je poslao e-mail 28. studenoga 2018., on mu je na prigovor odgovorio 13. prosinca 2018., no nakon toga je nastavio telefonski komunicirati s poslovnicom i službom za korisnike.

13. Prema vlastitom stranačkom iskazu, kako to i proizlazi iz spisu priložene e- mail korespondencije, tuženik je 28. studenoga 2018. prigovorio povećanoj potrošnji pod prijetnjom raskida ugovora, no unatoč tome što nije bio zadovoljan odgovorom korisničke službe od 13. prosinca 2018., on nije u roku od 30 dana Povjerenstvu za reklamacije potrošača kao drugostupanjskom tijelu uputio pisani prigovor, a niti je uplatio po njemu nesporne dijelove računa, na što ga je korisnička služba jasno pozvala pisanim putem (e-mailom od 13. prosinca 2018.). Takvo je tuženikovo propuštanje odnosno postupanje protivno odredbi članka 9. stavka 4. Općih uvjeta kojom je propisano da krajnji korisnik može Vipnetu u pisanom obliku, što uključuje i elektroničku poštu ako je ona Vipnetu prijavljena kao kontakt adresa krajnjeg korisnika, podnijeti prigovor u vezi s pružanjem usluga, prigovor na iznos kojim je zadužen za pruženu uslugu, prigovor na kakvoću pružene usluge, prigovor na kupljeni proizvod te prigovor zbog povrede odredaba ugovora. Pritom, ako se radi o prigovoru na iznos kojim je zadužen za pružene usluge, on se podnosi u pisanom obliku u roku od 30 dana od dana dospijeća računa. Služba za korisnike provest će postupak ispitivanja opravdanosti prigovora, a prigovor mora sadržavati činjenice i dokaze na kojima se temelji. Služba za korisnike obvezna je u prvostupanjskom postupku dostaviti pisani odgovor o prigovoru u roku od najviše 15 dana od dana njegovog zaprimanja, odnosno u roku od 30 dana ako se radi o prigovoru na usluge s posebnom tarifom. Prema odredbi članka 9. stavka 5. Općih uvjeta na pisani odgovor krajnji korisnik ima pravo podnijeti pritužbu (reklamaciju) Povjerenstvu za pritužbe potrošača u roku od 30 dana od dana dostavljanja pisanog odgovora, krajnji korisnik koji je podnio prigovor iz odredbe članka 9. stavka 4. Općih uvjeta do rješenja prigovora plaća nesporni dio iznosa računa za pružene usluge ili prosječni iznos kojim je bio zadužen u razdoblju od najviše tri mjeseca prije razdoblja na koji se odnosi prigovor. Stoga je kraj takvog stanja stvari i utvrđene činjenice da tuženik nije uredno podmirivao svoje novčane obveze proizašle iz pretplatničkog odnosa, ocijenjeno da je tužitelj raskinuo ugovor zbog krivnje na strani tuženika.

14. Prema odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja pretplatničkog odnosa, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

14.1. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (odredba članka 295. stavka 2. ZOO-a), s time da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (odredba članka 295. stavka 3. ZOO-a).

15. Zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 8. ožujka 2018., kojim je tuženik predložio koristiti tužiteljevu uslugu Mobilna M uz korištenje promocija za ugovornu obvezu 24 mjeseca, dodatne popuste na uređaj za postojeće korisnike i popust bez otplate uređaja Samsung Galaxy J5 2017 (crni) IMEI broja [IMEI broj], sadrži odredbu prema kojoj se u slučaju raskida ugovora prije isteka ugovorenog razdoblja pretplatnik obvezuje platiti mjesečnu naknadu za preostalo razdoblje obveznog trajanja ugovora odnosno naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je ona za njega povoljnija.

16. Tužitelj je međutim u podnesku od 16. lipnja 2021. tvrdio da su zahtjevom za zasnivanje pretplatničkog odnosa ugovorene alternativno postavljene posljedice raskida ugovora zbog krivnje korisnika te je ukazivao i na odredbom članka 41. stavka 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17. – dalje: ZEK) propisanu mogućnost da se, u slučaju raskida pretplatničkog ugovora krivnjom pretplatnika prije isteka razdoblja njegova obveznog trajanja, ugovori da pretplatnik mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te naknade za njega povoljnije.

16.1. Općim uvjetima koji su se primjenjivali u vrijeme zasnivanja pretplatničkog odnosa, ali i za vrijeme trajanja tog odnosa (od 15. lipnja 2017.) i koje je dostavio u spis, spomenuta posebna pogodba iz zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa koja ne govori ništa o krivnji (posebice na strani krajnjeg korisnika kako to tužitelj smatra) je preciznije uređena na način da je obveza plaćanja jedne ili druge naknade u slučaju raskida pretplatničkog ugovora, ovisno o tome koja je povoljnija, predviđena samo za situaciju kada krajnji korisnik jednostrano raskine ugovor prije isteka razdoblja obveznog trajanja (što uključuje i raskid ugovora u slučaju prijenosa broja), no ne i kada ugovor raskine pružatelj telekomunikacijskih usluga krivnjom krajnjeg korisnika, što je konkretno slučaj. Prema odredbi članka 14. stavka 2. Općih uvjeta kada pružatelj raskine ugovor krivnjom krajnjeg korisnika, krajnji korisnik je obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora.

