Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-303/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Ivi Zlatić, odvjetnici u [adresa], protiv tužene Reiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, Podružnica u Karlovcu, Trg Milana Sufflaya 1, zastupane po pun. Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, radi utvrđenja ništetnosti, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 18. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Ive Zlatić, odvjetnice iz Karlovca, te zamjenika punomoćnika tuženika Davora Popović, odvjetnika iz Karlovca, po objavi 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu od dana 05.03.2008.g. broj 056-50-4742340 ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Baković u Zagrebu, pod brojem ovjere OV-9641/08 dana 06.03.2008.g., napisan unutar podnaslova „način otplate“ a koji glasi "kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“.

II Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 da tužitelju AA, [adresa], ranije [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime tečajne razlike isplati iznos od 4.818,46 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023. do isplate na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku na iznos od:

- 20,04 eura tekućom od 01.11.2008.g. pa do isplate,

- 25,58 eura tekućom od 01.01.2009.g. pa do isplate,

- 29,57 eura tekućom od 01.02.2009.g. pa do isplate,

- 31,37 eura tekućom od 01.03.2009.g. pa do isplate,

- 26,40 eura tekućom od 01.04.2009.g. pa do isplate,

- 27,35 eura tekućom od 01.05.2009.g. pa do isplate,

- 19,75 eura tekućom od 01.06.2009.g. pa do isplate,

- 14,16 eura tekućom od 01.07.2009.g. pa do isplate,

- 15,65 eura tekućom od 01.08.2009.g. pa do isplate,

- 18,60 eura tekućom od 01.09.2009.g. pa do isplate,

- 18,34 eura tekućom od 01.10.2009.g. pa do isplate,

- 15,36 eura tekućom od 01.11.2009.g. pa do isplate,

- 20,95 eura tekućom od 01.12.2009.g. pa do isplate,

- 25,44 eura tekućom od 01.01.2010.g. pa do isplate,

- 31,82 eura tekućom od 01.02.2010.g. pa do isplate,

- 30,35 eura tekućom od 01.03.2010.g. pa do isplate,

- 39,01 eura tekućom od 01.04.2010.g. pa do isplate,

- 37,37 eura tekućom od 01.05.2010.g. pa do isplate,

- 40,57 eura tekućom od 01.06.2010.g. pa do isplate,

- 65,19 eura tekućom od 01.07.2010.g. pa do isplate,

- 3,09 eura tekućom od 31.07.2010.g. pa do isplate,

- 61,99 eura tekućom od 01.08.2010.g. pa do isplate,

- 0,59 eura tekućom od 08.08.2010.g. pa do isplate,

- 80,00 eura tekućom od 01.09.2010.g. pa do isplate,

- 73,98 eura tekućom od 01.10.2010.g. pa do isplate,

- 64,29 eura tekućom od 01.11.2010.g. pa do isplate,

- 84,73 eura tekućom od 01.12.2010.g. pa do isplate,

- 110,72 eura tekućom od 01.01.2011.g. pa do isplate,

- 92,32 eura tekućom od 01.02.2011.g. pa do isplate,

- 98,77 eura tekućom od 01.03.2011.g. pa do isplate,

- 90,56 eura tekućom od 01.04.2011.g. pa do isplate,

- 92,04 eura tekućom od 01.05.2011.g. pa do isplate,

- 126,88 eura tekućom od 01.06.2011.g. pa do isplate,

- 130,28 eura tekućom od 01.07.2011.g. pa do isplate,

- 3.155,35 eura tekućom od 12.07.2011.g. pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 da tužitelju AA, [adresa], ranije [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.401,82 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 05.03.2008.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 056-50-4742340 za iznos u kunskoj protuvrijednosti od 31.989,51 CHF, na rok od 60 mjeseci s kamatnom stopom koja je promjenjiva, uz valutnu klauzulu. Nastavno iznosi da je kredit otplatio u cijelosti dana 12. srpnja 2011.g. i da je tužena u id. Ugovor o kreditu ugradila valutnu klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07 i 79/09, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršenja id. ugovora. To po tužitelju za posljedicu ima nepoštenost t.j. ništetnost ugovorne odredbe (članak 102. Id. Zakona), te u nastavku pobliže navodi da se u članku 7. Ugovora o kreditu u podnaslovu "Način otplate" tužitelj kao korisnik kredita obvezao vratiti kredit uz valutnu klauzulu, s time da je na dan dospijeća prve rate kredita 30.04.2008.g. srednji tečaj za CHF po tečajnoj listi tužene iznosio 4,498794 HRK/CHF, a na dan isplate posljednje rate kredita 12.07.2011. srednji tečaj za CHF je bio 6,253677 HRK/CHF. Nadalje ističe da je predmet ovog spora članak Ugovora o kreditu koji predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07), Direktivi Vijeća 3/13 EEZ-a od 05.04.1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i relevantnoj i opće prihvaćenoj sudskoj praksi. Obrazlaže da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Također članak 3. st.1. Direktive Vijeća 3/13 EEZ-a od 05.04.1993.g., koji je implementiran u hrvatski pravni sustav i u ZZP, određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Tužitelj stoga tvrdi da je tužena na opisani način postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/13), i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.g. protivno odredbama u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 269. i čl. 272. ZOO-a. Pri tom ističe da ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva, a kako je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao moraju u odnosu na isti vrijediti temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava. Dakle, imajući u vidu da ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao naprijed, uz okolnost da je VTS RH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom te je ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, a tako i za predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tužene, po tvrdnji tužitelja je predmetna odredba ništetna. Odnosno, tužitelj smatra da je zbog promjene tečaja CHF/HRK tijekom otplatnog razdoblja t.j. zbog valutne klauzule za navedeni kredit isplaćeno više nego što bi bilo da tijekom otplate nije dolazilo do promjene tečaja i slijedom toga predlaže najprije po sudskom vještaku financijske struke izvršiti obračun radi utvrđenja koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti CHF između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF, po kojem je kredit isplaćen i iznosa koji je platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno. Nakon toga predlaže da sud po provedenom postupku, makar i zbog ogluhe, donese presudu kojom će se utvrditi ništenost dijela ugovorne odredbe kako je to sadržano u točki I izreke ove odluke, te naloži tuženoj banci da na ime tečajne razlike tužitelju isplati iznos od 32.292,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako već pobliže navodi u tužbenom zahtjevu u tužbi. Uz to potražuje troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Nakon provedenog vještačenja precizira tužbeni zahtjev na način da u podnesku od 14. veljače 2025.g. ostaje kod predloženog utvrđenja iz točke I tužbenog zahtjeva u tužbi, dok u točki II potražuje od tuženika na ime tečajne razlike, isplatu ukupnog iznosa od 4.818,46 eur prema izračunu vještaka, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni anuitet, sve uz trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da su stranke u članku 12. id. Ugovora o kreditu utvrdile kako je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta banke kreditora. Obzirom je u cit. Ugovoru kao ugovorna stranka i kreditor navedena Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, to je po tuženiku evidentno da se mjesto sjedišta banke nalazi u Zagrebu i da je prema odredbama Zakona o parničnom postupku o nadležnosti za postupanje u ovom predmetu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. U nastavku ističe kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući se isti može derogirati „isključivo u slučaju isključive nadležnosti Naslovnog suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema“.

2.1. Nadalje, tuženik se u pogledu predmeta spora protivi u cijelosti tužbenom zahtjevu i osporava sve tužiteljeve navode iz tužbe. Vezano uz valutnu klauzulu iznosi da je potpuno neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P- 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Po tuženiku je štoviše, takav stav tužitelja „u najmanju ruku apsurdan,“ budući je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. U tom smislu iznosi da je tužitelj potpuno svjesno odabrao kredit denominiran u CHF i u svakom slučaju moralo mu je biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti id. valute, pa tvrdi da se u cijelosti radi o jasnoj odredbi „koja sama po sebi ne može biti preciznija“. Tuženik također ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Uz to navodi da je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, te je nesporno da je tužitelj bio upoznat s činjenicom kako će se ta klauzula primjenjivati. Isto tako navodi da je valutna klauzula u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, pa se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati da je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje Tuženik nije mogao utjecati i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno da je rata kredita bila umanjena.

2.2. Također upućuje da se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Tvrdi da je pPredmetni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora, pa iz toga po tuženiku proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12, jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora, a čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik isto tako naglašava kako je tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja i tužitelj je bio u mogućnosti podignuti kredit u drugim valutama. Prigovara da tužitelj ne predlaže dokaze a niti navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev.

2.3. Tuženik u nastavku predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži uzimanje u obzir i eventualnih razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Uz to podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualno izračunate razlike sa zahtjevom koji se ističe u ovom predmetu. Podredno i opreza radi također ističe uvjetni prijeboj eventualno navedene razlike sa zahtjevom koji ističe tužitelj.

2.4. Nastavno tuženik napose prigovara da tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva a niti na pravilan način specificira visinu istog. Tvrdi da tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, a u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Osvrće se kako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi da je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)". S tim u vezi iznosi da se u konkretnom slučaju uopće ne dostavlja podatak o uplatama koje je tužitelj vršio tuženiku a na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno obzirom na pravilo o teretu dokazivanja, a to tužitelju u konkretnom slučaju propušta dokazati.

2.5. Tuženik najzad, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje 3 godina prije podnošenja predmetne tužbe i navodi da sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, po tuženiku je nesporno da je gore navedeni dio potraživanja u zastari pa predlaže odbiti tužbu tužitelja u tom dijelu. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare i sukladno općem zastarnom roku koji se odnosi na razdoblje 5 godina prije podnošenja tužbe. Uz to dodaje da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da on - tuženik "nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a". Obzirom je tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri i nije imao namjeru oštetiti Tužitelja, kako navodi, nema mjesta kažnjavanju tuženika u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate što predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO). S obzirom na sve navedeno tuženik predlaže predlaže odbiti tužitelja s tužbeni zahtjevom, uz obvezu tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 056-50-4742340 od 05. ožujka 2008., u potvrdu javnoga bilježnika Marije Baković broj Ov-9641/08 od 06. ožujka 2008., u prijepis knjigovodstvene kartice tuženika na listu 13-15 spisa, u Otplatni plan na listu 16-18 spisa, u kontrolni ispis unosa korištenja tuženika na listu 19 spisa, u otplatnu tablicu na listu 20-24 spisa, u dokaz o uplati predujma na listu 24-25 spisa, u podnesak tužitelja na listu 34,35 i 50 spisa, uvid u odluke iz sudske prakse pridonesene na ročištu od 08.10.2024., u dokaz o uplati predujma na listu 67 spisa, uvid u podnesak Ministarstva unutarnjih poslova RH, Policijske uprave zagrebačke od 30.10.2025., te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka D&S d.o.o. od 31.01.2025. vještaka, podnesak tužitelja od 14.02.2025., podnesak tuženika od 16.10.2025. s prilozima u privitku, iskaz tužitelja na završnom ročištu od 18.12.2025.godine.

4. Nakon provedenog postupka, imajući u vidu svaki pojedini dokaz ponaosob i ukupnost cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja, sud je sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; nadalje: ZPP), unatoč osporavanju i prigovorima tuženika u odgovoru na tužbu utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev onako kako ga je postavio tužitelj.

5. Pri tom se obzirom na isticanje prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda ukazuje da je ranije donesenom odlukom prihvaćen id. prigovor tuženika i doneseno rješenje o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, ali je isto rješenje ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1266/24-2 od 19.ožujka 2024., a u daljnjem tijeku postupka ne prihvaća se isti prigovor tuženika. Naime, razvidno je prema zakonskim odredbama i stavovima izraženim u brojnim odlukama iz sudske prakse, počev od rješenja Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1108/19-2 od 27.kolovoza 2019. kojim je ukinuto već ranije doneseno rješenje o mjesnoj nenadležnosti, da postoji nadležnost ovog suda za postupanje u ovom predmetu obzirom na prebivalište tužitelja kao potrošača. Naime, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Također je presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-13 C- 240/98 do C-244/98), utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što se utvrđuje u ovom postupku u daljnjem dijelu obrazloženja. Nadalje, prethodno spomenutom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora koju razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prolongirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, a što se dakle utvrđuje i u ovom postupku.

6. Nakon provedenih dokaza tužbeni je zahtjev prihvaćen dakle kao osnovan, imajući u vidu da je istim tužitelj potraživao povrat utuženog iznosa s osnove preplate zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), a sve obzirom na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica, što je za posljedicu imalo da je zbog promjene tečaja tužitelj platio daleko veći iznos od ugovorenog. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 (ZOO).

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu 05. ožujka 2008. (list 68-12 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 31.989,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja t.j. isplate kredita (točka 1. i 7. ugovora), a radi se o kreditu za kupnju vozila kako je navedeno u točki 6. id. ugovora,

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit prema Otplatnom planu, u kunskoj vrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta na naplatu,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 6,75% godišnje s time da se id. promjenjiva stopa utvrđuje u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

8. Također je neosporno da je tuženik za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

9. Vezano pak uz potraživanja u mnogim istovrsnim ili sličnim predmetima pokrenutim kod ovog ili drugih sudova u kojima su stranke utuživale banke i tražile povrat preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu bilo zbog promjenjivosti kamatne stope ili promjene tečaja CHF odnosno s osnove valutne klauzule, za utvrditi je da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4.srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je, između ostalih banaka i ovdje, tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Pri tom je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Pri tom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već da se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ove citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to toč. 2. tog ugovora ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, te je i takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. Isto tako, ne nalazi se da je osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, tužitelj je podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 06.lipnja 2022. te je u tužbi i tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule tj. tečajne razlike za utuženi period, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012., s time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014. a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018., pa se slijedom toga ne nalazi da bi prigovor zastare bio osnovan, kako uostalom u tom smislu obrazlaže tužitelj u svojim podnescima tijekom postupka. Naime, odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a kraće), NN 35/05 i dr., propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje je člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Stavak 3. istoga članka određuje da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

17. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, zastara počela teći ispočetka, te je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH-a broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017., u kojoj je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

18. U citiranoj odluci VSRH-a zauzeto je slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

19. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. utužena tražbina, imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, a podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare te se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, pa bi zastara za individualne tužbe počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

20. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 06.lipnja 2022., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, to se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna odnosu na kamatu dana 14. lipnja 2018., pa je dakle razvidno da za podnošenje tužbe u ovom predmetu nije nastupila zastara i istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

21. Pri tom u ovom predmetu, na okolnost visine potraživanja iz tužbe i tužbenog zahtjeva provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku D&S d.o.o., za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, [adresa], koji je u Nalazu i mišljenju od 31. siječnja 2025. nakon provedenog vještačenja prema zadacima tužitelja i prijedlogu tuženika u mišljenju izrazio:

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 35.780,23 kune u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 36.304,62 kune, a negativne razlike (u korist tužene) 524,39 kuna,

- iskazano u eurima da razlika iznosi ukupno 4.748,86 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 4.818,46 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 69,60 eura,

- s time da su pojedinačni iznosi razlika iskazani u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza vještaka u stupcu 17 tablice u kunama i stupcu 18 u eurima.

22. Tužitelj je nakon toga u podnesku od 14. veljače 2025. precizirao tužbeni zahtjev kojim u točki II potražuje isplatu ukupnog iznosa od 4.818,46 eur na ime tečajne razlike sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni anuitet, kako je već navedeno i uz troškove parničnog post sa zakonskom zateznom kamatom, pa je isti zahtjev u tom dijelu prihvaćen i donesena odluka kao u točki II. Naime, nije prihvaćen ni prigovor prijeboja tuženika, tim više što tuženik nije nakon tog vještačenja valjano postavio odnosno uopće artikulirao protutužbeni zahtjev, a zapravo se radi o negativnim iznosima koji predstavljaju posebnu tražbinu i uz to je takvo potraživanje u zastari, te se zastarjelo potraživanje ni ne može prebiti s potraživanjem tužitelja, pa isti prigovor nije uvažen kao meritoran. Osim toga, za istaći je ono što tužitelj navodi da kao potrošač nije mogao utjecati na visinu tečaja CHF i kamatne stope, te da tužitelj uopće nije u poziciji "potplatiti" ikakav obrok dospjelih anuiteta kredita budući bi tužena kao banka koja posluje u RH prisilno od njega naplatila svoje potraživanje, a što nije učinjeno ni utvrđeno da bi dakle ikoji iznos tužitelj "potplatio" tuženoj banci. Plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio ni stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. u vezi st. 3 ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečega što nije primio, a time ne postoji ni tražbina tuženika u smislu kako navodi.

23. Uz to treba reći da je tužitelj, koji je osobno saslušan, kroz svoj iskaz samo potvrdio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva napose u dijelu utvrđenja ništetnosti iz točke I tužbenog zahtjeva. Naime, isti u svom iskazu navodu da je u kritično vrijeme kupovao auto marke Hondu Akord s time da je jedan dio kupoprodajne cijene mogao platiti u gotovini, a za drugi dio je trebao kredit pa se obratio RBA banci i tražio savjet u pogledu podizanja preostalog dijela novca kroz kredit. Sjeća se da mu je službena osoba kojoj se obratio kategorično rekla da je najbolje podići kredit u Švicarcima tj. CHF valuti, te je pristao na takav ugovor. Pobliže iznosi da je neko vrijeme plaćao ratu kakva je bila dogovorena u visini otprilike 2.000,00 kn odnosno danas oko 300,00 eura, a onda je ta rata narasla do iznosa od 500,00 eur u protuvrijednosti, što mu je bilo "čudno i previše" jer nije računao na tako veliki iznos. Međutim, nastavio je plaćati kredit i isti otplatio do kraja, a sam kredit bio je u visini oko 200.000,00 kn u protuvrijednosti, odnosno nešto više od 31.000,00 eura, što je preračunao i zapamtio da se radilo o takvoj vrijednosti kredita. Vezano uz okolnosti sklapanja kredita očitovao se da nije imao mogućnost posebno pregovarati, obzirom su mu dali na potpis tipski ugovor koji on nije ni uspio pročitati. Samo mu je rečeno „tu potpišite te je to tako ispalo“. Čak mu nisu rekli ni da pročita ugovor nego su samo rekli "tu potpišite". Na upit svoje pun. gdje je išao kod javnog bilježnika tužitelj odgovara da se više točno ne sjeća, zna samo da je to bilo negdje u Zagrebu na području gdje je trgovački centar King Cross. Nadalje odgovara da ga u banci nisu upozorili na valutu švicarskog franka niti da bi se ista mogla mijenjati, a na upit zamjenika pun. tuženika je li se u svezi podizanja kredita interesirao kod drugih banaka, tužitelj odgovara da se nije interesirao budući je u ovoj banci imao račun pa se prvenstveno njoj obratio. Također se očitavao da ranije nije podizao kredite niti je imao saznanja o valutnoj klauzuli, "pa je zato i pitao službenika što mu on može predložiti i što je bolje", kako doslovno navodi. Dodatno također navodi da mu ni javni bilježnik nije skrenuo pažnju na valutnu klauzulu, već je samo ovjerio njegov potpis, te se štoviše tužitelj sjeća „da je bila velika gužva i da je to sve jako brzo obavljeno“, kako doslovno iznosi.

24. Slijedom toga i svega navedenog utvrđeno je dakle da je osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetnog potraživanja tužitelja iz točke I i potraživanje isplate razlike nastale s osnove valutne klauzule koju je tužitelj potraživao u točki II tužbenog zahtjeva, pa je slijedom navedenog tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti i donesena odluka kao u izreci ove presude. To tim više jer nije postajala potreba za provođenjem daljnjeg dokaza saslušanja javnog bilježnika, a to iz razloga jer su sve odlučne činjenice utvrđene u postupku i iste proizlaze iz navedenih odluka povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, kojim utvrđenjima je vezan i sud u ovom postupku kako je već navedeno u obrazloženju, pa je dakle donesena odluka kao u izreci.

25. Uz glavno potraživanje dosuđena je zakonska zatezna kamata u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 29. st. 1. ZOO-a, s time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate i sukladno odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a. Zakonska zatezna kamata dosuđena je na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kako je tužitelj naznačio u tužbi i tužbenom zahtjevu.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tužitelj je uspio u cijelosti, pa mu je priznat trošak postupka sukladno Troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23. Tužitelju je kao opravdan priznat trošak za sastav tužbe i podneska od 14.02.2025., te za zastupanje na ročištu od 08.10. 2024. i 18.12.2025., sve u zatraženom iznosu od po 200,00 eur. Za sastav žalbe priznata je zatražena naknada od 100,00 eur, koliko i za ročište objave presude, a za zastupanje na ročištu održanom 10.07. 2025. priznat je 25%-ni iznos troška od 50,00 eur, jer je isto bilo odgođeno. Ukupno je za navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 1.312,50 eur računajući pdv. Navedenom trošku pridodan je financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eur te trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u zatraženom iznosu od po 44,66 eur, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.401,82 eur sa zakonskom zateznom kamatom kako je sadržano izreci ove presude.

U Karlovcu 13. veljače 2026.

Sudac:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba.