Pr-285/2025-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Josipu Mrkliću, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Inter Tibesti d.o.o., OIB:53207400509, iz Splita, Smiljanićeva 2, zastupano po punomoćnici Maji Delić Ratković, odvjetnici u Splitu radi utvrđenja , nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja sa punomoćnikom te punomoćnice tuženika, a po objavi presude dana 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 05. ožujka 2025. godine, kojom je tuženik Inter Tibesti d.o.o., OIB: 53207400509, Smiljanićeva 2, Split, otkazao tužitelju ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 29. veljače 2024. godine.

Nalaže se tuženiku Inter Tibesti d.o.o., OIB: 53207400509, Smiljanićeva 2, Split da tužitelja ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vrati na radno mjesto ISM REFERENT-VŠS (ISM OFFICER) do isteka Ugovora o radu na određeno vrijeme, tj. do isteka bolovanja, a temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog dana 29. veljače 2024., sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe. Nalaže se tuženiku Inter Tibesti d.o.o., OIB: 53207400509, Smiljanićeva 2, Split naknaditi tužitelju ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka uvećano za pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, prema stopi koja se određuje sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe“.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 eura, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u svojoj tužbi od 10. travnja 2025. navodi da je s tuženikom dana 29. veljače 2024. sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme, na razdoblje od godinu dana, s početkom rada od 16. ožujka 2024., na poziciji ISM REFERENT-VŠS (ISM OFFICER). Tužitelj da je sukladno odluci tuženika koristio godišnji odmor od 27.02.2025. godine do 05.03.2025. godine, te da je dana 06.03.2025. godine tužiteljev liječnik obiteljske medicine otvorio bolovanje tužitelju zbog problema sa leđima i otežanom motorikom kretanja. O navedenom da je tužitelj odmah obavijestio tuženika, te dostavio doznaku. Tuženik da je potom, sa nadnevkom 05.033.2025. godine donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, koju odluku da je tuženik dostavio tužitelju tek dana 13. ožujka 2025. godine u poštanskoj pošiljci putem DHL kurira. Tužitelj da je bio na bolovanju do 18.03.2025. godine. Dakle, tuženik da je donio citiranu Odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, dok je tužitelj koristio bolovanje, iako da je tužiteljev ugovor svejedno trebao isteći 15.03.2025. godine. Tužitelj da je u zakonskom roku, dana 21. ožujka 2025. podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika, na koji Zahtjev tuženik da nije odgovorio. Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu da je nedopuštena i nezakonita u cijelosti. Tuženik da kao obrazloženje za svoj postupak daje paušalne razloge, između ostaloga i kršenje odredaba o radnom vremenu. Tužitelj prvenstveno ističe kako je uvijek, čak i za vrijeme trajanja svog godišnjeg odmora, bio dostupan tuženiku, dakle i unutar i van svog radnog vremena, a opis posla da je takav da ga je bilo moguće obavljati u uredu i daljinski, stoga da je isti navod u potpunosti neosnovan. Bez obzira na izneseno, tužitelj da je na posao dolazio na vrijeme, poštovao radno vrijeme, dnevne, tjedne i godišnje odmore. Tuženik dalje u obrazloženju navodi kako tužitelj nije dostavio tablicu sa svim podacima koji da su uneseni u Marad program te onima koji još nedostaju. U tužiteljevom Ugovoru o radu na određeno vrijeme nije navedeno kako bi isto spadalo u opis njegovog posla. Štoviše, u članku 2. stavku 2. predmetnog Ugovora stoji kako će radnik (tužitelj) asistirati tehničkom odjelu kod implementacije Marasoft programskog rješenja, iz čega da je razvidno kako je i ovaj dio obrazloženja nedostatan za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Tužitelj da je sve svoje radne zadatke izvršavao savjesno, s pažnjom dobrog stručnjaka, da je odrađivao puno kompleksnije poslove od onih za koje je plaćen – po opisu poslova je bio DPA (Designated Person Ashore), iako tuženik da nije izmijenio odredbe Ugovora o radu tužitelju i rasporedio ga na predmetno radno mjesto niti mu je deklaratorno povećao plaću, tužitelj da se još u kolovozu 2024. godine dogovorio sa zakonskom zastupnicom – direktoricom tuženika da će tužitelj započeti sa obavljanjem poslova DPA, a da će mu tuženik povećati ugovorenu plaću na iznos koji da je predviđen za to radno mjesto počevši od 01.10.20204. godine, kada je tužitelj i službeno u društvu tuženika počeo obavljati radne zadatke DPA-a. U navedenom se očituju brojne povrede odredaba Zakona o radu te ostalih propisa kojima da su regulirani radni odnosi, a koje je tuženik činio na štetu tužitelja. Radi potrebe hitnog odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, jer da se radi o radno statusnim pravima tužitelja koja su znatno narušena donošenjem neosnovane i nedopuštene odluke o otkazu, jer da je tužitelju sada narušeno dostojanstvo i kredibilitet u vrlo osjetljivom sektoru pomorstva u kojem radi, tužitelj neće opterećivati ovaj postupak sa tužbenim traženjem radi isplate razlike plaće, već će radi tog traženja pokrenuti odvojenu parnicu. Također da se ističe kako tuženik prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu na određeno vrijeme nije opominjao tužitelja o ikakvim nepravilnostima niti mu je omogućio da iznese svoju obranu, a što da je protivno članku 119. stavku 2. Zakona o radu, a da nije se ni savjetovao sa radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom. Tužitelj da je putem svojeg punomoćnika pokušao predmetnu situaciju riješiti mirnim putem, pa je osim zahtjeva za zaštitu prava radnika uputio i dopis tuženiku sa pozivom na mirno rješenje spora, međutim tuženik se na taj dopis oglušio jednako kao i na citirani

zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog suda dana 20. svibnja 2025. tuženik navodi da se u cijelosti protivi svim navodima iz tužbe kao neosnovanim te predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, uz osudu tužitelja na snošenje parbenog troška. U prvom redu da se navodi da su razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju u cijelosti osnovani te takvi razlozi egzistiraju kroz duži vremenski period, sve do samog otkazivanja ugovora o radu. Naime, tužitelj da je u više navrata, kako usmeno, tako i pismeno pozivao tužitelja da se pridržava svojih obveza iz ugovora o radu te Zakona o radu, što da je ovaj u cijelosti ignorirao, a tužbom te činjenice pokušava prikazati potpuno drugačijima. Dakle, nije točan navod iz tužbe da tuženik nije propisno upozorio tužitelja na nepravilnosti u svom postupanju, a čak štoviše, tužitelj da je naveo da je takva upozorenja i razumio. Unatoč tome, tužitelj svoje postupanje nije uskladio sa ugovornim i zakonskim obavezama već je propustio rokove u kojima je trebao izvršiti svoje radne obveze, odnosno, nije ih uopće izvršio, a nakon što je od tuženika opetovano pozivan na udovoljenje tim obavezama, tužitelj to uvjetuje isplatama koje nikada nisu niti dogovorene, a još manje ugovorene. Nadalje, tužitelj da se nije držao radnog vremena te je na isto dolazio i sa istog odlazio sukladno vlastitoj volji pa na taj način nije niti ispoštovao 40 satno radno vrijeme izričito propisano ugovorom o radu. Rad od kuće kojeg tužitelj navodi u tužbi nije dogovoren sa poslodavcem, koju činjenicu će svakako potvrditi i predloženi svjedoci, baš kao i činjenicu nepoštivanja radnog vremena od strane tužitelja. Upravo na to tuženik je višekratno upozoravao tužitelja usmeno i pismeno, bezuspješno. Dokaz: e mail korespondencija tužitelja i tuženika u periodu od 24.veljače 2025.g. do 26.veljače 2025.g. sa upozorenjem na kršenje radnih obveza i potvrdom primitka/razumijevanja tih upozorenja e mail korespondencija tužitelja i tuženika u periodu od 24.veljače 2025.g. do 04.ožujka 2025.g. Odluku o korištenju godišnjeg odmora tužitelj je donio samostalno, a što je također razvidno iz e mail korespondencije kada isti navodi : „ već sam ti bio najavio da ću uzeti godišnji odmor“ (?!). Dakle, nema govora o tome da se tužitelj nalazio na godišnjem odmoru sukladno odluci tuženika, kako to isti pogrešno prikazuje u tužbi. Čak štoviše, tužitelj, unatoč činjenici što mu je bilo poznato da novi zaposlenik, upravo u tom periodu dolazi na radno mjesto, a kojem zaposleniku treba izvršiti primopredaju nužnu za normalno odvijanje poslovnih procesa, samoinicijativno odlučuje koristiti godišnji odmor, a na poziv tuženika da dostavi poslovni laptop kako bi se poslovni proces mogao uredno odvijati, tužitelj navodi kako nije u mogućnosti. Tužitelj obavještava tuženika putem maila o započinjanju korištenja godišnjeg odmora praktički niti jedan dan ranije, samoinicijativno i bez dogovora sa tuženikom. Upravo ne izvršavanje ugovornih i zakonskih obveza i radnog odnosa, koje su dugotrajne, uporne i namjerne, razlog su za izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik donio dana 05.ožujka 2025.g. te ga uputio tužitelju. Taj otkaz tužitelj je zaprimio dana 07.ožujka 2025.g. Dakle, da nije točna tvrdnja tužitelja iz tužbe da bi otkaz zaprimio dana 13.ožujka 2025.g. Po okončanju samoinicijativno započetog godišnjeg, od dana 06.ožujka 2025.g. tužitelj ne dolazi na radno mjesto sve do 18.ožujka 2025.g. te tuženika ne izvještava o razlozima svog izostanka sa radnog mjesta. Tek 18.ožujka 2025.g. tužitelj dolazi na radno mjesto sa doznakama iz kojih je razvidno da je bolovanje obuhvatilo period od 06.03.2025.g. do 18.03.2025.g. Ne stoji tvrda tužitelja iz tužbe da je o bolovanju odmah izvijestio tuženika, već je tuženik za bolovanje saznao tek nakon višekratnih uvida u sustav HZZO-a i to 18.ožujka 2025.g. kada je i sam tužitelj došao kod tuženika sa doznakama. Prethodno navedeno postupanje, iako nije ni razlog ni uzrok otkaza, jasno pokazuje odnos tuženika prema tužitelju kada isti ne smatra korektnim ni svrhovitim izvijestiti poslodavca o svojoj nesposobnosti dolaska na radno mjesto iako je to objektivno bio u mogućnosti. Ovo posebno što tužitelj, navodno, sve do 13.ožujka 2025.g., nije zaprimio otkaz. Međutim, može se zaključiti kako je tužitelj, nakon zaprimanja otkaza zapravo dana 07.ožujka 2025.g., dana 08.ožujka 2025.g., retroaktivno otvorio bolovanje za razdoblje od 06.03.2025- 18.03.2025.g. Tuženik je višekratno provjeravao putem svog računovodstveno knjigovodstvenog servisa eventualni tužiteljev status te se informacija o bolovanju u sustavu pojavila tek 18.03.2025.g. Međutim, tužiteljevo bolovanje u ovom postupku nije niti bitno, budući nije ni razlog ni prepreka u izvanrednom otkazivanju ugovora o radu, a čak štoviše sam otkaz je donesen i dostavljen tužitelju znatno prije saznanja tuženika o bolovanju. Razlozi za izvanredni otkaz nastupili su znatno ranije i traju duže vrijeme. Vrijeme i način otvaranja bolovanja te neobavještavanje poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad tek je činjenica koja ukazuje na odnos tužitelja prema tuženiku kao poslodavcu. Dakle, ne ispunjavati preuzete ugovorne obveze i ne poštovati rokove nužne za obavljanje poslovanja, ignorirati opetovane pozive na ispunjenje prethodno navedenog, pa još na takva upozorenja reagirati traženjem neosnovanih isplata, ne poštovati radno vrijeme pa ne reagirati na pozivanje poslodavca da je isto potrebno poštivati, donošenje samoinicijativne odluke o korištenju godišnjeg odnosa te obavještavanje poslodavca o tome nepunih 24 sata prije, a u konačnici otvaranje bolovanja i neobavještavanje poslodavca punih 13 dana o tome, doista predstavlja grubo kršenje odredbi ugovora o radu. Nakon takvog postupanja radnika, razvidno je kako poslodavac nije imao drugi „alat“ za zaštitu svog urednog poslovanja, nego izvanredni otkaz, budući tužitelj, a što je jasno iz svega prethodno navedenog, očigledno nije imao namjeru prilagoditi svoje postupanje ugovornim i zakonskim obvezama. Slijedom navedenog, razvidno je kako je tužbeni zahtjev neosnovan pa se isti predlaže odbiti uz osudu tužitelja na snošenje parbenog troška.

3. U dokaznom postupku sud je pregledao Zahtjev za zaštitu prava radnika, potvrde o primitku, Ugovor na određeno vrijeme, Odluku o otkazu ugovora o radu , Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad, e-mail korespondenciju, Obavijest o privremenim nesposobnostima za rad, pregled potvrde o uručenju DHL-a, iskaz tužitelja te svjedokinje BĐ.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Među strankama nije sporno da je tužitelj radio kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 29. veljače 2023., s početkom rada 16. ožujka 2024., kao ISM referent, na razdoblje od godinu dana, a da je tuženik dana 5. ožujka 2025. tužitelju dao izvanredni otkaz ugovora o radu.

5. Kao sporno ostalo je za raspraviti:

- da li su postojali opravdani razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu ili se radi o paušalnim razlozima koje čine predmetnu odluku neosnovanom i nedopuštenom,

- da tuženik nije ispoštovao prekluzivni rok od 15 dana od dana saznanja za davanje izvanrednog otkaza,

- da tužitelju nije dana mogućnost za davanje obrane,

- da tuženik nije u zakonskom roku izjavio odgovor na tužbu,

- da tužitelj nije nikada bio pismeno ni usmeno upozoren prije otkaza.

6. U svom iskazu na ročištu od 8. prosinca 2025. tužitelj navodi da se zaposlio kod tuženika 16. ožujka 2024. Ugovorom o radu na određeno vrijeme godinu dana, s početkom rada 16. ožujka 2024. , dakle do 16. ožujka 2025. , kao ISM referent. Njegov posao da je bio dosta specifičan u smislu da je da taj ISM referent radi softverski dio posla i te poslove da je radio sve do 1. listopada 2024. , s tim da mu je 1. listopada 2024. ponuđen posao designate person. To da je ustvari pozicija odmah ispod generalnog direktora, praktički drugi čovjek u firmi, naime tuženik da je donio odluku o tome ali da njemu nije dan nikakav novi ugovor niti aneks kojim bi bio i pisanim putem regulirana njegova pozicija, kao i utvrđena puno veća plaća koja da mu je usmeno rečeno trebala biti 4.000,00 eura, dok mu je plaća za ISM referenta iznosila oko 1.800,00 eura. Razlika ovog novog posla da je bila u tome što je ustvari odgovarao za cijelu flota, sigurnosne procedure kako brod ide, te da je morao i osobno putovati u inozemstvo kako bi se riješili određeni problemi na način da je ustvari bio 24 sata dostupan. Inače prema ugovoru o radu radno vrijeme da je bilo od 8-16 sati, te da nije bilo evidencije, ali kada je počeo raditi kao designate person praktički da je radio cijeli dan, pa bi radio i od kuće popodne kad bi zatrebalo. Što se tiče njegovog odlaska na godišnji odmor i bolovanje, da mu je tajnica BĐ , kako se bližio dan prestanka ugovora, često spominjala da mora iskoristiti godišnji tako da joj je mailom 26. veljače i obavijestio da će od 27. veljače do 6. ožujka koristiti godišnji odmor. Dok je bio na godišnjem odmoru da nije dobivao obavijest od strane tuženika da se mora vratiti na posao, već da je zamijetio da već 6. ožujka ne može pristupiti službenom mailu, mislio je da je neki kvar ili slično, a da nije 7. ožujka otišao do firme obzirom da je otvorio bolovanje jer su mu se ukočila leđa i da je bio nesposoban za rad, odnosno za hodanje. Odluku tuženika o izvanrednom otkazu da je dobio 13. ožujka, nakon čega da je kontaktirao odvjetnika i ustao Zahtjevom za zaštitu prava. Isti da je bio spreman sa tuženikom postići dogovor bez suda, ali oni da nisu uopće odgovorili niti na Zahtjev za zaštitu prava. Bolovanje da mu je zaključeno 17. ožujka 2025. s tim da je sutradan 18 otišao do firme i vratio službeni laptop i mobitel za što je dobio i potvrdu od tuženika. O tome zbog čega mu je tuženik dao izvanredni otkaz smatra da je razlog što su htjeli izbjeći kako zaključivanje novog ugovora i da mu plate za poslove koje je odradio designate person za koju su mu trebali isplatiti veću plaću od one koja mu je utvrđena ugovorom. Napominje da je po otvaranju bolovanja 7. ožujka o tome odmah telefonski obavijestio tajnicu BĐ, s tim da je doznake naknadno dostavio. O tome tko mu je bio nadređen u toj firmi, navodi samo direktorica, koja da je bila u Libiji, inače da je iz Libije i da se zove ĐĐJ. Od tuženika da nije dobivao mailove kojim ga se upozorava na radno vrijeme, na potrebu poštivanja radnog vremena i kojima ga traže izvršenje obveza vezano za Marat softver. Sve svoje obveze vezano za Marat program da je odradio i o tome obavijestio tuženika , a koji program da je završen i prije nego što je počeo raditi kao designate person, obzirom da se radi o programu održavanja broda, da je upravo upozoravao da pomorci ne obavljaju posao sukladno tom programu.

7. U svom iskazu na ročištu od 8. prosinca 2025. svjedokinja BĐ navodi da je zaposlena kod tuženika od 2016. kao voditelj odjela nabave i financije i kao voditeljica ureda firme. Koliko joj je poznato da je nadređeni tužitelju kao mentor ISM menadžer OĐ, s tim da je tužitelj kao ISM referent započeo s radom 16. ožujka 2024. Tužitelj u trenutku kad se zaposlio kod tuženika da se ustvari trebao osposobiti za ISM menadžera jer da tada da nije imao sva potrebna znanja i iskustvo i to da je bio krajnji cilj njegova zaposlenja. Što se tiče postavljanja za designate person koliko se sjeća da mu je to ponuđeno u studenom 2024. po odluci direktorice što da je on i prihvatio. On da je došao vezano za tu odluku kod nje se raspitivati, dali će imati bolje uvjete u smislu plaće i slično, međutim tako nešto da njemu nije ponuđeno. Tada da mu je odgovorila da joj je žao što je to prihvatio ukoliko nije bio upoznat s tim da mu sve ostaje isto, ukoliko su mu očekivanja bila drugačija. Vezano za probleme sa tužiteljem da je to započelo u 12. mjesecu 2024. Naime, tužitelj da je trebao u prosincu otići na kontrolu ISM pregleda i to na brodu koji da je bio vezan u Egiptu u luci Abu Kir . Tada da je tužitelj bio na godišnjem odmoru ali da je imao informaciju i znao je da mora ići, obzirom da nisu znali datum kada će brod doći u luku a godišnji odmor da mu je bio odobren, jer da nije obavijestio tuženika da će biti izvan RH pa su mislili ukoliko je na godišnjem odmoru svejedno da će moći obaviti radni zadatak. Firma da je bila spremna realizirati to poslovno putovanje iz destinacije na kojoj se on nalazi, međutim, on da je to odbio. Jednom da je sa kolegom TĐ išao na takav jedan ISM pregled, godišnji pregledu, u Egiptu u istoj luci. Inače, generalno da u zadnja tri mjeseca tužitelj nije poštovao redovno radno vrijeme, vrlo često da je dolazio kasnije i odlazio ranije pa skoro svaki dan. Naime, ista da nije vodila pisanu evidenciju njegovih dolazaka i odlazaka obzirom da ih je samo sedam u uredu i to da nije bila praksa, ali da je ona radni danom ostajala do 16, 00 sati, a on da je redovno odlazio ranije iako mu to nitko nije odobrio. Isto tako u drugom mjesecu da je bio upoznat sa činjenicom da će morati izvršiti primopredaju novom djelatniku koji da je došao u firmu neposredno prije nego što je tužitelj otvorio godišnji odmor, međutim isti praktički nije izvršio pravilnu primopredaju već da mu je dao registrator i rekao uči, umjesto da je djelatnika upoznao s Marat programom u smislu što se napravilo i što još treba doraditi i napraviti. Isto tako da je bio pozvan od strane direktorice da dostavi tablicu u kojoj će prikazati što još treba doraditi a što postoji da bi program bio u potpunosti funkcionalan te da je iako je rekao da će to izraditi, a ni nakon pisanih upozorenja da nije to izradio, odnosno da je taj posao uvjetovao dodatnom isplatom novca. Koliko se sjeća njegovo postavljanje za designate person za vrijeme dok je on radio da nije upućivalo na nikakve dodatne angažmane, a to da je trebao biti 24 sata dostupan to daje više propisano nego što je to u naravi treba biti. Navodi da je točno da je ona najavljivala djelatnicima da trebaju iskoristiti godišnji odmor, sukladno svojim obvezama na poslu, a što se tiče odlaska tužitelja na godišnji odmor 27. veljače 2025. isti da je nju samo obavijestio dan ranije da će otići na godišnji odmor koji je spominjao ranije, na što da mu je pisano odgovorila da je u pravu da je najavljivao godišnji ali ne i kada, stoga da mu nije bio odobren u tom periodu. Naime do odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja koja da je donijeta 5. ožujka, po njenoj procjeni došlo je do toga jer da je došlo do kulminacije svega što tužitelj nije radio kako zbog nedolaska na posao i odlaska s posla ranije u radno vrijeme, a najviše to što da nije postupio po odluci direktorice vezano za izradu tablica za Marat program iako da je rekao da će to izraditi, već da je izradu tablica počeo uvjetovati daljnjom isplatom novca. Iako da je njemu ugovor isticao za desetak dana, stav tuženika da je bio da se na taj način ukaže drugim djelatnicima da je takvo ponašanje neprihvatljivo. Ta Odluka da mu je poslana na dva načina, putem pošte i DHL-om, prema broju za praćenje njemu da je navedeni dokument uručen 7. ožujka. Točno da je da su ga isključili iz službenog maila, da ne može precizirati kojim datumom, ali da je razlog tome što da je upravo neprikladna komunikacija s tuženikom mogla biti usmjerena i na klijenta pa da bi spriječili veće posljedice tako da je odlučeno. Tužitelj da je trebao početi raditi nakon godišnjeg odmora 6. ožujka 2025., međutim da je poslao whatsapp poruku koja da je glasila da će otvoriti bolovanje, a doznake da je osobno donio u ured sa svom opremom koju da je trebao donijeti dana 18. ožujka iako im je oprema trebala i ranije. Napominje da je ona sada trenutno na funkciji designate person za koju nije ekstra plaćena, niti da joj to stoji u ugovoru o radu, a niti da joj se mijenjao obim posla.

8. Analizom i ocjenom cjelokupnog dokaznog postupka, svih dokaza zajedno i svakog dokaza zasebno sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/93, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Prema čl. 116. st. 1. ZR, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema stavku 2. toga članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

10. Tužitelj kao prvo osporava da su nisu postojali opravdani razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu i ustraje u tvrdnji da je predmetna odluka tuženika nezakonita jer da se radi o paušalnim razlozima koji čine predmetnu odluku neosnovanom i nedopuštenom. U predmetnoj odluci kao razlozi za izvanredni otkaz se navodi da tužitelj nije poštovao radno vrijeme i da nije izvršio svoju radnu obvezu dostavljanja tablica sa svim podacima koji su uneseni u Marad program, a koji krajnji rok za izvršenje te obveze da je bio 26. veljače 2025., a na koje izvršenje da je posljedni put pozvan mailom od 4. ožujka 2025. I sam tužitelj potvrđuje da je radno vrijeme bilo od 8 do 16, da se o istom nije vodila evidencija ali da je on znao raditi od kuće. Obzirom da nije sporno da tuženik nije vodio evidenciju prisustva na radu u ovom postupku nije dokazao da tužitelj nije poštivao radno vrijeme i da je to osnovan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Međutim, ovaj sud smatra da je tuženik dokazao da tužitelj nije izvršio svoju radnu obvezu dostavljanja tablica sa svim podacima koji su uneseni u Marad program, a krajnji rok za izvršenje te obveze je bio 26. veljače 2025., već je isti dana 27. veljače 2025., otišao na g.o. bez prethodnog odobrenja početka korištenja godišnjeg odmora, što je razvidno iz mail komunikacije. Naime nije sporna sama činjenica neovlaštenog korištenja godišnjeg odmora, jer se isto u odluci o otkazu ne navodi, već u kontekstu neizvršenja planirane radne obveze koja je tuženiku bila vrlo bitna. Po ocjeni ovog suda tužitelj je nakon što je obaviješten da je zaposlen novi djelatnik kojem mora izvršiti primopredaju, čime je njemu postalo jasno da njemu ugovor neće biti produžen, odlučio da ne ispuni svoje radne obveze do kraja kako je trebao pravdajući to nepoštivanjem dogovora od strane tuženika. Nadalje tužitelj ispunjenje svojih obveza praktički uvjetuje ucjenjivanjem tuženika na dodatnu isplatu ukoliko želi dostavu tablica što jasno proizlazi iz njegovog maila od 4. ožujka 2025. (list spisa 27/28), a što je u svom iskazu potvrdila i svjedokinja BĐ, što je po ocjeni ovog suda osobito teška povreda radne obveze te opravdan i osnovan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

11. Prigovor tužitelja da tuženik nije ispoštovao prekluzivni rok od 15 dana za davanje izvanrednog otkaza od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji nije osnovan. Kako je već navedeno tužitelj je nakon maila od 4. ožujka dana 5. ožujka 2025., dobio izvanredni otkaz, dakle u zakonskom roku od saznanja za osobito važnu činjenicu na kojoj se između ostalog izvanredni otkaz temelji i zbog koje je tuženik osnovano odlučio da daljnji nastavka radnog odnosa nije moguć jer je očito bio značajno narušen odnos i gubitak povjerenja između tuženika kao poslodavca i tužitelja. Na to nije od utjecaja da je tužitelj bio pred istekom ugovora o radu na određeno vrijeme.

11.1. Kako tužitelj nije postupao po nalozima tuženika te nije ni bio na radnom mjestu u vrijeme donošenja odluke o otkazu, ovaj sud smatra da nakon maila tužitelja od 4. ožujka tuženik tužitelju nije trebao omogućiti davanje obrane. Nadalje, činjenica da tužitelj prije otkaza nije nikada bio pismeno ni usmeno upozoren nije od utjecaja na valjanost otkaza. Neosnovan je i prigovor tužitelja da Odluku o izvanrednom otkazu nije zaprimio 7. ožujka 2025., kada isto nedvojbeno proizlazi iz primke povratnice i dopisa HP (list spisa 32). Odgovor na tužbu je tuženik dao u zakonskom roku od 30 dana od zaprimanja tužbe 2. svibnja 2025., i to dana 21. svibnja 2025. Neosnovan je i prigovor tužitelja da nije postojala suglasnost sindikata odnosno sindikalnog povjerenika obzirom da je to tužitelj paušalno istakao bez da je dokazao da je kod tuženika opće bio organiziran rad sindikata odnosno sindikalnog povjerenika.

11.2. U odnosu na ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme, valja istaći da isti prestaje istekom roka na koji je sklopljen sukladno čl. 112.st.toč.3. ZR-a, te se radi o zakonitom načinu prestanka radnog odnosa. Po isteku tog roka poslodavac nema nikakvu obvezu s radnikom sklopiti novi ugovor o radu već je to njegovo autonomno pravo. Stoga, budući da je Ugovor o radu prestao na zakonit način ne postoji ni obveza tuženika u svojstvu poslodavca da tužitelja vrati na rad. Obzirom da je tužitelj imao zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme zaključno do16. ožujka 2025., njemu je radni odnos prestao po sili zakona, stoga je neosnovan i tužbeni zahtjev iz toč II gdje tužitelj traži da ga tužitelj vrati na poslove ISM referent do isteka ugovora. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 112 i 116. ZR-a, valjalo je odlučiti kao u toč. I i II izreke ove presude.

12.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155.g Zakona o parničnom postupku, a u skladu s točkom 7. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te popisu troška pun. tuženika. Tuženiku je priznat trošak jednokratne nagrade Tbr.7.st.2. – 250 bodova, za pristup na ročište od 8. prosinca 2025. – 50 bodova, što ukupno daje 300 bodova ( vrijednost 1 boda =2 eura), što daje iznos od 600,00 eura.

U Splitu, 13. veljače 2026.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste.