Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-625/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, Područni ured u Zadru, protiv tuženika HOK-osiguranje d.o.o., Zagreb, Capraška 6, OIB: 00432869176, zastupan po punomoćnici Sandri Pleša, odvjetnici iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn- 326/2020-37 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-326/2020-37 od 23. srpnja 2025., potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-326/2020-37 od 23. srpnja 2025., točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, koji glasi: "Dužan je tuženik HRVATSKA OSIGURAVAJUĆA KUĆA-dioničko društvo za osiguranje, Capraška 6, 10000 Zagreb, OIB 00432869176, naknaditi tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Područni ured u zadru, Š.K. Benje 2, 2300 Zadar, OIB 84397956623, štetu u iznosu od 58.583,59 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos, i to počevši od 19.06.2019. do isplate, po stopi određenoj prema čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe".

Točkom II. izreke nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.836,27 EUR sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Tužitelj u bitnome navodi da tuženik nije osporio navode i dokaze tužitelja, da je teret dokaza u odnosu na visinu tražbine na tuženiku, jer je tužitelj dostavio dokaze o visini isplaćenih mirovina, a koja visina za tužitelja predstavljaju štetu, a tuženik nije dokazao suprotno. Tužitelj osporava i odluku o troškovima postupka, te predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti usvajanjem tužbenog zahtjeva, odnosno u protivnom predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tužitelja, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka US RH, 70/19, 80/22. 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije zahvaćena niti donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tužitelj u žalbi ne navodi kojom bitnom povredom odredaba parničnog postupka bi pobijana presuda bila zahvaćena.

Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Predmet spora je isplata naknade štete koja je nastala tužitelju isplatom invalidske mirovine osiguraniku RR, zbog posljedica šetnog događaja iz prometa (prometne nesreće koja se dogodila 1.8.2013. u Zatonu), a za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

7. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi da nije sporan štetni događaj, da nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku rješenjem [broj].01/03313665915, [broj] od 3. lipnja 2025. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada 100%, a rješenjem tužitelja [broj], [broj] od 22. srpnja 2015. i rješenjem broj [broj], [broj] od 27. srpnja 2015., osiguraniku tužitelja određena je isplata invalidske mirovine, te nije sporna pasivna legitimacija.

7.1. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u žalbenom postupku, sporna je primjena materijalnog prava, odnosno koje odredbe kojih propisa treba primijeniti u konkretnom slučaju.

8. Na temelju nespornih činjenica prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja izrazivši u bitnom shvaćanje da u konkretnom slučaju treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 - dalje ZOOP).

9. Prema stavu i ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se odredbe ZOOP- a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023, kao i odluka županijskih sudova, Županijski sud u Rijeci broj Gž-775/2025 od 17. lipnja 2025. i dr., proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - dalje ZMO), te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

10. Tijekom postupka nije bilo sporno, a ni sada u žalbenim stadiju postupka nije sporno, da tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog nesreće izvan rada, pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja bilo je potrebno utvrditi je li tužitelj pretrpio stvarnu štetu u odnosu na utvrđenje razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i iznosa pretpostavljenih starosnih mirovina osiguranika tužitelja.

11. Tužitelj i tuženik na okolnosti utvrđenja sporne činjenice u smislu da je tužitelj pretrpio stvarnu štetu u odnosu na utvrđenje razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i iznosa pretpostavljenih starosnih mirovina osiguranika tužitelja, nisu predložili dokaz financijskim vještačenjem.

12. Tužitelj na kome je teret dokaza (članak 221.a ZPP-a) nije dostavio dokaz, niti je predložio provođenje dokaza na okolnosti utvrđivanja visine stvarne štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku tj. nije dokazao da bi visina štete s osnove isplaćene invalidske mirovine za utuženo vremensko razdoblje od 1. lipnja 2016. pa do 31. ožujka 2019. bila viša od starosne mirovine koju bi njegov osiguranik ostvario da štetnog događaja nije bilo, te koju bi tuženik eventualno bio u obvezi naknaditi. Stoga prvostupanjski sud pravilno odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan primijenivši odredbe ZOP-a a ne ZMO-a.

13. Prema pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) zauzeo u većem broju svojih odluka (npr. Revx-388/2018, Rev-5292/2019, Rev- 17/2022, Rev-664/2022, Rev-264/2022), za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

14. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stavkom 2. propisano je da se između ostalih stvarnom štetom smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Stavak 4. članak 27. ZOOP propisuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

15. Iz citirane zakonske odredbe proizlazilo bi da, u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kao što je to propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 1. kolovoza 2013. za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnog događaja (kao o odluci VSRH Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022.). Vrhovni sud RH je u citiranoj odluci, kao i u drugim svojim odlukama, dao jasan i nedvosmislen odgovor u odnosu na sporno pitanje primjene materijalnog prava, ukazujući da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

16. Tužitelj je, da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio obračun isplaćenog dijela invalidske mirovine za utuženo razdoblje od je 1. lipnja 2016. do 31. ožujka 2019. iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene invalidske mirovine iznosi 58.583,59 kuna.

17. Dakle, iz navedenog izračuna proizlazi da tužitelj nije izračunao razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine iz odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, već navedeni obračun čini ukupan iznos isplaćene mirovine.

18. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. ZPP-a.

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 219. ZPP navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja visine nastale štete – kao razlike između iznosa invalidske mirovine i one koja bi bila isplaćena u slučaju povrede na radu osiguranika tužitelja u smislu iznosa određenog članka 27. stavak 3. ZOOP, a taj iznos tužitelj nije dokazao. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je tužitelj kao dokaz nastale štete dostavio obračun isplaćene mirovine (list 22 spisa), odnosno izvršenih isplata, međutim navedeno ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP, odnosno ne dokazuje upravo razliku na koju po odredbama ZOOP bi imao pravo tužitelj.

20. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, izvršenih svih isplata, međutim obračun isplata na teret HZMO-a ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a. S tim u vezi je za istaknuti da tužiteljeva potvrda o isplatama od 20. svibnja 2019. nema značaj javne isprave (iako je u potvrdi navedeno da ima značenje javne isprave) pa je tužitelj morao dokazati visinu štete, što međutim nije dokazao, dapače nije ni predložio izvođenje dokaza na tu okolnost.

21. U smislu odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev-553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

22. Slijedom navedenoga, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio obračun isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2016. do 31. ožujka 2019. Navedeni obračuni nisu izračunati na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (tako i u svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1148/22 od 25. siječnja 2023.).

23. Stoga tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

24. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), te sukladno postavljenim zahtjevima. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova pravilno je odlučio sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

U Karlovcu 13. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp