REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-504/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja CN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnik KN i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car- Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnik Kruno Knežević i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 13. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 2 st. 3 I Dodatka ugovoru o kreditu broj 70/05 kojeg su 26. rujna 2005. sklopili tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditor i tužitelj CN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju CN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 691,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju CN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 796,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. ožujka 2025. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da su 3. studenog 1999. on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 754/99 kojeg je tog dana solemnizirao javni bilježnik Damir Andrašić pod brojem OU-249/99, a 26. rujna 2005. sklopili su I Dodatak ugovoru o kreditu broj 70/05. U čl. 2 st. 3 tog dodatka određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i tužitelju je 26. rujna 2005. u skladu s to odredbom naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.208,93 kn odnosno 691,34 eura[1] . Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju kojeg je pripremio tuženik kao jača ugovorna strana i da on nije nikako mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i njegovog dodatka i nije mogao pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a tuženik je u predmetnoj odredbi I dodatka ugovoru o kreditu odredio plaćanje svih naknada i troškova s tim da iz te odredbe i iz naplaćene naknade nije vidljivo na što se ta naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji i zašto je određena u tom iznosu. Ističe da se radi o jednostranoj odluci tuženika i da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača i da je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i ništetne. Dodaje i da mu nikad nije dostavljena ni dana na uvid Odluka o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Navodi i da prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) banka korisniku kredita može na temelju sklopljenog ugovora o kreditu naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu „ulaznu“ jednokratnu naknadu i da je sporna odredba I dodatka ugovoru o kreditu nepoštena i ništetna. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe, a potražuje i povrat te naknade koju je platio u iznosu od 691,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. rujna 2005., kao dana nakon dana stjecanja, do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj odredio u iznosu od 2.018,35 eura. Osporava osnovanost tužbe i ističe da tužitelj nije dokazao status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a za takve odredbe o predmetu ugovora i cijeni nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Ističe da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita tako ta je on mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Pojašnjava da se predmetna naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i pokrivala je troškove poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, ali da u odredbi o toj naknadi ne mora biti navedeno koje se sve usluge i troškovi njom pokrivaju. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i smatra da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu uzimajući u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme sklapanja ugovora i sve obavijesti i informacije koje je tužitelj tada imao. Ističe i prigovor zastare jer tvrdi da je naknada plaćena 26. rujna 2009., a zastarni rok je 5 godina. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužitelj eventualno ima pravo na te kamate tek od podnošenja tužbe jer je tek tada postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. U podnesku od 12. lipnja 2025. tužitelj je osporio navode odgovora na tužbu, a tuženik u podnesku od 15. srpnja 2025. dodaje da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, podredno od podnošenja ove tužbe, jer kad je već Vrhovni sud RH odgodio pravne učinke zastare za vjerovnika tako da zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, tada se to treba prenijeti i početak tijeka zatezne kamate za dužnika jer obvezu plaćanja tih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika i ne mogu početi teći prije nego što je tražbina dospjela. U tom podnesku tuženik ističe i da je jasno iz letaka i izvadaka iz važećih odluka Banke te iz okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora i da tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva.

5. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 2.018,35 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,01 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (691,34 eura). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 691,34 eura.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 7-11), I dodatak ugovoru o kreditu (str. 12-14), otplatni plan (str. 15-20), promet po kreditu (str. 21-40). pregled promjene kamatnih stopa po kreditu broj 7100291219 (str. 41), dopis tužitelja (str. 42), dopis tuženika (str. 43) i saslušao je tužitelja. Financijsko vještačenje nije provedeno jer je tuženik na pripremnom ročištu naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i I dodatak tom ugovoru i da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 691,34 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužitelj potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Ugovor o kreditu broj 754/99 (str. 7-11) sklopili su 3. studenog 1999. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 122.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika. Iste stranke su 26. rujna 2005. sklopile I dodatak ugovoru o kreditu (str. 12-14). Sporna odredba sadržana je u čl. 2 st. 3 I dodatka ugovoru o kreditu i glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.“

10. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je kod tuženika ishodio kredit za kupnju stana u [adresa] i da je taj stan koristio za stanovanje te da nije imao registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG i da taj stan nije davao u najam. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja I dodatka ugovoru o kreditu i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Tužitelj je iskazao i da je kad je sklapao dodatak tom ugovoru u banci dobio obrazac ugovora da ga pročita i potpiše te da ga je on pročitao prije potpisivanja. Pojasnio je da je taj tekst mogao prihvatiti ili ne i da ga je prihvatio jer se radilo o nižoj kamatnoj stopi. Dodao je da mu tada ništa nije bilo rečeno ni objašnjeno o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i da nije dobio nikakve letke s podacima o njoj. Naveo je i da prilikom sklapanja tog dodatka nije znao koliko iznosi ta naknada i da njen iznos nije naveden u dodatku ugovoru o kreditu. Ne sjeća se na koji način mu je bila naplaćena ta naknada.

12. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1069 ZOO/91-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik prilikom sklapanja I dodatka ugovoru o kreditu tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama i troškovima uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

15. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 691,34 eura. U tekstu I dodatka ugovoru o kreditu nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 2 st. 3 tog dodatka samo propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tuženik nije dostavio tu odluku na temelju koje bi se eventualno moglo zaključiti na temelju čega sporna naknada za konkretni ugovor o kreditu iznosi 691,34 eura i što je njome obuhvaćeno. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 691,34 eura pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja I dodatka ugovoru o kreditu nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 691,34 eura nije ni transparentno ni jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 2 st. 3 predmetnog I dodatka ugovoru o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog I dodatka ugovoru o kreditu uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

18. Tuženik svoju tvrdnju iz podneska od 15. lipnja 2025. da je iz letaka i izvadaka iz važećih odluka Banke te iz okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom jasno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora i da tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva nije ničim potkrijepio jer nije ni dostavio te letke, odluke i nije predložio saslušanje financijskog zastupnika koji je prema njegovom navodu pregovarao s tužiteljem i nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalih troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništava jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 103 st. 1 ZOO/91-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništava.

19. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništava odredba iz čl. 2 st. 3 predmetnog I dodatka ugovoru o kreditu o obvezi plaćanja naknada i troškova. Tužitelj doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama ZOO-a koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

20. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva ništava, tuženik je prema čl. 104 st. 1 ZOO/91-a dužan vratiti tužitelju iznos koji mu je naplaćen na temelju te odredbe. Prema tuženikovom dopisu (str. 41) tužitelju je za obradu ovog kredita 26. rujna 2005. naplaćena naknada u iznosu od 5.208,93 kn odnosno 691,34 eura. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 214 ZOO/91-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava.

21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti (ništavosti) sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371 ZOO/91-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

22. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 691,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2005. do isplate kako je to tužitelj potraživao u skladu s 214 ZOO/91-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 26. rujna 2005.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 691,34 eura. Tužiteljev trošak u skladu s troškovnikom koji je predan na ročištu 13. siječnja 2026. obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 eura i sudsku pristojbu na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 13,27 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Njegov trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 150,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 12. lipnja 2025. 150,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 14. listopada 2025. i 13. siječnja 2026. po 150,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 600,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 150,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 796,45 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

24. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 7. veljače 2025. jer se ne radi o parničnom trošku u smislu čl. 151 ZPP-a. Nagrada za sastav podneska od 17. srpnja 2025. nije priznata jer u njoj ponavlja navode koji su već izneseni u tužbi i podnesku od 12. lipnja 2025. pa njegovo sastavljanje nije bilo potrebno u smislu čl. 155 ZPP-a. Tužitelju nije priznata ni nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa prema čl. 155 ZPP-a tuženik nije dužan podmiriti tužitelju taj trošak.

U Sesvetama 13. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Marko Križanac

2. odvjetnik Kruno Knežević na ZP3786