Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-1022/2024-2

U IM E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi broj P-321/2023-20 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Požegi broj P- 321/2023-20 od 27. rujna 2024., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Požegi broj P-321/2023-20 od 27. rujna 2024., točkom I. izreke utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o namjenskom [broj kredita], koji je tužitelj MM, [adresa], zaključio sa tuženikom Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, dana 18.01.2006., koje se odnese na primjenu valute CHF.

Točkom II. izreke nalaže se tuženiku, da tužitelju isplati iznos od 2.955,08 EUR, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na pojedine mjesečne iznose od dana dospijeća do isplate, a kako to i proizlazi točke II., izreke prvostupanjske presude.

Točkom III. izreke navedene presude utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 243,85 EUR istaknuto u prigovoru radi prijeboja, a točkom IV. nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.148,17 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog apsolutno bitne povrede iz članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka US RH, 70/19,80/22. 114/22,155/23 – dalje: ZPP) jer presuda suda ima i nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno prvostupanjski sud je propustio dati bilo kakvo obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja te provođenje predloženih dokaza saslušanja tužitelja i predloženog svjedoka, i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Tuženik u bitnom navodi da je neosnovan stav prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti ugovorene odredbe članka 7.

Kao odredaba parničnog postupka navodi da prvostupanjski sud neprihvaćanje iskaza tužitelja obrazlaže paušalno, nepravilno i nejasno. Nadalje ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u svezi vođenja, jer da je tužitelj imao prilike pregovarati o odredbi članka 7. Ugovora o kreditu, i da su tužitelju bili na raspolaganju i prezentirano mu je kako informativni letci tako i obavijesti o uvjetima kreditiranja kod tužitelja. Tuženik smatra da je tužitelj u dovoljnoj mjeri bio informiran o svim odredbama Ugovora o kreditu.

Smatra dalje, da pozivanje na utvrđenja iz kolektivnih odluka nije dovoljno, već da je potrebno i provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio pravilno informiran o valuti za koju se veže glavnica kredita, je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti valute CHF za njegove kreditne obveze.

Tuženik osporava stav prvostupanjskog suda po pitanju istaknutog prigovora zastare, te ističe kako je odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 126/11, 144/22, 156/22 - dalje: ZOO) propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbina, a da tužitelj nije bio stranka u postupku kolektivne zaštite, te da je stav prvostupanjskog suda da se radi o općem zastarnom roku od 5 godina pogrešno i na zakonu neutemeljeno. Tuženik također smatra da je pogrešan stav prvostupanjskog suda u vezi dosuđenih zakonskih zateznih kamata kao i u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja iznosa od 243,85 EUR koji iznos je tužitelj manje platio jer je tečaj u određenim datumima bio manji od početnog tečaja na dan isplate. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. Tuženik predlaže drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a

Nije osnovan žalbeni razlog apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, prvostupanjski je sud dao jasne, valjane i iscrpne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o [broj kredita] od 18. siječnja 2006., a kojim je tuženik kao kreditor isplatio tužitelju iznos 23.331,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2. Ugovora), koji se tužitelj, obvezao vratiti kreditoru, tuženiku, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Namjena kredita određena je člankom 3. Ugovora o kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi, obrazlažući razloge usvajanja tužbenog zahtjeva, pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovala i tužena banka, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, odlučivao temeljem ove presude i izvedenih dokaza.

8.1. Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualnim parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak standardnog ugovora, a banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 2.955,08 EUR, a koji iznos je utvrđen provedenim vještačenjem.

9. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, kao i ostale odredbe koje vežu obvezu tužitelja kao korisnika kredita na valutu CHF, jer su navedene odredbe bile sastavni dio predmetnog ugovora.

10. Nije osnovan žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka da prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz tužitelja. Naprotiv iz točke 7. i 8. obrazloženja pobijane presude proizlazi suprotno.

11. Nastavno nije osnovan žalbeni razlog u odnosu na prigovor pregovaranja s tužiteljem o spornim odredbama ugovora o kreditu, budući iz iskaza tužitelja proizlazi da je sadržaj ugovora bio po uvjetima banke i da on na to nije mogao utjecati, da službenik banke nije rekao u kojim granicama tečaj CHF može varirati te da nije bio svjestan rizika promjene tečaja niti ga itko od strane tuženika na to upozorio. Tuženik nije dokazao suprotno.

11.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u donesenoj odluci Rev-369/2023-2 od 24. svibnja 2023., broj Rev 434/2023-2 od 8. studenog 2023. i dr., u situaciji kada banka kao tuženik tvrdi i predlaže dokaze da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće informiran, sud se ne može pozivati samo na utvrđenje iz odluka iz kolektivnog spora, već treba provesti kontradiktorni postupak radi utvrđenja tih činjenica i izvesti dokaze koje je banka predložila u tom postupku i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeniti postojanje činjenica koje nisu utvrđivane u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju, iz stanja predmeta proizlazi da je tuženik pored dokaza koje je prvostupanjski sud izveo, u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, predlagao saslušanje svjedoka TM, zaposlenice tuženika, a od kojeg dokaza je na ročištu održanom 10. rujna 2024., odustao.

11.2. Na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu informiranosti tužitelja ne upućuje niti informacija tuženika za koju je sam tuženik u odgovoru na tužbu (list 21 spisa), tvrdio da je riječ o informaciji kojom je informirao sve potrošače, pa tako i tužitelja, a kojom se potrošači obavještavaju da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute.

11.3. Tuženik i u žalbenom stadiju ustraje u tvrdnji da je informacijom, reklamnim materijalom i oglasima o ponudi kredita iz razdoblja sklapanja predmetnog ugovora, dokazao da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran o riziku ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak. Pitanje informiranosti potrošača kroz promotivni materijal banke koji se odnosi općenito na sve potrošače, razmatrano je i utvrđeno u kolektivnom sporu, i stoga se ne može preispitivati u ovom sporu (U-III-1068/2022 od 8. prosinca 2022.).

11.4. Informacija za koju tuženik tvrdi da je uručena tužitelju kod sklapanja predmetnog ugovora (kao i ostali promotivni materijal), ne sadrži obavijest da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu, i da Hrvatska narodna banka ne poduzima mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na tečaj eura.

11.5. Tuženik se u žalbi poziva na presudu C-452/18 Ibercaja Banco SA u prilog teze da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja valute švicarski franak. Navod da banka nije mogla predvidjeti promjene visine potrošačeve obveze zbog aprecijacije tečaja švicarskog franka uslijed poremećaja na tržištu, predstavlja ponovljeni navod banaka iz kolektivnog spora o kojem se u pojedinačnom sporu ne može ponovno raspravljati.

11.6. Što se tiče presude C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020., tuženik u žalbi izdvaja dijelove obrazloženja presude koji ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, zanemarujući stajališta Suda o prethodnim pitanjima u povodu kojih je donesena presuda. Naime, u presudi broj C-452/18, Sud EU izjašnjavao se o mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima iz Direktive 93/13.

11.7. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti sadržaj odredbi ugovora na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 M i ĆM; C-186/16 Đ; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance).

11.8. U konkretnom slučaju, temeljem iskaza tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju prethodno sklapanju ugovora nisu bili predočeni svi elementi koji bi mogli utjecati na sadržaj i opseg njegovih obveza iz odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak uz koju je vezana glavnica i kamata, kako bi mogao procijeniti svoje ugovorne obveze i njihov utjecaj na njegovo materijalno stanje kroz razdoblje trajanja kreditnog odnosa.

12. Stoga, ne stoje tvrdnje tuženika da je tužitelj bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak.

13. Slijedeći žalbeni razlog tuženika odnosi se na pitanje zastare.

13.1. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (13.6.2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO.

14. Nije osnovan niti žalbeni razlog kojim tuženik osporava stav prvostupanjskog suda glede početka tijeka zateznih kamata na dosuđene mjesečne iznose.

14.1. Na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule pravilno je određen početak tijeka zateznih kamata počev od plaćanja mjesečnih anuiteta. Pozivom na odredbu članka 1115. ZOO, tuženik tvrdi da je pošten stjecatelj i da stoga tužitelj nema pravo na zatezne kamate od dana dospjelosti mjesečnih anuiteta. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita.

O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate.

15. U odnosu na opsežne žalbene navode tuženika koji se odnose na njegovu tražbinu istaknutu radi prebijanja u iznosu od 243,85 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zbog "negativnih razlika valutnog tečaja", valja navesti da je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je u stavku III izreke pobijane presude utvrdio nepostojanje te tražbine, navodeći u točci 27. obrazloženja pobijane presude valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne.

16. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio niti primio, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.) i Direktivi 93/13 protivi se tome da se naknada koju potrošač traži temeljem povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor na snazi.

16.1. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o tome da bi tuženik bio dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao.

17. Obzirom da žalbenima razlozima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa je na temelju članka 368. ZPP-a, odbijanjem žalbe tuženika prvostupanjska presuda potvrđena.

18. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako u osnovi tako i u visini odmjerenih troškova (članak 154. stavak 5. i članak 155. ZPP).

19. Odluka o trošku sastava žalbe donesena ja ne temelju članka 166. ZPP-a, u svezi s člankom 154. ZPP-a.

U Karlovcu 13. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp