REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-449/2018-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja VA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Žalac, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, Ljudevita Gaja 7, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. veljače 2026., zaključene istoga dana u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Žalac, odvjetnika u Slavonskom Brodu i zamjenice punomoćnika tuženika Višnje Babić, odvjetnice u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude, 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno ništetna je u Ugovoru o kreditu broj 918-50-4347372 od 31.08.2007. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

Članak 1.

„Kunska protuvrjednost CHF 22,000.00, (dvadesetdvijetisuće švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“.

Članak 2.

„Redovna kamata; 4,95 % (četiri zarez devedeset pet posto godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju BA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.495,09 EUR (dvije tisuće četiri stotine devedeset i pet eura i devet centi), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 1. srpnja 2008. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena koje teku po toj stopi od 1. rujna 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30 prosinca 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamata stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to na iznos od:

-5,39 eura od 30.11.2007. godine pa do isplate,

-5,36 eura od 31.12.2007. godine pa do isplate,

-5,45 eura od 31.01.2008. godine pa do isplate,

-5,50 eura od 29.02.2008. godine pa do isplate,

-6,73 eura od 31.03.2008. godine pa do isplate,

-5,45 eura od 30.04.2008. godine pa do isplate,

-10,76 eura od 31.05.2008. godine pa do isplate,

-10,89 eura od 30.06.2008. godine pa do isplate,

-10,68 eura od 31.07.2008. godine pa do isplate,

-10,69 eura od 31.08.2008. godine pa do isplate,

-10,80 eura od 30.09.2008. godine pa do isplate,

-15,07 eura od 31.10.2008. godine pa do isplate,

-11,09 eura od 30.11.2008. godine pa do isplate,

-16,31 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate,

-17,20 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate,

-17,60 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate,

-16,49 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,

-16,70 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,

-15,00 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate,

-13,75 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate,

-14,08 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate,

-14,74 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate,

-14,68 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate,

-14,02 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate,

-15,27 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate,

-16,27 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

-17,70 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

-17,37 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

-19,31 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

-18,94 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

-19,66 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

-25,86 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

-24,59 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

-20,05 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

-18,82 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,

-16,83 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

-21,03 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

-26,38 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

-22,59 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate,

-23,92 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

-22,23 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

-22,53 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,

-29,70 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

-30,40 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

-36,39 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

-33,31 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate,

-29,94 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate,

-29,58 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate,

-29,32 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate,

-30,93 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

-32,33 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate,

-32,46 eura od 29.02.2012. godine pa do isplate,

-31,49 eura od 31.03.2012. godine pa do isplate,

-32,14 eura od 30.04.2012. godine pa do isplate,

-32,58 eura od 31.05.2012. godine pa do isplate,

-31,83 eura od 30.06.2012. godine pa do isplate,

-32,03 eura od 31.07.2012. godine pa do isplate,

-31,46 eura od 31.08.2012. godine pa do isplate,

-30,24 eura od 30.09.2012. godine pa do isplate,

-31,54 eura od 31.10.2012. godine pa do isplate,

-32,17 eura od 30.11.2012. godine pa do isplate,

-31,72 eura od 31.12.2012. godine pa do isplate,

-29,27 eura od 31.01.2013. godine pa do isplate,

-31,35 eura od 28.02.2013. godine pa do isplate,

-31,53 eura od 31.03.2013. godine pa do isplate,

-30,71 eura od 30.04.2013. godine pa do isplate,

-28,17 eura od 31.05.2013. godine pa do isplate,

-28,11 eura od 30.06.2013. godine pa do isplate,

-28,72 eura od 31.07.2013. godine pa do isplate,

-29,72 eura od 31.08.2013. godine pa do isplate,

-31,11 eura od 30.09.2013. godine pa do isplate,

-30,39 eura od 31.10.2013. godine pa do isplate,

-30,89 eura od 30.11.2013. godine pa do isplate,

-31,47 eura od 31.12.2013. godine pa do isplate,

-39,27 eura od 31.01.2014. godine pa do isplate,

-40,04 eura od 28.02.2014. godine pa do isplate,

-39,73 eura od 31.03.2014. godine pa do isplate,

-38,81 eura od 30.04.2014. godine pa do isplate,

-38,49 eura od 31.05.2014. godine pa do isplate,

-38,57 eura od 30.06.2014. godine pa do isplate,

-39,54 eura od 31.07.2014. godine pa do isplate,

-40,36 eura od 31.08.2014. godine pa do isplate,

-40,14 eura od 30.09.2014. godine pa do isplate,

-40,83 eura od 31.10.2014. godine pa do isplate,

-41,29 eura od 30.11.2014. godine pa do isplate,

-40,96 eura od 31.12.2014. godine pa do isplate,

-41,32 eura od 31.01.2015. godine pa do isplate,

-41,27 eura od 28.02.2015. godine pa do isplate,

-41,23 eura od 31.03.2015. godine pa do isplate,

-41,19 eura od 30.04.2015. godine pa do isplate,

-41,15 eura od 31.05.2015. godine pa do isplate,

-41,09 eura od 30.06.2015. godine pa do isplate,

-41,05 eura od 31.07.2015. godine pa do isplate,

-41,01 eura od 31.08.2015. godine pa do isplate,

-40,97 eura od 30.09.2015. godine pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju VA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.951,26 EUR (dvije tisuće devet stotina pedeset i jedan euro i dvadeset i šest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja VA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za naknadu više zatraženog, preko dosuđenog iznosa od 394,00 EUR (tri stotine devedeset i četiri eura) na ime troškova parničnog postupka.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tuženikove prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

II Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 3. rujna 2021., koji je uređen podneskom od 25. studenog 2025.

III Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 30. listopada 2018. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate točno neodređenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 918-50-43473272, kojega su sklopile parnične stranke 31. kolovoza 2007., kao i radi isplate pripadajuće zakonske zatezne kamate, koja teče na pojedine anuitete kako je to pobliže opisano u izreci. U prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu kao vrijednost predmeta spora tužitelj je naznačio iznos od 12.000,00 kuna/1.592,67 EUR[1] . Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. rujan 2021. uredio tužbeni zahtjev tako da je na ime ništetnih odredbi predmetnog ugovora potraživao isplatu iznosa od 18.799,28 kuna. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj tužitelj je uredio podneskom od 25. studenog 2025. potražujući isplatu iznosa od 2.495,09 EUR.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita 31. kolovoza 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50-43473272 u kunskoj protuvrijednosti 22.000,00 CHF. Tužitelj je naveo kako je tuženik u predmetnom ugovoru o kreditu, u članku 2. ugovora ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjala temeljem jednostrane odluke tuženika. Tužitelj je , nadalje, naveo kako je on sklapajući ugovor u kojem je uglavljena valutna klauzula s otplatnim planom u kunskoj protuvrijednosti CHF doveden u situaciju da mu je rata kredita povećana dvostruko na mjesečnoj razini, a samo radi toga što je savjetovan da do promjene anuiteta neće doći, jer tuženik nije upoznao tužitelja sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu, niti sa mogućnošću povećanja kamatnih stopa. Tužitelj je također naveo, da on s obzirom da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužbom zahtjeva da mu tuženik vrati ono što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplaćenog iznosa anuiteta kredita koji je obračunavan u CHF. S tim u svezi tuženik je naveo i kako on ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, dok tuženik ne dostavi odluke o kamatnim stopama, te dok se ne provede vještačenje, nadalje, naveo je da će on nakon provedenog vještačenja, kako u odnosu na preplaćene kamate, tako i u odnosu na preplaćeni anuitet zbog povećanja CHF, postaviti konačni tužbeni zahtjev glede glavnice i kamata u mjesečnim iznosima, pa je tužitelj stoga tužbu podnio sukladno odredbi čl. 186. b stavak 3. Zakona o parničnom postupku.

1.2. S obzirom da je tužitelj najprije podneskom od 3. rujna 2021., a pozom podneskom od 24. studenog 2025. uredio tužbeni zahtjev, a u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka, to ovaj sud cijeni da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 191. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.)a kako se radi o preinaci tužbe ako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tužitelj zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, stoga je sud dopustio opisanu preinaku temeljem odredbe članka 191. stavak 2. ZPP.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu. Nadalje, tuženik je naveo kako su parnične stranke dana 2. veljače 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-43473272. Nadalje, naveo je kako predmetni ugovor o kreditu u

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK

članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. S tim u svezi tuženik je predložio da se konkretni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik je naveo kako se on, opreza radi, protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Tuženik je kao netočne osporavao navode tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku Tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Oprečno navodima tužitelja, tuženik je naveo kako su kriteriji bili jasno definirani, te je s tim u svezi naveo kako je to i sam tužitelj priznao kada je naveo da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Tuženik je naveo kako su kriteriji o promjenama kamatne stope utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe članka 295. Zakona o obveznim odnosima, i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe.

Nadalje, tuženik je naveo kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni: broj P-1401/12 (na koje se tužitelj poziva u tužbi), utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u svezi naveo je da je izrekom navedene presude utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne.

Tuženik smatra da iako se u članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 do 56/13 navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da to niti u kojem slučaju ne znači da se gore navede izreka presude poslovni broj P- 1401/12 može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu. Tuženik je naveo da iako se u izreci potonje navedene presude navodi kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, tuženik smatra da je takva izreka apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju. Slijedom navedenog, tuženik je naveo kako smatra da u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu. Tuženik je s tim u svezi naveo kako na te okolnosti ne predlaže nikakve dokaze niti dostavlja potrebnu dokumentaciju. Nadalje, tuženik je naveo kako presudom poslovni broj: P-1401/12, nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope. Tuženik je naveo kako s obzirom na navedenu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, on smatra da bi u ovom postupku trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane Tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Nadalje, smatra da kada bi se tužbeni zahtjev iz tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, kako gore navedenih presuda tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14, kojom je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

Tuženik je naveo kako je nesporno da parnične stranke prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu tužbe. Tuženik, nadalje, smatra da kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kada je potpisan predmetni ugovor o kreditu. S tim u svezi tuženik je naveo kako je očito da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u tužbi, budući da je isti u suprotnosti kako s voljom tužitelja i tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i sa samom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13.

2.2. Tuženik je naveo kako promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Nadalje, naveo je kako je tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. S tim u svezi naveo je kako je tuženik u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik je naveo kako se on prilikom promjena kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovoj poslovnoj politici. U tom pogledu tuženik je naveo kako navedene promjene tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji. Tuženik je naveo kako su kriteriji, koji su utjecali na promjenu kamatne stope: kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu; kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva; svoj položaj na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Nadalje, naveo je kako je navedene kriterije tuženik primjenjivao na način da je koristio sljedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjena kamatne između ostalog vezano i za Ugovor o kreditu; 6- mjesečnog Libor a za CHF; 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS)'; 6- mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. S tim u svezi tuženik je naveo kako su spomenute promjene kamatne stope vršene u cijelosti u skladu s promjenama navedenih tržišnih parametara, što se u konkretnom slučaju može lako utvrditi i ispitati.

2.3. Tuženik je naveo kako je slijedom svega iznesenoga u konkretnom slučaju potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u predmetnom ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. Tuženik je nadalje naveo kako su, štoviše, sama primjena i promjene kamatne stope izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati. U prilog svojim navodima tuženik se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. S tim u svezi naveo je kako je predmetnom presudom utvrđeno kako se nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne odnose na osmotuženika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) iz razloga što je ista parametre o promjeni kamatne stope definirala u samom ugovoru o kreditu. Nastavno na navedeno tuženik je naveo kako je on učinio sadržajno istu stvar - samo ne u ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s bila ugovorom o kreditu - jasno je kako je promjena kamatne stope ugovorena na jasan i jasno izražen način. S tim u svezi tuženik je naveo da kada bi sud bio drugačijeg stajališta, ispalo bi da opći uvjeti nemaju istu pravnu snagu kao i sam ugovor, a što bi bilo očito suprotno članku 295. ZOO-a.

2.4. Tuženik je naveo kako tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu u cijelosti neodređenog iznosa na ime naknade štete slijedom čega tuženik smatra da tužbu treba odbaciti. Nadalje, tuženik je naveo i kako tužitelj ne određuje niti iznos nit valutu ispate, zbog čega tuženik smatra da je tužbeni zahtjev prvenstveno neodređen i neodrediv, a posredno i nepravilan. Tuženik je naveo kako tužitelj cijeli tužbeni zahtjev temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13, te je naveo kako tužitelj u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, naveo je tuženik, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to ranije opisano. Tuženik je, nadalje, naveo, da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 7129/13 jasno naveo kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)". S tim u svezi tuženik je kao neosnovanu osporavao tvrdnju tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Tuženik smatra da je takav stav tužitelja u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik je naveo da je tužitelju u tpotpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, tuženik smatra da je tužitelju u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik je naveo da je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik je, nadalje, naveo i kako je Ugovor o kreditu solemniziorana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega tuženik smatra da je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Nadalje, naveo je kako je valutna klauzula u ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega tuženik smatra da se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tuženik je naveo kako se u konkretnom slučaju, uslijed više nepredvidivih faktora, na koje tuženik nije mogao utjecati i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Tuženik je naveo kako presuda poslovni broj: P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Tuženik je, nadalje, naveo kako je predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi, smatra tuženik, kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik je naveo i kako tužitelj ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev.

2.5. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 30. listopada 2015. godine. S tim u svezi tuženik je naveo da sukladno odredbi članka 230. stavak 9, ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. S tim u svezi tuženik je naveo da budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi članka 138.a ZZP, stoga tuženik smatra kako je nesporno da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega je tuženik predložio sudu odbiti tužbu u tom dijelu. Nadalje, tuženik je naveo kako on podredno, ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 30. listopada 2013. godine S obzirom na sve navedeno u tuženik je predložio da nadležni sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi sveukupni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Kasnijim podnescima podnesenim sudu u tijeku postupka stranke su u bitnome ustrajale kod već iznesenih navoda iz tužbe i odgovora na tužbu.

3.1. Dodatno, u podnesku od 23. prosinca 2019. tuženik je naveo kako smatra da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja s obzirom da tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te je svo vrijeme postupao po uputama Hrvatske narodne banke. Nadalje, naveo je kako s obzirom da je tuženik u trenutku potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru povrijediti tužitelja, smatra da nema mjesta kažnjavanju tuženika u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate, kako je to predložio tužitelj.

4. U odnosu na provedenu konverziju u podnesku od 2. rujna 2021. tuženik je naveo kako nije sporno da su sklapanjem Dodatka KONV-01/2016 (dalje: Aneks), te njegovom provedbom Tužitelj i Tuženik izmijenili Ugovor o kreditu na način da je kredit koji prvo bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konverzijom pretvoren u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR. S tim u svezi tuženik je naveo kako je na taj način tužitelj stavljen u isti položaj kao i svi drugi klijenti tuženika koji su sklapali ugovore o kreditu u protuvrijednostima EUR. Tuženik je naveo kako je on prilikom sklapanja predmetnog dodatka strogo slijedio sve odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: "ZID ZPK/15") te je shodno tome dostavio tužitelju izračun konverzije s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu u kojem je jasno naveo sve bitne elemente, definirao kamatu stopu te u privitku dostavio i otplatne planove.

- 1 0 -

4.1. Tuženik je naveo da nakon što je tužitelj u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od tuženika sve podatke koje u pogledu predmetne konverzije, isti je po svojoj slobodnoj ocjeni i odluci odlučio prihvatiti konverziju i potpisati Aneks. S tim u svezi tuženik je naveo kako je pri tome tužitelju bio jasno predočen podatak o preplatama iz prethodnog razdoblja, kako u pogledu promjenjive kamatne stope tako i u pogledu valutne klauzule, a sam tuženik nije samovoljno odredio uvjete niti je po svojoj slobodnoj volji nudio konverziju nego je u pogledu toga bio jasno i precizno obvezan izričitim odredbama ZID ZPK/15. Tuženik je naveo kako je sklapanjem Aneksa, tužitelj izrazio volju za izmjenu Ugovora o kreditu čime je u potpunosti nadomjestio navodno ništetne odredbe, a njegov stav da ga tako iskazana volja ne obvezuje je u potpunosti neosnovan. Tuženik je naveo kako je predmetni dodatak ugovora, odnosno Aneks pravni posao koji je sklopljen povodom tužiteljeva prihvata konverzije, a koji je tuženik morao ponuditi, na vlastitu štetu, uz prijetnju zakonske sankcije, dakle, to je pravni posao koji je tužitelj odabrao prihvatiti. Tuženik je naveo kako su aneksom ugovorne strane riješile sve svoje odnose u pogledu ugovora o kreditu i prije i poslije konverzije, a sve na temelju izričitih zakonskih odredbi. Tuženik je naveo kako je prije potpisivanja predmetnog Aneksa, tužitelj dobio izračun konverzije s novim otplatnim planom u kojem su, između ostalog, točno navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo razdoblje otplate kredita. Tuženik je s tim u svezi naveo kako su sukladno odredbi članka 19.c. točka 4. ZID ZPK/15 prilikom konvertiranja uzete u obzir sve uplate koje su prethodno izvršene po ugovoru o kreditu te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Nadalje, naveo je kako je predmetni dodatak ugovora, odnosno Anekssukladno izričitim zakonskim odredbama obuhvaćao promjenu valutne klauzule iz CHF u EUR; promjenu kamatne stope na način da se na taj dan odredilo da će se retroaktivno primijeniti kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore koji su denominirani u EUR (ova kamata je prikazana u apsolutnom iznosu te nije bila neodređena ni u kojem smislu u trenutku sklapanja Aneksa); utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glasnice u EUR; način na koji će se rasporediti pretplata po prethodnim uplatama. S obzirom na navedeno tuženik smatra kako je nesporno kako su ugovorne strane sklapanjem Aneksa uredile svoj ugovorni odnos na način da su i predmetne možebitno ništetne ugovorne odredbe u cijelosti nadomještene te se u cijelosti isključilo pravo tužitelja da uz postojanje konverzije ujedno taži i povrat stečenog bez osnove pozivanjem na navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je konverzijom nadomješten novim odredbama koje nemaju nikakve nedostatke i koje su određene samim zakonom.

4.2. Tuženik je također naveo kako on, opreza radi, ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 7. listopada 2015. godine. S tim u svezi tuženik se pozvao na odredbu članka 230. stavak 1. ZOO-a, kojom je propisano da tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. S tim u svezi tuženik je naveo da budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, smatra da stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema odredbi članka 138.a ZZP. Tuženik je s obzirom na istaknuti prigovor zastare predložio sudu tužbeni zahtjev odbiti u tom dijelu. Podredno, tuženik je istaknuo i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 7. listopada 2013. godine. Naime, tuženik je istaknuo prigovor zastare od 3 godine u pogledu kamata kako na razdoblje koje je prethodilo navodnom prekidu zastare podnošenjem tužbe u predmetu potrošač, tako i na cjelokupno razdoblje unutar kojeg tužitelj potražuje utužene iznose.

- 1 1 -

Tuženik je ustrajao s ranijim navodima u pogledu određivanja zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja, smatrajući iste neosnovanim.

5. U podnesku od 2. studenog 2021. tužitelj je osporavao navode tuženika iz podneska od 2. rujna 2021. U tom pogledu tužitelj je naveo kako su neosnovani tuženikovi navodi da Aneks predmetnog ugovora o kreditu zamjenjuje ništetne ugovorne odredbe prvotnog ugovora o krediti sklopljenog među parničnim strankama. S tim u svezi tužitelj se pozvao na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, broj: Gž-115/2020-2 u kojoj je sud zauzeo pravni stav pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. veljače 2019. broj: Rev- 2868718, a u kojoj presudi je sud naveo: „da i kada je kredit zamijenjen novim Ugovorom o kreditu ili je sklopljen aneks to ne znači da je stranka izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO-a.“ 5.1. Tužitelj je naveo i kako suprotno tuženikovim navodima, smatra da mu pripada pravo na isplatu temeljem stečenog bez osnove. U tom smislu tužitelj se pozvao na odredbu članka 1115. ZOO, navodeći da je tuženik tužitelju na utuženi iznos dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja bez pravne osnove iz razloga što je tuženik bio nepošten od dana stjecanja. Tužitelj je naveo kako činjenica da je tuženik bio nepošten stjecatelj proizlazi iz toga što je tuženik povrijedio jedno od temeljenih načela ZOO, a to je načelo ravnopravnosti stranaka, i to kada je ugovorio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj je osporavao i osnovanost istaknutog prigovora zastare. U tom smislu tužitelj se pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. broj: Rev-2245/2017-2 u kojoj je izražen pravni stav da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara zahtjeva za isplatu iznosa koje je tuženik primio prema ništetnom ugovoru počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužitelj je također naveo, da kako je odluka u sporu „Potrošač“ postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a tužitelj je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 30. listopada 2018., stoga tužitelj smatra da je zastara na ime naknade štete nastupila 13. lipnja 2019., dok je za naknadu štete s osnova valutne klauzule zastara nastupila 2023. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je on tužbu podnio u zakonskom roku, slijedom čega je svaki od istaknutih prigovora zastare neosnovan.

6. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 1. i 2. Ugovor o kreditu br. 918-50-43473272 od 31. kolovoza 2007. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditora i tužitelja VA, iz [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti CHF 22,000.00, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamata; 4,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, predmet spora je kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.495,09 EUR, kojega te je tuženik na temelju ništetnih odredbi stekao bez osnove, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

6.1. Među parničnim strankama nije sporno da su stranke 31. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 918-50-43473272 kojim je tuženik stavio tužitelju na

- 1 2 -

raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, niti je sporno da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također, u tijeku postupka među parničnim strankama nije bila sporna činjenica da su stranke da su stranke 3. veljače 2016. sklopile Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu broj: KONV-01/2016, kojim ugovorom je izvršena konverzija.

6.2. Među parničnim strankama sporna je mjesna nadležnost suda, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, pa je samim time sporna i aktivna legitimacija tužitelja, sporno je jesu li odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, ništetne, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja utuženog iznosa, kao i visina tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj pravo na zakonsku zateznu kamatu na utužene iznose. Sporno je među parničnim strankama je li sklapanjem dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija tužitelj u cijelosti obeštećen, odnosno jesu li istim nadomještene eventualno ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

7. Radi pravilnog i potpunog razjašnjenja svih spornih činjenica o kojima ovisi odluka o glavnoj stvari sud je proveo dokazni postupak u kojemu je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave, i to: ugovor o kreditu broj: 918-50- 4347372 (stranica spisa 4-6), potvrda privatne isprave javnog bilježnika ĐA (stranica spisa 7), opće uvjete poslovanja sa stanovništvom Raiffeisenbank Austria d.d. (stranica spisa 20-23), informacije za klijente (stranica spisa 24), pravilnik o obraöunu kamata i naknada (stranica spisa 25-69), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 28. kolovoz 2018. (stranica spisa 72-81), otplatni plan, od 7. rujna 2007. (stranica spisa 82-93), izvadak iz sudskog registra — neslužbeni primjerak (stranica spisa 96- 103), odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: 1,1-111-2233/2019, od 10. lipnja 2020. (stranica spisa 108115), promotivni uvjeti odobravanja RBA flexi stambenih kredita u razdoblju od 1. ožujka 2007. do 30. rujna 2007. (stranica spisa 117-1 19), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: 26 P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. (stranica spisa 121-207), odluka o usklađivanju kamatnih stopa tuženika, od 9. prosinca 2020. (stranica spisa 210-211), odluka o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana (stranica spisa 212-213), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Mirni Tot Nužda (stranica spisa 219-243), saslušana je svjedokinja ĐA (stranica spisa 277-278), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica spisa 291-292).

7.1. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio saslušanje ovlaštene osobe i zaposlenika tuženika, koje dokazne prijedloge je sud prihvatio na pripremnom ročištu, ali je na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. veljače 2026. tuženik od navedenih dokaznih prijedloga odustao, stoga sud navedene dokaze nije izvodio. Naime, druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022. – dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP, tužbeni zahtjev sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

- 1 3 -

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj: 918-50-4347372 od 31. kolovoza 2007. sud je utvrdio da je isti sklopljen između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, da je istim tuženik tužitelju na raspolaganje stavio iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nadalje, predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa od 4,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 1. i 2. Ugovora). Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci, s isplatom u gotovini, kredit je ugovoren kao stambeni kredit za ostale namjene, bez početka.

10. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj je u svom iskazu naveo kako je on s tuženikom 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu u CHF, za izgradnju kuće. Nadalje, iskazao je kako je predmetni ugovor bio ugovor o stambenom kreditu te je istim ugovoren rok otplate od 25 godina. Tužitelj je također naveo kako je on s tuženikom sklopio i Aneks ugovora o kreditu prije 5 ili 6 godina, ne sjeća se točno kada je predmetni Aneks sklopljen, moguće je da ima i više godina. S tim u svezi tužitelj je iskazao kako mu je predmetnim Aneksom umanjena rata kredita, međutim, on nije dobio povrat novca nego mu je samo umanjen iznos anuiteta prilikom otplate. Tužitelj je naveo kako 2007. godine, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu u valuti EUR, nego samo u CHF. S tim u svezi tužitelj je iskazao kako tada nije mogao sklopiti ugovor o stambenom kreditu u kunama. Nadalje, iskazao je da mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora, od strane tuženika, u banci, nitko nije obrazložio ništa glede valute CHF i kamatne stope. Tužitelj je također naveo kako je u vrijeme ugovaranje predmetnog kredita on bio umirovljen, osnovnoškolske je razine obrazovanja, nikada nije imao obrt niti se bavio poduzetništvom.

10.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti cijenio iskrenim, logičnim i životno uvjerljivim.

11. Svjedokinja ĐA, javna bilježnica u [adresa], u svom je iskazu navela da je ona ovjerila predmetni ugovor o kreditu 3. rujna 2007. godine. Nadalje, iskazala je kako su u njezin javnobilježnički ured pristupili korisnik kredita i jamac platac. Svjedokinja je iskazala kako je predmetni ugovor ovjeren u tada pomoćnoj knjizi pod oznakom OV upisnik broj: 16/169, a vrijednost ugovora u to vrijeme iznosila je 97.762,00 kuna jer ona kao javni bilježnik preračunava stranu valutu u domaću valutu po srednjem tečaju HNB. Svjedokinja je iskazala kako ona prilikom ovjere ugovora, odnosno solemnizacije, pročita ugovor strankama te im posebno pojašnjava značenje ovršnosti i posljedice neplaćanja ugovora. S tim u svezi, svjedokinja je iskazala kako ona pojašnjava strankama da ovjerava privatnu ispravu sa snagom ovršnosti te im pojašnjava kada nastupa ovršnost isprave i koje su posljedice, te im pojašnjava sredstva osiguranja ukoliko ih je ugovoreno više. S obzirom na potonje navedeno svjedokinja je iskazala kako ona i glede sredstava osiguranja vrši određene ovjere ako je to potrebno, primjerice suglasnost o zaplijeni, a sve to ovisno o kakvim se sredstvima osiguranja radi, jer nemaju svi korisnici kredita jednaka sredstva osiguranja i jednake uvjete kreditiranja. Nadalje, svjedokinja je iskazala kako ona u svojoj praksi kod ovjere ugovora o kreditu posebno ne obrazlaže odredbe ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer navedeno nije stvar njezine struke te ona ne može znati na koji način kreditor obračunava kamatu i kolike su kamatne stope. S tim u svezi iskazala je da ona i treba posebno obrazlagati nešto o valuti u kojoj je ugovoren kredit jer stranke same donose odluku o valuti kredita, i to prije nego li dođe do ovjere ugovora kod javnog bilježnika. Svjedokinja je navela da ona kao javni bilježnik ne može znati ni koje su posljedice ugovaranja pojedine valute kod ugovora o kreditu, gledano dugoročno. Nadalje, iskazala je kako u pogledu ovjere

- 1 4 -

predmetnog ugovora o kreditu nije bilo primjedbi stranaka jer da je primjedbi ili odustanka bilo one bi bile evidentirane u upisniku.

11.1. Iskaz svjedokinje ĐA sud je prihvatio s obzirom da je svjedokinja uopćeno iskazivala o načinu postupanja kod ovjere ugovora o kreditu, a što sud cijeni iskrenim, također je sud prihvatio i njezin iskaz u dijelu u kojemu je iskazivala o ovjeri ugovora o kreditu koji je predmet konkretnog parničnog postupku jer je njezin iskaz dan uvjerljivo, i sud u isti nije sumnjao.

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Mirni Tot Nužda, dipl. oec. Imenovana stalna sudska vještakinja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 6. kolovoza 2021. navela da se za vrijeme otplate kredita samo za otplatu prvog anuiteta na kredit obračunavala kamatna stopa 4,95% koja je i ugovorena. Nadalje, od 2. anuiteta do 53. anuiteta obračunavala se kamatna stopa viša od ugovorene (5,45%, 5,95%, 5,00%), a od 53. anuiteta do 96. anuiteta obračunavala se kamatna stopa niža od ugovorene (4,75% i 3,23%. Stalna sudska vještakinja je navela kako je temeljem izračuna utvrđena razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu -1.073,73 kuna. S tim u svezi stalna sudska vještakinja navela je kako je više plaćeno zbog promjene kamatne stope 2.775,64 kune, dok je manje plaćeno zbog promjene kamatne stope 3.848,71 kuna. Nadalje, vještakinja je navela kako je utvrđena razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja u iznosu 15.858,56 kuna. S tim u svezi, vještakinja je navela da je više plaćeno zbog promjene tečaja u iznosu od 16.023,64 kuna, te manje plaćeno u zbog promjene tečaja u iznosu od 165,08 kuna. U svom pisanom nalazu i mišljenju stalna sudska vještakinja navela je i kako je tužitelj kao korisnik kredita 3. veljače 2016. godine potpisao Dodatak ugovora o kreditu kojim je prihvaćen izračun konverzije od strane korisnika kredita s danom 30. rujna 2015. godine. U odnosu na konverziju vještak je naveo kako je predmetni kredit odobren s rokom otplate od 300 mjeseci te je do 30. rujna 2015. ukupno otplaćeno 96 anuiteta. Nadalje, vještak je naveo kako je 30. rujna 2015. provedena konverzija kredita, a prema prihvaćenom izračunu konverzije od strane tužitelja je od 97 anuiteta provedena konverzija u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u svezi, vještak je naveo kako je prema izračunu utvrđena pretplata u iznosu od 543,10 EUR odnosno 4.144,97 kuna.

12.1. U podnesku od 2. rujna 2021. tuženik je naveo kako je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka, ali u odnosu na isti u predmetnom podnesku nije se posebno očitovao.

U podnesku od 3. rujna 2021. tužitelj je naveo kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te je u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev.

12.2. Na ročištu održanom kod ovoga suda 13. prosinca 2021. stalna sudska vještakinja Mirna Tot Nužda, dipl. oec. iskazala je da ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 6. kolovoza 2021. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik naveo kako on ustraje s primjedbama iznesenim ranije u postupku, ali nije predlagao provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja po drugom vještaku. S tim u svezi valja istaknuti kako tuženik ranije nije iznio niti jednu konkretnu primjedbu na provedeno vještačenje, a na ročištu je iskazao da ostaje kod primjedbi koje je iznio.

12.3. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio zadatku pri tome sud osobito cijenio da

- 1 5 -

je tužitelj izrijekom naveo da nalaz i mišljenje vještaka prihvaća dok tuženik nije iznio nikakve konkretne prigovore kojima bi osporio provedeno vještačenje.

13. U pogledu prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, iz stanja spisa razvidno je da je tuženik isti istaknuo u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a kasnijim podnescima u tijeku postupka tuženik je ustrajao s istaknutim prigovorom. S tim u svezi valja istaknuti kako iz samog ugovora o kreditu broj: 918-50-4347372 proizlazi da je isti sklopljen u [adresa]. Nadalje, iz predmetnog ugovora, i to iz odredbe članka 13. razvidno je da je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen, odnosno da on nije imao mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Slijedom navedenoga ovaj sud zaključuje da samim time tužitelj nije mogao pregovarati niti o odredbi članka 13 predmetnog ugovora kojim je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u sjedištu kreditora. U tom smislu valja istaknuti kako je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora isplata po osnovi Ugovora o kreditu, u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, u stavku 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Identično propisuje i odredbe članka 53. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22., 59/23.), koji je na snazi u ovom trenutku, a kojim zakonom je u nacionalni pravni poredak preuzeta Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. travnja 1993.).

13.1. S obzirom na ranije izneseno, uzimajući u obzir da je u konkretnoj pravnoj stvari odredba članka 13. ugovora o kreditu broj: 918-50-4347372 od 31. kolovoza 2007. (odredba o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora), bila unaprijed formulirana od strane tuženika, stoga na sadržaj prorogacijske klauzule, sadržane u citiranom Ugovoru, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, ovaj sud utvrđuje da se na temelju zakonske presumpcije (članak 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. ) smatra da se o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenoga, ovaj sud ocjenjuje da je takva odredba nepoštena i u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.), kao i Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, u konkretnom slučaju radi se o ugovornoj odredbi koja stavlja u neravnopravan položaj tužitelja kao fizičku osobu u odnosu na tuženika, koji je pravna osoba, a osobito imajući u vidu ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužiteljice. Naime, tužiteljica kao potrošač bi sukladno ugovorenoj nadležnosti u ostvarivanju eventualnih prava morala putovati u Zagreb, odnosno [adresa] iz [adresa], a što bi rezultiralo povećanim troškovima, zbog čega ovaj sud cijeni da je predmetna klauzula u suprotnosti i s načelom ekonomičnosti. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], sukladno članku 59. ZPP, budući se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, tako da se tužitelj sukladno

- 1 6 -

navedenoj odredbi ZPP-a mogao opredijeliti za nadležnost suda na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, kao što je i učinio podnoseći svoju tužbu, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu neosnovan.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., presuđeno je da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 5. izreke koja glasi: Utvrđuje se da je 5.tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditnim, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujan 2003. do 6. kolovoz 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, - u dijelu točke 9. izreke koji glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“, i - u točki 10. izreke.

14.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama

- 1 7 -

ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

14.2. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. listopada 2018., što znači da nije nastupila zastara utuženog potraživanja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. prema kojemu ukoliko je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se acionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije. Naime, odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom članka 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P- 1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 30. listopada 2018. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

15. Sud smatra važnim navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

- 1 8 -

Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema odredbi članka 87.stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom stavka 2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj: Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe članka 502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe članka 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor. Prema odredbi članka 118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavak 1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ujedno u presudi Suda EU broj: C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju. Sud smatra važnim istaknuti kako je temeljem odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim, u konkretnom Ugovoru o kreditu banka je na svom obrascu ugovora na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao stavljati nikakve primjedbe potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata.

15.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, kao i načinom i parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci, odnosno kriteriji koji mogu proizaći iz promjene

- 1 9 -

tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što ne proizlazi.Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Dakle, nije dokazao da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom i promjena kamatne stope vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, a koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.Nadalje, sud smatra važnim navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi. Sud smatra važnim navesti i kako odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 174/20 potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj: U-III-5853/20 od 5. travnja 2023. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom

- 2 0 -

konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

15.2. Kamatna stopa određena Dodatkom od 3. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 3. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno članku 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. TO zato jer je intencija u članku 19. b i članku 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

16. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora

- 2 1 -

o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. 61. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C- 118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

62. U međuvremenu je donesena odluka od 9. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

16.1. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje, niti je pristao na isto, te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

16.2. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka, stoga sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije cijeni neosnovanim.

17. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

17.1. Po stajalištu ovog suda sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se odredbama ZIDZOPK-a, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

17.2. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

17.3. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje

- 2 2 -

na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

17.4. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača jer je predmetni kredit stambeni kredit, a tužitelj je u svom iskazu i sam naveo da je kredit ostvario radi izgradnje stambenog objekta. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača. Slijedom navedenoga ovaj sud neosnovanim cijeni i prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača.

17.5. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prijedlog za konverziju dobio od banke odnosno tuženika i da mu je time umanjen iznos anuiteta.

18.1. Međutim, ovaj sud smatra kako konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

19. Glede ništavosti ugovorenih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, što je i predmet tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala parametre, kriterije i načine promjene kamatne stope nego da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika, uzimajući u obzir da je takva odredba sadržana u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i članka 102. stavak 1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako

- 2 3 -

razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

17.1. Slijedom navedenoga, sud nije umanjio iznos preplate utvrđen vještačenjem (primjenom ništetnih odredbi) od iznosa utvrđenog konverzijom jer je tuženik tu preplatu računao na drugoj osnovi i po drugoj metodologiji od one koja je primijenjena u izračunu potraživanja prema tužbenom zahtjevu, odnosno usporedio je realizirani kredit sa potencijalnim eurskim kreditom sa promjenjivom kamatnom stopom (u konverziji), dok je u ovom postupku izračun i metodologija polazila od toga da se početni ugovoreni uvjeti iskazuju u kunama. Izračun iz ovog postupka i izračun preplate iz konverzije ne mogu međusobno prebiti iz razloga jer proizlaze iz potpuno različitih osnova.

17.2. Slijedom navedenoga, nakon provedenog postupka utvrđeno je da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno glede ugovaranja promjenjive kamatne stope u konkretnom ugovoru o kreditu nije bilo dopušteno iz razloga jer je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti dijelova odredbi čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatu i koje ne povlače za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez takve djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan.

18. Činjenica da su stranke na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na utvrđene ništetne odredbe, a obzirom da izračun u sklopu konverzije nije polazio od metodologije primjenjive u ovom postupku (izračuna koliko je tužitelj temeljem nepoštenih ugovornih odredbi platio banci više u odnosu na početno ugovorene uvjete), već je konverzija provedena na način da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) sa legitimnim ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita denominiranog u CHF kao da je sklopio ugovor koji je vezan uz valutu EUR, iz kojega razloga u izračun

- 2 4 -

potraživanja koji je predmetom ovog postupka nije moguće uračunati i prebiti iznos preplate utvrđen u sklopu konverzije, jer se radi o dva posve različita izračuna i metodologije.

18.1. Osim toga takvim postupanjem bi se zadiralo u konverziju i anuliralo učinke do kojih je ista dovela, pri čemu same stranke ne osporavaju činjenicu zakonitosti provedene konverzije i njezina učinka pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorenog tečaja važećeg kod isplate kredita, a što iznosi ukupno 2.495,09 EUR prema pojedinačnim mjesečnim iznosima, pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

18.2. Tužitelj na iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu odredbe čl. 29. i 1086. ZOO. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja pa je odlučeno kao u izreci presude. S obzirom da su odredbe ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, to je kamata dosuđena od dana izvršene uplate svakog mjesečnog obroka kao dana stjecanja (jednako i Županijski sud u Osijeku, Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023. ).

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., ZPP. S obzirom na visinu vrijednosti spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 2.495,09 EUR, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, kao i činjenicu da je tužitelj uspio u sporu, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023, 107/2025 – dalje: Tarifa).

Tužitelju su kao osnovani priznati slijedeći troškovi: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife, trošak zastupanja tužiteljia na ročištima održanim kod ovoga suda 1. prosinca 2020., 13. prosinca 2021., 22. travnja 2022., 3. veljače 2026. (očitom omaškom u pisanju tužitelj je naveo 2.2.2026) u iznosu 200,00 EUR svako ročište sukladno Tbr. 9 stavak 1. Tarife, što sveukupno iznosi 800,00 EUR.

Osnovanim troškom sud je tužitelju temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife priznao trošak sukladno Tbr. 7 Tarife za ukupno četiri obrazložena podneska i to podneske od 12. ožujka 2019., 27. listopada 2020. (pogrešno naznačeno u troškovniku 27.10.2020.), 6. rujna 2021. (pogrešno naznačeno u troškovniku 6.9.20021.) i 2. studenog 2021. u iznosu od 200,00 EUR svaki sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, što ukupno iznosi 800,00 EUR. Nadalje, sud je osnovanim troškom tužitelju priznao i trošak sastava podnesaka od 23. prosinca 2021. i 25. studenog 2025. svaki u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 3. Tarife, što ukupno iznosi 200,00 EUR.

Dakle, sud je sveukupno osnovanim troškom utvrdio iznos od 2.000,00 EUR na koji iznos je tužitelju priznat i PDV od 25% u iznosu 500,00 EUR, što sveukupno iznosi 2.500,00 EUR.

19.1. Pored navedenih troškova sud je tužitelju priznao i trošak plaćenog predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje konkretnog postupka te isti pripada tužitelju neovisno o uspjehu u parnici. Nadalje, sud je tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe

- 2 5 -

na tužbu u iznosu od 53,09 EUR jer iz stanja spisa (poleđina stranice spisa 10 proizlazi da je tužitelj platio pristojbu na tužbu u iznosu 400,00 kuna, odnosno 53,09 EUR.

19.2. Sud međutim tužitelju nije priznao više zatraženi iznos od ukupno 200,00 EUR na ime troška sastava podnesaka od 23. prosinca 2021. i 25. studenog 2025. jer, kako je prethodno obrazloženo, tužitelju prema Tbr. 8. točka 1. Tarife pripada pravo na trošak sastava četiri obrazložena podneska, a što mu je sud i priznao, stoga je za preostala dva podneska sud sukladno Tbr. 8. točka 3. Tarife tužitelju priznao 50% iznosa iz Tbr. 7. Tarife. Na navedeni iznos sud tužitelju nije priznao ni PDV od 50,00 EUR. Sud nije tužiteljici priznao niti trošak sudske pristojbe na tužbu u naznačenom iznosu od 72,00 EUR, jer tužitelj ima pravo na pristojbu u iznosu kojem ju je platio. Također sud nije tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u zatraženom iznosu od 72,00 EUR jer je tužitelj temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23). S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu istu je u obvezi podmiriti tuženik te je odlučeno kao točki III. izreke rješenja.

19.1.2. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) i članka 151. ZPP, dosuđene od presuđenja do isplate sukladno odredbi članka 29. ZOO.

20. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 13. veljače 2026.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

- 2 6 -

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj VA po punomoćniku Ivanu Žalac, odvjetniku u Slavonskom Brodu -e-oglasna ploča

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu-e-oglasna ploča