17. Tužitelj je izričito naznačio da se njegovo potraživanje u iznosu od 193,25 EUR odnosi na naknadu za prijevremeni raskid u visini popusta na proizvode i usluge koje je tuženik ostvario do raskida, za koju jasno tvrdi da prema ugovornim odredbama na nju ima pravo (što proizlazi i iz činjenice da ju je po obračunavanju kao takvu unio u svoje poslovne knjige – vjerodostojnu ispravu na temelju koje je podnio prijedlog za ovrhu) te da je tuženik dužan snositi ugovorene posljedice. Međutim naknada za prijevremeni raskid ugovora u visini popusta na proizvode i usluge na način na koji je tužitelj postavlja nije predviđena ugovornim odredbama kojima je uređen njihov odnos (pa je bez uporišta tužiteljeva teza koju ponavlja da je sadržaj odredbe članka 14. Općih uvjeta preuzet iz odredbe članka 41. stavka 5. ZEK-a), stoga je tako činjenično determinirani tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenjen neosnovanim, radi čega ga je valjalo odbiti (i u tom dijelu ukinuti platni nalog).

18. Prijedlogu za ovrhu priložena je vjerodostojna isprava u kojoj je naznačeno da se potraživanje među ostalim odnosi i na račun broj 0000712249112018 za listopad 2018., s datumom dospijeća 15. studenoga 2018., u iznosu od 189,51 EUR. Međutim iz sadržaja prvostupanjske odluke proizlazi da je ranije tijekom postupka ocijenjeno da iznos koji je naveden u naknadno dostavljenom računu za listopad 2018. (294,93 EUR) ne odgovara za taj mjesec utuženom iznosu od 189,51 EUR, već da utuženi iznos odgovara napomeni na kraju tog računa „nepodmireni iznos Vaših prethodnih računa na dan 31. 10. 2018. iznosi 1.427,89 kuna“, pa je zaključeno da se utuženi iznos od 189,51 EUR odnosi na razdoblje koje je prethodilo listopadu i da je stvarni račun za listopad 2018. u iznosu od 294,93 EUR zapravo podmiren. Tužitelj je tek u žalbi iznio da je do odstupanja izvatka iz poslovnih knjiga i naknadno dostavljenog računa došlo jer je tuženik uplatom iznosa od 294,93 EUR 26. studenoga 2018. podmirio dospjela dugovanja do listopada 2018. i dio računa za listopad 2018., međutim osim navoda da su računi obračunati u skladu s ugovorom i važećim cjenikom, takva pojašnjenja ranije (pravovremeno) nije dao. Točno je da je podnesku od 16. lipnja 2021. priložen izvadak iz poslovnih knjiga za razdoblje do 21. kolovoza 2019. u kojem je razvidno da je 26. studenoga 2018. uslijedila uplata iznosa od 294,93 EUR međutim nije na sudu uspoređivati knjigovodstvene isprave i izvoditi zaključke o djelomičnom podmirenju dijela novčane tražbine kada o tome apsolutno ništa ne govori niti tužitelj na kojem je, posebice kraj činjenice da je riječ o jednostrano sačinjenoj ispravi i da je tuženik prigovorio visini postavljenog tužbenog zahtjeva, bilo obrazložiti kojim je redom učinjeno uračunavanje ako je došlo do djelomičnog namirenja, sve kako bi se tuženiku pružila mogućnost da načinu uračunavanja eventualno prigovori, te u tom dijelu pružiti sudu odgovarajuće dokaze, a posebice kraj činjenice da je spisu priložen tužiteljev e-mail od 13. prosinca 2018. iz kojeg proizlazi da je tuženiku 28. studenoga 2018. upućena SMS poruka da je prije uključenja usluge slanja SMS poruke dužan podmiriti iznos od 530,78 EUR, što nije podudarno sa saldima iskazanima u izvatku iz poslovnih knjiga prije i nakon knjiženja uplate iznosa od 294,93 EUR. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate obračunate u računu za studeni 2018. također je ocijenjen neosnovanim jer tužitelj tijekom postupka nije obrazlagao na koji je način obračunao zatezne kamate, a niti je u prilog toga dostavio odgovarajuću specifikaciju.

19. Budući da tužitelj nije dokazao postojanje osnove tužbenog zahtjeva, osnovanost prigovora zastare nije ocjenjivana.

20. Stoga je primjenom odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 384,13 EUR zajedno sa zateznim kamatama (kako je to specificirano u točki I izreke presude).

21. Budući da je s dijelom presude ovoga suda poslovni broj Povrv-268/2019-24 od 17. prosinca 2021. koja je postala pravomoćna tužitelj uspio u pogledu visine s iznosom od 415,75 EUR, odluka o troškovima je temeljena na odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a prema kojoj sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima.

22. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Puli, 13. veljače 2026.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka istih. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i za protivnu stranku (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

DNA:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika