REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-1117/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Draženke Ilak i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 19. studenog 2025., poslovni broj: P- 1174/2025-6., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice Addiko Bank d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 19. studenog 2025., poslovni broj: P-1174/2025-6:

1. potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I. i II. izreke);

2. preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka III. izreke), tako da se nalaže tuženici Addiko Bank d.d. da tužitelju PA naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.249,71 eura, umjesto iznosa od 3.999,71 eura.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 4. st.2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 23.05.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“ - iz čl. 3. st.4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 23.05.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „..po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da u roku od 15 dana po osnovi preplaćenog tečaja isplati tužitelju PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.653,09 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

8,26 EUR tekućom od 15.01.2009.

9,62 EUR tekućom od 15.02.2009.

10,31 EUR tekućom od 15.03.2009.

8,68 EUR tekućom od 15.04.2009.

8,44 EUR tekućom od 15.05.2009.

5,88 EUR tekućom od 15.06.2009.

3,63 EUR tekućom od 15.07.2009.

4,41 EUR tekućom od 15.08.2009.

6,08 EUR tekućom od 15.09.2009.

5,13 EUR tekućom od 15.10.2009.

4,20 EUR tekućom od 15.11.2009.

6,33 EUR tekućom od 15.12.2009.

8,35 EUR tekućom od 15.01.2010.

10,48 EUR tekućom od 15.02.2010.

9,92 EUR tekućom od 15.03.2010.

13,50 EUR tekućom od 15.04.2010.

12,58 EUR tekućom od 15.05.2010.

14,38 EUR tekućom od 15.06.2010.

24,51 EUR tekućom od 15.07.2010.

22,21 EUR tekućom od 15.08.2010.

30,86 EUR tekućom od 15.09.2010.

26,30 EUR tekućom od 15.10.2010.

22,86 EUR tekućom od 15.11.2010.

33,30 EUR tekućom od 15.12.2010.

39,76 EUR tekućom od 15.01.2011.

35,08 EUR tekućom od 15.02.2011.

35,76 EUR tekućom od 15.03.2011.

32,40 EUR tekućom od 15.04.2011.

33,44 EUR tekućom od 15.05.2011.

44,87 EUR tekućom od 15.06.2011.

56,07 EUR tekućom od 15.07.2011.

77,26 EUR tekućom od 15.08.2011.

49,82 EUR tekućom od 15.09.2011.

44,94 EUR tekućom od 15.10.2011.

44,47 EUR tekućom od 15.11.2011.

45,26 EUR tekućom od 15.12.2011.

49,86 EUR tekućom od 15.01.2012.

51,69 EUR tekućom od 15.02.2012.

50,07 EUR tekućom od 15.03.2012.

49,65 EUR tekućom od 15.04.2012.

7,07 EUR tekućom od 15.05.2012.

2.595,41 EUR tekućom od 15.05.2012.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.999,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 19. studenoga 2025. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu i to zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito iz razloga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno jer su isti nejasni i proturječni. Također ističe kako je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer mu sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom. U žalbi navodi kako je u točki I. izreke prvostupanjske presude ništetnom utvrđena i odredba članka 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a tuženici zbog ništetnosti te odredbe nije naložena isplata novčanog iznosa na temelju stjecanja bez osnove. Smatra da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 187. stavkom 2. ZPP-a, kao i povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer sud nije obrazložio u čemu se ogleda tužiteljev pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu.

2.1. Dalje u žalbi navodi da je člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe lako uočljive (tzv. test transparentnosti), a člankom 81. stavkom 1. tog Zakona je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tzv. test poštenosti), da je u postupku tuženica isticala kako su odredbe o valutnoj klauzuli jasne i lako razumljive i uočljive, pa ako bi se i prihvatilo da prilikom sklapanja Ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori, to je tek prva pretpostavka koja mora biti zadovoljena da bi sud pristupio ocjeni je li sporna odredba ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i je li uzrokovala znatniju štetu na strani potrošača. Nastavno tuženica ukazuje kako je prema članku 22. Zakona o obveznim odnosima bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, te da odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, jer nije zabranjena, da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda i da je u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Ustraje u prigovoru zastare, a osporava i odluku o troškovima postupka. Ističe kako je podnescima od 18. studenog 2023. i 15. studenog 2023. tužitelj isključivo specificirao tužbeni zahtjev što je bio dužan učiniti još prilikom podnošenja tužbe, pa se stoga ne radi o obrazloženim podnescima. Budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama, smatra da je i u tom dijelu odluka o troškovima pogrešna. Mišljenja je da se za sve poduzete radnje nije mogla primijeniti vrijednost boda od 2,00 eura, a također smatra kako tužitelj nema pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude. Zaključno ističe kako je sud pogrešno priznao trošak sastava svih obrazloženih podnesaka s obzirom da isti nisu bili nužni za provođenje postupka, a osim toga na taj je način došlo i do povrede odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u pogledu priznavanja broja obrazloženih podnesaka suprotno Tbr. 8 Tarife. Predlaže da se presuda preinači na način da se tužitelj u cijelosti odbije sa tužbenim zahtjevom i da joj se nadoknade troškovi parničnog postupka ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana i to samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetne i da tužiteljici (iako se radi o tužitelju EA) pripada pravo da joj tuženica vrati ono što je primila, iako predmet spora nije utvrđenje ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita.

5.1. Nadalje, u točki 21. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da je iznos od 3.653,09 eura koji tužitelj potražuje od tuženice iznos koji predstavlja razliku između redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu (početno utvrđene kamatne stope) i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim Odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, kao i razlika po osnovu tečajne razlike koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pa nastavlja u točki 22. obrazloženja: „slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 3.095,39 eura na ime razlike više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF osnovanim u cijelosti…..“.

5.2. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da prvostupanjski sud polazi od pogrešne pretpostavke o sadržaju i dosegu tužbenog zahtjeva (na što je već upozoren i rješenjem ovog drugostupanjskog suda od 25. kolovoza 2025., poslovni broj: Gž- 1007/2024), što je dovelo do nejasnoća u razlozima odluke. Naime, razlozi pobijane presude ne odnose se u cijelosti na predmet tužbenog zahtjeva, već se djelomično odnose i na pravna pitanja koja u ovom postupku nisu bila odlučna. Također iznos koji je tužitelju dosuđen, a radi se o iznosu od 3.653,09 eura, ne predstavlja razliku koja se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, već se radi o preplaćenom iznosu koji je tužitelj preplatio s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

5.3. Zaključno, iako pobijana presuda ne sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, što formalno predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju tuženica ukazuje u svojoj žalbi, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega pobijana odluka nije nezakonita.

6. Navod tuženice da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a ovaj sud je ocijenio neosnovanim, jer iz spisa proizlazi da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo nikakvih nezakonitosti zbog kojih bi tuženici bilo onemogućeno raspravljati pred sudom. Prema članku 220. stavku 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno stavku 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Ne izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, a koji dokaz je očito prvostupanjski sud smatrao neodlučnim za utvrđenje odlučnih činjenica, primjenjujući tako na konkretan slučaj zakonsko ovlaštenje iz članka 220. stavka 2. ZPP-a, prema ocjeni ovog suda, ne daje osnove za zaključak da je tijekom postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. ZPP-a. Osim toga, a kako to proizlazi iz stanja prvostupanjskog spisa i obrazloženja pobijane presude, tuženica je odustala od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka RA.

7. Što se tiče prigovora tuženice glede postojanja, odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjev da se utvrdi ništetnom odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iako zbog ništetnosti te odredbe nije naložena isplata novčanog iznosa, valja navesti da iz historijata tužbe proizlazi da je tužba prvotno bila podnesena zbog utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da se zahtjev za isplatu odnosio na povrat iznosa plaćenih po osnovi obje ništetne ugovorne odredbe. Naknadno je tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja, prilikom uređenja tužbenog zahtjeva, tužitelj istaknuo da se zahtjev za isplatu odnosi samo na razliku u tečaju i to stoga što su iznosi koji se odnose na preplatu po osnovi promjene kamatne stope u zastari (zapisnik od 6. listopada 2025., strana 217. spisa).

7.1. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda zastara prava na isplatu ne isključuje postojanje pravnog interesa tužitelja za traženje deklaratorne zaštite, budući da zastara ne gasi pravo, već samo mogućnost zahtijevati ispunjenje, a utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe može se zahtijevati neovisno o kondemnatornom zahtjevu. Osim toga, postojanje pravnog interesa, sud može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, zbog čega u žalbenom postupku drugostupanjski sud više nije ovlašten ispitivati pravni interes, a koji pravni stav je iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2620/14.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom iznos od 3.653,09 eura, koji iznos se odnosi na preplaćeni iznos s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

10. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da su parnične stranke, odnosno tužitelj i prednica tuženice Slavonska banka d.d. Osijek sklopile Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, 23. svibnja 2006., na iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna s rokom otplate od 10 godina, uz kamatnu stopu od 5,09%, a koja kamatna stopa je promjenjiva;

- da je tužitelj prije podnošenja tužbe otplatio kredit u cijelosti;

- da je tužitelj bio potrošač, jer je kredit podigao za adaptaciju obiteljske kuće;

- da je prilikom sklapanja Ugovoru o kreditu od strane službenika banke bio obavješten da je kredit u valuti CHF najpovoljniji;

- da prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno financijske struke razlika prema tečaju CHF za utuženo razdoblje iznosi 3.653,09 eura.

11. Prema žalbenim navodima tuženice sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule, kao i da li je nastupila zastara potraživanja.

12. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, utvrđeno je da je tuženica od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženica promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12.1. Navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je i to da je tuženica povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, tako da se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno pozvao i na odredbu članka 502.c ZPP-a.

13. Prema žalbenim navodima tuženice sporno je pitanje da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa i da li je nastupila zastara potraživanja. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

14. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženica u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora, pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

15. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama, te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

15.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom), ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, te je saslušao tužitelja, dok je tuženica odustala od saslušanja predložene svjedokinje, zaposlenice tuženice. Iz iskaza tužitelja, nasuprot žalbenim navodima tuženice, proizlazi da tuženica tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženica unaprijed pripremila, a da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženica sudjelovala kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03-a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

17. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatila i primila od tužitelja, ocjenjujući da je tom ništetnom odredbom tuženica tako naplaćeni novčani iznos stekla bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a, a na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka dipl.oec. Draženke Omazić, kojeg je prihvatio kao stručan i objektivan, proizlazi da ukupno preplaćeni iznos kojega je tužitelj preplatio s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 3.653,09 eura.

18. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je tuženica nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a, jer je odgovorna za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi) nametnula tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženica je kao nesavjestan stjecatelj dužna platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

19. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka isticala prigovor zastare, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je isti nije osnovan u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužitelja za povratom pretplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

20. U konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno članku 225. ZOO, jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove.

20.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela poslovni broj: Su-IV-47/2020-2. od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.2. Slijedom navedenog pravnog shvaćanja, a budući je presuda kojom su utvrđene ništetnim odredbe ugovora u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018., to je u skladu sa citiranim pravnim shvaćanjem, prigovor zastare neosnovan, obzirom da je tužba podnesena 25. svibnja 2021.

21. Zbog navedenog, a temeljem članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a, prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanim točkama I. i II. izreke.

22. Žalba tuženice protiv odluke o troškovima postupka djelomično je osnovana.

22.1. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima se osporava vrijednost boda prema kojoj je izvršen obračun troškova za svaku pojedinu radnju, pri čemu tuženica smatra da je za svaku radnju bilo potrebno primijeniti tarifu koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, valja navesti da, neovisno o tome kada su radnje punomoćnika poduzete, sud prilikom određivanja troškova postupka primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U vrijeme donošenja prvostupanjske odluke na snazi je bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je objavljena u Narodnim novinama 138/23 kojom je vrijednost boda određena u iznosu od 2,00 eura, a koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio, zbog čega su ovi žalbeni navodi tuženice neosnovani.

22.2. Neosnovano tuženica smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno osnovanim smatrao trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, navedeni trošak tužitelju pripada, ne samo primjenom Tbr.9. toč.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, tako da iz navedenih odredbi proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano i sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama).

22.3. Što se tiče troška sudske pristojbe na tužbu valja navesti da je u pravu tuženica kada navodi da je Zakonom o sudskim pristojbama propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudske pristojbe, međutim navedena izmjena Zakona o sudskim pristojbama propisana je tek Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama koja je objavljena u Narodnim novinama 51/2023, dok je tužitelj sudsku pristojbu na tužbu platio u vrijeme podnošenja tužbe 25. svibnja 2021. kada je takva obveza bila propisana odredbama Zakona o sudskim pristojbama, zbog čega je prvostupanjski sud ovaj trošak pravilno priznao tužitelju.

22.4. Osnovano tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno osnovanim smatrao trošak sastava šest obrazloženih podnesaka, iako je Tbr. 8 točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25- dalje: Tarifa) propisano da odvjetniku pripada nagrada za sastav najviše četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku. Osim toga, u pravu je tuženica kada navodi da dio podnesaka nije bio nužan za vođenje postupka, a to se, između ostalih, odnosi i na podneske od 3. lipnja 2022. i 27. lipnja 2024. u kojima tužitelj obavještava sud da je uplatio predujam za provođenje vještačenja. Naime, sastav podnesaka kojima se dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje ne predstavlja nužni trošak postupka, jer je podatak o izvršenoj uplati ionako vidljiv iz spisa.

22.5. U konačnici, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, tužitelju je kao osnovane trebalo priznati slijedeće troškove: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7 točka 1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 2. lipnja 2022., 26. lipnja 2024., 28. listopada 2024. i 6. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 eura svako (Tbr. 9 točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 17. svibnja 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na dva ročišta za objavu presude u iznosu od po 100,00 eura svako (Tbr. 9. točka 3. Tarife), troška sastava četiri obrazložena podneska u iznosu od po 200,00 eura svaki (Tbr. 8 točka 1. Tarife), te trošak PDV-a u iznosu od 525,00 eura (Tbr. 46. Tarife) ili ukupno 2.625,00 eura. Ovom trošku je dodan trošak vještačenja u iznosu od 598,17 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 3.249,71 eura, zbog čega je odluka o troškovima postupka preinačena, sukladno članku 380. točki 3. ZPP-a, te je tuženica obvezana tužitelju platiti trošak postupka u iznosu od 3.249,71 eura umjesto iznosa od 3.999,71 eura.

23. Ovaj sud je odbio tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a, jer je s istom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 13. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić